nedjelja, 27. svibnja 2018.

"Pravo" na pobačaj


Da život započinje začećem biološka je činjenica koju se ne može zanijekati. Bilo koji medicinski udžbenik će posvjedočiti toliko...

(...)

No, zamislite da vam netko odgovori: "To je moje tijelo i imam pravo činiti s njim što hoću." Ustinu, ovo se na prvi pogled čini opravdanim prigovorom – kako netko može nekome zanijekati manipulaciju nekim dijelom tuđeg tjelesnog tkiva? Nitko nikome ne zabranjuje ošišati se, odrezati nokte ili čak izvaditi bubreg, ukoliko to želi. Kako se onda usuđujemo govoriti ženama što smiju i ne smiju raditi sa svojim tijelom?

No, fraza "To je moje tijelo"  je netočna. Od trenutka oplodnje, embrij posjeduje specifičan, jedinstven genetički kod koji se razlikuje od onoga njegove majke. Set kromosoma koji embrij posjeduje je različit od majčinog. Sve tjelesne (somatske) stanice majke posjeduju istu jedinstvenu genetičku garnituru – od moždanih stanica do stanica kože, sve imaju isti osnovni genetički kod. Genetički je kod embrija, od prvog trenutka njegova postojanja, jedinstven i različit od svih majčinih stanica. To znači da je embrij zasebno tijelo unutar majčinog tijela.

Stoga, na to odgovaramo: "Ne, to nije tvoje tijelo. To je tijelo tvoga djeteta."


"Pobačaj je moj izbor i ti nemaš prava miješati se u moje osobne stvari!"

Prvo: pobačaj je, dakako, izbor, ali je također i ubojstvo, krađa, palež i svaki drugi zločin. To što je sposobnost biranja nečega prisutna ne znači da su sve opcije koje se mogu izabrati jednako vrijedne ili da su sve dobre. 

Ako ljudski život počinje začećem, kao što je argumentirano, onda je pobačaj izbor jednak izboru nekoga smaknuti.

Drugo: pobačaj nije osobna stvar pojedinca koji ga želi ako ljudski život započinje začećem, jer se život tog nerođenog djeteta tiče njega samog, te njegovo pravo na život ne leži u proizvoljnoj odluci roditelja.

Što ako je žena silovana? Zar biste ju vi prisilili da nosi, rodi i odgaja dijete svoga silovatelja? Kako možete zabraniti pobačaj kada se to tako često događa? Kako možete biti tako okrutni?

Ovo je vjerojatno najčešći prigovor osobi koja pokuša pristupiti pobačaju sa strane zastupanja života nerođenog djeteta. Budući da je to vrlo osjetljivo pitanje, bitno je odmah reći da je silovanje strašan zločin, u kome je žrtva vrlo intimno i duboko povrijeđena, te da je takav čin jedan od vrhunaca nasilja čovjeka nad čovjekom.

Pitanje koje slučaj začeća pod silovanjem podiže je u osnovi: treba li žena imati pravo pobaciti dijete koje nije začeto u slobodnom odnosu muškarca i žene?

Predlažem vam misaoni eksperiment: recimo da žena zaista odluči roditi dijete koje je začeto u tim okolnostima. Nakon sedam godina borbe sa životom i osjećajima, odluči da se jednostavno ne može skrbiti za dijete koje ju podsjeća na tako bolno iskustvo. Ima li u tom slučaju majka pravo ubiti svoje sedmogodišnje dijete?

Ne, naravno da ne. Nitko nema pravo oduzeti drugome život, bez obzira na okolnosti u kojima je osoba začeta. Abortus nije rješenje za silovanje. Pobačaj neće ukloniti taj čin nasilja, već će ga produžiti na nerođeno dijete, koje je potpuno nevino od postupaka svoga oca.

Ako je nerođeno dijete zaista ljudska osoba, kako smo utvrdili, onda je abortus jednako nedopušten kao i ubojstvo sedmogodišnjeg djeteta koje je začeto pri silovanju.

Uz to, jednostavno nije istina da je začeće pod silovanjem čest događaj. Znanstvene procjene otkrivaju da se začeće događa u jednom ili dva slučaja silovanja od tisuću, dok manje od 1% od svih žena koje su imale abortus, su pobacile zbog silovanja. Ovakvi slučajevi su jednostavno statistički rijetki.

Naravno, osobi koja je doživjela takvo iskustvo se zasigurno ne čini tako, i važno je pristupiti ovom pitanju sa suosjećanjem za žrtvu i istinskim nastojanjem pomoći toj osobi.

Stoga, koje je rješenje za ovakve slučajeve? Ukoliko se majka ne može nositi s emocionalnom boli odgajanja djeteta (premda mnoge majke, nakon što se odluče roditi to dijete, otkriju neizmjernu ljubav za njega te ga odluče zadržati), onda ga uvijek može dati na posvajanje. Postoje stotine supružnika u Hrvatskoj koji bi s radošću posvojili dijete. Jedina prepreka tome je beskrajna birokracija i zastarjeli zakoni koji reguliraju posvajanje djece. Potrebno je reformirati pravni postupak posvajanja, a ne eliminirati nevinu djecu.

Uvijek pamtimo riječi: "Što god učinite jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili."

ponedjeljak, 21. svibnja 2018.

KATOLIČKA CRKVA PROTIV VJERSKE SLOBODE Post Tam Diuturnas - pismo pape Pija VII.


Papa Pio VII. napisao je ovo pismo povodom prijedloga novog ustava u Francuskoj 1814., nakon što je Napoleon tek poražen i prognan na otok Elbu, papa se nedavno vratio u Rim iz progona koji mu je bio nametnuo Napoleon, a francuski kralj Luj XVIII. je vraćen na prijestolje svojih predaka. 

Donosimo vam ovo pismo jer pokazuje s kolikim uvjerenjem i strasti su pape osuđivali vjersku slobodu, neumjerenu slobodu tiska i ostale tekovine bezbožnog liberalizma, ali također da možete pročitati što Učiteljstvo uči da su posljedice tih teških zabluda za vjeru, za države i za duše.

POST TAM DIUTURNAS 

Pismo pape Pija VII. mons. de Boulogneu, biskupu Troyesa, 

29. travnja 1814. 

Časni Brate, zdravlje i apostolski blagoslov. 

Nakon tako dugih i žestokih oluja u kojima je Petrova lađa bila bacana na način koji je izazivao čuđenje, i kojim smo također Mi koji smo njezin nedostojni kapetan činili se potresenim i gotovo poraženim, napokon je nasilni vjetar počeo slabjeti i uvjereni smo da se obnavlja spokoj u skladu s dugotrajnim željama i molitvama Našim i svih dobrih ljudi. Dok smo se radovali, povrativši Našu prijašnju slobodu (u vrijeme kad smo se najmanje tom nadali), radovali se, ne toliko jer su te stvari bile vraćene Nama, koliko jer su bile vraćene Crkvi, te dok smo također ponizno zahvaljivali Ocu Milosrđa za ovu veliku dobrobit, velika je bila utjeha koju smo primili kad smo saznali da je naznačeni kralj francuske nacije izdanak one slavne dinastije koja je jednom iznjedrila presvetog kralja Luja [sv. Luj IX.] i sjala svojom značajnom službom Bogu i ovoj Apostolskoj Stolici. I uistinu je u tolikoj mjeri ta radost prožimala Našu dušu da smo, iako su nam novinske stranice donijele sretnu vijest o ovom, ipak, ne obazirući se na primljenu tradiciju, odlučili poslati izvanrednog nuncija u Francusku tako da njegovim posredstvom možemo najizravnijim riječima čestitati imenovanom kralju na obnovi njegove vlasti. Međutim, najveća tuga je brzo poremetila tu Našu radost kad su dnevne novine izvijestile da je Senat Pariza izdao novi ustav kraljevstva. 

Budući da su stvari bile tako sretno promijenjene, nadali smo se ne samo da će sve zapreke organizirane protiv Katoličke vjere u Francuskoj biti uklonjene najvećom brzinom (kao što smo neprestano tražili), nego da će isto tako, kako se predstavi prilika, biti vraćen njezin sjaj i ures. Odmah smo vidjeli da je u ustavu u vezi ovog pitanja ostala velika tišina, i da čak nije bilo ni spomena Svemogućega Boga, po kojem kraljevi kraljuju i vladari upravljaju. Bit će ti lako, Časni Brate, uvjeriti se koliko ozbiljno, koliko gorko i koliko bolno je ovo pitanje bilo Nama, kojima je od Isusa Krista, Sina Božjega, Gospodina Našega povjereno sve kršćanstvo. Jer kako možemo s ravnodušnosti tolerirati da se Katolička vjera, koju je Francuska primila u prvim vremenima Crkve, koja je u tom istom kraljevstvu bila potvrđena krvi tolikih mnogih najhrabrijih mučenika, koju daleko najveći dio francuskog naroda ispovijeda, i koja je uistinu bila hrabro i stalno branjena, čak i za vrijeme najozbiljnijih teškoća i progona i opasnosti zadnjih godina, te koju je, konačno, ta ista dinastija kojoj naznačeni kralj pripada i ispovijedala i branila s mnogo žara - da ta Katolička, ta presveta vjera, kažemo, ne samo ne bude proglašena jedinom u Francuskoj i zaštićena bedemom zakonâ i autoritetom Vlade, nego da bude, u samoj obnovi monarhije, potpuno zaobiđena? Ali mnogo teža i uistinu mnogo gorča tuga se povećala u Našem srcu - tuga po kojoj priznajemo da smo bili potreseni, nadjačani i rastrgani na dva dijela - od dvadeset trećeg članka ustava, u kojem smo vidjeli ne samo da je "sloboda vjere i savjesti" (da iskoristimo iste riječi iz članka) dopuštena silom ustava, nego također da su pomoć i pokroviteljstvo obećani i toj slobodi, kao i službenicima tih različitih vrsta "vjere". Sigurno da ne trebamo koristiti puno riječi da bi u potpunosti razumio koliko smrtonosna rana Katoličkoj vjeri u Francuskoj je zadana tim člankom. Jer kad se neselektivno ustanovi sloboda svih "vjerâ", po toj samoj činjenici istina je pomiješana sa zabludom i sveta i prečista Zaručnica Kristova, Crkva, izvan koje ne može biti spasenja, stavljena je na istu razinu sa sektama heretika i sa samom židovskom nevjerom. Jer kad se naklonost i pokroviteljstvo obeća čak i sektama heretika i njihovim službenicima, ne samo njihove osobe nego također same njihove zablude toleriraju se i njeguju: sustav zabludâ u kojem je sadržana ta smrtonosna i uvijek žalosna hereza koja, kao što kaže sv. Augustin (de Haeresibus, 72.) "tvrdi da svi heretici idu pravim putem i govore istinu: što je toliko apsurdno da mi se čini nevjerojatnim." 

Međutim, ne bismo se trebali ništa manje čuditi i žalostiti nad slobodom tiska koju jamči i dopušta članak 23. ustava. Uistinu, iskustvo prošlih vremena nas uči, ako bi itko u to sumnjao, koje velike opasnosti i koje sigurno trovanje vjere i morala ona potiče. Jer posve je jasno da je prvenstveno po tom sredstvu, prvo, izopačen moral ljudi, zatim je njihova vjera iskvarena i zbačena, te su napokon među njima uzburkane pobune. Uzimajući u obzir današnje stanje velike iskvarenosti čovječanstva, ova najteža zla bi i dalje bila predmet straha ako - što neka Bog odvrati - bude dopušteno svakomu slobodno objavljivati što god hoće. Niti smo uistinu bez drugih uzroka žalosti u tom novom ustavu kraljevstva, posebno u člancima 6, 24 i 25. Suzdržat ćemo se od objašnjavanja svakog od ovih članaka pojedinačno jer ne sumnjamo, Časni Brate, da ćeš lako primijetiti u kojem smjeru téže. Doista, u tako velikoj i tako pravednoj tjeskobi Naše duše utješeni smo nadom da naznačeni kralj neće pristati na članke predloženog ustava koje smo spomenuli; doista u to sebe najčvršće uvjeravamo, poradi predačke pobožnosti i revnosti za vjeru kojom nemamo sumnje da je obdaren. Međutim, kad bismo šutjeli za vrijeme opasnosti za vjeru i duše, sigurno bismo izdali Našu službu, pa smo stoga odlučili u međuvremenu poslati ti ovo pismo, Časni Brate, čija Nam je vjera i svećenička snaga bila tako uvjerljivo dokazana, ne samo da bi bilo u potpunosti znano da najoštrije odbijamo te stvari koje smo ti dosad naveli i što god možda bude predloženo protivno Katoličkoj vjeri, nego također da, savjetujući se s ostalim biskupima francuskih crkava, proučiš savjete i studije za koje smo te zadužili, kako bi velika zla koja (ako ne budu brzo otjerana) prijete Crkvi u Francuskoj bila odvraćena te da tî zakoni i dekreti i druge odredbe vlade koje, kao što dobro znaš, nikad nismo prestali sa žalosti spominjati zadnjih godina i koji su još na snazi, budu uklonjeni. Prikaži se dakle pred naznačenim kraljem; nagovijesti mu presilnu tugu koja, nakon toliko pretrpljenih velikih teškoća i kušnji, zaokuplja i muči Našu dušu, objasni kakve velike štete Katoličkoj vjeri, kakve teške opasnosti dušama, kakvo uništenje vjere bi se dogodilo u Francuskoj ako bi dao pristanak ustavu koji je u nacrtu; daj mu do znanja da smo u cijelosti uvjereni da on ne želi početi svoju vladavinu na tako nesretan način da Katoličkoj vjeri nanese pretešku i gotovo neizlječivu ozljedu; i reci mu da, naprotiv, Bog sam, u čijoj su moći zakoni svih kraljevstava, svakako zahtijeva od njega da iskoristi tu moć koju ima na radost svih ljudi i posebno Nas, njemu obnovljene, naročito za obranu i ures Crkve Božje; te da se nadamo i čvrsto se uzdamo da će se dogoditi, po Božjem nadahnuću, da Naš glas, prenesen po tebi, dotakne njegovu dušu tako da, slijedeći stope njegovih predaka koji su poradi ispovijedanja i tako česte obrane Katoličke vjere zavrijedili od ove Svete Stolice titulu Najkršćanskijih kraljeva, učini što je dužan, što od njega očekuju svi dobri ljudi, što ga Mi žarkom revnosti molimo - da bude pokrovitelj Katoličke vjere. Koristi, Časni brate, svu svoju snagu i žar za vjeru koji gori u tebi. Koristi u ovoj najvećoj i najsvetijoj zadaći milost u kojoj si toliko jak i tvoju izvanrednu rječitost. Zasigurno ćeš od Gospodina primiti što trebaš reći, i Mi također nećemo propustiti moliti svetu pomoć za tebe Našim molitvama, a u međuvremenu tebi, i stadu koje je povjereno tvojoj brizi, najprivrženije udjeljujemo Naš apostolski blagoslov. 

Dano u Ceseni, 29. travnja 1814., u petnaestoj godini Našega pontifikata 

PIUS P.P. VII

ponedjeljak, 14. svibnja 2018.

"A ako se tko i bori, ne dobije vijenca, ako se pravilno ne bori." (2 Tim 2, 3)


Svrha Svećeničkog bratstva sv. Pija X. je svećeništvo kakvo je htio Gospodin Isus Krist kada je rekao: "Ovo činite meni na spomen." 

Bratstvo stoga mora usmjeriti svećenike prema Svetoj Misnoj Žrtvi, koju oni moraju konkretizirati u svom svakodnevnom životu, sa svime što to podrazumijeva i što iz toga proizlazi. 

"Apostol nam savršeno sažima što se može reći o veličini, dostojanstvu i dužnosti kršćanskog svećeništva: 'Sic nos existimet homo ut ministros Christi et dispensatores mysteriorum Dei.'  (Tako neka nas smatra čovjek kao sluge Kristove i upravitelje tajna Božjih.) (1 Kor 4, 1) 

Svećenik je službenik Kristov, oruđe u rukama Božanskog Otkupitelja. On nastavlja djelo Otkupljenja u svoj njegovoj univerzalnosti koja obuhvaća cijeli svijet i božanskoj djelotvornosti, ono djelo koje je učinilo tako čudesnu transformaciju u svijetu.

Stoga je svećenik, kako je rečeno s dobrim razlogom, uistinu ‘drugi Krist’, jer je na neki način on sam nastavljanje Krista.

'Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas', rečeno je svećenicima, i stoga svećenici poput Krista nastavljaju davati slavu Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje." 

"Ad Catholici Sacerdotii", papa Pio XI.

                 

petak, 11. svibnja 2018.

BOŽJA MILOST NA BLAGDAN GOSPE FATIMSKE U Hrvatsku dolazi biskup iz Svećeničkog bratstva sv. Pija X.



Zahvalimo dragome Bogu na ovoj lijepoj vijesti za Katoličku crkvu.
Molimo za naše svećenike da im dragi Bog da milosti da spoznaju vrijednost tradicionalne latinske Mise i katoličkog nauka.

Sveti Pio X., moli za nas!
Sveti Josipe, moli za nas!

četvrtak, 10. svibnja 2018.

Katolička Misa i katolički nauk nerazdvojivi

"Misa i katolički nauk, Misa i društveno kraljevanje našeg Gospodina Isusa Krista su nerazdvojivi. Da bismo obnovili sve stvari u Kristu, ne možemo imati samo tradicionalnu Misu i ne možemo imati samo tradicionalni nauk. Ako želimo osvojiti svijet za Krista Kralja, onda se prava Misa, zajedno s odgovarajućim naukom, mora uspostaviti.

Postoji vitalna povezanost između katoličkog nauka i Mise, a sada živimo u razdoblju koje je ostvarilo destrukciju i jednog i drugog. Ta destrukcija katoličkih uvjerenja i bogoštovlja imala je razarajući utjecaj na društvo. Moramo se sjetiti da postoje posljedice za čovjekovo napuštanje Boga."

Thomas Gabriele, 
Catholic Family News konferencija, 2009.

Cijelo predavanje dostupno je na youtube kanalu Katolička Tradicija:

petak, 4. svibnja 2018.

O žaljenju prokletih duša: Treće žaljenje (sv. Alfonz Liguori)

Treće žaljenje prokletih duša - zbog spoznaje o velikom dobru koje su izgubile svojom krivnjom
Jedna kraljica, opijena željom za vlašću, rekla je: "Ako mi Gospodin udijeli kraljevanje četrdest godina, odreći ću se raja." Nesretna je kraljica vladala četrdeset godina, no sada je na drugom svijetu ožalošćena zbog onoga čega se odrekla. 

Oh, kolika li je njezina tjeskoba pri pomisli na izgubljeno kraljevstvo raja zbog vladavine od četrdeset godina, prepune nevolja, križeva i strahova! ”Plus cœlo torquetor, quam gehenna”, govori sv. Petar Krizolog. Za izgubljene duše dobrovoljan gubitak raja je veći gubitak nego same patnje pakla. 

Najveća patnja pakla je gubitak Boga, najvećeg dobra, izvora svih radosti u raju. Prokleti bi bili zadovoljni da im se tisuću puta gore muke pakla dodaju postojećima, samo da nisu zakinuti za Božju prisutnost. No njihov će se pakao sastojati u vječnom viđenju sebe bez Boga koje su zaslužili svojom krivnjom. 


Sveta Tereza govorila je da kada čovjek svojom krivnjom izgubi malenu svotu novca ili prsten nevelike vrijednosti, spoznaja o izgubljenome zbog vlastite nepažnje ga pogađa i oduzima mu mir. Kakva tek tjeskoba mora mučiti te duše kada shvate da su izgubile Boga, dobro beskonačne vrijednosti, i da su Ga izgubile svojom krivnjom? 

Proklete duše će vidjeti da je Bog želio da se one spase i da im je dao izbor – vječni život ili vječna smrt. Što čovjek odabere, to će i dobiti. Vidjet će da su mogle postići vječnu sreću da su to htjele i da su svojim izborom proklete. Na Sudnji dan vidjet će mnoge od svojih bližnjih među izabranima, no zato što nisu htjele prestati griješiti, svoju naviku grijeha ponijele su sa sobom u pakao. 

“Dakle, pogriješili smo”, reći će nesretnicima koji će s njima dijeliti pakao. “Pogriješili smo što smo izgubili raj i Boga svojom krivnjom, i naša je greška nepopravljiva.” Oni će uvijek iznova vapiti: “Nema mira u kostima mojim od grijeha mojih.” (Ps 38,4) Spoznaja da su sami uzrok svoga prokletstva uzrokuje bol koja prodire do samih kostiju i onemogućava im ikakav užitak u trenucima odmora. Stoga će svaka od tih duša samoj sebi predstavljati najveći užas. Svaka će doživjeti patnju kako je Gospodin obećao: “Ja te optužujem, ja izlažem sve pred tvojim očima.” (Ps 50, 21) 

Ako ste, draga braćo, do sada bili toliko nesmotreni da ste izgubili Boga zbog bijednih užitaka, ne ustrajte u svojoj ludosti. Nastojte, dok je to još u vašoj moći, popraviti pogreške iz prošlosti. Strahujte! Možda, ako sada ne odlučite promijeniti svoj život, Bog će vas napustiti i bit ćete izgubljeni zauvijek. 

Kada te đavao iskušava, sjeti se pakla. Misao o paklu će te očuvati od te zemlje bijede. Kažem ti, sjeti se pakla i uteci se Isusu Kristu i Presvetoj Djevici Mariji, i oni će te izbaviti od grijeha, koji su vrata pakla.

Izvor
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...