petak, 29. prosinca 2017.

Habit – znak ljubavi prema Bogu


Habit nadahnjuje jednako žene i muškarce da ostave svoje živote i predaju se Bogu. Ulazeći u crkveni red, osoba ne samo da osjeća promjenu u srcu i duši, već i u fizičkom svijetu. Na primjer, mnogi crkveni redovi, pored nošenja habita, traže od žena i promjenu imena kada postanu časne sestre.

U zadnjih 30 godina broj žena u katoličkim crkvenim redovima smanjio se za oko 50%. U Sjedinjenim Američkim Državama ostalo je 85 412 sestara, a prosječna dob je 68 godina. Oni redovi koji bilježe porast u broju zvanja su oni koji nose tradicionalne habite, uključujući dominikanke sv. Cecilije i Misionarke ljubavi.

Činjenica je da je habit uistinu duhovno bogatstvo. Ključ povećanja broja časnih sestara u svijetu je povratak obaveznom nošenju habita. Časnim sestrama više ne bi smjelo biti dopušteno živjeti u stanovima i nositi civilnu odjeću, već bi trebale živjeti u samostanu kako bi služile Bogu i častile Ga. 


(...)

Nošenje civilne odjeće ne služi kao znak posvećenja. Nadam se i molim da će više crkvenih redova opet usvojiti tradicionalni habit. Meni je osobno uvijek nadahnjujuće vidjeti časnu sestru u javnosti jer ona u svijetu živi svoj život za Isusa. Nošenje habita dovodi druge ljude k Bogu. A oni koji danas žive u sumnji ili strahu mogu biti utješeni prizorom časne sestre koja ponizno služi Gospodinu.

nedjelja, 17. prosinca 2017.

NEDJELJA GAUDETE Radujte se u Gospodinu uvijek! Opet kažem: Radujte se! (Fil 4, 4)

3. nedjelja došašća

Ljubičastu boju ruha može zamijeniti ružičasta.

Molitve sa današnje svete Mise:



Antíphona ad intróitumUlazna pjesma
Phil 4, 4-6, Ps 84, 2
(Phil 4, 4-6) Gaudéte in Dómino semper: íterum dico, gaudéte. Modéstia vestra nota sit ómnibus homínibus: Dóminus enim prope est. Nihil sollíciti sitis: sed in omni oratióne petitiónes vestrae innotéscant apud Deum. (Ps 84, 2) Benedixísti, Dómine, terram tuam: avertísti captivitátem Jacob.
Glória Patri, et Fílio, et Spirítui Sancto. Sicut erat in princípio, et nunc, et semper, et in saécula saeculórum. Amen.
(Phil 4, 4-6) Gaudéte in Dómino semper: íterum dico, gaudéte. Modéstia vestra nota sit ómnibus homínibus: Dóminus enim prope est. Nihil sollíciti sitis: sed in omni oratióne petitiónes vestrae innotéscant apud Deum.
Fil 4, 4-6, Ps 84, 2
(Fil 4, 4-6) Radujte se u Gospodinu uvijek! Opet kažem: Radujte se! Neka vašu blagost upoznaju svi ljudi! Gospodin je blizu. Nemojte se ni za što tjeskobno brinuti, nego svoje molbe iznosite Bogu u molitvi sa zahvalom. (Ps 84, 2) Blagoslovio si, Gospodine, svoju zemlju, izveo si Jakova iz ropstva.
Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.
(Fil 4, 4-6) Radujte se u Gospodinu uvijek! Opet kažem: Radujte se! Neka vašu blagost upoznaju svi ljudi! Gospodin je blizu. Nemojte se ni za što tjeskobno brinuti, nego svoje molbe iznosite Bogu u molitvi sa zahvalom.

OrátioMolitva
Orémus.
Aurem tuam, quaésumus, Dómine, précibus nostris accómmoda: et mentis nostrae ténebras, grátia tuae visitatiónis illústra:
qui vivis et regnas cum Deo Patre in unitáte Spíritus Sancti, Deus: per ómnia saécula saeculórum.
Pomolimo se.
Prikloni, molimo, Gospodine, svoje uho k našim molitvama i milošću svoga pohoda rasvijetli tmine naše pameti:
koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova.

EpístolaPoslanica
Phil 4, 4-7
Léctio Epístolae beáti Pauli Apóstoli ad Philippénses. Fratres: Gaudéte in Dómino semper: íterum dico, gaudéte. Modéstia vestra nota sit ómnibus homínibus: Dóminus prope est. Nihil sollíciti sitis: sed in omni oratióne, et obsecratióne, cum gratiárum actióne, petitiónes vestrae innotéscant apud Deum. Et pax Dei, quae exsúperat omnem sensum, custódiat corda vestra, et intellegéntias vestras, in Christo Jesu Dómino nostro.
Fil 4, 4-7
Čitanje Poslanice bl. Pavla apostola Filipljanima. Braćo: radujte se u Gospodinu uvijek! Opet kažem: Radujte se! Neka vašu blagost upoznaju svi ljudi! Gospodin je blizu! Nemojte se ni za što tjeskobno brinuti, nego svoje molbe iznosite Bogu u molitvi i prošnji sa zahvalom. I Božji mir, koji nadilazi svaki um, neka čuva vaša srca i vaše misli u našem Gospodinu Isusu Kristu.

Graduále + AllelúiaGradual + Aleluja
Ps 79, 2-3
Qui sedes, Dómine, super Chérubim, éxcita poténtiam tuam, et veni. Qui regis Israël, inténde: qui dedúcis, velut ovem, Joseph.
Ps 79, 2-3
Gospodine, koji stoluješ nad kerubinima, probudi svoju moć i dođi. Čuj, vladaru Izraelov, koji vodiš Josipovo pleme kao stado.
Ps 79, 2
Allelúiaallelúia.
Excita, Dómine, poténtiam tuam, et veni, ut salvos fácias nos. Allelúia.
Ps 79, 2
Alelujaaleluja.
Gospodine, probudi svoju moć i dođi da nas spasiš. Aleluja.

EvangéliumEvanđelje
Io 1, 19-28
Sequéntia sancti Evangélii secúndum Ioánnem. In illo témpore: Misérunt Judaéi ab Jerosólymis sacerdótes et levítas ad Joánnem, ut interrogárent eum: Tu quis es ? Et conféssus est, et non negávit: et conféssus est: Quia non sum ego Christus. Et interrogavérunt eum: Quid ergo ? Elías es tu ? Et dixit: Non sum. Prophéta es tu ? Et respóndit: Non. Dixérunt ergo ei: Quis es, ut respónsum demus his, qui misérunt nos ? Quid dicis de te ipso ? Ait: Ego vox clamántis in desérto: Dirígite viam Dómini, sicut dixit Isaías prophéta. Et qui missi fúerant, erant ex pharisaéis. Et interrogavérunt eum, et dixérunt ei: Quid ergo baptízas, si tu non es Christus, neque Elías, neque prophéta ? Respóndit eis Joánnes, dicens: Ego baptízo in aqua: médius autem vestrum stetit, quem vos nescítis. Ipse est, qui post me ventúrus est, qui ante me factus est: cujus ego non sum dignus ut solvam ejus corrígiam calceaménti. Haec in Bethánia facta sunt trans Jordánem, ubi erat Joánnes baptízans.
Iv 1, 19-28
Slijedi sveto Evanđelje po Ivanu. U ono vrijeme pošalju Židovi iz Jeruzalema svećenike i levite k Ivanu da ga pitaju: »Tko si ti?« On prizna, ne zataji nego prizna: »Ja nisam Krist.« Kažu mu: »Onda što si, jesi li Ilija?« Reče: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu reknu: »Pa tko si, da odgovorimo onima koji su nas poslali. Što kažeš o sebi?« On reče: »Ja sam glas onoga koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodinu, kao što reče prorok Izaija.« – Poslanici su bili farizeji i još ga upitaju: »Zašto onda krstiš, kad nisi ni Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom, a među vama stoji onaj koga vi ne poznajete. On dolazi poslije mene, a bio je prije mene. Njemu ja nisam dostojan odriješiti remena na obući.« Ovo se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.

Antíphona ad offertóriumPrikazna pjesma
Ps 84, 2
Benedixísti, Dómine, terram tuam: avertísti captivitátem Jacob: remisísti iniquitátem plebis tuae.
Ps 84, 2
Blagoslovio si, Gospodine, svoju zemlju. Izveo si Jakova iz ropstva, oprostio si krivicu narodu svojemu.

SecrétaPrikazna molitva
Devotiónis nostrae tibi, quaésumus, Dómine, hóstia júgiter immolétur: quae et sacri péragat institúta mystérii, et salutáre tuum in nobis mirabíliter operétur.
Per Dóminum nostrum Iesum Christum, Fílium tuum: Qui tecum vivit et regnat in unitáte Spíritus Sancti, Deus: per ómnia saecula saéculórum.
Molimo te, Gospodine, da ti u odanosti uvijek prinosimo darove po kojima neka se izvrši uredba svete tajne i u nama proizvede djelo tvoga spasenja.
Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome: Koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova

Antíphona ad communiónemPričesna pjesma
Isai 35, 4
Dícite: Pusillánimes, confortámini, et nolíte timére: ecce Deus noster véniet, et salvábit nos.
Iz 35, 4
Recite: Malodušni, ohrabrite se i nemojte se bojati. Evo, Bog će naš doći i spasit će nas.

PostcommúnioPopričesna
Orémus.
Implorámus, Dómine, cleméntiam tuam: ut haec divína subsídia, a vítiis expiátos, ad festa ventúra nos praéparent.
Per Dóminum nostrum Iesum Christum, Fílium tuum: Qui tecum vivit et regnat in unitáte Spíritus Sancti, Deus: per ómnia saecula saéculórum.
Pomolimo se.
Zazivamo, Gospodine, tvoju blagost, da nas, očišćene od mana, ova božanska pomoć pripravi na skore blagdane.
Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome: Koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova.

četvrtak, 26. listopada 2017.

Venite, adoremus, et procedamus ante Deum


U klečanju pred našim Bogom, kada dopuštamo da Ga posvećene ruke svećenika polože na naš jezik, nalazimo se u dobrom društvu. Primamo pričest kao što su to činili sv. Toma Akvinski, sv. Franjo Asiški, sv. Ignacije Lojolski, sv. Ivan Bosco, sv. Tereza Avilska, sv. Bernadetta, sv. Tereza od Djeteta Isusa, sv. Maria Goretti, sv. Thomas More, četrdeset mučenika iz Engleske i Walesa, djeca vidioci iz Fatime,... lista je beskrajna! Možemo se ujediniti s ovom vojskom svetaca i nebrojenim mnoštvom dobrih i vjernih katolika koji su više od tisuću godina primali pričest na tradicionalan način. Ili se možemo pridružiti onim katolicima koju su ''zreli'' i ''odrasli'', koji stoje pred svećenikom, šire svoje ruke i kažu: „Koncilijarni katolik ne kleči pred svojim Bogom, koncilijarni katolik stoji pred svojim Bogom.“

Možda nije daleko od istine reći da „koncilijarni katolik“ nema drugog Boga osim sebe samog.

Dietrich von Hildebrand bio je jedan od istaknutijih protivnik nacista. Fašisti i komunisti ne vole ljude koji postavljaju pitanja, oni više vole one koji se bez pogovora podređuju diktatu partije. Dietrich von Hildebrand nastavio je postavljati pitanja dok svijet nije izgubio najvećeg laika - branitelja vjere na engleskom (i njemačkom) govornom području. U „Opustošenom vinogradu“ on piše: 

„Zašto je stajanje zamijenilo klečanje? Zar klečanje nije klasičan izraz štovanja? Ono nipošto nije ograničeno na plemeniti izraz molitve; ono je također tipičan izraz pobožnog podčinjavanja, gledanja prema gore, i iznad svega, ono je izraz ponizne konfrontacije sa Svemogućim Bogom: izraz štovanja. Chesterton je rekao da čovjek ne shvaća koliko je velik na koljenima. Uistinu, čovjek nikada nije ljepši nego u poniznom klečanju, pogleda uperenog prema Bogu. Dakle, zašto ovo zamijeniti stajanjem? Treba li klečanje zabraniti jer pobuđuje asocijacije s feudalnim vremenima, jer više ne odgovara 'demokratskom' modernom čovjeku? I zašto vjernici više ne mogu klečati jedan do drugoga na pričesnoj ogradi – što je ipak veliki izraz humanosti – zašto se moraju poput gusaka kretati do oltara? Je li svrha toga da bolje odgovara gozbenom karakteru Svete Pričesti koji se tako često naglašava?“

Michael Davies

subota, 7. listopada 2017.

NASTAVLJAJU SE SABLAZNI PAPE FRANJE Ručak solidarnosti u katedrali svetog Petronija u Bologni

Ušavši u Hram, stane izgoniti prodavače. Kaže im: "Pisano je: Dom moj bit će Dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku!
Lk (19,45-46)







nedjelja, 1. listopada 2017.

Zdravo Marijo – znak razlikovanja duhova

Među divnim stvarima koje je Presveta Djevica objavila blaženom Alanu de la Roche – a mi znamo da je ovaj veliki Marijin pobožnik pod zakletvom potvrdio primljene objave – tri su najvažnije: 

prva, da su nemar, mlakost i odbojnost prema anđeoskom pozdravu, koji je obnovio svijet vjerojatni i skori znak vječne osude; druga, da osobe pobožne tom istom božanskom pozdravu imaju veliki predznak predodređenja; treća, da oni koji su primili od Boga milost da ljube Presvetu Djevicu i da joj s ljubavlju služe, u tome trebaju biti krajnje brižni i nastaviti je ljubiti i služiti joj, sve dok ih Njezin Sin po Njoj ne učini građanima Neba, u stupnju slave koja će biti srazmjerna njihovim zaslugama.

Krivovjernici i svi đavolski sinovi koji imaju očigledne znakove odbačenja preziru Zdravomariju. Doduše, još nauče Oče naš, ali ne i Zdravo Marijo: radije bi sa sobom nosili zmiju nego li Krunicu ili ružarij. Također i među katolicima, oni koji imaju predznak osude ne mare za Krunicu i ružarij, zapostavljaju molitvu Krunice ili je izmole mlako i u žurbi.

Kada ne bih vjerovao niti jednoj objavi koje je imao blaženi Alan, dosta bi mi bilo moje osobno iskustvo da se uvjerim u ovu zastrašujuću, a ipak utješnu istinu. Ne znam i ne vidim jasno, kako jedna naizgled tako malo vrijedna pobožnost može biti nepogrešiv znak vječnog spasenja, a ne imati je znak odbačenja. Ipak, to je istinito. Vidimo također i kako sljedbenici novih nauka osuđenih u današnje vrijeme od Crkve, da usprkos svojoj velikoj prividnoj pobožnosti, jako zanemaruju Krunicu i nastoje je pod najraznovrsnijim izgovorima izbaciti iz duha i srca osoba koje im se približavaju. Dakako, oni dobro paze da javno ne osude Krunicu, ružarij, škapular, kao što to čine kalvinisti, ali njihov način djelovanja da uspiju u svojoj nakani je toliko više opasan i štetan koliko je podmukao.

Moja Zdravo Marijo, moj Ružarij, moja krunica je moja molitva; to je moje najsigurnije sredstvo kako bih razlučio one koji su vođeni Duhom Božjim od onih koji su u zabludama zloga duha. Ja sam poznavao duše koje izgleda kao da su letjele kao orlovi preko oblaka po njihovoj uzvišenoj kontemplaciji, a bile su nažalost prevarene od đavla. Mogao sam otkriti njihovu zabludu samo pomoću Zdravomarije i Ružarija jer su je oni odbacivali kao onu molitvu koja ne zaslužuje njihovo poštovanje.

Zdravomarija je jedna nebeska i božanska rosa koja, padajući u dušu predodređenika, donosi joj čudesnu plodnost i proizvodi svaku vrstu kreposti. I što više je duša natopljena ovom molitvom, to više postaje prosvijetljena u duhu, rasplamsala u srcu i ojačana protiv svakog svog neprijatelja.

Zdravomarija je jedna usijana i prodorna strelica: ako je jedan propovjednik sjedini s Božjom Riječju koju propovijeda, dobija snagu da probode, potrese i obrati i najtvrđa srca, pa sve i ako nije nadaren velikim prirodnim talentom za propovijedanje. Bila je to otajstvena strijela koju je Presveta Djevica – kako sam već rekao – preporučila sv. Dominiku i blaženom Alanu kao najučinkovitije sredstvo za obraćenje krivovjernika i grešnika. Od tada propovjednici imaju običaj – tvrdi sveti Ante – moliti Zdravomariju prije svojih propovijedi.

Sv. Ljudevit Montfortski,
„Čudesna tajna svete Krunice za obratiti se i spasiti se“

srijeda, 27. rujna 2017.

Kako se treba pričešćivati


§ 4. Kako se treba pričešćivati?

■ 642. P. Kako se treba držati u času kad pristupamo sv. pričesti?
O. U času kad pristupamo sv. pričesti, treba klečati, osrednje podignute glave, očiju skromno okrenutih prema svetoj hostiji, a usta dovoljno otvorena i jezik malo podignut na usnama.

■ 643. P. Kako treba držati pliticu ili podložak za hostiju?
O. Pliticu ili položak treba držati tako da prihvati svetu česticu ako se dogodi da padne.

■ 644. P. Kada treba progutati česticu?
O. Moramo se pobrinuti da svetu česticu progutamo što prije možemo i da neko doba ne pljujemo.

■ 645. P. Što valja učiniti ako se sveta hostija prilijepi za nepce?
O. Ako se sveta hostija zalijepi za nepce, treba je odlijepiti jezikom, a nikada prstom.

nedjelja, 17. rujna 2017.

Velike obitelji – brojna zvanja


Činjenica je da velike katoličke obitelji daju svećenička zvanja u puno većem broju nego većina manjih katoličkih obitelji. Prošlih desetljeća većina je katolika usvojila svjetovni pojam male, „moderne“ obitelji. 

Organizacija Gallup godinama je provodila ankete među Amerikancima o idealnom broju djece. Odgovori su gotovo isti svaki put: idealno je da obitelj ima u prosjeku 2.5 djeteta.

Odgovori katolika gotovo su identični odgovorima protestanata: 54% katolika smatra da je nijedno, jedno ili dvoje djece idealno.

S obzirom da prema anketi Gallupa 82% američkih katolika smatra da je kontrola rađanja za njih moralno prihvatljiva, možda ne bismo trebali biti previše začuđeni. Ono što je još zanimljivije je sastav obitelji koje Svetoj Majci Crkvi daju sljedeću generaciju svećenika.

Svake godine Centar za primijenjena istraživanja u apostolatu iz Georgetowna provodi anketu među bogoslovima. Anketa iz 2013. godine imala je stopu odgovora približno 75% među kandidatima koji će uskoro biti zaređeni. Zanimljivo je primijetiti vezu između velikih obitelji i svećeničkih zvanja u posljednjim anketama.


Potpuno suprotno našoj kulturi i već spomenutoj anketi Gallupa, 52% bogoslova u anketi iz 2013. godine dolazi iz obitelji koja ima troje, četvero ili čak petero i više djece. 24% dolazi iz obitelji s troje djece. Još je zanimljivije da 1 od 5 bogoslova ima najmanje petero braće i sestara!


38 % bogoslova u anketi iz 2012. ima više od troje braće i sestara.

25 % bogoslova anketiranih 2011. godine dolazi ih obitelji s najmanje šestero djece.

2010. godine 55 % bogoslova bilo je iz obitelji s četvero i više djece, a 24% ih je imalo barem petero braće i sestara.



Iz ovih podataka možemo izvesti mnoge zaključke. Kao što je rečeno na početku, nepobitno je da velike katoličke obitelji daju brojna svećenička zvanja.

Je li to zato što njihovo prihvaćanje većeg broja djece također odražava i dublju ljubav prema Božjoj volji i njeno prihvaćanje?

Jesu li ovi impresivni rezultati odraz obitelji koje prakticiraju svoju vjeru na način da aktivno sudjeluju u životu svoje župe?

Ili ta zvanja jednostavno predstavljaju statističke rezultate obitelji s većim brojem djece, što povećava šanse da će jedan od njihovih sinova odabrati svećenički poziv.

Naravno, bez daljnjeg istraživanja ne možemo biti sigurni. Čini se vjerojatno da sva tri razloga utječu na to.

Osobno sam vidio mnoge župe u kojima vjernici često mole za povećanje svećeničkih zvanja. No, ipak te iste župe odražavaju našu današnju kontraceptivnu kulturu po pitanju njihovog pogleda na obitelj i djecu. Vjernici govore o potrebi za većim brojem svećenika, no često se čini da očekuju da ta zvanja dođu odnekud drugdje, a ne iz njihove vlastite obitelji.

Izvor

nedjelja, 10. rujna 2017.

Duhovnost stare liturgije (III.): Savršenost u krepostima i uzdizanje u molitvi

Stari obred Mise, utoliko što nas potiče na samoodricanje, čini nas poniznima. Ovo je potrebno jer svatko od nas pati od oholosti. Štoviše, ne dajući nam kontrolu nad obredom, stari obred potiče krotkost, krepost koja nas sprječava da idemo u krajnosti u našim reakcijama ili djelovanju. Postoje nebrojeni slučajevi nezadovoljnih i bijesnih laika i svećenika nakon što su nazočili novom obredu Mise zbog nečega što je učinio svećenik koji je celebrirao Misu. Time što postaje uzrokom ljutnje, svećenik umanjuje krotkost kod prisutnih vjernika. Kod obreda koji je određen, ako svećenik slijedi rubrike i služi Misu pobožno, šanse da će svećenik naljutiti vjernike su minimalne. Na taj način stari obred osigurava krotkost. Poniznost je ključna krepost za obuzdavanje putenih apetita, tj. onoga u nama što nas navodi na tjelesne užitke. 


Poniznost je krepost kojom osoba ne procjenjuje sebe važnijom i većom nego što stvarno jest. Sveti Toma Akvinski piše da je poniznost temeljna krepost i da niti jedna druga krepost bez nje ne može postojati. Stara Misa iskorjenjuje oholost i potiče poniznost jer ona nije naš proizvod niti naše djelovanje, već je Božje djelo. Štoviše, u susretu s otajstvenim koje je za nas u ovom životu neshvatljivo, u nama se prirodno javlja osjećaj malenkosti u usporedbi s Bogom. Ovo određuje naš način ponašanja jer se nalazimo u prisutnosti Onoga koji uzrokuje strahopoštovanje, odnosno budi u nama preplavljujući osjećaj divljenja. Strahopoštovanje i divljenje nas prirodno navodi da se zaustavimo i promotrimo same sebe u svjetlu Onoga koji zaslužuje divljenje; ono nas obuzima i na taj način određuje naše ponašanje. Stari obred, koji potiče poniznost i krotkost – na kojima se grade sve ostale kreposti – podsjeća nas na riječi Krista: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ Drugim riječima, moramo se suobličiti istini, ne biti oholi i ne precjenjivati sami sebe, a isto tako ne ići u krajnosti u svojim reakcijama. Ovo moramo tražiti i u obredu. Obred nam treba govoriti – ne našim riječima, već riječima Krista. U tom smislu, stari obred kao da simbolički govori: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“

Kada su krotkost i poniznost na mjestu, prirodno slijedi krepost pobožnosti. Pobožnost je krepost sadržana pod univerzalnijom krepošću pravde, i partikularnijom krepošću religije, kojom osoba cijeni i časti nešto sveto. Stari obred nam pomaže da štujemo ono što je sveto pod pretpostavkom da smo, kao prvo, ponizni i prepoznajemo veličinu svetih stvari. Drugo, mi prilazimo Bogu u duhu samoodricanja i podčinjenosti. Svećenik u starom obredu često pokleca, poginje glavu i drži se ponizno u molitvama kako bi njegove radnje bile Bogu ugodne.

Stari obred također uči hrabrosti, jer jasno daje do znanja da se nalazimo u duhovnom boju. Na samom početku obreda, kada svećenik odijeva amikt, izgovara molitvu u kojoj traži našeg Gospodina kacigu spasenja kako bi se mogao boriti protiv napada đavla.

Također, budući da svećenik nije odgovoran liturgijskom odboru pri donošenju odluka što se smije, a što ne smije, stari obred jača svećenika i utvrđuje muževne aspekte svećeništva.

Ovdje želim preporučiti članak p. Jamesa McLucasa na temu feminizacije svećenika (The Latin Mass, proljeće 1998.) u kojem tvrdi da je novi obred ustvari oduzeo svećeniku muževne aspekte, odnosno ulogu brige i zaštite njegove duhovne obitelji. 

U starom obredu samo on „hrani“ svoju duhovnu obitelj dijeleći Svetu Pričest. To također znači da on može štititi sveta otajstva. Sistematsko uklanjanje tih stvari koje naglašavaju muževnu i očinsku ulogu svećenika zamaglilo je našu viziju svećeničkog poziva i uloge.


Štoviše, ono što pokazujemo kao primjer to ćemo i dobiti kao rezultat. Dakle, ako pred ljude stavimo sliku svećenika koji ima slabe ili nikakve kreposti i hrabrost, onda možemo očekivati da će i svećenici postati slabi i feminizirani, i da će privući iste takve bogoslove.

Stari obred omogućava svećeniku put na kojem će zadobiti najveću i najtežu vrstu hrabrosti – samodisciplinu kroz samoodricanje.

Stari obred također izbjegava povrede pravde. Novi Zakonik kanonskog prava kaže da laici imaju pravo ići na liturgiju služenu prema rubrikama. Danas su sve mogućnosti izbora umanjile osjećaj da svećenik mora pružiti vjernicima ono što im po pravu pripada. Ako o tijeku Mise može odlučivati svećenik, to ga navodi da misli da može činiti što ga je volja, što se njemu sviđa. Iako crkveni dokumenti jasno daju do znanja da on to ne smije, činjenica je da sve te mogućnosti izbora sadrže implicitan princip „radi što te volja“.

Stoga, kada je obred izvan kontrole svećenika, on prirodno stvara osjećaj zadovoljenja pravde kod svih nas. Kada svećenik čini nešto što nije u skladu s rubrikama, ili čak nešto što je sadržano u rubrikama, ali je neobavezno, to daje ljudima dojam da svećenik ne brine toliko o tome što želi Bog, već što želi on sam, osobito ako se vjerniku koji prisustvuje Misi ne sviđa svećenikov izbor.

U konačnici, u obredu Mise se radi o Bogu, i sam obred mora naći najbolji način da se Bogu pruži ono što Mu pripada. To se uspijeva kroz duboki osjećaj za pravdu. Kroz žrtvu Bogu i prilagodbu obreda toj žrtvi, prepoznajemo da u odnosu prema Bogu mi nemamo pravo tražiti pravdu jer smo mi obična stvorenja. Stoga, fokus Mise mora biti Bog, a ne mi. Stari obred nam pomaže da zaboravimo i odreknemo se sebe kroz davanje zadovoljštine Bogu kroz Žrtvu.

Stari obred jača vjeru, ufanje i milosrđe. Jača vjeru jer je izvrstan u svom izrazu katoličke teologije. Vjera dolazi kroz ono što čujemo, a vjeru čujemo u samim molitvama starog obreda. Stari obred jača ufanje zbog svog dubokog osjećaja za transcendentno i našeg sudjelovanja u transcendentnom. Također jača milosrđe jer nam pomaže shvatiti da je u centru Bog, a ne mi. Milosrđe se definira kao ljubav prema Bogu i bližnjemu radi Boga. Kada ljubimo svoga bližnjega, to mora biti radi Boga. Dakle, obred nam pomaže da sve usredotočimo na Boga, i na taj način daje pravi smjer našem duhovnom životu. Stari obred također jača milosrđe jer drži pod kontrolom ljudske nesavršenosti oduzimajući im mogućnost da se jedna osoba nametne drugoj, što sprječava ljutnju, povrijeđene osjećaje i slično. 


Uzdizanje u molitvi

Već smo ranije spomenuli tišinu koja je potrebna za uzdizanje u visine molitve. Iako ona nije potrebna za vokalnu molitvu, potrebna je za mentalnu molitvu i za ostalih sedam razina molitve. Sveti Augustin je rekao da niti jedna osoba ne može spasiti dušu ako ne moli. Činjenica je da je mentalna molitva i molitva općenito među laicima (i klerom) u posljednjih trideset godina doživjela slom. Moj je osobni dojam da takav razvoj situacije ima veze s obredom Mise. U novom obredu sve se vrti oko vokalne molitve, a aspekti zajednice u molitvi su izrazito naglašeni. To je navelo ljude na zaključak da samo oni oblici molitve koji su vokalni i zajednički imaju pravu vrijednost. Rezultat toga je da ljudi više ne mole kada su sami. 

Stari obred, s druge strane, potiče i njeguje osobnu molitvu. Tišina tijekom Mise zapravo uči ljude da moraju moliti. Ili će se vjernik izgubiti u onome što mu odvlači pažnju ili će moliti. Tišina i ohrabrenje da mole tijekom Mise uči ljude osobnoj molitvi. Iako, strogo govoreći, oni ne mole sami za sebe jer bi trebali ujediniti svoje molitve i žrtve sa Žrtvom na oltaru i molitvama svećenika, te molitve nisu vanjske, već unutarnje i mentalne i na taj ih način prirodno čini otvorenima za taj oblik molitve. To je jedan od razloga zašto su ljudi nakon starog obreda prirodno tiši i mole i nakon Mise. 

Ako se sve čini vokalno, naglas, kada govorenje prestane, ljudi misle da je sve gotovo. Teško da će ljudi nakon nove Mise napraviti pravi čin zahvale moleći se, jer su njihovi apetiti usmjereni prema govorenju naglas.

Stari obred također daje predokus raja, da se tako izrazim. Budući da oltar označava razdjelnu crtu između profanog i svetog, između nebeskog i zemaljskog, a svećenik uzlazi na oltar da bi prikazao Žrtvu, stari obred daje osjećaj čovjeku kao da je zajedno sa svećenikom odveden u raj. 

Ova slika nas prirodno vodi u molitvu i daje nam osjećaj transcendentnog i nadnaravnog što je ključno za duhovni život. Mnoga obraćanja svecima u starom obredu također potiču veću pobožnost. Latinski jezik daje osjećaj misterija. Ljepota obreda, sve što prirodno proisteječe iz samog obreda (kao npr. crkve koje su izgrađene za taj obred), korali – sve to vodi prema kontemplaciji, traženju onoga što je iznad nas. 


Zaključak

Iako nismo obuhvatili sve duhovne aspekte starog obreda, četiri područja koja smo pokrili pokazuju da stari i novi obred imaju različite duhovnosti. Ako Crkva želi dati osjećaj transcendentnog vjernicima, ako želimo imati ponizne i svete svećenike, ako želimo imati obred kojega pokreće milosrđe (ljubav prema Bogu i bližnjemu radi Boga) i stoga je Bog jedino središte naših želja i čežnji, Crkva mora obnoviti liturgiju koju je sam Bog oblikovao kada je Krist bio na zemlji i kasnije kroz svece tijekom povijesti. Ne možemo biti zadovoljni s liturgijom koja je proizvod naših ruku. Zbog toga ne podržavam teoriju da moramo proizvesti još jedan obred. Trebamo vratiti natrag Božje djelo, jer ako nas stari obred ičemu uči, on nas uči tome da nam nije potreban izraz naše vlastite ličnosti, već da nam je potreban Bog. 

p. Chad Ripperger

subota, 2. rujna 2017.

Duhovnost stare liturgije (II.): Samoodricanje, nenavezanost i mrtvljenje

Drugi duhovni aspekt starog obreda koji se u njemu očituje na više načina je samoodricanje i mrtvljenje. 

Jedna od najjasnijih manifestacija ovog samoodricanja je tišina staroga obreda. Osobe koje previše brbljaju, odnosno sklone su previše pričati, obično pate od te svoje mane zato što su puni sebe. U ljudskoj je prirodi da svaki puta kada učinimo nešto što je u skladu s našom fizičkom dispozicijom, mi dobijemo određeni užitak od toga. Ljudi često kažu da su za nešto raspoloženi ili neraspoloženi, i kada dobiju nešto što odgovara njihovom raspoloženju, oni osjećaju određeno zadovoljstvo. Pričanje funkcionira na isti način: naši apetiti mogu biti navezani na pričanje, i upravo se stari obred bori protiv toga. Tako što zahtijeva tišinu, stari obred pruža mogućnost uklanjanja želje za pričanjem kod prisutnih vjernika. Imao sam mnoge rasprave s laicima koje dolaze na stari obred prvi puta i osjećaju odbojnost prema njemu upravo zbog šutnje. Oni to ne izraze baš tako, no kroz razgovor s njima postaje jasno da im se ne sviđa što nitko ne priča njima i što oni sami ne pričaju tijekom obreda. 



Sv. Ivan od Križa običavao je reći da bi prije ulaska u mističnu kontemplaciju njegova ''kuća'', kako je nazvao sebe, postala sva tiha. Pod time je mislio da bi se svi njegovi apetiti utišali. To nam govori da mi moramo biti tiho, moramo biti oslobođeni sebe kako bismo se uzdigli u visine savršenstva, a stara Misa pomaže u razumijevanju toga. Pored toga, uči nas da mi sa svojim govorom ne moramo biti u centru pažnje kako bi obred imao dublje značenje. 

Stari obred također njeguje osjećaj nenavezanosti kod svećenika i vjernika jer je obred u potpunosti odredila Sveta Majka Crkva. U Starom zavjetu vidimo da je Bog dao vrlo detaljne upute kako Ga se treba štovati. Ovo je ključno za razumijevanje liturgije na dva načina. Prvi je da liturgija nije naše djelo, već djelo Boga posredstvom svećenika; ona nije nešto što mi činimo, već Bog, jer se posvećenje ne može dogoditi bez Boga Koji je prvi razlog Žrtve. Drugi je način da Bog, a ne mi, određuje kako ćemo Ga štovati. Ovo je jedna od najočitijih pogrešaka modernog vremena: želja da mi sami određujemo kako ćemo štovati Boga. To je pogrešno jer Bog određuje kakav način štovanja Mu je ugodan, a kakav nije, i stoga, samo On treba odrediti obred. Ranije je bilo spomenuto da je Bog oblikovao liturgiju kroz vrijeme posredstvom svetaca koji su bili puni ljubavi prema Bogu – sve što su oni činili došlo je od Njega i vodilo je natrag Njemu. 

Stari nas obred uči važnu duhovnu lekciju da ako želimo biti sveti i Bogu ugodni, naša je zadaća prilagoditi se liturgiji, a ne mijenjati liturgiju i prilagođavati ju nama. Nadalje, budući da Bog određuje obred, jasno nam je da se u Misi ne radi o nama, nego o Bogu. Mi smo sekundarni aspekt obreda. To je u starom obredu vidljivo u tome što nam nije dana kontrola nad liturgijom, i stoga nam postaje jasno da se tu ne radi o nama. Iako je naša želja imati koristi od Mise, naša se korist u konačnici mora vratiti Bogu, tj. mi postajemo sveti zato što to daje Bogu veću slavu. Tako da se i aspekti koji se tiču nas zapravo tiču Boga. 

Tradicionalni obred, time što je određeno kako treba izgledati, osigurava dvije važne duhovne prednosti za svećenika. 

Prva je mir, jer svećenik se može podrediti volji Božjoj prateći rubrike Mise koje su unaprijed određene. Kao svećenik mogu reći da to daje veliki osjećaj slobode. Svećenik se ne mora brinuti oko toga što će izabrati i reći, brinući o tome što će reći vjernici. Drugo je da uči svećenika samoodricanju i ponekad mrtvljenju kad obred nije pod njegovom kontrolom. U Misi se ne radi o svećeniku, ona ne mora biti određena njegovom osobnošću. Očito samo svećenik može služiti Misu, no on može zaboraviti sebe samo kad je cijeli obred određen od strane Crkve, koja je Vox Dei, Božji glas. To mu omogućuje da zaboravi sebe i sve ostalo kako bi mogao u potpunosti ući u misterij i svetu stvarnost koja je prisutna, i na taj način izvući najveću korist iz toga. 

nedjelja, 27. kolovoza 2017.

Duhovnost stare liturgije (I.): Svijest o grijehu


Među liturgičarima i teolozima općenito se smatra da svaki oblik obreda utjelovljuje vrstu duhovnosti koja je svojstvena tom obredu. Tako, na primjer, istočni obredi naglašavaju mistične aspekte duhovnog života, kao i ulogu ikona u promicanju pobožnosti prema našem Gospodinu, Gospi i svecima. Stari obred Mise (tradicionalna latinska Misa) utjelovljuje duhovnost i duhovni nauk koji je primjenjiv na svaku generaciju i svako vrijeme. Pod starim obredom misli se na obred kojeg je kodificirao sveti Grgur Veliki i koji je kroz stoljeća prošao kroz vrlo spor organski razvoj. Posljednji promulgirani misal koji uživa taj organski rast je onaj iz 1962.

Danas u Crkvi vlada uobičajeno mišljenje da je liturgijski razvoj srednjovjekovnog razdoblja ustvari bio dekadentan i da se moramo vratiti vremenu apostola i rane Crkve kako bismo znali što je prava liturgija, kao i kako bismo spoznali što je Božja volja po pitanju liturgije. Međutim, to je mišljenje fundamentalno pogrešno. Pored činjenice da moderni liturgijski stručnjaci (pod moderni mislim na one u zadnjih 100 godina) nisu u potpunosti ispravno razumjeli liturgiju rane Crkve, mišljenje da je srednjovjekovni liturgijski razvoj na neki način bio aberacija je zapravo odbacivanje autentičnog razvoja koji se temeljio na razumijevanju Mise kao žrtve. Štoviše, takvi se likovi vole vraćati u vrijeme kad je liturgija navodno bila „iskonska“, pod čime obično misle da je bila u skladu s njihovom pogrešnom teologijom Mise shvaćene kao gozbe.

Svrha ovog eseja nije davati lekcije iz povijesti, već objasniti da je stari obred Mise zapravo proizvod Božje ruke Koji je kroz povijest koristio svece kako bi ga razvio u skladu sa Svojom svetom namjerom. Želja za odbacivanjem naše liturgijske baštine mi se zapravo čini kao želja za odbacivanjem onih stvari koje je Bog stvorio. U mjeri u kojoj je liturgija Božje djelo i djelo svetaca, ona utjelovljuje određene duhovne principe u samoj prirodi obreda na koje se vrijedi osvrnuti. Budući da ih ne možemo sve obuhvatiti, ograničit ćemo se na četiri principa: 1) svijest o našoj grešnosti, 2) potreba za samoodricanjem, 3) savršenost u krepostima i 4) određeni aspekti molitve.

Svi oni su neophodni elementi svakog pravog duhovnog života.

I. Svijest o grijehu

Prvi princip je svijest o našoj grešnosti. Stari obred Mise počinje s molitvama podno oltara. Misa počinje okretanjem svećenika prema oltaru – oltaru njegove mladosti („Introibo ad altare Dei. Ad Deum qui laetificat juventutem meam.“/ „Pristupit ću k Božjem žrtveniku. K Bogu koji razveseljuje moju mladost.“). 

Oltar je, naravno, mjesto gdje se prinosi žrtva za naše grijehe, a svećenik moli Boga da prosudi njegovu parbu („Judica me, Deus, et discerne causam meam de gente non sacra: ab homine iniquo, et doloso erue me. / Sudi mi, Bože, i prosudi parbu moju protiv bezbožnoga naroda; od zla i prijevarna čovjeka izbavi mene.“)

nedjelja, 20. kolovoza 2017.

Križ su kraljevska vrata prema svetištu svetosti


Krist nam je razotkrio smisao života, a smisao života znači razdati svoje biće, znači žrtvu, križ.

Tvoja slobodna volja nije nikada tako slobodna kao kad postaje u slobodi ropkinja Božje volje, i ona nije nikada tako jako ropkinja kao kad je oholo usmjerena na sebe. Ona nije nikad tako puna života kao kad umire samoj sebi, i nikada tako mrtva kao kad živi samoj sebi. Zato položi slobodu svoje volje na križ božanskoga Otkupitelja da se tamo ugasi u sebi kako bi se opet razgorjela za Gospodina poput vječne Kristove žrtve.

Mi posjedujemo slobodu izbora između dobra i zla, ali birati zlo ne znači upotrijebiti slobodu, nego je zloupotrijebiti. Zato se odreci te nesretne slobode, podloži svoju slobodnu volju zauvijek svome Bogu i budi rob ljubavi čiji robovi su sretniji od nekih kraljeva. I želi li se duša pobuniti u oholoj svijesti svoje slobode protiiv svoje odluke da služi svome Bogu zauvijek i bez pridržaja, onda prinesi Bogu svoju volju kao žrtvu i dopusti da ona umre sebi kako bi živjela za Boga. 

Tko želi sačuvati svoju slobodu u službi sebičnosti ovoga svijeta, taj će je izgubiti za vječni život u drugom svijetu, i tko izgubi slobodu u svetoj Božjoj ljubavi u ovom svijetu, taj će je sačuvati za tu ljubav u drugom svijetu. Tko je ovdje slobodan, bit će tamo rob, i tko u nutarnjem razdavanju stavi pod noge svoju slobodu, tome će ona tamo biti vraćena pročišćena i posvećena. Tamo će sloboda postati ljubav, a ljubav sloboda, ali sloboda koja ne poznaje razdiranja okova, nevoljka podvrgavanja divlje čežnje, nego se diže prema vječno nepromjenjivoj ljubavi Stvoritelja i Otkupitelja duša.

sveti Franjo Saleški

ponedjeljak, 14. kolovoza 2017.

SVETOGRĐE I SABLAZAN Novus ordo Misa u autobusu

Negdje u Škotskoj...




"Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: 'Nije sluga veći od svoga gospodara.' Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati. 

A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla. Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha; no sada nemaju izgovora za svoj grijeh."


...
Jednako tako određujemo i izjavljujemo da se poglavari, upravitelji, kanonici, kapelani i drugi svećenici bilo kojega naslova, svjetovni ili redovnički kojega god reda, ne obvezuju slaviti Misu drukčije nego smo to odredili; i da se nitko ne tjera ili primorava zamijeniti ovaj Misal; i da se ovo Naše pismo ni u koje vrijeme ne smije opozvati ili preinačiti, nego da zauvijek čvrsto i valjano ostane na snazi — bez obzira na prethodne apostolske konstitucije i uredbe te opće i posebne konstitucije i uredbe donesene na pokrajinskim i sinodalnim saborima, i bez obzira na bilo kakve protivne odredbe i navade utemeljene na običaju spomenutih crkvi ili na trajnome propisu od pamtivijeka, osim ako je stariji od dvije stotine godina.
...
Neka, dakle, nikome od ljudi ne bude dopušteno povrijediti ovu obznanu Našega odobrenja, odredbe, uredbe, zapovijedi, naredbe, dozvole, dopuštenja, izjave, volje, odluke i zabrane, niti joj se nerazboritom drskošću suprotstaviti. A ako bi se netko drznuo to pokušati, neka znade da će upasti u srdžbu Svemogućega Boga i blaženih Apostola njegovih Petra i Pavla!

Dano u Rimu, godine od Utjelovljenja Gospodnjega 1570., dan prije srpanjskih ida (14. 7.), pete godine Našega pontifikata.

Iz bule Quo primum tempore, svetog pape Pija V.

petak, 11. kolovoza 2017.

Sveti Mihael i anđeli prisutni na Svetoj Misi


Smatra se da sveti Mihael predsjeda u štovanju Svevišnjega i prikazuje Bogu molitve vjernika koje simbolizira tamjan čiji se dim uzdiže prema Nebesima. Zapravo nam liturgija predstavlja svetog Mihaela kao kadioničara koji stoji pored oltara kao naš posrednik koji predaje molitve Crkve pred prijestoljem Božjim. 

U prikazanju Mise svetog Mihaela spominje se citat iz Otkrivenja: 

Anđeo Gospodnji stade pred žrtvenik imajući zlatnu kadionicu; i bijaše mu dano mnogo tamjana, da ga prikaže s molitvama svih svetih na žrtvenik zlatni pred prijestoljem. I dim od kađenja s molitvama svetih uzađe iz ruke anđelove pred Boga.“

Na početku Svete Mise (tradicionalne latinske Mise), njegovo se ime spominje u ispovijesti grijeha svećenika podno oltara, a zatim i u ispovijesti vjernika. U prikazanju, u svečanoj Misi, svećenik moli Svevišnjega za blagoslov prinosa kroz posredništvo svetog Mihaela. A tijekom Kanona Mise, nakon Posvećenja, svećenik moli Boga da zapovjedi da prinos donesu ruke svetoga Anđela Božjega na uzvišeni žrtvenik Božji. 

Anđeo koji se ovdje spominje nesumnjivo je Arkanđeo Mihael. S ljubavlju i pažnjom on pazi na Predragocjenu Krv, da se ne bi dogodila kakva nezgoda, kao i na sve sitne čestice koje bi mogle pasti s posvećene hostije za vrijeme Svete Pričesti, da se ne bi izgubile ili bile oskvrnjene.

No, sveti Mihael nije jedini anđeo prisutan na Svetoj Misnoj Žrtvi. Kršćanska tradicija daje nam do znanja da je velik broj anđela također prisutan na Misi. Između ostalih, sveti Ivan Zlatousti piše da „kada se slavi Misa, Svetište je ispunjeno velikim brojem anđela koji se klanjaju Božanskoj Žrtvi prikazanoj na oltaru“. Osim anđela čuvara vjernika koji su prisutni, tisuće nebeskih duhova služe na Misi, pobožno štujući svoga Gospodina i Boga. Kako tek duboko štuju Predragocjenu Krv koja je ponovno prolivena na oltaru! To je ista ona Krv koja je bila prolivena na Kalvariji, no tada je pala na tlo i kamenje, dok se u Svetoj Misi prolijeva za duše prisutnih. 

Djelotvornost Mise je uistinu čudesna; Božja milost i velikodušnost tada su toliko neograničene da nema trenutka koji bi bio povoljniji za molitvu i traženje onoga što nam je potrebno. Anđeli ovo jako dobro znaju i stoga ih mnoštvo dolazi štovati svoga Božanskog Gospodara i uputiti svoje molbe u ovom času milosti. Kakav je to primjer za nas! Svaki put kada odemo na Svetu Misu, združimo se sa sv. Mihaelom i svetim anđelima, i dajmo svoje prinose i molbe u njihove čiste ruke, koje će ih donijeti na uzvišeni Božji žrtvenik, pred Božje veličanstvo s molbom da se udostoji milostivo ih primiti i oprostiti nam nedostatak pobožnosti gledajući na pobožnost nebeskih duhova s kojima se združujemo. Svetoj Matildi bilo je otkriveno da je tri tisuće anđela iz zbora Prijestolja pobožno prisutno oko svakog svetohraništa gdje se čuva Presveti Sakrament. Nema sumnje da je puno veći broj prisutan na Svetoj Misi, koja nije samo sakrament, već i žrtva. U objavama sv. Brigite čitamo: „ Jednoga dana, kada sam služila pri Svetoj Žrtvi, ugledala sam nebrojeno mnoštvo svetih anđela kako silaze s Neba i okupljaju se oko oltara. Promatrajući svećenika pjevali su nebeske hvalospjeve koji su ushitili moje srce; činilo se kao da samo Nebo promatra veliku Žrtvu. Pa ipak, mi siroti smrtnici, slijepa i jadna stvorenja služimo na Misi s tako malo ljubavi, želje i poštovanja!"

petak, 4. kolovoza 2017.

Zablude karizmatskog pokreta


U fokusu karizmatske duhovnosti je osobno doživljeno iskustvo i vanjska manifestacija duhovne prirode. U svom kapitalnom djelu "Uspon na goru Karmel" sveti Ivan od Križa, jedan od glavnih mističnih naučitelja Crkve, govori o opasnostima otvaranja upravo takvim iskustvima i vanjskim manifestacijama duhovnog karaktera, za koje, kako piše svetac, treba smatrati da prije dolaze od đavla nego od Boga.

U sljedećoj propovijedi objašnjene su glavne opasnosti karizmatskog pokreta i pentekostalne duhovnosti, kao i manifestacija te duhovnosti, koje, prema riječima sv. Ivana od Križa, na koncu dovode do slabljenja ili gubitka vjere.

Izvor: Sensus fidelium – „On the Errors of Pentecostalism (aka Charismatic Movement)“

petak, 14. srpnja 2017.

BOŽJA PROVIDNOST Ove nedjelje u Zagrebu blagoslov nove kapele Svećeničkog bratstva sv. Pija X. koja će biti posvećena sv. Josipu, moćnom zaštitniku Katoličke Crkve, obitelji i hrvatske domovine


Ovu nedjelju 16.7. (blagdan Gospe Karmelske) p. Franz
 Schmidberger, rektor bogoslovije Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (FSSPX-a) u Zaitzkofenu, će blagosloviti novu kapelu u Zagrebu u Dugavama, koja će biti posvećena svetom Josipu, moćnom zaštitniku Katoličke Crkve i hrvatske domovine. Nova kapelica se nalazi na adresi Jurja Denzlera 37.

Također p. Schmidberger će održati kraću duhovnu obnovu, te će, osim Zagreba, posjetiti još i gradove Split i Slavonski Brod, prema sljedećem rasporedu:

Zagreb (Jurja Denzlera 37):

16. srpnja 2017. (VI. nedjelja nakon Duhova):
- 16.30 h – prvi nagovor
- 18 h – blagoslov nove kapele sv. Josipa i sv. Misa s propovijedi
- 19.30 h – završni nagovor


Split (Kapela sv. Jeronima, Zrinsko-frankopanska 58):

17. srpnja 2017. (ponedjeljak):
- 16.30 h – prvi nagovor
- 18 h – sv. Misa s propovijedi
- 19.30 h – završni nagovor


Slavonski Brod (Falcon electronic, Vinogradska 2b):


19. srpnja 2017. (srijeda, sv. Vinko Paulski):
- 18 h – sv. Misa s propovijedi
- 19.30 h – završni nagovor

Zahvalimo dragom Bogu na velikim milostima, što nam ih je u ovim vremenima dao da se borimo za Istinu i očuvanje svete katoličke vjere.

Sveti Josipe, moli za nas!

subota, 8. srpnja 2017.

Tužan primjer moderne svećeničke [de]formacije

U sljedećem članku kojeg je napisao za The Dallas Morning News američki katolički svećenik Joshua J. Whitfield objašnjava zašto je novoizabrani biskup Dallasa, Edward J. Burns, od velike važnosti za sve, a ne samo za katolike:

Htio bih vam nekoga predstaviti.

Njegovo ime je Edward J. Burns. Ovaj tjedan postat će osmi biskup Dallasa. Imenovao ga je papa Franjo, a dolazi nam iz Pittsburgha, odnosno iz Juneaua gdje je bio biskup od 2009. godine. Najgore što o njemu mogu reći je da je fan Steelersa, no bez obzira na to jednostavno sam zahvalan što nije iz Philadelphije. Mislim da ne bismo mogli izaći na kraj s nekim tko navija za Eaglese. 

Biskup Edward J. Burns

Iskreno, on je dobar čovjek. Upoznao sam ga, proveo sam neko vrijeme s njim. Mislim da će vam se svidjeti. On je stvarno prijateljski nastrojen i ljubazan na onaj zapadni pennsylvenijski način. 

Ali zašto bi vas to bilo briga, pogotovo ako niste katolik? Zato što je kao biskup Dallasa automatski važan igrač u ovom gradu i izvan njega. Na čelu biskupije koja broji više od milijun katolika u 9 okruga, kao i 36 škola koje podučavaju oko 15 000 različitih studenata, kao i organizacije poput Catholic Charities of Dallas, jedne od najvećih socijalnih ustanova u gradu, biskup Burns zauzet će jednu od najvažnijih i najizazovnijih pozicija u Dallasu. 

Stoga je važno da se radi o dobrom i sposobnom čovjeku. A ja vjerujem da on to jest. Kardinal Kevin Farrell, bivši biskup Dallasa, transformirao je katolički i vjerski život u ovom gradu nabolje. Katolička je crkva pod njegovim vodstvom u Dallasu i izvan njega učvrstila svoju ulogu kao sluge naroda – svim ljudima svih vjera ili nikakve vjere, služeći onima u potrebi, ne zato što su katolici, on je uvijek govorio, već zato što smo mi katolici. 

utorak, 4. srpnja 2017.

Katolička bogoslovija - jedan dan u životu bogoslova

Za prijevod na hrvatski kliknite ikonicu cc na videu.


Iz litanija svih svetih:
...
Grešnici: Tebe molimo, usliši nas.
Da nam oprostiš, 
Da nam otpustiš,
Da se dostojiš na pravu nas pokoru privesti,
Da se dostojiš svetu Crkvu ravnati i uzdržati,
Da se dostojiš poglavicu apostolskoga i sve crkvene redove u svetoj vjeri uzdržati,
Da se dostojiš neprijatelje svete Crkve poniziti,
Da se dostojiš kraljima i vladarima kršćanskim mir i pravu slogu darovati,
Da se dostojiš svemu puku kršćanskomu mir i jedinstvo udijeliti,
Da se dostojiš sve, koji lutaju, k crkvenome jedinstvu povratiti i sve nevjernike k svjetlu evanđelja privesti,
Da se dostojiš nas same u svetoj službi svojoj potkrijepiti i uzdržati,
Da duše naše k nebeskim željama uzdigneš, Tebe molimo, usliši nas!
Da sve dobrotvore naše vječnim dobrima naplatiš,
Da duše naše, braće, rođaka i dobrotvora naših od vječnoga prokletstva izbaviš,
Da se dostojiš plodove zemlji dati i uzdržati,
Da se dostojiš svim vjernim mrtvima pokoj vječni darovati,
Da se dostojiš uslišiti nas, 
Sine Božji,
...

petak, 23. lipnja 2017.

Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se!


Potpuni oprost u nekim liturgijskim danima:
- na Blagdan Srca Isusova: Pomirna molitva na čast Presvetog Srca Isusova ("Jesu dulcissime - Premili Isuse"), izmoljena javno u crkvi [v. potpunije]

Pomirna molitva Pape Pija XI.

Premili Isuse! Ti si neizmjerno ljubio ljude, a oni tu tvoju ljubav tako nezahvalno zaboravljaju, zanemaruju i preziru. Klečeći pred oltarom tvojim hoćemo evo mi, da ti iskažemo osobito poštovanje i njime popravimo toliki opaki nemar i uvrede, kojima ljudi odasvud udaraju na ljubezno Srce tvoje.

Znamo nažalost, da smo se i mi katkada tako nevrijednim pokazali, pa žalimo to s najdubljom boli i molimo milosrđe tvoje ponajprije za sebe. Spremni smo okajavati svojevoljnom pokorom ne samo grijehe, koje smo počinili sami, već i zla djela onih, koji su daleko odlutali s puta spasenja i otvrdnuli u svojoj nevjeri, pa ne će da idu za tobom, vođom i pastirom, ili su pogazili krsni zavjet i odbacili slatki jaram tvoga zakona.

Sve te žalosne opačine hoćemo da okajemo. No, napose kanimo naknađivati za nečedno i ružno življenje i odijevanje, za tolike zamke, što ih stavlja pokvarenost nevinim dušama, za oskvrnjivanje bagdana, za mrske psovke izbacivane protiv tebe i tvojih svetaca, za napadaje na tvog namjesnika i svećenstvo, za nemar i strašna svetogrđa, kojima se pogrđuje sam Sakramenat božanske ljubavi i napokon za javne prestupke naroda, koji se diže na prava Crkve, što si je ti osnovao i na njezino učiteljstvo.

O, da možemo oprati te opačine krvlju svojom! Međutim, da naknadimo za pogrđenu božansku čast, prinosimo ti onu zadovoljštinu, što si je nekad na Križu ti sam prikazao Ocu i koju obnavljaš svaki dan na oltarima. Tomu pridružujemo pokore Djevice Majke, sviju svetaca i pobožnih kršćana. - Obećajemo ti od svega srca, da ćemo grijehe, što smo ih počinili mi i drugi i nemar za toliku ljubav, koliko bude do nas s pomoću tvoje mllosti popravljati tvrdom vjerom, čestitim življenjem i točnim vršenjem evanđeoskoga zakona, osobito zakona ljubavi. Obećajemo, da ćemo svim silama sprečavati uvrede, što ti se nanose i da ćemo poticati sve, koje bude moguće, da nasljeduju tebe.

Primi, molimo te, dobrostivi Isuse, po zagovoru naše pomiriteljice blažene Djevice Marije ovu dragovoljnu naknadu i daj nam veliki onaj dar postojanosti, da te do smrti vjerno slušamo i služimo, da svi napokon stignemo u onu domovinu gdje ti s Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

četvrtak, 25. svibnja 2017.

Što nam donosi suradnja između Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (FSSPX-a) i modernističkog Rima? U francuskom distriktu smijenjena sedmorica dekana


U nedjelju 7. svibnja sedmorica „dekana“ (regionalni poglavari većih geografskih područja) iz francuskog distrikta Svećeničkog Bratstva sv. Pija X. pročitalo je s ambona izjavu upućenu vjernicima u kojoj izražavaju svoje odbijanje „ustupka“ Vatikana u vezi ženidbi FSSPX-a, za koje tvrde da je opasna i subverzivna smicalica, a također opominju protiv bilo kakvog budućeg dogovora s modernističkim Vatikanom: 


Dostupan je i engleski prijevod na ovoj stranici: 

Vjerojatno najeksplozivniji dio su zadnja dva paragrafa, koja kažu: 

„Napokon, dopustite nam da izrazimo svoje veliko čuđenje u vezi reakcije na odluku Rima. Osobna prelatura, koju kao na štapu njišu pred očima Bratstva sv. Pija X., trebala nas je priznati kakvi jesmo i zadržati našu neovisnost o mjesnim ordinarijima. Međutim, prve odluke koje su donesene sastoje se u nepravednom podlaganju naših ženidbi tim istim ordinarijima, dok će sutra otvaranje bilo kojih novih kuća (crkvi) morati dobiti njihovo odobrenje. To pokazuje do koje mjere vlada dvosmislenost ne samo u domeni vjere i morala, nego čak i u kanonskim pitanjima. 

Također, u ovoj stogodišnjoj obljetnici ukazanja u Fatimi, zazivamo Bezgrješno Srce Marijino, ne da bi završilo našu kanonsku situaciju, koju neki drže neregularnom, nego da bi Crkva mogla biti oslobođena okupacije modernista i da najviši autoriteti opet nađu put koji je slijedila Crkva do Drugog vatikanskog koncila. Tada će naši biskupi moći staviti svoje biskupstvo u ruke Prvosvećenika.“ 

Sedmorici svećenika koji su potpisali i pročitali ovu deklaraciju pridružili su se poglavari triju redovničkih zajednica. Njihova imena su: 

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...