GOSTUJUĆI AUTOR Rođendansko pismo svetom Alojziju Stepincu

"Pastir dobri život svoj polaže za ovce"

Voljeni Kardinale, Uzore presjajni,

Hrvatski narod danas Ti se obraća s osobitim poštovanjem i od srca Ti želi sretan rođendan!

Puno je toga što bismo Ti ovom prigodom htjeli reći, ali kada promislimo uviđamo da Te zapravo nemamo čime obradovati. Bilo bi zasigurno drugačije da je Katolička Crkva zadržala pastoralnu praksu, tradiciju i doktrinu kakvu je imala u Tvoje doba, a naša Hrvatska u međuvremenu postala uspješna i neovisna zemlja kakvu si priželjkivao. No istina je da na obje fronte godinama nižemo uglavnom poraze i razočarenja.

Tvoja se domovina još uvijek nalazi pod utjecajem onih koji, bježeći od odgovornosti, spas svoj traže u manipulaciji narodom, strukturnom nasilju i grčevitom stiskanju ključeva što nas dijele od tajni strogo čuvanih arhiva. Sigurno predosjećaju da se bliži kraj kolektivnom ispaštanju Hrvata zbog neodpustivih djela dobro znanih pojedinaca koje si i sam neumorno upozoravao i opominjao. Vjerojatno se prisjećaju mnogih nevinih duša koje su zbog njih postale žrtvama – kako bi Ti rekao – Utjelovljene Laži, a možda su konačno shvatili i da su s Tobom činili nezamislivo: pritvorili Te bojeći se snage Duha Svetoga, trovali Te bojeći se Vječne Istine, izvadili Ti srce bojeći se vlastite Savjesti, osuđivali Te bojeći se Tvoje Svetosti. Desetljećima su za sve svoje pronalazili opravdanja: za svaki sebični motiv, za svaku očitu obmanu i za svaki okrutni čin! Njihovi su se zakoni morali poštivati, njihova mišljenja uvažavati i njihovi prohtjevi ispunjavati.

Nije ni sada puno drugačije. Domovinski rat nas je izbavio iz jedne političke tvorevine tek da bismo bili ugurani u drugu, a zbivanja u Hrvatskom Saboru zrcale dekadenciju društva u svakom pogledu: vjerskom, moralnom, intelektualnom, kulturnom, gospodarskom, ekonomskom, političkom i građanskom. Iznova smo osiromašeni i obespravljeni, podijeljeni i raseljeni, izdani i prevareni. Posebno žalosti spoznaja da nemamo više ni duhovnih divova ni časnih pojedinaca ni istinskih domoljuba koji bi cijelim svojim bićem disali za Hrvatsku. Suvremenim društvom dominiraju bezlični politikanti i karijeristi koji ponajviše slijede vlastite interese, razmećući se floskulama na narodu uglavnom nerazumljivom birokratskom jeziku. Ne postoje među njima plemenite duše jer nitko nema ni volje ni snage oduprijeti se pošasti elitizma i korupcije kako bi djelovao za opće dobro. Voljeni naš Kardinale, nema nas tko voditi!

U godinama nakon Tvoje zemaljske smrti i Sveopća Katolička Crkva puno je izgubila od svoga identiteta: tuđinci, hereza, sinkretizam, razvrat i otpadništvo postali su stalno prisutne pojave. Mnogi su se biskupi odalećili i od Boga i od stada, nebrojeni karizmatici i nadriterapeuti sirote duše vode u propast, a liturgija je ponegdje toliko izobličena da obred Svete Mise ne bi ni prepoznao. Nerijetko se svećenici žale što narod sve manje ide u Crkvu, kao da ne znaju što je Gospodin govorio: "Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju." (Ivan 10, 1-5)

Čini se da Katolička Crkva proživljava vrhunac Golgote koju si spominjao, što se očituje u pomno osmišljenom i upravljanom procesu njezine destrukcije pod izgovorom "crkvene reforme". Vjerojatno si se sada podsmijehnuo, jer znao si i u svoje doba, a znaš i sada što razni "reformisti" uporno pokušavaju s Tijelom Kristovim. Ni danas ne mare za svetost Kuće Božje, niti mogu razumjeti zbog čega si otvoreno osuđivao protestantizam i komunizam. U sveopćem kaosu modernizma i ekumenizma, zaboravili su i da se istinsku katoličku svetinju mora strogo poštivati. Naime, ne postoji niti jedan razlog ma koliko se činio uzvišen kojim bi bilo tko pred Trojedinim Bogom mogao opravdati i najmanje svetogrđe! Ta kako bi onda Bezgrešno Srce Marijino moglo dopustiti da o Tvojoj nebeskoj sudbini odlučuju oni koji nisu ništa doli trgovci i diktatori, oni kojima Katolička Crkva nikada nije bila Sveta, oni za koje depositum fidei nema nikakvu vrijednost, oni do kojih sensus fidei fidelium jednostavno ne dopire?!

Sveti Alojzije Stepinac, nikada ti nećemo moći dovoljno zahvaliti na osobnoj žrtvi koju si podnio za spasenje hrvatskoga naroda. Nepokolebljivo nas braneći od duhovne propasti te čvrsto vežući za Sina Božjega i našu Gospu Mariju, omogućio si nam da ostanemo u Kristovoj Istini i iščekujemo radost Vječnoga Života. Možda smo baš trebali doživjeti sadašnje društveno-političke i vjerske prilike kako bismo spoznali Tvoju veličinu i razumjeli Tvoje poruke. Rekao si, između ostaloga, da smo najjači onda kada nam preostaju tek sklopljene ruke i pogled upravljen Nebu. Stoga Ti ovom prigodom s neizmjernim pijetetom upućujemo sljedeću molitvu:

Voljeni Kardinale, Uzore presjajni,
Na poticaj Blažene Bogorodice Djevice Marije,
Majke milosrđa i Majke Crkve,
Kraljice mira i Suotkupiteljice čovječanstva;
Obraćamo Ti se kao Mučeniku i Svecu
S molbom za zagovor kod Nebeskoga Oca,
Vjerujući da će Te Svemogući uslišati,
Jer si prebivajući u milosti Duha Svetoga,
Za života bio primjer cijelom svijetu:

u pobožnosti i moljenju, u poniznosti i osluškivanju;
u blagosti i ufanju, u skromnosti i predanju;
u čistoći i poštenju, u dobroti i htijenju;
u ljubavi i odricanju, u iskrenosti i savjetovanju;
u odanosti i služenju, u zajedništvu i vođenju;
u naporu i traženju, u ustrajnosti i napredovanju;
u mudrosti i strpljenju, u budnosti i promišljanju;
u jakosti i djelovanju, u odvažnosti i stremljenju;
u poslušnosti i podnošenju, u opomeni i protivljenju;
u postojanosti i ispunjenu, u plemenitosti i življenju;
u neizvjesnosti i iščekivanju, u nepravdi i iskušenju;
u tuzi i razočarenju, u samoći i otuđenju;
u nevolji i strijepljenju, u izloženosti i poniženju;
u progonstvu i suđenju, u opasnosti i pogubljenju;
u zaštiti i hrabrenju, u pomoći i izbavljenju;
u potrebi i obraćenju, u oprostu i pomirenju;
u pokori i mrtvljenju, u boli i iscjeljenju;
u muci i trpljenju, u žrtvi i spasenju;
u vjeri i plamćenju, u svetosti i proslavljenju!

Molimo Te, Pastiru Hrvata,
Što već gledaš Božje prijestolje,
Smiluj se svojoj duhovnoj djeci
I spasi ih od prijeteće nevolje.
Pojačaj svjetlost Svete Crkve
I oživi autentičnu katoličku vjeru,
Ujedini razasuti hrvatski narod
I oplemeni opustošenu zemlju.
Umnoži brojnost naših obitelji
I zaštiti ih od svakoga zla,
Vrati domovini dostojanstvo
I oslobodi ju strukturnog nasilja.
Nagradi ustrajnost u praštanju
I utješi potrebite u trpljenju,
Ohrabri srca u pokajanju
I uputi ih ka obraćenju.
Nadahnjuj nas u radu i životu
I usmjeravaj državno vodstvo,
Probudi zanos u našem biću
I blagoslovi hrvatsko potomstvo.

Zbog Tvoje neizmjerne ljubavi i odanosti,
Preklinjemo Te, Sveti Alojzije Stepinac,
Odazovi se na zazive svoga lutajućeg stada;
Udijeli mu milost Tvoga moćnog zagovora
I povedi ga iznova putem vjere i spasenja
Po Kristu Gospodinu našem.
Amen.

8. svibnja 2017. godine

GOSTUJUĆI AUTOR Žalosna markica

“Kada ljudu počnu upoznavati jedni druge, bit će manje straha” 

Nedavno je na portalu bitno.net objavljen ovaj članak.

Zanimljivo je kako modernizam želi pod krinkom prikazivanja straha ili sa druge strane ljubavi ukinuti dogme i nauku svete katoličke crkve. Čovjeku koji ne pozna problematiku može se učiniti kao da pristup problematici međureligijskog odnosa ovisi o ljudskim ili bolje rečeno psihološkim faktorima straha, ljubavi, milosrđa, tolerancije ili sličnih poimanja. Je li to uistinu tako pokazat ću kroz jedan dokument, odnosno encikliku "Mortalium animos" pape Pija XI. Pročitajte i izvucite sami zaključak.

Tako papa u enciklici iznosi sljedeće: "Možda nikada u prošlosti nismo vidjeli, kao u ovim našim vremenima, da je ljudski duh toliko zaokupljen željom jačanja bratskih odnosa koji nas povezuju i sjedinjuju, a koji proizlaze iz našega zajedničkoga podrijetla i naravi, te njihova širenja prema općemu dobru ljudskoga društva..." " Zbog toga razloga te osobe često priređuju zasjedanja, sastanke i govore kojima prisustvuje velik broj slušatelja, i gdje svi bez razlike bivaju pozvani pridružiti se raspravi – kako nevjernici svake vrste, tako i kršćani, čak i oni koji su nesretno otpali od Krista ili koji tvrdokorno i uporno niječu Njegovu božansku narav i poslanje. Naravno, katolici ni na koji način ne mogu odobriti ovakve pokušaje, budući da se temelje na krivome mišljenju koje smatra sve vjere više-manje dobrima i hvalevrijednima, jer svaka od njih na svoj način očituje i označava onaj osjećaj koji nam je svima urođen te nas dovodi k Bogu i poslušnome priznavanju Njegove vlasti. Oni koji imaju takvo mišljenje su ne samo u zabludi i obmanjeni, nego štoviše, iskrivljujući ideju istinite vjere oni je odbacuju, te malo-pomalo upadaju u naturalizam i ateizam, kako se naziva. Otuda jasno proizlazi da tkogod podržava one koji zastupaju te teorije i pokušavaju ih ostvariti, potpuno napušta od Boga objavljenu vjeru."

"Neki bivaju još lakše zavedeni izvanjskim izgledom dobra kad je riječ o promicanju jedinstva među svim kršćanima."

"Nije li pravo – često ponavljaju – dapače, nije li u skladu s dužnošću da se svi koji zazivaju Kristovo ime uzdrže od uzajamnih predbacivanja, te da se na koncu sjedine u međusobnoj ljubavi? Tko bi se mogao usuditi reći da ljubi Krista ako svim silama ne radi na ostvarenju želje Njega koji je molio Oca da njegovi učenici budu “jedno”? (Iv 17, 21). I nije li sâm Krist želio da se Njegovi učenici odlikuju i raspoznavaju ovom osobinom – da ljube jedni druge: “Po ovome će svi znati da ste moji učenici, ako jedni druge ljubite”? (Iv 13, 35). Svi kršćani – dodaju oni – trebaju biti “jedno”: jer tada bi bili daleko snažniji u iskorjenjivanju kuge bezvjerstva koje svednevice gmiže poput zmije te se sve više širi, spremajući se obeskrijepiti Evanđelje. Ove i druge stvari neprestano ponavlja i proširuje taj sloj ljudi koji su poznati kao svekršćani; i ti ljudi, daleko od toga da su malobrojni i raštrkani, uzrasli su do razmjera čitavoga sloja, te su se grupirali u nadaleko raširena društva, kojima većinom ravnaju nekatolici, premda su nadahnuta različitim naukama koje se tiču vjere. Ovaj pothvat se tako zauzeto promiče na mnogo mjesta da dobiva pristanak priličnoga broja građana, te čak osvaja umove vrlo mnogo katolika te ih primamljuje nadom da bi ostvarivanje takvoga jedinstva bilo u skladu sa željama Svete Majke Crkve, kojoj zapravo ništa tako ne leži na srcu kao pozvati natrag svoje zalutale sinove i privinuti ih nazad svome krilu. No ustvari, iza ovih zamamnih riječi i laskanja krije se najteža zabluda koja posve uništava temelje katoličke vjere."

Papa se osvrće u enciklici na sve kršćane: "Čini se kako ovi svekršćani, koji usmjeravaju svoja razmišljanja prema ujedinjenju Crkava, doista teže prema najplemenitijoj zamisli u promicanju ljubavi među svim kršćanima; pa ipak, kako se može dogoditi da ova ljubav teži za povredom vjere? Svatko znade da je sâm Ivan, Apostol ljubavi – koji u svome Evanđelju otkriva otajstva Presvetoga Srca Isusova, i koji nikada nije prestao utiskivati u pameti svojih sljedbenika novu zapovijed “Ljubite jedni druge” – uza sve to zabranio bilo kakav doticaj s onima koji ispovijedaju okrnjenu i iskrivljenu inačicu Kristova nauka: “Ako vam itko dođe i ne donosi ovoga nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga” (2 Iv 10). Zbog toga, budući da se ljubav temelji na potpunoj i iskrenoj vjeri, Kristovi učenici moraju prvenstveno biti ujedinjeni vezom jedne vjere...." , a što vrijedi za njih vrijedi i za sve druge vjere..

Kako onda do jedinstva vjere?

"Kako tako velika raznolikost mišljenja može osloboditi put k ostvarenju jedinstva Crkve, nije nam poznato; to jedinstvo može nastati jedino iz jedne učiteljske vlasti, jednoga zakona vjerovanja i jedne vjere kršćanâ. Ali poznato nam je da je odatle malen korak do zanemarivanja vjere ili do indiferentizma i modernizma, kao što ga nazivaju. Oni koji su nesretno zaraženi ovim zabludama smatraju da dogmatska istina nije apsolutna nego relativna, to jest, podudara se s raznolikim potrebama vremena i mjesta te s različitim misaonim usmjerenjima, budući da nije sadržana u nepromjenjivoj objavi, nego se može prilagođavati ljudskome životu..."

Pojedini su napustili Katoličku crkvu i potreban je povratak: "Jasno je, stoga, časna braćo, zašto ova Apostolska Stolica nikada nije dopustila svojim vjernicima sudjelovanje u okupljanjima nekatolika: budući da se jedinstvo kršćana može promicati jedino promicanjem povratka u jedinu istinitu Kristovu Crkvu onih koji su od nje odijeljeni, jer su je u prošlosti nesretno napustili.", a pojedini ju trebaju priznati kao i vjeru u Isusa Krista (nedavno je jedan katolički afrički biskup koji je bio musliman krstio svoga oca koji je spoznao da je Krist pravi utjelovljeni Bog) dok se to ne dogodi i dok raskraljujemo Kralja pretvarajući sve religije u jednako dobre, mira na svijetu ne može biti.

Cijeli dokument možete naći i pročitati ovdje ili ovdje.