srijeda, 19. prosinca 2018.

Rođenje Djeteta Isusa


Dolazak u Betlehem

Udaljenost od gostionice do Betlehema je oko tri sata hoda. Marija i Josip krenuše
okolo, na sjever, pa su tako prišli gradu sa zapada. Malo ispred grada, na oko četvrt
sata, došli su do jedne velike građevine koja je bila okružena manjim kućama. Ispred
nje rasla su stabla, a sve vrste ljudi logorovale su u šatorima oko nje. Nekoć je ova
građevina bila Josipova roditeljska kuća, a u davnini je bila obiteljska palača kralja
Davida. Sada se koristila kao upravna zgrada - carinarnica za skupljanje rimskog
poreza.

Josip je još uvijek imao brata u gradu, koji je inače držao gostionicu. On ne bijaše
Josipov rođeni brat, nego polubrat. Josip nije išao blizu njega. Josip je inače imao
petero braće, tri rođena brata i dva polubrata. Josip je imao 45 godina. Čini mi se da
je bio stariji od Marije 30 godina i 3 mjeseca. Bio je mršav, svijetle puti, imao je
visoke jagodične kosti obojane ružičasto, visoko otvoreno čelo i smeđastu bradu.

Ovdje mala magarica nije bila s njima. Pobjegla je uokolo južne strane grada, gdje je
bila neka vrsta doline, na istoj razini kao i grad.

Josip ode ravno u upravnu zgradu, jer su se sve novopridošlice morale tamo prijaviti i
dobiti tiket za ulazak kroz gradska vrata. Grad nije ni imao pristojnih vrata, nego je
ulaz ležao između dva ruinirana zida, koji su izgledali kao ostaci nekadašnjih vrata.
Premda je Josip nekako kasnio u prijavljivanju za oporezivanje, ipak je dobro
primljen.

četvrtak, 22. studenoga 2018.

Papa Pio XI. o zabrani sudjelovanja u okupljanjima nekatolika

“Jasno je, stoga, časna braćo, zašto ova Apostolska Stolica nikada nije dopustila svojim vjernicima sudjelovanje u okupljanjima nekatolika: budući da se jedinstvo kršćana može promicati jedino promicanjem povratka u jedinu istinitu Kristovu Crkvu onih koji su od nje odijeljeni, jer su je u prošlosti nesretno napustili. 


Jedinoj istinitoj Kristovoj Crkvi, kažemo, onoj koja je svima vidljiva i koja treba ostati, u skladu s voljom svojega Utemeljitelja, točno jednakom kako ju je On utemeljio. Tijekom stoljećâ otajstvena Zaručnica Kristova nikada nije bila iskvarena, a niti u budućnosti može ikada biti iskvarena, kao što svjedoči sv. Ciprijan: “Kristova Zaručnica ne može se iznevjeriti svojemu Zaručniku: ona je nepokvarljiva i čedna. 

Njoj je poznata samo jedna postojbina, ona čuva svetost bračne ložnice u čistoći i čednosti” (De Catholicae Ecclesiae unitate, 6). Isti je sveti Mučenik s potpunim pravom odlučno otklanjao mogućnost da netko pomisli kako “ovo jedinstvo Crkve koje potječe od njezinoga božanskog utemeljenja, i koje je isprepleteno nebeskim sakramentima, može biti rastrgano i rascjepljeno snagom protivnih volja”. 
Naime, budući da Kristovo otajstveno tijelo, na jednak način kao i njegovo fizičko tijelo, jest jedno (1 Kor 12, 12), skladno povezano i sraslo (Ef 4, 16), bilo bi ludo i neumjesno reći da je otajstveno tijelo sastavljeno od udova koji su razjedinjeni i raspršeni; stoga, tkogod nije sjedinjen s tijelom, nije njegov ud, niti je u jedinstvu s Kristom, njegovom glavom (usp. Ef 5, 30; 1, 22).” 
Papa Pio XI., enciklika "Mortalium animos", 1928. g.

srijeda, 17. listopada 2018.

Sestra Cristina i kriza autoriteta u Katoličkoj Crkvi

Talijanska redovnica Cristina Scuccia pobjednica je talijanskog izdanja televizijskog talent showa "The Voice". Prilikom prvog nastupa koji je uključivao najnepristojnije plesne pokrete koje je izvodila Kristova nevjesta, zajedno s njenom upotrebom svjetovnih i čak okultnih gesti rukama kako bi pozdravila suce, s. Cristina započela je svoj put prema svjetskoj slavi.



Nedostatak poniznosti i grijeh nečistoće među članovima Crkve

Ako pogledamo sve te strašne skandale povezane s članovima Crkve, mnoge redovnike koji krše svoje zavjete potpune čistoće, svjesno oskvrnjuju ono posvećeno u njima, krše celibat postajući močvare nečistoće, kvare mlade i ranjive kroz grijeh pederastije, dolazimo do zaključka da je veliki dio problema napuštanje poštovanja prema svetoj čistoći i posvećenom djevičanstvu.

Nadalje, nedostatak pristojnosti, dostojanstva, umjerenosti i poniznosti kod posvećenih osoba vrlo je izražen. 

Neki smatraju da svećenici u celibatu, posvećeni redovnici i bogoslovi potiskuju svoje strasti u tolikoj mjeri da su primorani postati predatori. 

No istina je upravo suprotna. Takvi perverznjaci među svećenicima i redovnicima daju slobodu svojim strastima, i svojim neurednim strastima. 

Problem nikada nije u celibatu, već je problem što svećenici ne žive u celibatu. 

Posvećeno djevičanstvo zbog Kraljevstva Božjeg nikada nije uzrokovalo skandal niti će ga ikada u budućnosti uzrokovati.

subota, 30. lipnja 2018.

BOŽJA PROVIDNOST Zahvala dragome Bogu na Svećeničkom bratstvu sv. Pija X.

Danas je održan obred svećeničkih ređenja šestorice kandidata u bogosloviji Presvetoga Srca Isusova u Zaitzkofenu kojeg je predvodio biskup Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. mons. Alfonso de Galarreta.


Također, danas je velika 30. obljetnica biskupskih posvećenja mons. Lefebvrea.
Deo gratias.


utorak, 19. lipnja 2018.

O nasljedovanju Krista i preziranju svih taština


Tko ide za mnom ne hoda u tmini (Iv 8, 12), govori Gospodin. To su riječi Kristove koje nas opominju da nasljedujemo Njegov život i djelovanje, ako hoćemo da budemo zaista prosvijetljeni i oslobođeni od svake sljepoće srca. Neka dakle naše najveće nastojanje ide za tim da razmišljamo o životu Isusa Krista.

Nauk Kristov nadvisuje sve nauke svetaca, i tko bi imao duha Njegova, našao bi ondje sakrivenu manu. Ali događa se da mnogi, makar često čuju Evanđelje, osjećaju neznatnu želju za njim, jer nemaju duha Kristova. Tko pak hoće potpuno i od srca razumjeti riječi Kristove, taj mora nastojati da cijeli svoj život prilagodi Njegovu životu.

Što ti koristi raspravljati učeno o Presvetom Trojstvu, ako ti manjka poniznost zbog čega se ne dopadaš Trojstvu? Zaista, učene riječi ne čine čovjeka svetim i pravednim, nego krepostan život čini ga Bogu dragim. Volim osjetiti skrušenje, nego li znati izraziti njegov pojam. Kad bi znao napamet čitavo Sveto Pismo i izreke svih filozofa, što bi sve to koristilo bez ljubavi Božje i milosti? Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost (Prop 1, 2), osim Boga ljubiti i Njemu jedinomu služiti. Najveća je mudrost: preziranjem svijeta težiti za kraljevstvom nebeskim.

Ispraznost je dakle tražiti raspadljivo blago i u njega se pouzdavati.

Ispraznost je također težiti za častima i htjeti se visoko uzdići.

Ispraznost je slijediti požude tijela i za onim čeznuti radi čega moramo biti kasnije strogo kažnjeni.

Ispraznost je željeti dug život, a malo se brinuti za čestit život.

Ispraznost je paziti samo na sadašnji život, a ne pobrinuti se za ono što će doći.

Ispraznost je ljubiti što tako brzo prolazi, a ne žuriti se onamo gdje nas čeka vječna radost.

Sjeti se često izreke: Oko se ne može nagledati, uho ne može naslušati (Prop 1, 8).

Nastoj dakle otrgnuti svoje srce od ljubavi vidljivih stvari i teži za nevidljivima. Jer oni koji idu za svojom sjetilnošću, kaljaju savjest i gube milost Božju.

Toma Kempenac, "Nasljeduj Krista"

subota, 2. lipnja 2018.

"Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu." (Mudr 31, 30)

"Čitamo kod patera Nieremberga da je jedna plemenita dama, koja je bila iznimno pobožna, upitala Boga da joj pokaže što se najmanje sviđa Njegovom Božanskom Veličanstvu kod pripadnica ženskog spola. Gospod se udostojao uslišati ju na čudesan način. Pred njenim je očima pokazao vječni ponor. Tamo je vidjela ženu koja je bila žrtva okrutnih mučenja. U njoj je prepoznala jednu od svojih prijateljica, nedugo prije njezina preminuća. Taj je prizor u njoj izazvao jednako iznenađenje kao i žalost. Osoba koju je vidjela osuđenom na vječno prokletstvo nije joj se činila da je živjela lošim životom. Zatim joj je nesretna duša rekla: 'Istina je da sam prakticirala vjeru, no bila sam rob taštine. Vođena željom da se svidim drugima, nisam prezala pred prihvaćanjem nedolične mode kako bih plijenila pozornost zbog čega sam zapalila vatru nečistoće u mnogim srcima. 

Ah! Kad bi kršćanske žene znale koliko nečednost u odjeći vrijeđa Boga!' 

Ljudevit iz Granade govori o mladoj ženi čiji je gubitak vječnoga života imao svoj glavni uzrok u taštini i želji da se svidi drugima. Vodila je običan život, no njezina želja da privlači pažnju pomoću draži njene ljepote određivala je njezino ponašanje. Nakon što se razbolila, umrla je, primivši sve sakramente. Dok se njezin ispovjednik molio za njezinu dušu, ona mu se ukazala, govoreći da je prokleta, a uzrok njezina prokletstva bila je taština. 'Željela sam samo zadovoljiti oči muškaraca', rekla mu je tada. 'Ova želja bila je uzrok mnogim grijesima; spriječila me da dobro primim sakramente i odvela me u vječne muke.'"

Izvadak iz knjige "Dogma o paklu", F. X. Schouppe 


nedjelja, 27. svibnja 2018.

"Pravo" na pobačaj


Da život započinje začećem biološka je činjenica koju se ne može zanijekati. Bilo koji medicinski udžbenik će posvjedočiti toliko...

(...)

No, zamislite da vam netko odgovori: "To je moje tijelo i imam pravo činiti s njim što hoću." Ustinu, ovo se na prvi pogled čini opravdanim prigovorom – kako netko može nekome zanijekati manipulaciju nekim dijelom tuđeg tjelesnog tkiva? Nitko nikome ne zabranjuje ošišati se, odrezati nokte ili čak izvaditi bubreg, ukoliko to želi. Kako se onda usuđujemo govoriti ženama što smiju i ne smiju raditi sa svojim tijelom?

No, fraza "To je moje tijelo"  je netočna. Od trenutka oplodnje, embrij posjeduje specifičan, jedinstven genetički kod koji se razlikuje od onoga njegove majke. Set kromosoma koji embrij posjeduje je različit od majčinog. Sve tjelesne (somatske) stanice majke posjeduju istu jedinstvenu genetičku garnituru – od moždanih stanica do stanica kože, sve imaju isti osnovni genetički kod. Genetički je kod embrija, od prvog trenutka njegova postojanja, jedinstven i različit od svih majčinih stanica. To znači da je embrij zasebno tijelo unutar majčinog tijela.

Stoga, na to odgovaramo: "Ne, to nije tvoje tijelo. To je tijelo tvoga djeteta."


"Pobačaj je moj izbor i ti nemaš prava miješati se u moje osobne stvari!"

Prvo: pobačaj je, dakako, izbor, ali je također i ubojstvo, krađa, palež i svaki drugi zločin. To što je sposobnost biranja nečega prisutna ne znači da su sve opcije koje se mogu izabrati jednako vrijedne ili da su sve dobre. 

Ako ljudski život počinje začećem, kao što je argumentirano, onda je pobačaj izbor jednak izboru nekoga smaknuti.

Drugo: pobačaj nije osobna stvar pojedinca koji ga želi ako ljudski život započinje začećem, jer se život tog nerođenog djeteta tiče njega samog, te njegovo pravo na život ne leži u proizvoljnoj odluci roditelja.

Što ako je žena silovana? Zar biste ju vi prisilili da nosi, rodi i odgaja dijete svoga silovatelja? Kako možete zabraniti pobačaj kada se to tako često događa? Kako možete biti tako okrutni?

Ovo je vjerojatno najčešći prigovor osobi koja pokuša pristupiti pobačaju sa strane zastupanja života nerođenog djeteta. Budući da je to vrlo osjetljivo pitanje, bitno je odmah reći da je silovanje strašan zločin, u kome je žrtva vrlo intimno i duboko povrijeđena, te da je takav čin jedan od vrhunaca nasilja čovjeka nad čovjekom.

Pitanje koje slučaj začeća pod silovanjem podiže je u osnovi: treba li žena imati pravo pobaciti dijete koje nije začeto u slobodnom odnosu muškarca i žene?

Predlažem vam misaoni eksperiment: recimo da žena zaista odluči roditi dijete koje je začeto u tim okolnostima. Nakon sedam godina borbe sa životom i osjećajima, odluči da se jednostavno ne može skrbiti za dijete koje ju podsjeća na tako bolno iskustvo. Ima li u tom slučaju majka pravo ubiti svoje sedmogodišnje dijete?

Ne, naravno da ne. Nitko nema pravo oduzeti drugome život, bez obzira na okolnosti u kojima je osoba začeta. Abortus nije rješenje za silovanje. Pobačaj neće ukloniti taj čin nasilja, već će ga produžiti na nerođeno dijete, koje je potpuno nevino od postupaka svoga oca.

Ako je nerođeno dijete zaista ljudska osoba, kako smo utvrdili, onda je abortus jednako nedopušten kao i ubojstvo sedmogodišnjeg djeteta koje je začeto pri silovanju.

Uz to, jednostavno nije istina da je začeće pod silovanjem čest događaj. Znanstvene procjene otkrivaju da se začeće događa u jednom ili dva slučaja silovanja od tisuću, dok manje od 1% od svih žena koje su imale abortus, su pobacile zbog silovanja. Ovakvi slučajevi su jednostavno statistički rijetki.

Naravno, osobi koja je doživjela takvo iskustvo se zasigurno ne čini tako, i važno je pristupiti ovom pitanju sa suosjećanjem za žrtvu i istinskim nastojanjem pomoći toj osobi.

Stoga, koje je rješenje za ovakve slučajeve? Ukoliko se majka ne može nositi s emocionalnom boli odgajanja djeteta (premda mnoge majke, nakon što se odluče roditi to dijete, otkriju neizmjernu ljubav za njega te ga odluče zadržati), onda ga uvijek može dati na posvajanje. Postoje stotine supružnika u Hrvatskoj koji bi s radošću posvojili dijete. Jedina prepreka tome je beskrajna birokracija i zastarjeli zakoni koji reguliraju posvajanje djece. Potrebno je reformirati pravni postupak posvajanja, a ne eliminirati nevinu djecu.

Uvijek pamtimo riječi: "Što god učinite jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili."

ponedjeljak, 21. svibnja 2018.

KATOLIČKA CRKVA PROTIV VJERSKE SLOBODE Post Tam Diuturnas - pismo pape Pija VII.


Papa Pio VII. napisao je ovo pismo povodom prijedloga novog ustava u Francuskoj 1814., nakon što je Napoleon tek poražen i prognan na otok Elbu, papa se nedavno vratio u Rim iz progona koji mu je bio nametnuo Napoleon, a francuski kralj Luj XVIII. je vraćen na prijestolje svojih predaka. 

Donosimo vam ovo pismo jer pokazuje s kolikim uvjerenjem i strasti su pape osuđivali vjersku slobodu, neumjerenu slobodu tiska i ostale tekovine bezbožnog liberalizma, ali također da možete pročitati što Učiteljstvo uči da su posljedice tih teških zabluda za vjeru, za države i za duše.

POST TAM DIUTURNAS 

Pismo pape Pija VII. mons. de Boulogneu, biskupu Troyesa, 

29. travnja 1814. 

Časni Brate, zdravlje i apostolski blagoslov. 

Nakon tako dugih i žestokih oluja u kojima je Petrova lađa bila bacana na način koji je izazivao čuđenje, i kojim smo također Mi koji smo njezin nedostojni kapetan činili se potresenim i gotovo poraženim, napokon je nasilni vjetar počeo slabjeti i uvjereni smo da se obnavlja spokoj u skladu s dugotrajnim željama i molitvama Našim i svih dobrih ljudi. Dok smo se radovali, povrativši Našu prijašnju slobodu (u vrijeme kad smo se najmanje tom nadali), radovali se, ne toliko jer su te stvari bile vraćene Nama, koliko jer su bile vraćene Crkvi, te dok smo također ponizno zahvaljivali Ocu Milosrđa za ovu veliku dobrobit, velika je bila utjeha koju smo primili kad smo saznali da je naznačeni kralj francuske nacije izdanak one slavne dinastije koja je jednom iznjedrila presvetog kralja Luja [sv. Luj IX.] i sjala svojom značajnom službom Bogu i ovoj Apostolskoj Stolici. I uistinu je u tolikoj mjeri ta radost prožimala Našu dušu da smo, iako su nam novinske stranice donijele sretnu vijest o ovom, ipak, ne obazirući se na primljenu tradiciju, odlučili poslati izvanrednog nuncija u Francusku tako da njegovim posredstvom možemo najizravnijim riječima čestitati imenovanom kralju na obnovi njegove vlasti. Međutim, najveća tuga je brzo poremetila tu Našu radost kad su dnevne novine izvijestile da je Senat Pariza izdao novi ustav kraljevstva. 

Budući da su stvari bile tako sretno promijenjene, nadali smo se ne samo da će sve zapreke organizirane protiv Katoličke vjere u Francuskoj biti uklonjene najvećom brzinom (kao što smo neprestano tražili), nego da će isto tako, kako se predstavi prilika, biti vraćen njezin sjaj i ures. Odmah smo vidjeli da je u ustavu u vezi ovog pitanja ostala velika tišina, i da čak nije bilo ni spomena Svemogućega Boga, po kojem kraljevi kraljuju i vladari upravljaju. Bit će ti lako, Časni Brate, uvjeriti se koliko ozbiljno, koliko gorko i koliko bolno je ovo pitanje bilo Nama, kojima je od Isusa Krista, Sina Božjega, Gospodina Našega povjereno sve kršćanstvo. Jer kako možemo s ravnodušnosti tolerirati da se Katolička vjera, koju je Francuska primila u prvim vremenima Crkve, koja je u tom istom kraljevstvu bila potvrđena krvi tolikih mnogih najhrabrijih mučenika, koju daleko najveći dio francuskog naroda ispovijeda, i koja je uistinu bila hrabro i stalno branjena, čak i za vrijeme najozbiljnijih teškoća i progona i opasnosti zadnjih godina, te koju je, konačno, ta ista dinastija kojoj naznačeni kralj pripada i ispovijedala i branila s mnogo žara - da ta Katolička, ta presveta vjera, kažemo, ne samo ne bude proglašena jedinom u Francuskoj i zaštićena bedemom zakonâ i autoritetom Vlade, nego da bude, u samoj obnovi monarhije, potpuno zaobiđena? Ali mnogo teža i uistinu mnogo gorča tuga se povećala u Našem srcu - tuga po kojoj priznajemo da smo bili potreseni, nadjačani i rastrgani na dva dijela - od dvadeset trećeg članka ustava, u kojem smo vidjeli ne samo da je "sloboda vjere i savjesti" (da iskoristimo iste riječi iz članka) dopuštena silom ustava, nego također da su pomoć i pokroviteljstvo obećani i toj slobodi, kao i službenicima tih različitih vrsta "vjere". Sigurno da ne trebamo koristiti puno riječi da bi u potpunosti razumio koliko smrtonosna rana Katoličkoj vjeri u Francuskoj je zadana tim člankom. Jer kad se neselektivno ustanovi sloboda svih "vjerâ", po toj samoj činjenici istina je pomiješana sa zabludom i sveta i prečista Zaručnica Kristova, Crkva, izvan koje ne može biti spasenja, stavljena je na istu razinu sa sektama heretika i sa samom židovskom nevjerom. Jer kad se naklonost i pokroviteljstvo obeća čak i sektama heretika i njihovim službenicima, ne samo njihove osobe nego također same njihove zablude toleriraju se i njeguju: sustav zabludâ u kojem je sadržana ta smrtonosna i uvijek žalosna hereza koja, kao što kaže sv. Augustin (de Haeresibus, 72.) "tvrdi da svi heretici idu pravim putem i govore istinu: što je toliko apsurdno da mi se čini nevjerojatnim." 

Međutim, ne bismo se trebali ništa manje čuditi i žalostiti nad slobodom tiska koju jamči i dopušta članak 23. ustava. Uistinu, iskustvo prošlih vremena nas uči, ako bi itko u to sumnjao, koje velike opasnosti i koje sigurno trovanje vjere i morala ona potiče. Jer posve je jasno da je prvenstveno po tom sredstvu, prvo, izopačen moral ljudi, zatim je njihova vjera iskvarena i zbačena, te su napokon među njima uzburkane pobune. Uzimajući u obzir današnje stanje velike iskvarenosti čovječanstva, ova najteža zla bi i dalje bila predmet straha ako - što neka Bog odvrati - bude dopušteno svakomu slobodno objavljivati što god hoće. Niti smo uistinu bez drugih uzroka žalosti u tom novom ustavu kraljevstva, posebno u člancima 6, 24 i 25. Suzdržat ćemo se od objašnjavanja svakog od ovih članaka pojedinačno jer ne sumnjamo, Časni Brate, da ćeš lako primijetiti u kojem smjeru téže. Doista, u tako velikoj i tako pravednoj tjeskobi Naše duše utješeni smo nadom da naznačeni kralj neće pristati na članke predloženog ustava koje smo spomenuli; doista u to sebe najčvršće uvjeravamo, poradi predačke pobožnosti i revnosti za vjeru kojom nemamo sumnje da je obdaren. Međutim, kad bismo šutjeli za vrijeme opasnosti za vjeru i duše, sigurno bismo izdali Našu službu, pa smo stoga odlučili u međuvremenu poslati ti ovo pismo, Časni Brate, čija Nam je vjera i svećenička snaga bila tako uvjerljivo dokazana, ne samo da bi bilo u potpunosti znano da najoštrije odbijamo te stvari koje smo ti dosad naveli i što god možda bude predloženo protivno Katoličkoj vjeri, nego također da, savjetujući se s ostalim biskupima francuskih crkava, proučiš savjete i studije za koje smo te zadužili, kako bi velika zla koja (ako ne budu brzo otjerana) prijete Crkvi u Francuskoj bila odvraćena te da tî zakoni i dekreti i druge odredbe vlade koje, kao što dobro znaš, nikad nismo prestali sa žalosti spominjati zadnjih godina i koji su još na snazi, budu uklonjeni. Prikaži se dakle pred naznačenim kraljem; nagovijesti mu presilnu tugu koja, nakon toliko pretrpljenih velikih teškoća i kušnji, zaokuplja i muči Našu dušu, objasni kakve velike štete Katoličkoj vjeri, kakve teške opasnosti dušama, kakvo uništenje vjere bi se dogodilo u Francuskoj ako bi dao pristanak ustavu koji je u nacrtu; daj mu do znanja da smo u cijelosti uvjereni da on ne želi početi svoju vladavinu na tako nesretan način da Katoličkoj vjeri nanese pretešku i gotovo neizlječivu ozljedu; i reci mu da, naprotiv, Bog sam, u čijoj su moći zakoni svih kraljevstava, svakako zahtijeva od njega da iskoristi tu moć koju ima na radost svih ljudi i posebno Nas, njemu obnovljene, naročito za obranu i ures Crkve Božje; te da se nadamo i čvrsto se uzdamo da će se dogoditi, po Božjem nadahnuću, da Naš glas, prenesen po tebi, dotakne njegovu dušu tako da, slijedeći stope njegovih predaka koji su poradi ispovijedanja i tako česte obrane Katoličke vjere zavrijedili od ove Svete Stolice titulu Najkršćanskijih kraljeva, učini što je dužan, što od njega očekuju svi dobri ljudi, što ga Mi žarkom revnosti molimo - da bude pokrovitelj Katoličke vjere. Koristi, Časni brate, svu svoju snagu i žar za vjeru koji gori u tebi. Koristi u ovoj najvećoj i najsvetijoj zadaći milost u kojoj si toliko jak i tvoju izvanrednu rječitost. Zasigurno ćeš od Gospodina primiti što trebaš reći, i Mi također nećemo propustiti moliti svetu pomoć za tebe Našim molitvama, a u međuvremenu tebi, i stadu koje je povjereno tvojoj brizi, najprivrženije udjeljujemo Naš apostolski blagoslov. 

Dano u Ceseni, 29. travnja 1814., u petnaestoj godini Našega pontifikata 

PIUS P.P. VII

ponedjeljak, 14. svibnja 2018.

"A ako se tko i bori, ne dobije vijenca, ako se pravilno ne bori." (2 Tim 2, 3)


Svrha Svećeničkog bratstva sv. Pija X. je svećeništvo kakvo je htio Gospodin Isus Krist kada je rekao: "Ovo činite meni na spomen." 

Bratstvo stoga mora usmjeriti svećenike prema Svetoj Misnoj Žrtvi, koju oni moraju konkretizirati u svom svakodnevnom životu, sa svime što to podrazumijeva i što iz toga proizlazi. 

"Apostol nam savršeno sažima što se može reći o veličini, dostojanstvu i dužnosti kršćanskog svećeništva: 'Sic nos existimet homo ut ministros Christi et dispensatores mysteriorum Dei.'  (Tako neka nas smatra čovjek kao sluge Kristove i upravitelje tajna Božjih.) (1 Kor 4, 1) 

Svećenik je službenik Kristov, oruđe u rukama Božanskog Otkupitelja. On nastavlja djelo Otkupljenja u svoj njegovoj univerzalnosti koja obuhvaća cijeli svijet i božanskoj djelotvornosti, ono djelo koje je učinilo tako čudesnu transformaciju u svijetu.

Stoga je svećenik, kako je rečeno s dobrim razlogom, uistinu ‘drugi Krist’, jer je na neki način on sam nastavljanje Krista.

'Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas', rečeno je svećenicima, i stoga svećenici poput Krista nastavljaju davati slavu Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje." 

"Ad Catholici Sacerdotii", papa Pio XI.

                 

petak, 11. svibnja 2018.

BOŽJA MILOST NA BLAGDAN GOSPE FATIMSKE U Hrvatsku dolazi biskup iz Svećeničkog bratstva sv. Pija X.



Zahvalimo dragome Bogu na ovoj lijepoj vijesti za Katoličku crkvu.
Molimo za naše svećenike da im dragi Bog da milosti da spoznaju vrijednost tradicionalne latinske Mise i katoličkog nauka.

Sveti Pio X., moli za nas!
Sveti Josipe, moli za nas!

četvrtak, 10. svibnja 2018.

Katolička Misa i katolički nauk nerazdvojivi

"Misa i katolički nauk, Misa i društveno kraljevanje našeg Gospodina Isusa Krista su nerazdvojivi. Da bismo obnovili sve stvari u Kristu, ne možemo imati samo tradicionalnu Misu i ne možemo imati samo tradicionalni nauk. Ako želimo osvojiti svijet za Krista Kralja, onda se prava Misa, zajedno s odgovarajućim naukom, mora uspostaviti.

Postoji vitalna povezanost između katoličkog nauka i Mise, a sada živimo u razdoblju koje je ostvarilo destrukciju i jednog i drugog. Ta destrukcija katoličkih uvjerenja i bogoštovlja imala je razarajući utjecaj na društvo. Moramo se sjetiti da postoje posljedice za čovjekovo napuštanje Boga."

Thomas Gabriele, 
Catholic Family News konferencija, 2009.

Cijelo predavanje dostupno je na youtube kanalu Katolička Tradicija:

petak, 4. svibnja 2018.

O žaljenju prokletih duša: Treće žaljenje (sv. Alfonz Liguori)

Treće žaljenje prokletih duša - zbog spoznaje o velikom dobru koje su izgubile svojom krivnjom
Jedna kraljica, opijena željom za vlašću, rekla je: "Ako mi Gospodin udijeli kraljevanje četrdest godina, odreći ću se raja." Nesretna je kraljica vladala četrdeset godina, no sada je na drugom svijetu ožalošćena zbog onoga čega se odrekla. 

Oh, kolika li je njezina tjeskoba pri pomisli na izgubljeno kraljevstvo raja zbog vladavine od četrdeset godina, prepune nevolja, križeva i strahova! ”Plus cœlo torquetor, quam gehenna”, govori sv. Petar Krizolog. Za izgubljene duše dobrovoljan gubitak raja je veći gubitak nego same patnje pakla. 

Najveća patnja pakla je gubitak Boga, najvećeg dobra, izvora svih radosti u raju. Prokleti bi bili zadovoljni da im se tisuću puta gore muke pakla dodaju postojećima, samo da nisu zakinuti za Božju prisutnost. No njihov će se pakao sastojati u vječnom viđenju sebe bez Boga koje su zaslužili svojom krivnjom. 


Sveta Tereza govorila je da kada čovjek svojom krivnjom izgubi malenu svotu novca ili prsten nevelike vrijednosti, spoznaja o izgubljenome zbog vlastite nepažnje ga pogađa i oduzima mu mir. Kakva tek tjeskoba mora mučiti te duše kada shvate da su izgubile Boga, dobro beskonačne vrijednosti, i da su Ga izgubile svojom krivnjom? 

Proklete duše će vidjeti da je Bog želio da se one spase i da im je dao izbor – vječni život ili vječna smrt. Što čovjek odabere, to će i dobiti. Vidjet će da su mogle postići vječnu sreću da su to htjele i da su svojim izborom proklete. Na Sudnji dan vidjet će mnoge od svojih bližnjih među izabranima, no zato što nisu htjele prestati griješiti, svoju naviku grijeha ponijele su sa sobom u pakao. 

“Dakle, pogriješili smo”, reći će nesretnicima koji će s njima dijeliti pakao. “Pogriješili smo što smo izgubili raj i Boga svojom krivnjom, i naša je greška nepopravljiva.” Oni će uvijek iznova vapiti: “Nema mira u kostima mojim od grijeha mojih.” (Ps 38,4) Spoznaja da su sami uzrok svoga prokletstva uzrokuje bol koja prodire do samih kostiju i onemogućava im ikakav užitak u trenucima odmora. Stoga će svaka od tih duša samoj sebi predstavljati najveći užas. Svaka će doživjeti patnju kako je Gospodin obećao: “Ja te optužujem, ja izlažem sve pred tvojim očima.” (Ps 50, 21) 

Ako ste, draga braćo, do sada bili toliko nesmotreni da ste izgubili Boga zbog bijednih užitaka, ne ustrajte u svojoj ludosti. Nastojte, dok je to još u vašoj moći, popraviti pogreške iz prošlosti. Strahujte! Možda, ako sada ne odlučite promijeniti svoj život, Bog će vas napustiti i bit ćete izgubljeni zauvijek. 

Kada te đavao iskušava, sjeti se pakla. Misao o paklu će te očuvati od te zemlje bijede. Kažem ti, sjeti se pakla i uteci se Isusu Kristu i Presvetoj Djevici Mariji, i oni će te izbaviti od grijeha, koji su vrata pakla.

Izvor

ponedjeljak, 30. travnja 2018.

O žaljenju prokletih duša: Drugo žaljenje (sv. Alfonz Liguori)

Drugo žaljenje prokletih duša- zbog sjećanja na sitnice zbog kojih su izgubile dušu

Kralj Šaul zabranio je ljudima, pod prijetnjom smrću, da okuse hrane. Njegov sin Jonatan koji je bio veoma gladan okusio je malo meda. Otkrivši da je Jonatan prekršio naredbu, kralj je naredio da mora umrijeti. “Vrškom štapa, što sam ga imao u svojoj ruci, okusio sam samo malo meda. Spreman sam umrijeti.” No ljudi su se sažalili nad Jonatanom i nagovorili njegova oca da ga poštedi smrti. Za nesretne proklete duše nitko nema sažaljenja. Nema nikoga tko bi mogao posredovati za njih da ih izbavi od vječne smrti pakla. 

Nakon što se najeo jela od leće za koje je prodao svoje pravo prvorodstva, Ezava je mučila žalost i kajanje zbog onoga što je izgubio, i “zavrisnu gorko iza glasa” (Post 27, 34). Oh, kakvo će biti jaukanje i vrisak prokletih duša na samu pomisao da su zbog nekoliko otrovnih i trenutnih užitaka zauvijek izgubili vječno kraljevstvo Raja i što su vječno osuđeni na stalnu smrt! 


Nesretne izgubljene duše neprestano će biti zaokupljene razmatranjem uzroka njihova prokletstva. Za nas koji živimo na zemlji naša se prošlost čini kao jedan trenutak, kao san. Kako će se činiti pedeset ili šezdeset godina provedenih na ovom svijetu prokletim dušama kada se nađu u bezdanu vječnosti, nakon što prođe stotina ili tisuća milijuna godina u mukama i shvate da njihova bijedna vječnost tek počinje, i da će zauvijek biti na njenom početku? 

Je li tih pedesetak godina provedenih na zemlji bilo puno užitaka? Možda je grešnik koji živi u neprijateljstvu s Bogom uživao neprekidno zadovoljstvo u svojim grijesima? Koliko dugo traju užici grijeha? Samo nekoliko minuta; ostatak života onih koji žive udaljeni od Boga pun je tjeskobe i boli. Oh, kakvima će se činiti ti trenuci zadovoljstva prokletoj duši kada se nađe u ognjenom ponoru? 

“Što nam je koristila oholost? Što nam je vrijedilo bogatstvo i hvastanje? Sve je prošlo kao sjena.” (Mudr 5, 8) “Kakav li sam ja nesretnik!”, reći će svaka prokleta duša. “Živio sam na zemlji prema svojim neurednim sklonostima, prepuštajući se užicima, no što sam od toga dobio? Trajali su kratko i donijeli mi za života gorčinu i uznemirenost, a sada moram zauvijek gorjeti u ovom ognju, u očaju i ostavljen od svih.”

Izvor

četvrtak, 26. travnja 2018.

O žaljenju prokletih duša: Prvo žaljenje (propovijed sv. Alfonza Liguorija)

sveti Alfonz Liguori
“A djeca kraljevstva bit će izbačeni u tamu. Ondje će biti jauk i škrgut zuba.” (Mt 8:12) 


U današnjem Evanđelju čitamo: “Kad onda dođe u Kafarnaum, pristupi k njemu jedan satnik i zamoli: ‘Gospodine, sluga moj leži kod kuće uzet i muči se vrlo.’ On mu reče: ‘Ja ću doći i ozdravit ću ga.’ Satnik odgovori: ‘Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj; nego samo reci riječ, i ozdravit će sluga moj.’” 

Videći satnikovu vjeru, Otkupitelj ga je odmah utješio ozdravljajući njegovog slugu, i, okrećući se prema Svojim učenicima, rekao im je: “Zaista, kažem vam, tolike vjere ne nađoh u Izraelu. Ali vam kažem, mnogi će doći od istoka i od zapada i sjedit će za stolom s Abrahamom, Izakom i Jakovom u Kraljevstvu Nebeskom. A djeca kraljevstva bit će izbačeni u tamu. Ondje će biti jauk i škrgut zuba.” 


Ovim je riječima Gospodin htio nagovijestiti da će mnogi ljudi rođeni u nevjeri biti spašeni i uživati društvo svetaca, a mnogi koji će biti rođeni u krilu Crkve bit će bačeni u pakao gdje će ih crv savjesti koji izjeda natjerati na gorke suze koje će liti cijelu vječnost. Osvrnimo se na žaljenje koje će u paklu u svojoj savjesti osjećati kršćanin koji je proklet.

Prvo žaljenje osjećat će zbog spoznaje o tome kako je malo bilo potrebno učiniti da spasi svoju dušu. Drugo žaljenje osjećat će zbog sjećanja na sitnice zbog kojih je izgubio dušu. Treće žaljenje osjećat će zbog spoznaje o velikom dobru koje je izgubio svojom krivnjom. 

Prvo žaljenje - zbog spoznaje o tome kako je malo bilo potrebno učiniti da spasi svoju dušu 

Prokleta duša jednom se ukazala svetom Hubertu i rekla da su joj dvije stvari zbog kojih žali najveći krvnici u paklu: spoznaja o tome kako je malo bilo potrebno učiniti u ovom životu da osigura svoje spasenje, i spoznaja o sitnicama zbog kojih se osudila na vječnu patnju. Isto je rekao i sv. Toma. Govoreći o prokletima, rekao je: “Oni će prvenstveno biti ožalošćeni jer su prokleti ni za što, i jer su vrlo jednostavno mogli postići život vječni.” 

Zaustavimo se na prvom uzroku žaljenja, odnosno na tome kako su beznačajni i prolazni užici zbog kojih su svi prokleti zauvijek izgubljeni. Svaka će prokleta duša cijelu vječnost misliti: “Da sam se uzdržavala od tih zadovoljstava, da sam u određenim situacijama nadjačala ljudsko poštovanje (obzir), da sam izbjegavala grješne prigode, loše društvo, sada ne bih bila prokleta. Da sam češće posjećivala neka pobožna društva (vjerska, redovnička), da sam išla na ispovijed svaki tjedan, da sam se u kušnjama preporučila Bogu, ne bih padala u grijeh. Tako sam često namjeravala činiti ove stvari, no nikada nisam. Započinjala sam prakticirati ova sredstva spasenja, no naposlijetku bih odustajala, i stoga sam izgubljena. 

Ovo će mučenje prokletih duša biti uvećano sjećanjem na dobar primjer koji im je dala osoba koja je u svijetu živjela čednim i pobožnim životom. Pojačavat će ga i sjećanje na sve darove koje im je Bog dao kako bi uz njihovu suradnju mogli postići vječno spasenje; dar zdravlja, bogatstvo, poštovana obitelj, talenti; darovi od Boga koje ne smijemo iskoristiti za upuštanje u užitke i zadovoljenje taštine, već za posvećenje naših duša kako bismo postali sveti. 

Toliko darova milosti, toliko božanskog prosvjetljenja, svetog nadahnuća, ljubaznih poziva, i tolike godine života za popravak i zadovoljštinu prošlih nereda. No oni će u vječnosti slušati glas anđela Gospodnjeg da je za njih vrijeme spasenja prošlo. “I anđeo se zakle Onim, Koji živi u vijeke vjekova, Koji stvori nebo i što je na njemu, i zemlju i što je na njoj, i more i što je u njemu, da vremena više neće biti.” (Otk 10, 6) 

Jao! Kakvi će okrutni mačevi ovi blagoslovi od Boga biti za srce nesretnog prokletog kršćanina, kada vidi samoga sebe zatočena u zatvoru pakla i shvati da više nema vremena za popravak njegove vječne propasti! U očaju će reći svojim jadnim drugovima: “Prošla je žetva, prošla je jesen, a nama pomoć nije došla.” (Jer 8, 20) Vrijeme prikupljanja blaga za vječni život je prošlo tijekom kojeg smo mogli spasiti svoje duše, a mi nismo spašeni: zima je stigla, no ta je zima vječna, i u njoj moramo živjeti u žalosti i očaju sve dok će Bog biti Bog. 

Oh, kako sam nepromišljen bio! Da sam trpio za Boga zbog prepuštanja svojim strastima, da sam napore koje sam podnio za svoje prokletstvo podnosio za svoje spasenje, kako bih sretan sada bio! I što je sada preostalo od prošlih užitaka do kajanja i boli koje me sada muče i koje će me mučiti cijelu vječnost? Napokon će reći: “Mogao sam biti vječno sretan, no sada moram biti u vječnoj bijedi.” Ah! Ova će misao mučiti proklete duše više nego oganj i sve druge muke pakla.

Izvor

ponedjeljak, 23. travnja 2018.

Ukazanja Gospe od Dobrog Uspjeha i kriza u Katoličkoj crkvi

Pater Adam Purdy iz Bratstva svetog Pija X. održao je konferenciju u Quitu u Ekvadoru 30. siječnja 2018. godine. Detaljno je opisao krizu vjere u Katoličkoj crkvi, kao i krizu u društvenoj i političkoj sferi, uzrokovanu izostankom Kristova kraljevanja i Njegove milosti u našem društvu. 

P. Adam Purdy analizira Drugi vatikanski koncil, svećeničke skandale, kao i nedavni napad na sakrament braka, iz perspektive ukazanja Gospe od Dobrog Uspjeha koja su se dogodila u Quitu između 1594. i 1634. godine.



Za prijevod na hrvatski kliknite ikonicu cc na videu.

utorak, 3. travnja 2018.

“Neću te učiniti sretnom u ovom životu, nego u sljedećem.”

Katolička svetica Bernardica Soubirous tijekom svog kratkog života doživjela je osamnaest ukazanja u kojima je razgovarala s Blaženom Djevicom Marijom, koja joj se predstavila kao "Bezgrješno začeće". Otada su stotine milijuna ljudi posjetile svetište u Lourdesu, a mnogi su tamo iskusili čudesno ozdravljenje duše i tijela. Iako se svetu Bernardicu često povezuje s čudesnim ozdravljenjima, ona nas također može naučiti važnu lekciju o patnji.

Zemaljski život posut križevima

Njezin zemaljski život bio je posut mnogim križevima koje je ona hrabro nosila. Gotovo cijeli svoj život svetica je podnosila bolesti. Kao dijete imala je slabu i boležljivu konstituciju, a bolovala je od teškog oblika astme. Pored toga, sumnje, ljubomora i odbijanje okoline zbog ukazanja predstavljali su dodatnu patnju. Kao odrasla, borila se s veoma bolnom tuberkulozom kostiju i pluća. Bez štaka nije mogla prijeći preko sobe. Malo prije smrti posjetio ju je jedan novinar i postavio pitanje: "Je li vam, sestro, teško što ste bolesna?" 

Odgovorila je: "Bog zna, da mi je teško! Čitav život željela sam poučavati djecu, a sad se moram od njih kriti, da ih ne bih zarazila tuberkulozom. Čitav život željela sam njegovati bolesnike, a sada moram jednu bolničku sestru oteti od bolesnika i vezati je uza se. Čitav život željela sam obilaziti svijetom i pozivati ljude da skupa sa mnom hvale Boga, a evo ne mogu prijeći ni preko sobe." A onda je dodala: "Ali znam da je ovo volja Božja. I zato sam najsretnije biće na svijetu. Ni s kim na svijetu ne bih se zamijenila za sudbinu." Novinar je napisao: "U njezinim patnjama kao da se Nebo spustilo na zemlju." 

Jednoga dana u samostanu pristupila joj je grupa posjetitelja i upitala je li svjesna da se u Lourdesu događaju čudesna izlječenja, i zašto ona, kojoj je pokazana ljekovita voda na izvoru, nije otišla tamo radi ozdravljenja. 

Sveta Bernardica jednostavno je odgovorila: "Vidite, moja je zadaća nositi bolest." Njezin je odgovor iznenadio posjetitelje koji nisu mogli shvatiti što je ona željela time reći. Mnogi je ljudi niti danas ne bi shvatili. 

Patnja kao sredstvo posvećenja 

Danas je jak naglasak, opravdano, na pobjedi nad tjelesnim bolestima i smanjenju patnje koju bolest uzrokuje. To je dobra stvar, no ne smijemo zanemariti zauzeti ispravan stav prema patnji tijekom vremena kada ju moramo podnositi. Mnogi ljudi kada saznaju da su bolesni imaju tendenciju postati depresivni, ljuti ili utučeni, kao da bi njihov raj trebao biti ovdje i sada. 

Sveta Bernardica stavlja pred nas izazov za zauzimanje drugačijeg stava: prihvaćanje bolesti, patnje i boli koju sada moramo trpjeti kao pripremu za život koji dolazi. Naša Gospa u Lourdesu jednom je rekla Bernardici: "Neću te učiniti sretnom u ovom životu, nego u sljedećem."
Kao odgovor na patnju, ljudi mogu postati ogorčeni i misliti zašto se to događa baš njima, ili kako to nije pošteno, i mogu prezirati svoju patnju. No, s druge strane, ljudi mogu odgovoriti na radikalan način, prihvaćanjem, kako je to učinila sveta Bernardica i mnogi drugi herojski sveci i blaženici koji su prihvatili svoju bol kao križ kojega im je Bog poslao za njihovo vlastito posvećenje, i prikazivali svoju patnju za posvećenje i spas drugih. 

Kako su nas oni naučili, patnja nam daje mogućnost da se približimo Bogu, da sudjelujemo u Kristovoj patnji, da se pročistimo, i dobijemo predodžbu o vlastitoj krhkosti i slabosti kako bismo naučili još više ovisiti o Bogu. 

"Zašto moramo patiti? Zato što ovdje na zemlji čista Ljubav ne može postojati bez patnje. O Isuse, više ne osjećam svoj križ kada mislim na Tvoj!" 
Sv. Bernardica 

Sveta Bernardica je zaštitnica bolesnika. Ako vi ili netko koga znate pati od neke bolesti, onda biste trebali moliti za njihovo ozdravljenje, kao i za njihovo prihvaćanje patnje koju moraju trpjeti kako bi mogli duhovno rasti u takvoj situaciji. 

Sveta Bernardica preminula je s riječima na usnama:
"Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me jadnu grješnicu!"

Trideset godina nakon njezine smrti, kada su povodom postupka za njezino proglašenje blaženom otvorili njezin grob, njezino su tijelo našli bez i najmanjeg traga trulosti, dok su se povoji, u koje je bilo zamotano njezino tijelo, raspali, a križ je zahrđao. Tijelo svete Bernardice je neraspadnuto i savršeno očuvano 139 godina nakon njezine smrti.

Sveta Bernardice, moli za nas!

Izvor: 1, 2

nedjelja, 1. travnja 2018.

Víctimae pascháli laudes ímmolent Christiáni! (Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici!)

Uskrsnu kako je rekao, aleluja!


Posljednica na Uskrsnoj svetoj Misi:

Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici!
Janje ovce oslobodi, Krist nas grešne preporodi.
Sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta:
Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada.
Marijo, o reci što je? Što ti oko vidjelo je?
"Grob ja vidjeh Krista Boga, svijetlu slavu uskrsloga,
Anđele i platno bijelo u kom' bješe sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje;
Pred vama će tamo gdje je cvjetna strana Galileje."
Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine;
Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan!
Amen, aleluja!

(Víctimae pascháli laudes ímmolent Christiáni.
Agnus redémit oves: Christus ínnocens Patri reconciliávit peccatóres.
Mors et vita duéllo conflixére mirándo:
dux vitae mórtuus, regnat vivus.
Dic nobis, María, quid vidísti in via?
Sepúlcrum Christi vivéntis: et glóriam vidi resurgéntis.
Angélicos testes, sudárium et vestes.
Surréxit Christus spes mea:
praecédet vos in Galilaéam.
Scimus Christum surrexísse a mórtuis vere:
tu nobis, victor Rex, miserére.
Amen, allelúia.)

Sretan i blagoslovljen Uskrs želimo svim čitateljima bloga!

petak, 23. ožujka 2018.

Tradicionalna katolička ženstvenost: Zašto nositi veo?



Dio je Svetoga pisma i svete tradicije Crkve koju moramo očuvati. 

Nošenjem vela nasljedujemo primjer naše Gospe u Njenoj poniznosti i poslušnosti. 

Veo nas podsjeća da su naša tijela hram Duha Svetoga. 

Znak je našeg poštovanja prema Bogu i anđelima. 

Javno je svjedočanstvo poniznosti i skromnosti. 

Nošenje vela je ugodna žrtva koja daje slavu Bogu i uzvisuje Krista u Euharistiji. 

Veo naglašava ženstvenost i dostojanstvo žene. 

Vidljivo je svjedočanstvo potpune podređenosti Bogu.


             

utorak, 20. ožujka 2018.

Radijska poruka pape Pija XII. djeci o sv. Josipu


Prije šezdeset godina, 22. veljače 1958. g., papa Pio XII. poslao je sljedeću poruku učenicima diljem SAD-a u kojoj je naglasio svetost sv. Josipa i kako ga moramo imitirati. Tekst je objavljen u L’ Osservatore Romano. 

„Je li moguće da je već stigla još jedna korizma i da smo ponovno zamoljeni obratiti se našim dragim učenicima u Americi? Sigurno Nas ništa ne veseli više od razgovora s najmanjima u dragocjenom stadu Božanskog Pastira.Tijekom godine stotine i stotine djece dolaze nam u posjet u Rim gdje s njima razgovaramo i ona često odgovaraju na Naša pitanja. Jutros to nismo mogli učiniti jer ste vi predaleko. No barem Naš glas može putovati preko oceana i na neki Nas način uistinu dovesti u vaše učionice. 

A koju poruku on prenosi vama? Dopustite da vam ju ukratko iznesemo. Sljedeći tjedan započet će mjesec sv. Josipa. Ove smo godine odlučili njemu povjeriti sve što žarko želimo i čemu se nadamo od vas. 

Sveti Josip, kao što ste već naučili kod kuće i u školi, bio je veoma svet čovjek. Morao je biti, jer je bio muž Djevice Marije, najčišće, najsvetije, najuzvišenije od svih Božjih stvorenja. Štoviše, Vječni je Otac njegovoj brizi povjerio Svog Jedinorođenog Sina Isusa Krista, koji je postao čovjekom na zemlji. Marija je bila Isusova Majka, najnježnija od svih majki. Iako Josip nije bio Njegov otac, on je za Njega, zbog posebnog dara s Neba, osjećao svu ljubav i nježnu skrb koju očevo srce može poznavati. S Marijom, svojom ženom, dijelio je sve radosti i žalosti, planove i brige koje majka osjeća podižući svoju djecu. Štitio je Isusa od opasnosti djetinjstva, njegove su oči pazile na Njega kod kuće i u tesarskoj radioni, vodio Ga je kroz odrastanje i svojim je teškim radom i snažnom vjerom osiguravao rastuće potrebe Majke i Sina. 


Kakav je to lijep obiteljski život bio u Nazaretu! S pravom se zovu Sveta Obitelj. U toj malenoj kući nalazimo Isusa, svetijeg nego što itko može zamisliti, Koji je došao pomoći tebi i svima drugima da postanete sveti i Bogu ugodni. Tamo ćete pronaći i Njegovu Majku, vašu Blaženu Majku, čija je duša, kao što znate, od prvog daha pa tijekom cijelog Njenog života, bila nešto jednostavno veličanstveno i neopisivo lijepo, poput dragulja čije sve fasete jasno odražavaju bezgraničnu Božju svetost. Tu je bio i Josip, iako skroman i ponizan, imao je autoritet nad obitelji. Koliko li je tek on bio svet! Pod njegovom očinskom zaštitom i neumornom brigom odrastao je Dječak, Koji će kasnije na kalvarijskom Križu, umirući, obnoviti život za čovjeka, i putem milosti privući sve ljude u jedno sa Sobom. S Njim kao svojom Glavom, oni će stvoriti jednu veliku, veliku obitelj raspršenu po cijelom svijetu. Ta se obitelj zove Crkva, jedna, istinska Katolička crkva, čiji ste vi članovi, a to je članstvo vaše najveće bogatstvo na zemlji. 

Sada da vas pitamo, draga djeco, ako je Josip bio cijelim srcem i dušom zaokupljen brigom za tu malenu obitelj u Nazaretu, ne mislite li da je sada u Nebu on isti takav brižni otac i zaštitnik cijele Crkve, svih njenih članova, kao što je bio otac i zaštitnik Glave Crkve na zemlji? Čujemo vaš odgovor: „Da“. Ne zna li on da su mnoga od te djece u velikoj potrebi? Potrebna im je pomoć za njihove duše – milost pokajanja, milost ustrajnosti, milost poniznog, neustrašivog predanja Svetoj volji Božjoj. 

I Josip se obraća Isusu, Dječaku iz Nazareta, i odjednom obilato poteku milosti za ljudske duše. Ljudi također trebaju pomoć za svoja tijela: očevi su bez posla, majke nose preteške terete, djeca su bez potrebne hrane, odjeće i lijekova kada su bolesna. I Josip se okreće prema vama. Da, upravo prema vama se okreće kako biste pomogli i ohrabrili onu djecu koja su također vaša braća i sestre. Znamo da ga nećete iznevjeriti. Vaša pobožnost prema njemu potaknut će vas na male žrtve, no i na velike, kako bi ogromna ljudska obitelj, koju Isus žarko želi ujediniti u vjeri i milosrđu, znala da je sveti Josip još uvijek budni i velikodušni čuvar i zaštitnik, koji sada djeluje kroz one koji gaje vjernu pobožnost prema njemu. Kako smo rekli na početku, s pouzdanjem mu se obraćamo da pobudi nesebičnu ljubav u našim srcima za one koji trebaju i traže pomoć. 

Prije nego se rastanemo, draga djeco, želimo s velikom ljubavlju Našeg srca dati vama, vašim dragim roditeljima i svima vašima, vašim učiteljima i odgajateljima Naš apostolski blagoslov. Neka privuče u vaše duše snažnu milost postojane vjernosti Bogu i Njegovoj Crkvi; i nikada ne zaboravite da je sveti Josip uvijek uz vas kako bi vas zaštitio.“

nedjelja, 18. ožujka 2018.

MILOST BOŽJA Tradicionalna latinska sveta Misa na blagdan sv. Josipa, zaručnika BDM, zaštitnika Katoličke crkve i hrvatskog naroda

Gospodine, pretekao si ga obilnim blagoslovima, na glavu si mu stavio krunu od dragog kamenja. U tebe je tražio život, i ti si mu dao dug život u vijeke vjekova. (Ps 20, 4-5)


Svećenik Bratstva sv. Pija X. (FSSPX-a) služit će tradicionalnu latinsku misu u Zagrebu u 18 sati u kapeli sv. Josipa, na adresi Jurja Denzlera 37.
Također će biti služena tradicionalna Misa u Splitu u 18 sati u kapeli sv. Jeronima na adresi Zrinsko-Frankopanska 58.

Još jednom zahvaljujemo dragome Bogu što nam je u godini svetog Josipa, zaštitnika Katoličke crkve, svojom Providnošću pronašao prikladno mjesto za slavljenje Mise svih vjekova.

Deo gratias!

petak, 16. ožujka 2018.

Kada sve bude gotovo...




"Kada sve bude gotovo, nećeš žaliti što si patio, 
već ćeš žaliti što si tako malo patio, 
i to malo tako loše."


Bl. Sebastian Valfré

subota, 10. ožujka 2018.

Pogled na Spasitelja

"Prilika Božja u ljudskom liku među nas je stupila u Sinu čovječjem Isusu Kristu. Ako promatramo tu sliku kako nam govori u jednostavnom evanđeoskom izvještaju, onda nam otvara oči. Što bolje upoznajemo Spasitelja, tim više nas osvaja uzvišenost i blagost, kraljevska sloboda koja ne poznaje drugu vezu nego podlaganje Očevoj volji, te sloboda od svega stvorenog koja je ujedno temelj za milosrdnu ljubav prema svakom stvorenju.

I što prodre u nas dublje ta Božja slika, što više budi našu ljubav, tim postajemo osjetljiviji za sva odstupanja od Njega u sebi i drugima. Tako će nam se otvoriti oči za istinsku spoznaju čovjeka, slobodnu od svakog uljepšavanja. I ako nam snaga hoće zakazati da podnesemo pogled na ljudsku slabost kod sebe i kod drugih, onda je opet potreban samo jedan pogled na Spasitelja. 

Ta On se nije s odvratnošću okrenuo od naše bijede, nego je upravo došao k nama radi te bijede i natovario ju je na sebe - vere languores nostros ipse portavit et livore eius nos sasanati sumus (zaista je sam nosio naše slabosti i ozdravljeni smo Njegovom modricom). Ako smo bespomoćni i tražimo gdje bismo trebali naći lijek, sam nam je pripravio lijek. Po svojim sakramentima čisti nas i jača. I ako se ophodimo s Njim povjerljivo, prema Njegovoj volji, prožima i sve više i više nas preoblikuje Njegov duh. 

U kontaktu s Njim učimo biti bez ljudske potpore i dobiti slobodu i čvrstoću potrebnu da budemo potpora i oslonac drugima. On sam nas vodi i pokazuje nam kako trebamo voditi druge. Tako dobivamo cjelovito čovještvo po Njemu, a ujedno i pravi osobni stav. Tko promatra Njega i tko je upravljen na Njega, taj ima u sebi Boga, pralik svake osobnosti i zbir svih vrednota."

sv. Edith Stein
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...