Smatram da želite znati kakvo je stanje mlake duše. Dakle, evo ga: mlaka duša još nije mrtva u očima Božjim, jer vjera, ufanje i ljubav još nisu posve ugašene. Njihova je vjera bez revnosti, ufanje nije čvrsto, ljubav je bez žara.
Ništa ga se ne dotiče (kršćanina u stanju mlakosti): istina je, on sluša Božju riječ, ali se često dosađuje. Sluša od dosade, radi običaja, kao osoba kojoj je to dosta poznato i koja smatra da dovoljno vrši svoje dužnosti.
Dosadne su joj duge molitve. Njezina je misao sklona za rad koji je tek svršila, ili onaj što će početi... dok je njezina jadna duša kao u smrtnoj borbi. Od dvadesete godine ova je duša puna dobrih želja, bez da nije nimalo promijenila svoje navike. Ona naliči osobi koja se vozi u svečanoj kočiji, ali se ne dostoji podići nogu da se popne gore. Nije voljna ipak odreći se vječnih dobara radi ovozemaljskih, ali ona ne želi niti otići s ovoga svijeta, ni otići na nebo, i kad bi mogla provesti svoje vrijeme bez križa i bez boli, ne bi pitala otići sa svijeta.
Ako je čujete govoriti da je življenje toliko dugo i jadno, i nevoljno, to je samo onda kada sve ne ide po njezinim željama. Ako dobri Bog, da je na neki način obveže popraviti življenje , odluči poslati križeve i oskudicu, evo je kako se muči, cvili, prepušta se jadikovkama, mrmljanju, i često jednoj vrsti očaja. Izgleda da neće više prepoznati da joj dobri Bog šalje ove kušnje za njezino dobro, da popravi življenje, i da je privuče k sebi. Što je učinila da ih je zaslužila? Misli u sebi, mnogi su veći grješnici od nje, pa ipak ne trpe kao ona.
Kad joj posao ide za rukom, mlaka duša ne gura se da zaboravi dobrog Boga, ali ne zaboravlja niti samu sebe. Zna pričati o svim dobro upotrebljenim sredstvima što ih je upotrijebila da uspije; smatra da drugi ne bi bili tako uspjeli: sviđa joj se to opetovati, i čuti da se to opetuje; svaki put kad to čuje to joj je posebno veselje. Prema onima koji joj laskaju milostivo gleda. Ali prema onima koji joj nisu iskazali svoje poštovanje, što smatra da ga zaslužuje, njezino je ponašanje hladno, ravnodušno, i izgleda da im kaže kako su nezahvalni, pa da ne zaslužuju da prime dobro što im ga je ona priuštila...
Istina je da kršćanin koji živi u mlakosti još vrši dosta redovito svoje dužnosti, barem prividno. Svakoga jutra će na koljenima obavljati svoju molitvu. Pored toga, on će češće primati sakramente svake godine, za Vazam, i čak nekoliko puta kroz godinu. Ali pri svemu tome je mnogo odvratnosti, podlosti i nehaja, tako malo priprave, tako malo promjene u vlastitom načinu življenja, koje je vidljivo kako on vrši svoje dužnosti samo radi navike i običaja, jer je blagdan i jer ih je navikao obavljati u ovoj okolnosti.
S obzirom na njegove molitve, samo Bog zna kako ih je obavio: jao, bez priprave. Ujutro se ne oslanja na dobrog Boga, za spas svoje siromašne duše, nego najviše pomišlja na posao. Njegove su misli toliko zaokupljene zemaljskim stvarima, da je pomisao na Boga isključena. Misli na ono što će raditi preko dana, kamo će poslati svoju djecu i svoje sluge, kako će postupati da ubrza svoj posao. Istina je da klekne, da obavi svoju molitvu, ali ne zna što moliti dobrog Boga, ni ono što mu je potrebno ni pred kime se nalazi. To dobro pokazuje način kako se vlada uz malo poštovanja. To je siromah, koji usprkos svojoj bijedi ne želi ništa i ljubi svoje siromaštvo. To je skoro očajni bolesnik koji prezire liječnike i lijekove, i ljubi svoje nemoći.
Mlaka duša neće teško griješiti, ako hoćete. Ali rđavi govor, laž, osjećaj mržnje, odvratnost, ljubomora, malo licemjerstvo, ne znače joj ništa. Ako joj ne iskazujete sve poštovanje, što misli da joj pripada, to će vam dobro upamtiti, pod izlikom da se vrijeđa dobri Bog; morala bi radije reći: da se vrijeđa ona sama.
Za vrijeme službe Božje ne želi spavati, strah ga je da ga netko vidi, ali se ni najmanje ne trudi da bude sabran. Što se tiče rastresenosti za vrijeme molitve ili svete Mise, ne bi želio da joj se prepusti. Ali kada se malo uhvatiti s njome u koštac, podnosi je strpljivo, ali ipak je ne voli. Dani posta svode se gotovo na ništa, ili se žuri ranije ručati, uz izgovor da se nebo ne osvaja gladom, ili se za vrijeme manjeg obroka toliko najede da se može računati kao puni obrok.
Kad ona učini neko dobro djelo, njezina nakana nije najčistija: katkad je da se nekome svidi, a ponekad je iz sućuti prema svijetu.
Za njih je, sve što nije veliki grijeh, dobro... Htjeli bi činiti dobro, ali sa željom da ne bude odviše teško, ili barem ne preteško. Osim toga, bilo bi im drago posjetiti bolesnike, ali bi trebalo da sami bolesnici dođu njih posjetiti. Imaju od čega dijeliti milostinju, znaju da je dotična osoba od nje potrebna, ali čekaju da je ona dođe zamoliti, mjesto da je preteknu.
Osoba odana mlakosti življenja ne propušta činiti dobra djela, pristupati sakramentima, prisustvovati redovito na svim bogoštovnim obredima, ali se u svemu tome vidi da joj je vjera slaba, bez života; nekakvo ufanje što ga veoma mala kušnja preokreće, a ljubav prema Bogu i bližnjemu bez žara, bez radosti. Sve ono što dotična čini nije posve izgubljeno, ali nije ni daleko od toga.
Ivan Marija Vianney
„Bog nas ljubi – misli i govori arškog župnika“
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena pri komentiranju:
Objavljujem korisne, pristojne i potpisane komentare.