Raspored tradicionalnih latinskih Misa Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (FSSPX-a) u svijetu

Raspored tradicionalnih latinskih Misa Svećeničkog bratstva sv. Pija X., po zemljama u kojima djeluju, možete pronaći na ovoj stranici:

https://fsspx.org/en/mass-locator

Bogu hvala.

Ako putujete u neku zemlju uvijek je dobro prije provjeriti raspored misa slanjem e-maila u slučaju da je došlo do nekih promjena.

Mons. Lefebvre služi Misu svih vjekova tijekom svećeničkih ređenja 1985. god.

"A ako se tko i bori, ne dobije vijenca, ako se pravilno ne bori." (2 Tim 2, 3)

Svrha Svećeničkog bratstva sv. Pija X. je svećeništvo kakvo je htio Gospodin Isus Krist kada je rekao: "Ovo činite meni na spomen." 

Bratstvo stoga mora usmjeriti svećenike prema Svetoj Misnoj Žrtvi, koju oni moraju konkretizirati u svom svakodnevnom životu, sa svime što to podrazumijeva i što iz toga proizlazi. 

"Apostol nam savršeno sažima što se može reći o veličini, dostojanstvu i dužnosti kršćanskog svećeništva: 'Sic nos existimet homo ut ministros Christi et dispensatores mysteriorum Dei.'  (Tako neka nas smatra čovjek kao sluge Kristove i upravitelje tajna Božjih.) (1 Kor 4, 1) 

Svećenik je službenik Kristov, oruđe u rukama Božanskog Otkupitelja. On nastavlja djelo Otkupljenja u svoj njegovoj univerzalnosti koja obuhvaća cijeli svijet i božanskoj djelotvornosti, ono djelo koje je učinilo tako čudesnu transformaciju u svijetu.

Stoga je svećenik, kako je rečeno s dobrim razlogom, uistinu ‘drugi Krist’, jer je na neki način on sam nastavljanje Krista.

'Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas', rečeno je svećenicima, i stoga svećenici poput Krista nastavljaju davati slavu Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje." 

"Ad Catholici Sacerdotii", papa Pio XI.

                 

BOŽJA MILOST NA BLAGDAN GOSPE FATIMSKE U Hrvatsku dolazi biskup iz Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Zahvalimo dragome Bogu na ovoj lijepoj vijesti za Katoličku crkvu.

Molimo za naše svećenike da im dragi Bog da milosti da spoznaju vrijednost tradicionalne latinske Mise i katoličkog nauka.

Sveti Pio X., moli za nas!
Sveti Josipe, moli za nas!

BOŽJA PROVIDNOST Svećeničko bratstvo sv. Pija X. - Očuvanje katoličke vjere i spas duša

Tradicionalna katolička ženstvenost: Zašto nositi veo?

Dio je Svetoga pisma i svete tradicije Crkve koju moramo očuvati. 

Nošenjem vela nasljedujemo primjer naše Gospe u Njenoj poniznosti i poslušnosti. 

Veo nas podsjeća da su naša tijela hram Duha Svetoga. 

Znak je našeg poštovanja prema Bogu i anđelima. 

Javno je svjedočanstvo poniznosti i skromnosti. 

Nošenje vela je ugodna žrtva koja daje slavu Bogu i uzvisuje Krista u Euharistiji. 

Veo naglašava ženstvenost i dostojanstvo žene. 

Vidljivo je svjedočanstvo potpune podređenosti Bogu.


             

Kult čovjeka

Pričest na ruku vjerojatno je najdramatičniji simbol postepene zamjene kulta Boga kultom čovjeka. Prije Drugog vatikanskog sabora glavna briga Crkve bilo je štovanje Boga i iskazivanje časti Bogu. Nakon Drugog vatikanskog Crkva je postala pretjerano zaokupljena sama sobom; počela se baviti opsesivnom i nezdravom introspekcijom. Malo mari za Boga, kao i za neevangelizirane mase čovječanstva. Ona svoje snage usmjerava na mijenjanje liturgijskih detalja, mijenjanje duljine redovničke odjeće časnih sestara, mijenjanje svetišta crkava, formulacija molitava, itd. 

Simbol ove introspekcije je okretanje oltara. Prije Koncila svećenik i vjernici slavili su Misu kao jedinstveno tijelo, okrenuti prema istoku, simbolu Krista – Sunca pravde, simbolu Uskrsnuća i Drugog dolaska. Danas je zajednica tijekom bogoštovlja okrenuta prema samoj sebi; svećenik i vjernici razmatraju jedni druge i čine se zadovoljni onime što vide. Taj proces samorazmatranja ima tendenciju povećanja zaokupljenosti dostojanstvom ne Boga, nego čovjeka.

Svaki – ponavljam, svaki – tradicionalni znak poštovanja i pobožnosti prema Presvetom Sakramentu tijekom dijeljenja Svete Pričesti je nestao. 

Zamislite kakav bi odgovor dobio potencijalni obraćenik da je postavio pitanje katoličkom svećeniku prije Drugog vatikanskog koncila kakve posebne znakove pobožnosti koriste katolici kako bi potvrdili svoje vjerovanje da je u Presvetom Sakramentu prisutan sam Bog!

Svećenik bi objasnio da vjernici kleče pobožno, primaju Pričest isključivo na usta, a samo posvećene ruke svećenika smiju dotaknuti hostiju, kao i kalež, korporal, palu, ili purifikatorij koji dolaze u dodir s posvećenim česticama. 

Od trenutka Posvećenja do završetka Pričesti vjernika svećenik je držao palac i kažiprst na obje ruke spojenima kako bi bio siguran da najsitnije čestice hostije ne bi pale na pod. Zatim bi razdvojio prste iznad kaleža dok bi ministrant dolijevao vino i vodu po njima u nizu detaljno propisanih polijevanja. 

Zamislite, dakle, odgovor bilo kojeg svećenika prije Drugog vatikanskog da ste mu predložili da će svi ti znakovi pobožnosti biti odbačeni. Ipak, većina svećenika koji bi reagirali pobunom protiv toga, prihvatili su promjene, možda bez entuzijazma, ali i bez pobune. Može li se uistinu zanijekati da je Crkva u naprednom stadiju pranja mozga? 

Ideja da je klečanje nedostojno nije ništa novo. Ona je bila važan dio nacističke propagande. Obitelj Elizabeth Gerstner, istaknute članice katoličkog otpora tiraniji „koncilijarne Crkve“ u Njemačkoj, tijekom Drugog svjetskog rata pružala je, kao i mnogi europski tradicionalni katolici, otpor nacizmu. Ona sama završila je u zatvoru kada je imala 21 godinu. U jednom pismu koje mi je nedavno napisala prisjetila se omiljenog slogana nacističke propagande: Ein Deutscher kniet nicht vor seinem Herrgott, em Deutscher steht vor seinem Gott. ["Nijemac ne kleči pred svojim Bogom, Nijemac stoji pred svojim Bogom."] 

Nacionalsocijalistička propaganda za škole koju je izdavalo ministarstvo propagande dr. Goebbelsa, isticalo je „židovsko kvarenje“ Katoličke Crkve. Rob kleči, tvrdio je dr. Goebbels; Nijemci su, naprotiv, freie Menschen, slobodni ljudi. Jednako je neprihvatljivo za dr. Goebbelsa bio nedostatak bogoštovlja na njemačkom jeziku. Čini se da bi on našao podosta toga za pohvaliti u „koncilijarnoj Crkvi“... 

Činjenica da klečanje nije uobičajeno u istočnim obredima, katoličkom i pravoslavnom, nije relevantno za pitanje klečanja u latinskom obredu. Istočni katolici imaju svoj tradicionalni način izražavanja pobožnosti, kao što je npr. česta upotreba znaka križa. 

U Bibliji postoje mnogobrojni primjeri klečanja s ciljem štovanja Boga, u Starom kao i u Novom zavjetu:

„Kad je Daniel čuo, da je pismo potpisano, otiđe u svoju kuću, gdje je u svojoj gornjoj sobi imao otvore prozora naprema Jeruzalemu. Tri puta na dan padao je na koljena svoja, obavljao je molitvu svoju i slavio Boga svojega, kao što je bio činio i prije.“ (Dan 6:10)

„Udalji se od njih kako se može kamenom dobaciti, klekne na koljena i pomoli se.“ (Lk 22:41)

„A Petar istjeravši sve van klekne na koljena, pomoli se i okrenuvši se k tijelu reče: 'Tabita, ustani!' A ona otvori oči svoje, pogleda Petra i sjede.“ (Dj 9:40)

„I kad je ovo rekao, klekne na koljena svoja i pomoli se sa svima njima.“ (Dj 20:36)

U 95. psalmu čitamo:

„Jer je Gospod velik Bog, kralj, veći od svih bogova. Dođite, poklonimo se i padnimo ničice; kleknimo pred Gospodom, koji nas je stvorio!“

Koji bi bio prihvatljiviji odgovor nego slijediti primjer psalmista, kada nam se sam naš Bog daje u Svetoj Pričesti preko posvećenih ruku Njegovog svećenika koje su Ga upravo prikazale u Žrtvi.

Michael Davies

Izvor

Molitve za ministrante kod oblačenja

Kod oblačenja reverende:

“Dominus, pars haereditatis meae, et calicis mei: tu es, qui restitues hereditatem meam mihi.”

[Gospodine, dio si baštine moje i kaleža moga, Ti si Onaj koji će obnoviti naslijeđe moje.]

Kod oblačenja kote:

“Indue me, Domine, novum hominem, qui secundum Deum creatus est in iustitia et sanctitate veritatis. Amen.”

[Odjeni me Gospodine, u nova čovjeka, po Bogu stvorena u pravdi i svetosti istine. Amen.]

Zašto tradicionalna latinska Misa

Centralna i najsvetija tradicija Crkve je Sveta Misna Žrtva. 

Misa naših predaka, tradicionalna latinska Misa, ponekad nazvana tridentska Misa pape Pija V., zato što je bio zahtjev koncilskih otaca koji su zasjedali između 1545. i 1563. g. u talijanskom gradu Trentu da nam papa Pio V. da tradicionalnu latinsku Misu, kakvu smo upoznali i zavoljeli.

Sveti Pio V. nije uveo novu Misu. Sve što je on učinio bilo je uklanjanje iz tada postojeće latinske Mise preduge molitve koje su na vlastitu inicijativu dobronamjerni, no ponekad pretjerano pobožni biskupi i svećenici, tijekom stoljeća dodali Misi koju su naslijedili.

Povijesna intervencija svetog Pija V. nije se sastojala u uvođenju nove, novus ordo, Mise u Crkvu, već u povratku stare Mise, u svoj njenoj svečanoj jednostavnosti. Mise tako stare da neke njene ceremonije i molitve sežu u vrijeme našeg Gospodina i Njegovih apostola, i u vrijeme rimskih katakombi, gdje su služene prve latinske Mise prije 1900 godina - ne na stolovima, već na grobovima mučenika – prvih članova naše Crkve. Ti divni muškarci i žene, dječaci i djevojčice, koji su prije birali smrt nego izdaju ili kompromis njihovih i naših uvjerenja.

Bula “Quo primum”

Apostolska bula kojom je sveti papa Pio V. vratio natrag originalnu latinsku Misu izdana je 19. srpnja 1570. g. Njen je cjeloviti tekst postao sastavni dio službenog Rimskog misala, otisnut na prvim njegovim stranicama, kojeg je isti Papa naručio - za sva vremena - kao jedini misal koji će se otada i zauvijek koristiti u slavljenju Mise.

Uistinu su bili vrlo rijetki slučajevi u povijesti da je papa nedvosmisleno objavio svijetu da koristi puninu svog apostolskog autoriteta kao vrhovni poglavar Kristove crkve kako bi izdao dekret koji obvezuje zauvijek, za sva vremena, i prijeti onima koji bi se usudili prekršiti ga ne samo ekskomunikacijom iz Crkve, već i samim Božjim gnjevom ("upast će u srdžbu Svemogućega Boga").

Jedan takav rijetki papinski dekret bila je bula "Quo primum" pape Pija V. koja se bavi tradicionalnom latinskom Misom. 

Tekst bule sv. Pija V. Quo primum tempore je slojevit, sadrži i naredbe i dopuštenja, čak izričito svima daje »indult« za slavljenje Mise po ovome misalu. Između ostaloga, trajno jamči svim svećenicima da se smiju pridržavati ovoga obreda bez ikakvih skrupula u savjesti ili bojazni pred crkvenom kaznom. Na više mjesta ističe trajnost i nepromjenjivost ove uredbe.

"Snagom ove naše konstitucije koja će trajno vrijediti, određujemo i zapovijedamo da se ovome Misalu nikada ništa ne dodaje, oduzima ili mijenja. Jednako tako određujemo i izjavljujemo da se (...) svećenici ne obvezuju slaviti Misu drukčije nego smo to odredili. Također im trajno dopuštamo i odobravamo apostolskom vlašću i snagom ove odredbe da odsada potpuno slijede ovaj Misal kod pjevanja ili recitiranja Mise u kojim god Crkvama, bez ikakvih skrupula u savjesti i bez upadanja u bilo kakve kazne, osude i zabrane, te da se njime mogu i smiju slobodno i zakonito služiti."

“… i da se nitko ne tjera ili primorava zamijeniti ovaj Misal; ; i da se ovo Naše pismo ni u koje vrijeme ne smije opozvati ili preinačiti, nego da zauvijek čvrsto i valjano ostane na snazi.”

"Neka, dakle, nikome od ljudi ne bude dopušteno povrijediti ovu obznanu Našega odobrenja, (...) zapovijedi, i zabrane, niti joj se nerazboritom drskošću suprotstaviti. A ako bi se netko drznuo to pokušati, neka znade da će upasti u srdžbu Svemogućega Boga i blaženih Apostola njegovih Petra i Pavla!"

U kratkom video izlaganju o. Gommar A. De Pauw objašnjava zašto je i dalje nakon Drugog vatikanskog koncila ostao vjeran služenju tradicionalne latinske Mise.
Za prijevod na hrvatski kliknite ikonicu cc na videu.

NEDJELJA GAUDETE Radujte se u Gospodinu uvijek! Opet kažem: Radujte se! (Fil 4, 4)

3. nedjelja došašća

Ljubičastu boju ruha može zamijeniti ružičasta.

Molitve sa današnje svete Mise:

Antíphona ad intróitum

Ulazna pjesma

Phil 4, 4-6, Ps 84, 2 (Phil 4, 4-6) Gaudéte in Dómino semper: íterum dico, gaudéte. Modéstia vestra nota sit ómnibus homínibus: Dóminus enim prope est. Nihil sollíciti sitis: sed in omni oratióne petitiónes vestrae innotéscant apud Deum. (Ps 84, 2) Benedixísti, Dómine, terram tuam: avertísti captivitátem Jacob. Glória Patri, et Fílio, et Spirítui Sancto. Sicut erat in princípio, et nunc, et semper, et in saécula saeculórum. Amen. (Phil 4, 4-6) Gaudéte in Dómino semper: íterum dico, gaudéte. Modéstia vestra nota sit ómnibus homínibus: Dóminus enim prope est. Nihil sollíciti sitis: sed in omni oratióne petitiónes vestrae innotéscant apud Deum.

Fil 4, 4-6, Ps 84, 2 (Fil 4, 4-6) Radujte se u Gospodinu uvijek! Opet kažem: Radujte se! Neka vašu blagost upoznaju svi ljudi! Gospodin je blizu. Nemojte se ni za što tjeskobno brinuti, nego svoje molbe iznosite Bogu u molitvi sa zahvalom. (Ps 84, 2) Blagoslovio si, Gospodine, svoju zemlju, izveo si Jakova iz ropstva. Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen. (Fil 4, 4-6) Radujte se u Gospodinu uvijek! Opet kažem: Radujte se! Neka vašu blagost upoznaju svi ljudi! Gospodin je blizu. Nemojte se ni za što tjeskobno brinuti, nego svoje molbe iznosite Bogu u molitvi sa zahvalom.

Orátio	Molitva
Orémus. Aurem tuam, quaésumus, Dómine, précibus nostris accómmoda: et mentis nostrae ténebras, grátia tuae visitatiónis illústra: qui vivis et regnas cum Deo Patre in unitáte Spíritus Sancti, Deus: per ómnia saécula saeculórum.	Pomolimo se. Prikloni, molimo, Gospodine, svoje uho k našim molitvama i milošću svoga pohoda rasvijetli tmine naše pameti: koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova.

Epístola

Poslanica

Phil 4, 4-7 Léctio Epístolae beáti Pauli Apóstoli ad Philippénses. Fratres: Gaudéte in Dómino semper: íterum dico, gaudéte. Modéstia vestra nota sit ómnibus homínibus: Dóminus prope est. Nihil sollíciti sitis: sed in omni oratióne, et obsecratióne, cum gratiárum actióne, petitiónes vestrae innotéscant apud Deum. Et pax Dei, quae exsúperat omnem sensum, custódiat corda vestra, et intellegéntias vestras, in Christo Jesu Dómino nostro.

Fil 4, 4-7 Čitanje Poslanice bl. Pavla apostola Filipljanima. Braćo: radujte se u Gospodinu uvijek! Opet kažem: Radujte se! Neka vašu blagost upoznaju svi ljudi! Gospodin je blizu! Nemojte se ni za što tjeskobno brinuti, nego svoje molbe iznosite Bogu u molitvi i prošnji sa zahvalom. I Božji mir, koji nadilazi svaki um, neka čuva vaša srca i vaše misli u našem Gospodinu Isusu Kristu.

Graduále + Allelúia	Gradual + Aleluja
Ps 79, 2-3 Qui sedes, Dómine, super Chérubim, éxcita poténtiam tuam, et veni. Qui regis Israël, inténde: qui dedúcis, velut ovem, Joseph.	Ps 79, 2-3 Gospodine, koji stoluješ nad kerubinima, probudi svoju moć i dođi. Čuj, vladaru Izraelov, koji vodiš Josipovo pleme kao stado.
Ps 79, 2 Allelúia, allelúia. Excita, Dómine, poténtiam tuam, et veni, ut salvos fácias nos. Allelúia.	Ps 79, 2 Aleluja, aleluja. Gospodine, probudi svoju moć i dođi da nas spasiš. Aleluja.

Evangélium

Evanđelje

Io 1, 19-28 Sequéntia sancti Evangélii secúndum Ioánnem. In illo témpore: Misérunt Judaéi ab Jerosólymis sacerdótes et levítas ad Joánnem, ut interrogárent eum: Tu quis es ? Et conféssus est, et non negávit: et conféssus est: Quia non sum ego Christus. Et interrogavérunt eum: Quid ergo ? Elías es tu ? Et dixit: Non sum. Prophéta es tu ? Et respóndit: Non. Dixérunt ergo ei: Quis es, ut respónsum demus his, qui misérunt nos ? Quid dicis de te ipso ? Ait: Ego vox clamántis in desérto: Dirígite viam Dómini, sicut dixit Isaías prophéta. Et qui missi fúerant, erant ex pharisaéis. Et interrogavérunt eum, et dixérunt ei: Quid ergo baptízas, si tu non es Christus, neque Elías, neque prophéta ? Respóndit eis Joánnes, dicens: Ego baptízo in aqua: médius autem vestrum stetit, quem vos nescítis. Ipse est, qui post me ventúrus est, qui ante me factus est: cujus ego non sum dignus ut solvam ejus corrígiam calceaménti. Haec in Bethánia facta sunt trans Jordánem, ubi erat Joánnes baptízans.

Iv 1, 19-28 Slijedi sveto Evanđelje po Ivanu. U ono vrijeme pošalju Židovi iz Jeruzalema svećenike i levite k Ivanu da ga pitaju: »Tko si ti?« On prizna, ne zataji nego prizna: »Ja nisam Krist.« Kažu mu: »Onda što si, jesi li Ilija?« Reče: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu reknu: »Pa tko si, da odgovorimo onima koji su nas poslali. Što kažeš o sebi?« On reče: »Ja sam glas onoga koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodinu, kao što reče prorok Izaija.« – Poslanici su bili farizeji i još ga upitaju: »Zašto onda krstiš, kad nisi ni Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom, a među vama stoji onaj koga vi ne poznajete. On dolazi poslije mene, a bio je prije mene. Njemu ja nisam dostojan odriješiti remena na obući.« Ovo se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.

Antíphona ad offertórium	Prikazna pjesma
Ps 84, 2 Benedixísti, Dómine, terram tuam: avertísti captivitátem Jacob: remisísti iniquitátem plebis tuae.	Ps 84, 2 Blagoslovio si, Gospodine, svoju zemlju. Izveo si Jakova iz ropstva, oprostio si krivicu narodu svojemu.

Secréta	Prikazna molitva
Devotiónis nostrae tibi, quaésumus, Dómine, hóstia júgiter immolétur: quae et sacri péragat institúta mystérii, et salutáre tuum in nobis mirabíliter operétur. Per Dóminum nostrum Iesum Christum, Fílium tuum: Qui tecum vivit et regnat in unitáte Spíritus Sancti, Deus: per ómnia saecula saéculórum.	Molimo te, Gospodine, da ti u odanosti uvijek prinosimo darove po kojima neka se izvrši uredba svete tajne i u nama proizvede djelo tvoga spasenja. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome: Koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova

Antíphona ad communiónem	Pričesna pjesma
Isai 35, 4 Dícite: Pusillánimes, confortámini, et nolíte timére: ecce Deus noster véniet, et salvábit nos.	Iz 35, 4 Recite: Malodušni, ohrabrite se i nemojte se bojati. Evo, Bog će naš doći i spasit će nas.

Postcommúnio	Popričesna
Orémus. Implorámus, Dómine, cleméntiam tuam: ut haec divína subsídia, a vítiis expiátos, ad festa ventúra nos praéparent. Per Dóminum nostrum Iesum Christum, Fílium tuum: Qui tecum vivit et regnat in unitáte Spíritus Sancti, Deus: per ómnia saecula saéculórum.	Pomolimo se. Zazivamo, Gospodine, tvoju blagost, da nas, očišćene od mana, ova božanska pomoć pripravi na skore blagdane. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome: Koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova.

BOŽJA PROVIDNOST Koliko katolici moraju biti zahvalni dragome Bogu za tradicionalne latinske mise svake nedjelje u Zagrebačkoj i Splitsko-makarskoj nadbiskupiji

Termine održavanja tradicionalnih latinskih Misa možete pogledati u traci s lijeve strane bloga.

AMDG!

Duhovnost stare liturgije (III.): Savršenost u krepostima i uzdizanje u molitvi

Stari obred Mise, utoliko što nas potiče na samoodricanje, čini nas poniznima. Ovo je potrebno jer svatko od nas pati od oholosti. Štoviše, ne dajući nam kontrolu nad obredom, stari obred potiče krotkost, krepost koja nas sprječava da idemo u krajnosti u našim reakcijama ili djelovanju. Postoje nebrojeni slučajevi nezadovoljnih i bijesnih laika i svećenika nakon što su nazočili novom obredu Mise zbog nečega što je učinio svećenik koji je celebrirao Misu. Time što postaje uzrokom ljutnje, svećenik umanjuje krotkost kod prisutnih vjernika. Kod obreda koji je određen, ako svećenik slijedi rubrike i služi Misu pobožno, šanse da će svećenik naljutiti vjernike su minimalne. Na taj način stari obred osigurava krotkost. Poniznost je ključna krepost za obuzdavanje putenih apetita, tj. onoga u nama što nas navodi na tjelesne užitke. 

Poniznost je krepost kojom osoba ne procjenjuje sebe važnijom i većom nego što stvarno jest. Sveti Toma Akvinski piše da je poniznost temeljna krepost i da niti jedna druga krepost bez nje ne može postojati. Stara Misa iskorjenjuje oholost i potiče poniznost jer ona nije naš proizvod niti naše djelovanje, već je Božje djelo. Štoviše, u susretu s otajstvenim koje je za nas u ovom životu neshvatljivo, u nama se prirodno javlja osjećaj malenkosti u usporedbi s Bogom. Ovo određuje naš način ponašanja jer se nalazimo u prisutnosti Onoga koji uzrokuje strahopoštovanje, odnosno budi u nama preplavljujući osjećaj divljenja. Strahopoštovanje i divljenje nas prirodno navodi da se zaustavimo i promotrimo same sebe u svjetlu Onoga koji zaslužuje divljenje; ono nas obuzima i na taj način određuje naše ponašanje. Stari obred, koji potiče poniznost i krotkost – na kojima se grade sve ostale kreposti – podsjeća nas na riječi Krista: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ Drugim riječima, moramo se suobličiti istini, ne biti oholi i ne precjenjivati sami sebe, a isto tako ne ići u krajnosti u svojim reakcijama. Ovo moramo tražiti i u obredu. Obred nam treba govoriti – ne našim riječima, već riječima Krista. U tom smislu, stari obred kao da simbolički govori: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“

Kada su krotkost i poniznost na mjestu, prirodno slijedi krepost pobožnosti. Pobožnost je krepost sadržana pod univerzalnijom krepošću pravde, i partikularnijom krepošću religije, kojom osoba cijeni i časti nešto sveto. Stari obred nam pomaže da štujemo ono što je sveto pod pretpostavkom da smo, kao prvo, ponizni i prepoznajemo veličinu svetih stvari. Drugo, mi prilazimo Bogu u duhu samoodricanja i podčinjenosti. Svećenik u starom obredu često pokleca, poginje glavu i drži se ponizno u molitvama kako bi njegove radnje bile Bogu ugodne.

Stari obred također uči hrabrosti, jer jasno daje do znanja da se nalazimo u duhovnom boju. Na samom početku obreda, kada svećenik odijeva amikt, izgovara molitvu u kojoj traži našeg Gospodina kacigu spasenja kako bi se mogao boriti protiv napada đavla.

Također, budući da svećenik nije odgovoran liturgijskom odboru pri donošenju odluka što se smije, a što ne smije, stari obred jača svećenika i utvrđuje muževne aspekte svećeništva.

Ovdje želim preporučiti članak p. Jamesa McLucasa na temu feminizacije svećenika (The Latin Mass, proljeće 1998.) u kojem tvrdi da je novi obred ustvari oduzeo svećeniku muževne aspekte, odnosno ulogu brige i zaštite njegove duhovne obitelji. 

U starom obredu samo on „hrani“ svoju duhovnu obitelj dijeleći Svetu Pričest. To također znači da on može štititi sveta otajstva. Sistematsko uklanjanje tih stvari koje naglašavaju muževnu i očinsku ulogu svećenika zamaglilo je našu viziju svećeničkog poziva i uloge.

Štoviše, ono što pokazujemo kao primjer to ćemo i dobiti kao rezultat. Dakle, ako pred ljude stavimo sliku svećenika koji ima slabe ili nikakve kreposti i hrabrost, onda možemo očekivati da će i svećenici postati slabi i feminizirani, i da će privući iste takve bogoslove.

Stari obred omogućava svećeniku put na kojem će zadobiti najveću i najtežu vrstu hrabrosti – samodisciplinu kroz samoodricanje.

Stari obred također izbjegava povrede pravde. Novi Zakonik kanonskog prava kaže da laici imaju pravo ići na liturgiju služenu prema rubrikama. Danas su sve mogućnosti izbora umanjile osjećaj da svećenik mora pružiti vjernicima ono što im po pravu pripada. Ako o tijeku Mise može odlučivati svećenik, to ga navodi da misli da može činiti što ga je volja, što se njemu sviđa. Iako crkveni dokumenti jasno daju do znanja da on to ne smije, činjenica je da sve te mogućnosti izbora sadrže implicitan princip „radi što te volja“.

Stoga, kada je obred izvan kontrole svećenika, on prirodno stvara osjećaj zadovoljenja pravde kod svih nas. Kada svećenik čini nešto što nije u skladu s rubrikama, ili čak nešto što je sadržano u rubrikama, ali je neobavezno, to daje ljudima dojam da svećenik ne brine toliko o tome što želi Bog, već što želi on sam, osobito ako se vjerniku koji prisustvuje Misi ne sviđa svećenikov izbor.

U konačnici, u obredu Mise se radi o Bogu, i sam obred mora naći najbolji način da se Bogu pruži ono što Mu pripada. To se uspijeva kroz duboki osjećaj za pravdu. Kroz žrtvu Bogu i prilagodbu obreda toj žrtvi, prepoznajemo da u odnosu prema Bogu mi nemamo pravo tražiti pravdu jer smo mi obična stvorenja. Stoga, fokus Mise mora biti Bog, a ne mi. Stari obred nam pomaže da zaboravimo i odreknemo se sebe kroz davanje zadovoljštine Bogu kroz Žrtvu.

Stari obred jača vjeru, ufanje i milosrđe. Jača vjeru jer je izvrstan u svom izrazu katoličke teologije. Vjera dolazi kroz ono što čujemo, a vjeru čujemo u samim molitvama starog obreda. Stari obred jača ufanje zbog svog dubokog osjećaja za transcendentno i našeg sudjelovanja u transcendentnom. Također jača milosrđe jer nam pomaže shvatiti da je u centru Bog, a ne mi. Milosrđe se definira kao ljubav prema Bogu i bližnjemu radi Boga. Kada ljubimo svoga bližnjega, to mora biti radi Boga. Dakle, obred nam pomaže da sve usredotočimo na Boga, i na taj način daje pravi smjer našem duhovnom životu. Stari obred također jača milosrđe jer drži pod kontrolom ljudske nesavršenosti oduzimajući im mogućnost da se jedna osoba nametne drugoj, što sprječava ljutnju, povrijeđene osjećaje i slično. 

Uzdizanje u molitvi

Već smo ranije spomenuli tišinu koja je potrebna za uzdizanje u visine molitve. Iako ona nije potrebna za vokalnu molitvu, potrebna je za mentalnu molitvu i za ostalih sedam razina molitve. Sveti Augustin je rekao da niti jedna osoba ne može spasiti dušu ako ne moli. Činjenica je da je mentalna molitva i molitva općenito među laicima (i klerom) u posljednjih trideset godina doživjela slom. Moj je osobni dojam da takav razvoj situacije ima veze s obredom Mise. U novom obredu sve se vrti oko vokalne molitve, a aspekti zajednice u molitvi su izrazito naglašeni. To je navelo ljude na zaključak da samo oni oblici molitve koji su vokalni i zajednički imaju pravu vrijednost. Rezultat toga je da ljudi više ne mole kada su sami. 

Stari obred, s druge strane, potiče i njeguje osobnu molitvu. Tišina tijekom Mise zapravo uči ljude da moraju moliti. Ili će se vjernik izgubiti u onome što mu odvlači pažnju ili će moliti. Tišina i ohrabrenje da mole tijekom Mise uči ljude osobnoj molitvi. Iako, strogo govoreći, oni ne mole sami za sebe jer bi trebali ujediniti svoje molitve i žrtve sa Žrtvom na oltaru i molitvama svećenika, te molitve nisu vanjske, već unutarnje i mentalne i na taj ih način prirodno čini otvorenima za taj oblik molitve. To je jedan od razloga zašto su ljudi nakon starog obreda prirodno tiši i mole i nakon Mise. 

Ako se sve čini vokalno, naglas, kada govorenje prestane, ljudi misle da je sve gotovo. Teško da će ljudi nakon nove Mise napraviti pravi čin zahvale moleći se, jer su njihovi apetiti usmjereni prema govorenju naglas.

Stari obred također daje predokus raja, da se tako izrazim. Budući da oltar označava razdjelnu crtu između profanog i svetog, između nebeskog i zemaljskog, a svećenik uzlazi na oltar da bi prikazao Žrtvu, stari obred daje osjećaj čovjeku kao da je zajedno sa svećenikom odveden u raj. 

Ova slika nas prirodno vodi u molitvu i daje nam osjećaj transcendentnog i nadnaravnog što je ključno za duhovni život. Mnoga obraćanja svecima u starom obredu također potiču veću pobožnost. Latinski jezik daje osjećaj misterija. Ljepota obreda, sve što prirodno proisteječe iz samog obreda (kao npr. crkve koje su izgrađene za taj obred), korali – sve to vodi prema kontemplaciji, traženju onoga što je iznad nas. 

Zaključak

Iako nismo obuhvatili sve duhovne aspekte starog obreda, četiri područja koja smo pokrili pokazuju da stari i novi obred imaju različite duhovnosti. Ako Crkva želi dati osjećaj transcendentnog vjernicima, ako želimo imati ponizne i svete svećenike, ako želimo imati obred kojega pokreće milosrđe (ljubav prema Bogu i bližnjemu radi Boga) i stoga je Bog jedino središte naših želja i čežnji, Crkva mora obnoviti liturgiju koju je sam Bog oblikovao kada je Krist bio na zemlji i kasnije kroz svece tijekom povijesti. Ne možemo biti zadovoljni s liturgijom koja je proizvod naših ruku. Zbog toga ne podržavam teoriju da moramo proizvesti još jedan obred. Trebamo vratiti natrag Božje djelo, jer ako nas stari obred ičemu uči, on nas uči tome da nam nije potreban izraz naše vlastite ličnosti, već da nam je potreban Bog. 

p. Chad Ripperger

Izvor

Duhovnost stare liturgije (II.): Samoodricanje, nenavezanost i mrtvljenje

Drugi duhovni aspekt starog obreda koji se u njemu očituje na više načina je samoodricanje i mrtvljenje. 

Jedna od najjasnijih manifestacija ovog samoodricanja je tišina staroga obreda. Osobe koje previše brbljaju, odnosno sklone su previše pričati, obično pate od te svoje mane zato što su puni sebe. U ljudskoj je prirodi da svaki puta kada učinimo nešto što je u skladu s našom fizičkom dispozicijom, mi dobijemo određeni užitak od toga. Ljudi često kažu da su za nešto raspoloženi ili neraspoloženi, i kada dobiju nešto što odgovara njihovom raspoloženju, oni osjećaju određeno zadovoljstvo. Pričanje funkcionira na isti način: naši apetiti mogu biti navezani na pričanje, i upravo se stari obred bori protiv toga. Tako što zahtijeva tišinu, stari obred pruža mogućnost uklanjanja želje za pričanjem kod prisutnih vjernika. Imao sam mnoge rasprave s laicima koje dolaze na stari obred prvi puta i osjećaju odbojnost prema njemu upravo zbog šutnje. Oni to ne izraze baš tako, no kroz razgovor s njima postaje jasno da im se ne sviđa što nitko ne priča njima i što oni sami ne pričaju tijekom obreda. 

Sv. Ivan od Križa običavao je reći da bi prije ulaska u mističnu kontemplaciju njegova ''kuća'', kako je nazvao sebe, postala sva tiha. Pod time je mislio da bi se svi njegovi apetiti utišali. To nam govori da mi moramo biti tiho, moramo biti oslobođeni sebe kako bismo se uzdigli u visine savršenstva, a stara Misa pomaže u razumijevanju toga. Pored toga, uči nas da mi sa svojim govorom ne moramo biti u centru pažnje kako bi obred imao dublje značenje. 

Stari obred također njeguje osjećaj nenavezanosti kod svećenika i vjernika jer je obred u potpunosti odredila Sveta Majka Crkva. U Starom zavjetu vidimo da je Bog dao vrlo detaljne upute kako Ga se treba štovati. Ovo je ključno za razumijevanje liturgije na dva načina. Prvi je da liturgija nije naše djelo, već djelo Boga posredstvom svećenika; ona nije nešto što mi činimo, već Bog, jer se posvećenje ne može dogoditi bez Boga Koji je prvi razlog Žrtve. Drugi je način da Bog, a ne mi, određuje kako ćemo Ga štovati. Ovo je jedna od najočitijih pogrešaka modernog vremena: želja da mi sami određujemo kako ćemo štovati Boga. To je pogrešno jer Bog određuje kakav način štovanja Mu je ugodan, a kakav nije, i stoga, samo On treba odrediti obred. Ranije je bilo spomenuto da je Bog oblikovao liturgiju kroz vrijeme posredstvom svetaca koji su bili puni ljubavi prema Bogu – sve što su oni činili došlo je od Njega i vodilo je natrag Njemu. 

Stari nas obred uči važnu duhovnu lekciju da ako želimo biti sveti i Bogu ugodni, naša je zadaća prilagoditi se liturgiji, a ne mijenjati liturgiju i prilagođavati ju nama. Nadalje, budući da Bog određuje obred, jasno nam je da se u Misi ne radi o nama, nego o Bogu. Mi smo sekundarni aspekt obreda. To je u starom obredu vidljivo u tome što nam nije dana kontrola nad liturgijom, i stoga nam postaje jasno da se tu ne radi o nama. Iako je naša želja imati koristi od Mise, naša se korist u konačnici mora vratiti Bogu, tj. mi postajemo sveti zato što to daje Bogu veću slavu. Tako da se i aspekti koji se tiču nas zapravo tiču Boga. 

Tradicionalni obred, time što je određeno kako treba izgledati, osigurava dvije važne duhovne prednosti za svećenika. 

Prva je mir, jer svećenik se može podrediti volji Božjoj prateći rubrike Mise koje su unaprijed određene. Kao svećenik mogu reći da to daje veliki osjećaj slobode. Svećenik se ne mora brinuti oko toga što će izabrati i reći, brinući o tome što će reći vjernici. Drugo je da uči svećenika samoodricanju i ponekad mrtvljenju kad obred nije pod njegovom kontrolom. U Misi se ne radi o svećeniku, ona ne mora biti određena njegovom osobnošću. Očito samo svećenik može služiti Misu, no on može zaboraviti sebe samo kad je cijeli obred određen od strane Crkve, koja je Vox Dei, Božji glas. To mu omogućuje da zaboravi sebe i sve ostalo kako bi mogao u potpunosti ući u misterij i svetu stvarnost koja je prisutna, i na taj način izvući najveću korist iz toga. 

Duhovnost stare liturgije (I.): Svijest o grijehu

Među liturgičarima i teolozima općenito se smatra da svaki oblik obreda utjelovljuje vrstu duhovnosti koja je svojstvena tom obredu. Tako, na primjer, istočni obredi naglašavaju mistične aspekte duhovnog života, kao i ulogu ikona u promicanju pobožnosti prema našem Gospodinu, Gospi i svecima. Stari obred Mise (tradicionalna latinska Misa) utjelovljuje duhovnost i duhovni nauk koji je primjenjiv na svaku generaciju i svako vrijeme. Pod starim obredom misli se na obred kojeg je kodificirao sveti Grgur Veliki i koji je kroz stoljeća prošao kroz vrlo spor organski razvoj. Posljednji promulgirani misal koji uživa taj organski rast je onaj iz 1962.

Danas u Crkvi vlada uobičajeno mišljenje da je liturgijski razvoj srednjovjekovnog razdoblja ustvari bio dekadentan i da se moramo vratiti vremenu apostola i rane Crkve kako bismo znali što je prava liturgija, kao i kako bismo spoznali što je Božja volja po pitanju liturgije. Međutim, to je mišljenje fundamentalno pogrešno. Pored činjenice da moderni liturgijski stručnjaci (pod moderni mislim na one u zadnjih 100 godina) nisu u potpunosti ispravno razumjeli liturgiju rane Crkve, mišljenje da je srednjovjekovni liturgijski razvoj na neki način bio aberacija je zapravo odbacivanje autentičnog razvoja koji se temeljio na razumijevanju Mise kao žrtve. Štoviše, takvi se likovi vole vraćati u vrijeme kad je liturgija navodno bila „iskonska“, pod čime obično misle da je bila u skladu s njihovom pogrešnom teologijom Mise shvaćene kao gozbe.

Svrha ovog eseja nije davati lekcije iz povijesti, već objasniti da je stari obred Mise zapravo proizvod Božje ruke Koji je kroz povijest koristio svece kako bi ga razvio u skladu sa Svojom svetom namjerom. Želja za odbacivanjem naše liturgijske baštine mi se zapravo čini kao želja za odbacivanjem onih stvari koje je Bog stvorio. U mjeri u kojoj je liturgija Božje djelo i djelo svetaca, ona utjelovljuje određene duhovne principe u samoj prirodi obreda na koje se vrijedi osvrnuti. Budući da ih ne možemo sve obuhvatiti, ograničit ćemo se na četiri principa: 1) svijest o našoj grešnosti, 2) potreba za samoodricanjem, 3) savršenost u krepostima i 4) određeni aspekti molitve.

Svi oni su neophodni elementi svakog pravog duhovnog života.

I. Svijest o grijehu

Prvi princip je svijest o našoj grešnosti. Stari obred Mise počinje s molitvama podno oltara. Misa počinje okretanjem svećenika prema oltaru – oltaru njegove mladosti („Introibo ad altare Dei. Ad Deum qui laetificat juventutem meam.“/ „Pristupit ću k Božjem žrtveniku. K Bogu koji razveseljuje moju mladost.“). 

Oltar je, naravno, mjesto gdje se prinosi žrtva za naše grijehe, a svećenik moli Boga da prosudi njegovu parbu („Judica me, Deus, et discerne causam meam de gente non sacra: ab homine iniquo, et doloso erue me. / Sudi mi, Bože, i prosudi parbu moju protiv bezbožnoga naroda; od zla i prijevarna čovjeka izbavi mene.“)

SVETOGRĐE I SABLAZAN Novus ordo Misa u autobusu

Negdje u Škotskoj...

"Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: 'Nije sluga veći od svoga gospodara.' Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati. 

A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla. Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha; no sada nemaju izgovora za svoj grijeh."

...

Jednako tako određujemo i izjavljujemo da se poglavari, upravitelji, kanonici, kapelani i drugi svećenici bilo kojega naslova, svjetovni ili redovnički kojega god reda, ne obvezuju slaviti Misu drukčije nego smo to odredili; i da se nitko ne tjera ili primorava zamijeniti ovaj Misal; i da se ovo Naše pismo ni u koje vrijeme ne smije opozvati ili preinačiti, nego da zauvijek čvrsto i valjano ostane na snazi — bez obzira na prethodne apostolske konstitucije i uredbe te opće i posebne konstitucije i uredbe donesene na pokrajinskim i sinodalnim saborima, i bez obzira na bilo kakve protivne odredbe i navade utemeljene na običaju spomenutih crkvi ili na trajnome propisu od pamtivijeka, osim ako je stariji od dvije stotine godina.

...

Neka, dakle, nikome od ljudi ne bude dopušteno povrijediti ovu obznanu Našega odobrenja, odredbe, uredbe, zapovijedi, naredbe, dozvole, dopuštenja, izjave, volje, odluke i zabrane, niti joj se nerazboritom drskošću suprotstaviti. A ako bi se netko drznuo to pokušati, neka znade da će upasti u srdžbu Svemogućega Boga i blaženih Apostola njegovih Petra i Pavla!

Dano u Rimu, godine od Utjelovljenja Gospodnjega 1570., dan prije srpanjskih ida (14. 7.), pete godine Našega pontifikata.

Iz bule Quo primum tempore, svetog pape Pija V.

Sveti Mihael i anđeli prisutni na Svetoj Misi

Smatra se da sveti Mihael predsjeda u štovanju Svevišnjega i prikazuje Bogu molitve vjernika koje simbolizira tamjan čiji se dim uzdiže prema Nebesima. Zapravo nam liturgija predstavlja svetog Mihaela kao kadioničara koji stoji pored oltara kao naš posrednik koji predaje molitve Crkve pred prijestoljem Božjim. 

U prikazanju Mise svetog Mihaela spominje se citat iz Otkrivenja: 

„Anđeo Gospodnji stade pred žrtvenik imajući zlatnu kadionicu; i bijaše mu dano mnogo tamjana, da ga prikaže s molitvama svih svetih na žrtvenik zlatni pred prijestoljem. I dim od kađenja s molitvama svetih uzađe iz ruke anđelove pred Boga.“

Na početku Svete Mise (tradicionalne latinske Mise), njegovo se ime spominje u ispovijesti grijeha svećenika podno oltara, a zatim i u ispovijesti vjernika. U prikazanju, u svečanoj Misi, svećenik moli Svevišnjega za blagoslov prinosa kroz posredništvo svetog Mihaela. A tijekom Kanona Mise, nakon Posvećenja, svećenik moli Boga da zapovjedi da prinos donesu ruke svetoga Anđela Božjega na uzvišeni žrtvenik Božji. 

Anđeo koji se ovdje spominje nesumnjivo je Arkanđeo Mihael. S ljubavlju i pažnjom on pazi na Predragocjenu Krv, da se ne bi dogodila kakva nezgoda, kao i na sve sitne čestice koje bi mogle pasti s posvećene hostije za vrijeme Svete Pričesti, da se ne bi izgubile ili bile oskvrnjene.

No, sveti Mihael nije jedini anđeo prisutan na Svetoj Misnoj Žrtvi. Kršćanska tradicija daje nam do znanja da je velik broj anđela također prisutan na Misi. Između ostalih, sveti Ivan Zlatousti piše da „kada se slavi Misa, Svetište je ispunjeno velikim brojem anđela koji se klanjaju Božanskoj Žrtvi prikazanoj na oltaru“. Osim anđela čuvara vjernika koji su prisutni, tisuće nebeskih duhova služe na Misi, pobožno štujući svoga Gospodina i Boga. Kako tek duboko štuju Predragocjenu Krv koja je ponovno prolivena na oltaru! To je ista ona Krv koja je bila prolivena na Kalvariji, no tada je pala na tlo i kamenje, dok se u Svetoj Misi prolijeva za duše prisutnih. 

Djelotvornost Mise je uistinu čudesna; Božja milost i velikodušnost tada su toliko neograničene da nema trenutka koji bi bio povoljniji za molitvu i traženje onoga što nam je potrebno. Anđeli ovo jako dobro znaju i stoga ih mnoštvo dolazi štovati svoga Božanskog Gospodara i uputiti svoje molbe u ovom času milosti. Kakav je to primjer za nas! Svaki put kada odemo na Svetu Misu, združimo se sa sv. Mihaelom i svetim anđelima, i dajmo svoje prinose i molbe u njihove čiste ruke, koje će ih donijeti na uzvišeni Božji žrtvenik, pred Božje veličanstvo s molbom da se udostoji milostivo ih primiti i oprostiti nam nedostatak pobožnosti gledajući na pobožnost nebeskih duhova s kojima se združujemo. Svetoj Matildi bilo je otkriveno da je tri tisuće anđela iz zbora Prijestolja pobožno prisutno oko svakog svetohraništa gdje se čuva Presveti Sakrament. Nema sumnje da je puno veći broj prisutan na Svetoj Misi, koja nije samo sakrament, već i žrtva. U objavama sv. Brigite čitamo: „ Jednoga dana, kada sam služila pri Svetoj Žrtvi, ugledala sam nebrojeno mnoštvo svetih anđela kako silaze s Neba i okupljaju se oko oltara. Promatrajući svećenika pjevali su nebeske hvalospjeve koji su ushitili moje srce; činilo se kao da samo Nebo promatra veliku Žrtvu. Pa ipak, mi siroti smrtnici, slijepa i jadna stvorenja služimo na Misi s tako malo ljubavi, želje i poštovanja!"

Katolička bogoslovija - jedan dan u životu bogoslova

Za prijevod na hrvatski kliknite ikonicu cc na videu.

Iz litanija svih svetih:
...
Grešnici: Tebe molimo, usliši nas.
Da nam oprostiš, 
Da nam otpustiš,
Da se dostojiš na pravu nas pokoru privesti,
Da se dostojiš svetu Crkvu ravnati i uzdržati,
Da se dostojiš poglavicu apostolskoga i sve crkvene redove u svetoj vjeri uzdržati,
Da se dostojiš neprijatelje svete Crkve poniziti,
Da se dostojiš kraljima i vladarima kršćanskim mir i pravu slogu darovati,
Da se dostojiš svemu puku kršćanskomu mir i jedinstvo udijeliti,
Da se dostojiš sve, koji lutaju, k crkvenome jedinstvu povratiti i sve nevjernike k svjetlu evanđelja privesti,
Da se dostojiš nas same u svetoj službi svojoj potkrijepiti i uzdržati,
Da duše naše k nebeskim željama uzdigneš, Tebe molimo, usliši nas!
Da sve dobrotvore naše vječnim dobrima naplatiš,
Da duše naše, braće, rođaka i dobrotvora naših od vječnoga prokletstva izbaviš,
Da se dostojiš plodove zemlji dati i uzdržati,
Da se dostojiš svim vjernim mrtvima pokoj vječni darovati,
Da se dostojiš uslišiti nas, 
Sine Božji,
...

VJERA TE TVOJA SPASILA Pogledajte razliku između katoličke Mise i protestantiziranog novog obreda (novus orda)

"Bojat će se narodi imena tvojega, Gospodine, i tvoje slave svi kraljevi zemlje. Jer je Gospodin sagradio Sion i objavit će se u svojem veličanstvu."

SRAMOTA ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE Vijest o zabrani služenja tradicionalne latinske Mise kardinalu Burkeu objavljena i na stranom katoličkom portalu Gloria.tv

Dok gospoda iz Zagrebačke nadbiskupije zabranjuju održavanje tradicionalne latinske Mise jednom kardinalu, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i dalje redovito nedjeljom služi katoličku Misu.

Vijest o zabrani je prenijela i katolička stranica Gloria.tv (eng, njem)

„Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“

KOMEDIJA NA KAPTOLU Jesu li se koncilaši prepali tradicionalne latinske Mise koju je trebao služiti kardinal Burke?! :)))

"Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti. Tko je strpljiv sve postiže. Tko ima Boga ima sve. Jedino Bog dostaje."
Sv. Terezija Avilska

Duboko udahnite i još jednom zahvalite dragom Bogu...

"Ova koncilska Crkva ... slijedi putove koji nisu katolički putovi: oni jednostavno vode do otpadništva... Jasno je da je jedina istina koja postoji danas za Vatikan koncilska istina, duh koncila, duh Asiza. To je istina i danas. No, mi nećemo imati nikakve veze s tim ni za što na svijetu! ... Zato, uzimajući u obzir snažnu volju sadašnjih rimskih vlasti da svedu Tradiciju na ništa, da okupe svijet u duhu Drugog vatikanskog koncila i duha Asiza, mi smo se radije povukli i rekli da ne bismo mogli nastaviti. To nije bilo moguće. Mi bismo očito bili pod vlašću ... u rukama onih koji nas žele uvući u duh koncila i duh Asiza. To jednostavno nije moguće ... To je razlog zašto sam poslao pismo papi, rekavši mu vrlo jasno: Mi jednostavno ne možemo prihvatiti ovaj duh i prijedloge, unatoč svim željama da budemo u punom zajedništvu s Vama. S obzirom na ovaj novi duh koji sada vlada u Rimu i kojega nam želite prenijeti, mi ćemo radije nastaviti u Tradiciji; zadržati Tradiciju dok čekamo da Tradicija povrati svoje mjesto u Rimu, dok čekamo da Tradicija preuzme svoje mjesto kod rimske vlasti, u njihovim umovima."

(Propovijed kod biskupskih posvećenja, 30. lipnja 1988.)

Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se!

POVODOM SLUŽENJA TRADICIONALNE LATINSKE MISE KARDINALA BURKEA U čemu se razlikuje tiha tradicionalna misa biskupova od tihe mise običnog svećenika

Prenosimo obavijest sa bloga Toma blizanac:

Tradicionalna Misa kardinala Burke-a u ponedjeljak je otkazana, tj. zabranjena.

Iz priručnika za vršenje službe Božje po propisima rimskog obreda iz 1919. godine 

Veliko hvala nadbiskupu Lefebvru!

Jednom Zdravo Marijom možemo zahvaliti dragome Bogu na svim dobročinstvima koja nam je udijelio!