KATOLIČKA CRKVA PROTIV VJERSKE SLOBODE Post Tam Diuturnas - pismo pape Pija VII.

Papa Pio VII. napisao je ovo pismo povodom prijedloga novog ustava u Francuskoj 1814., nakon što je Napoleon tek poražen i prognan na otok Elbu, papa se nedavno vratio u Rim iz progona koji mu je bio nametnuo Napoleon, a francuski kralj Luj XVIII. je vraćen na prijestolje svojih predaka. 

Donosimo vam ovo pismo jer pokazuje s kolikim uvjerenjem i strasti su pape osuđivali vjersku slobodu, neumjerenu slobodu tiska i ostale tekovine bezbožnog liberalizma, ali također da možete pročitati što Učiteljstvo uči da su posljedice tih teških zabluda za vjeru, za države i za duše.

POST TAM DIUTURNAS 

Pismo pape Pija VII. mons. de Boulogneu, biskupu Troyesa, 

29. travnja 1814. 

Časni Brate, zdravlje i apostolski blagoslov. 

Nakon tako dugih i žestokih oluja u kojima je Petrova lađa bila bacana na način koji je izazivao čuđenje, i kojim smo također Mi koji smo njezin nedostojni kapetan činili se potresenim i gotovo poraženim, napokon je nasilni vjetar počeo slabjeti i uvjereni smo da se obnavlja spokoj u skladu s dugotrajnim željama i molitvama Našim i svih dobrih ljudi. Dok smo se radovali, povrativši Našu prijašnju slobodu (u vrijeme kad smo se najmanje tom nadali), radovali se, ne toliko jer su te stvari bile vraćene Nama, koliko jer su bile vraćene Crkvi, te dok smo također ponizno zahvaljivali Ocu Milosrđa za ovu veliku dobrobit, velika je bila utjeha koju smo primili kad smo saznali da je naznačeni kralj francuske nacije izdanak one slavne dinastije koja je jednom iznjedrila presvetog kralja Luja [sv. Luj IX.] i sjala svojom značajnom službom Bogu i ovoj Apostolskoj Stolici. I uistinu je u tolikoj mjeri ta radost prožimala Našu dušu da smo, iako su nam novinske stranice donijele sretnu vijest o ovom, ipak, ne obazirući se na primljenu tradiciju, odlučili poslati izvanrednog nuncija u Francusku tako da njegovim posredstvom možemo najizravnijim riječima čestitati imenovanom kralju na obnovi njegove vlasti. Međutim, najveća tuga je brzo poremetila tu Našu radost kad su dnevne novine izvijestile da je Senat Pariza izdao novi ustav kraljevstva. 

Budući da su stvari bile tako sretno promijenjene, nadali smo se ne samo da će sve zapreke organizirane protiv Katoličke vjere u Francuskoj biti uklonjene najvećom brzinom (kao što smo neprestano tražili), nego da će isto tako, kako se predstavi prilika, biti vraćen njezin sjaj i ures. Odmah smo vidjeli da je u ustavu u vezi ovog pitanja ostala velika tišina, i da čak nije bilo ni spomena Svemogućega Boga, po kojem kraljevi kraljuju i vladari upravljaju. Bit će ti lako, Časni Brate, uvjeriti se koliko ozbiljno, koliko gorko i koliko bolno je ovo pitanje bilo Nama, kojima je od Isusa Krista, Sina Božjega, Gospodina Našega povjereno sve kršćanstvo. Jer kako možemo s ravnodušnosti tolerirati da se Katolička vjera, koju je Francuska primila u prvim vremenima Crkve, koja je u tom istom kraljevstvu bila potvrđena krvi tolikih mnogih najhrabrijih mučenika, koju daleko najveći dio francuskog naroda ispovijeda, i koja je uistinu bila hrabro i stalno branjena, čak i za vrijeme najozbiljnijih teškoća i progona i opasnosti zadnjih godina, te koju je, konačno, ta ista dinastija kojoj naznačeni kralj pripada i ispovijedala i branila s mnogo žara - da ta Katolička, ta presveta vjera, kažemo, ne samo ne bude proglašena jedinom u Francuskoj i zaštićena bedemom zakonâ i autoritetom Vlade, nego da bude, u samoj obnovi monarhije, potpuno zaobiđena? Ali mnogo teža i uistinu mnogo gorča tuga se povećala u Našem srcu - tuga po kojoj priznajemo da smo bili potreseni, nadjačani i rastrgani na dva dijela - od dvadeset trećeg članka ustava, u kojem smo vidjeli ne samo da je "sloboda vjere i savjesti" (da iskoristimo iste riječi iz članka) dopuštena silom ustava, nego također da su pomoć i pokroviteljstvo obećani i toj slobodi, kao i službenicima tih različitih vrsta "vjere". Sigurno da ne trebamo koristiti puno riječi da bi u potpunosti razumio koliko smrtonosna rana Katoličkoj vjeri u Francuskoj je zadana tim člankom. Jer kad se neselektivno ustanovi sloboda svih "vjerâ", po toj samoj činjenici istina je pomiješana sa zabludom i sveta i prečista Zaručnica Kristova, Crkva, izvan koje ne može biti spasenja, stavljena je na istu razinu sa sektama heretika i sa samom židovskom nevjerom. Jer kad se naklonost i pokroviteljstvo obeća čak i sektama heretika i njihovim službenicima, ne samo njihove osobe nego također same njihove zablude toleriraju se i njeguju: sustav zabludâ u kojem je sadržana ta smrtonosna i uvijek žalosna hereza koja, kao što kaže sv. Augustin (de Haeresibus, 72.) "tvrdi da svi heretici idu pravim putem i govore istinu: što je toliko apsurdno da mi se čini nevjerojatnim." 

Međutim, ne bismo se trebali ništa manje čuditi i žalostiti nad slobodom tiska koju jamči i dopušta članak 23. ustava. Uistinu, iskustvo prošlih vremena nas uči, ako bi itko u to sumnjao, koje velike opasnosti i koje sigurno trovanje vjere i morala ona potiče. Jer posve je jasno da je prvenstveno po tom sredstvu, prvo, izopačen moral ljudi, zatim je njihova vjera iskvarena i zbačena, te su napokon među njima uzburkane pobune. Uzimajući u obzir današnje stanje velike iskvarenosti čovječanstva, ova najteža zla bi i dalje bila predmet straha ako - što neka Bog odvrati - bude dopušteno svakomu slobodno objavljivati što god hoće. Niti smo uistinu bez drugih uzroka žalosti u tom novom ustavu kraljevstva, posebno u člancima 6, 24 i 25. Suzdržat ćemo se od objašnjavanja svakog od ovih članaka pojedinačno jer ne sumnjamo, Časni Brate, da ćeš lako primijetiti u kojem smjeru téže. Doista, u tako velikoj i tako pravednoj tjeskobi Naše duše utješeni smo nadom da naznačeni kralj neće pristati na članke predloženog ustava koje smo spomenuli; doista u to sebe najčvršće uvjeravamo, poradi predačke pobožnosti i revnosti za vjeru kojom nemamo sumnje da je obdaren. Međutim, kad bismo šutjeli za vrijeme opasnosti za vjeru i duše, sigurno bismo izdali Našu službu, pa smo stoga odlučili u međuvremenu poslati ti ovo pismo, Časni Brate, čija Nam je vjera i svećenička snaga bila tako uvjerljivo dokazana, ne samo da bi bilo u potpunosti znano da najoštrije odbijamo te stvari koje smo ti dosad naveli i što god možda bude predloženo protivno Katoličkoj vjeri, nego također da, savjetujući se s ostalim biskupima francuskih crkava, proučiš savjete i studije za koje smo te zadužili, kako bi velika zla koja (ako ne budu brzo otjerana) prijete Crkvi u Francuskoj bila odvraćena te da tî zakoni i dekreti i druge odredbe vlade koje, kao što dobro znaš, nikad nismo prestali sa žalosti spominjati zadnjih godina i koji su još na snazi, budu uklonjeni. Prikaži se dakle pred naznačenim kraljem; nagovijesti mu presilnu tugu koja, nakon toliko pretrpljenih velikih teškoća i kušnji, zaokuplja i muči Našu dušu, objasni kakve velike štete Katoličkoj vjeri, kakve teške opasnosti dušama, kakvo uništenje vjere bi se dogodilo u Francuskoj ako bi dao pristanak ustavu koji je u nacrtu; daj mu do znanja da smo u cijelosti uvjereni da on ne želi početi svoju vladavinu na tako nesretan način da Katoličkoj vjeri nanese pretešku i gotovo neizlječivu ozljedu; i reci mu da, naprotiv, Bog sam, u čijoj su moći zakoni svih kraljevstava, svakako zahtijeva od njega da iskoristi tu moć koju ima na radost svih ljudi i posebno Nas, njemu obnovljene, naročito za obranu i ures Crkve Božje; te da se nadamo i čvrsto se uzdamo da će se dogoditi, po Božjem nadahnuću, da Naš glas, prenesen po tebi, dotakne njegovu dušu tako da, slijedeći stope njegovih predaka koji su poradi ispovijedanja i tako česte obrane Katoličke vjere zavrijedili od ove Svete Stolice titulu Najkršćanskijih kraljeva, učini što je dužan, što od njega očekuju svi dobri ljudi, što ga Mi žarkom revnosti molimo - da bude pokrovitelj Katoličke vjere. Koristi, Časni brate, svu svoju snagu i žar za vjeru koji gori u tebi. Koristi u ovoj najvećoj i najsvetijoj zadaći milost u kojoj si toliko jak i tvoju izvanrednu rječitost. Zasigurno ćeš od Gospodina primiti što trebaš reći, i Mi također nećemo propustiti moliti svetu pomoć za tebe Našim molitvama, a u međuvremenu tebi, i stadu koje je povjereno tvojoj brizi, najprivrženije udjeljujemo Naš apostolski blagoslov. 

Dano u Ceseni, 29. travnja 1814., u petnaestoj godini Našega pontifikata 

PIUS P.P. VII

Pastor aeternus - dogmatska konstitucija o Kristovoj crkvi (I. vatikanski sabor, IV. sjednica, 18. VII. 1870.)

Predgovor o uspostavljanju i temelju Crkve

Vječni pastir i biskup naših duša [usp. 1 Pt 2,25], kako bi trajnim učinio djelo svoga otkupljenja, odlučio je sagraditi Svetu crkvu, u kojoj bi svi vjernici kao u kući živoga Boga bili povezani vezom jedne vjere i ljubavi. Zbog toga je, prije nego će se proslaviti, molio Oca ne samo za apostole, nego i za one koji će na njihovu riječ povjerovati u njega, kao bi svi bili jedno, kao što su jedno sam Sin i Otac [usp. Iv 17,20 sl.]. On je dakle na isti način poslao apostole, koje si je izabrao od svijeta [usp. Iv 20,21], kao što je sam bio poslan od Oca [usp. Iv 20,21]; tako je želio da u njegovoj Crkvi budu pastiri i učitelji "sve do kraja svijeta'' [Mt 28,20]. 

Da bi pak sam episkopat bio jedan i nepodijeljen, i kako bi se preko s njim tijesno povezanog svećenstva, svekoliko mnoštvo vjernika sačuvalo u jedinstvu vjere i zajedništva, drugim je apostolima pretpostavio blaženog Petra, te je u njemu ustanovio vječno počelo i vidljiv temelj obaju jedinstava, na čijoj će čvrstoći sagraditi vječni hram, i u čvrstoći te vjere će se uzdići uzvišenost Crkve koja seže do neba. 

I budući da se vrata paklena iz dana u dan sa sve većom mržnjom odasvud podižu da sruše Crkvu, kad bi to bilo moguće, i protiv njezinog od Boga postavljenog temelja, mi smo uz pristanak svetog sabora procijenili da bi za zaštitu, održanje i napredak katoličkog stada bilo potrebno iznijeti nauk o ustanovljenju, vječnosti i naravi svetog apostolskog prvenstva, u kojem se nalazi snaga i čvrstoća čitave Crkve, koji svi vjernici trebaju vjerovati i držati, prema drevnoj i trajnoj vjeri čitave Crkve, te zabraniti i osuditi suprotne zablude tako škodljive stadu Gospodnjem. 

Poglavlje 1. O ustanovljenu apostolskog primata u blaženom Petru

Naučavamo dakle i izjavljujemo da je, prema svjedočanstvu Evanđelja, Krist Gospodin neposredno i izravno obećao i dodijelio blaženom apostolu Petru prvenstvo nadležnosti nad čitavom Božjom crkvom. Jednom se naime Simonu, komu je već ranije kazao: "Zvat ćeš se Kefa (Stijena)" [Iv 1,42], nakon što je ovaj izrazio svoju ispovijest, govoreći: "Ti se Krist-Pomazanik, Sin Boga života", Gospodin obratio ovim svečanim riječima: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji bit će svezano i na nebu; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno i na nebesima" [Mt 16, 16-19]. A Isus je poslije svoga uskrsnuća jedino Šimunu Petru dao nadležnost vrhovnog pastira i upravitelja nad čitavim svojim ovčinjakom, govoreći: "Pasi jaganjce moje", "Pasi ovce moje" [Iv 21,15-17]. 

Tom se tako očitom nauku svetog Pisma, kako ga je Katolička crkva uvijek shvaćala, otvoreno suprotstavljaju kriva mišljenja onih koji izokrećući niječu oblik vlasti koji je Krist Gospodin ustanovio u svojoj Crkvi, tj. da je samo Petar, prije ostalih apostola, bilo svakog pojedinog, bilo svih zajedno, dobio istinitu i pravu nadležnost prvenstva; ili koji tvrde da to prvenstvo nije bilo dano neposredno i izravno blaženom Petru, nego Crkvi, a po njoj njemu kao službeniku iste Crkve. 

[K a n o n] Dakle, tko kaže da Krist Gospodin nije blaženog apostola Petra postavio za prvaka svih apostola i za vidljivu glavu čitave vojujuće Crkve; ili, da je on od Gospodina našega Isusa Krista izravno i neposredno primio samo prvenstvo časti, a ne istinito i pravo prvenstvo nadležnosti: neka bude kažnjen anatemom. 

Poglavlje 2. O vječnosti prvenstva blaženoga Petra u rimskim prvosvećenicima

Što je pak Prvak pastira i veliki Pastir ovaca, Gospodin naš Isus Krist, u blaženom apostolu Petru ustanovio za vječno spasenje i vječno dobro Crkve, to po istom ustanovitelju mora sigurno trajati u Crkvi, koja je utemeljena na stijeni i koja će čvrsto stajati do kraja vjekova. Uistinu "nitko ne sumnja, štoviše, svim je vjekovima poznato, da je preblaženi Petar, prvak i glava apostola, te stup vjere i temelj Katoličke crkve, od Gospodina našega Isusa Krista, Spasitelja i Otkupitelja ljudskoga roda, primio ključeve kraljevstva nebeskoga; on do ovih vremena trajno živi i vrši sudačku vlast u svojim nasljednicima", biskupima svete Rimske stolice, koju je on osnovao i posvetio svojom krvlju. 

Zbog toga, tkogod naslijedio tu Petrovu stolicu, on prema ustanovi samoga Krista, dobiva Petrovo prvenstvo nad čitavom Crkvom. "Ostaje dakle uredba istine, i blaženi Petar, ustrajući u primljenoj čvrstoći stijene, koji ne napušta primljeno kor milo Crkve". Zbog tog je razloga bilo uvijek "potrebno, da se zbog jačeg prvenstva" oko Rimske crkve "okupe sve Crkve, to jest odasvud svi koji su vjernici", kako bi se u toj Stolici iz koje za sve proizlaze "prava časnog zajedništva, (svi) spojili kao što su udovi s glavom udruženi u jednu cjelinu tijela. 

[Kanon] Tko dakle kaže, da nije po ustanovi samoga Gospodina Krista, ili po Božjem pravu, da blaženi Petar u prvenstvu nad čitavom Crkvom ima trajne nasljednike; ili da rimski prvosvećenik nije nasljednik blaženog Petra u istom prvenstvu: neka bude kažnjen anatemom. 

Poglavlje 3. O snazi i razlozima prvenstva rimskog prvosvećenika

Zbog toga, oslonjeni na jasna svjedočanstva svetog Pisma, i slažući se s jasnim i očitim dekretima kako naših predšasnika, rimskih prvosvećenika, tako i općih sabora, obnavljamo definiciju općeg Firentinskog sabora, prema kojoj svi Kristovi vjernici moraju vjerovati "da sveta Apostolska stolica, i rimski prvosvećenik, imaju prvenstvo na čitavom svijetu, te da je isti rimski prvosvećenik nasljednik blaženog Petra, prvaka apostola, i pravi Kristov zamjenik, glava čitave Crkve te otac i učitelj svih kršćana; te da je Gospodin naš Isus Krist, istom blaženom Petru predao puninu vlasti da pase, vodi i upravlja čitavu Crkvu, kao što se to uostalom nalazi u dokumentima općih sabora i u svetim kanonima". 

Naučavamo dakle i izjavljujemo da je po odluci Gospodnjoj Rimska crkva dobila prvenstvo redovite vlasti nad svim drugim (Crkvama), i daje ta vlast nadležnosti rimskog prvosvećenika, koja je uistinu biskupska, neposredna; prema kojoj su obvezatni svi pastiri i vjernici bilo kojeg obreda i dostojanstva, kako zasebno pojedinci tako i svi zajedno, na službu hijerarhijske podložnosti i prave poslušnosti, ne samo u stvarima koje se odnose na vjeru i ćudoređe, nego i u onima koje se odnose na stegu i upravu Crkve razasute po čitavom svijetu; tako da sačuvavši kako zajedništvo s rimskim prvosvećenikom tako i jedinstvo u ispovijedanju vjere, Kristova crkva bude jedno stado pod jednim vrhovnim pastirom [usp. Iv 10,16]. To je učenje katoličke istine od koje nitko ne može odstupiti, a da sačuva vjeru i spasenje. 

Isto tako bilo daleko (mišljenje) daje ova vlast vrhovnog prvosvećenika ovisna od one redovne i neposredne vlasti biskupske nadležnosti, koju imaju biskupi, postavljeni od Duha Svetoga [usp. Dj 20,28] na mjesto apostolskih nasljednika, da kao pravi pastiri pasu i vode njima označeno pojedino stado, kako bi ono bilo utvrđeno, ojačano i zaštićeno od vrhovnog i sveopćeg pastira, prema onoj (riječi) svetog Grgu Velikog: "Moja je čast, čast opće Crkve. Moja čast je čvrsta snaga moje braće. Ja ću onda biti uistinu počašćen kada se pojedincima neće uskraćivati njima dužna čast.'' 

Nadalje, iz te vrhovne vlasti rimskog prvosvećenika da upravlja čitavom Crkvom, slijedi da ona ima pravo da u izvršavanju te svoje zadaće može slobodno općiti s pastirima i stadom čitave Crkve, kako bi ih na putu spasenja mogao poučavati i voditi. Zbog toga osuđujemo i odbacujemo mišljenje onih koji kažu, da se zakonito može spriječiti ta veza vrhovne glave s pastirima i stadom, ili je čine ovisnom od svjetovne vlasti, tako da tvrde, da ono što Apostolska stolica, ili (drugi) s njezinim autoritetom, odrede za upravljanje Crkvom, ima snagu i valjanost samo ako bude odobreno od svjetovne vlasti. 

I budući da je po božanskom pravu apostolskog prvenstva rimski prvo svećenik na čelu čitave Crkve, naučavamo i izjavljujemo, da je on vrhovni sudac vjernika, te da se u svim sporovima koji spadaju na crkvenu provjeru, može uteći njegovom sudu; presudu pak Apostolske stolice, od čijeg autoriteta nema većeg, ne može nitko poništiti, niti itko smije suditi o njezinoj presudi. Zbog toga, skreću s pravog puta istine oni koji tvrde, da je dozvoljeno od sudaca rimskog prvosvećenika prizvati na opći sabor kao na autoritet viši od rimskog prvosvećenika. 

[K a n on] Zbog toga, tko kaže da rimski prvosvećenik ima samo službu nadgledanja ili upravljanja, a ne punu i vrhovnu vlast nadležnosti nad čitavom Crkvom, (i to) ne samo u stvarima koje spadaju na vjeru i ćudoređe, nego i u onima koje spadaju na stegu i upravu Crkve raširene po čitavom svijetu; ili da on ima samo veći dio, a ne svu puninu te vrhovne vlasti; ili da ta njegova vlast nije redovita i neposredna, bilo nad svim i pojedinim crkvama, bilo nad svim i pojedinim pastirima i vjernicima, neka bude kažnjen anatemom. 

Poglavlje 4. O nezabludivom učiteljstvu rimskog prvosvećenika

Ova Sveta Stolica je uvijek držala, trajna praksa Crkve potvrđuje, a sami su opći sabori, posebno oni koji su na Istoku i na Zapadu zadržali jedinstvo vjere i ljubavi. izjavili, da se u samom apostolskom prvenstvu, koje je rimski prvosvećenik kao nasljednik Petra, prvaka apostola, dobio nad čitavom Crkvom, nalazi i vrhovna učiteljska vlast. 

Naime oci 4. carigradskog sabora, slijedeći tragove predšasnika, objavili su ovu svečanu ispovijest: "Početak je spasenja, čuvati pravilo ispravne vjere [...]. I jer se ne može mimoići riječ Gospodina našega Isusa Krista, koji je kazao: 'Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju'' [Mt 16,18], pa se to što je rečeno dokazuje stvarnim učincima, budući da se kod Apostolske stolice katolička religija sačuvala uvijek neokrnjena, i sveto se učenje poštovalo. Ne želeći se nikako odvojiti od te vjere i nauka [...], nadamo se, da ćemo zaslužiti biti u tom zajedništvu koje propovijeda Apostolska stolica, u kojem se nalazi čitava i prava čvrstoća kršćanske religije". 

Uz odobrenje pak Drugog lionskog sabora Grci su ispovjedili: "Sveta Rimska crkva istinito i ponizno priznaje da je od samog Gospodina u blaženom Petru, prvaku i glavi apostola, čiji je nasljednik rimski prvosvećenik, s puninom vlasti dobila vrhovno i puno prvenstvo i vrhovništvo nad čitavom katoličkom Crkvom. I kao što je ona više od ostalih obvezna braniti vjersku istinu, isto se tako, ako se po jave neka pitanja o vjeri, ona moraju riješiti prema njezinom sudu". 

Firentinski sabor je naime definirao: "da je Rimski prvosvećenik [...] pravi Kristov zamjenik, glava čitave Crkve, te otac i učitelj svih kršćana; te daje Gospodin naš Isus Krist, istom blaženom Petru predao puninu vlasti da pase, vodi i upravlja čitavu Crkvu". 

Kako bi udovoljili toj pastirskoj zadaći, naši su predšasnici uvijek neumorno nastojali, da se spasonosni Kristov nauk proširi među sve narode na zemlji, i jednakom su brigom bdjeli da se on sačuva ispravan i čist, kao što je i primljen. Zbog toga su biskupi čitavog svijeta, bilo pojedinačno, bilo okupljeni na saborima, slijedeći dugotrajni običaj Crkava i oblik drevnog pravila, iznosili pred ovu Apostolsku Stolicu posebno one opasnosti koje su se pojavljivale u pitanjima vjere, kao bi se ponajviše nadoknadile štete za vjeru tamo gdje vjera ne može imati nedostatak. 

Rimski pak prvosvećenici, kako su im to savjetovali uvjeti vremena i stvari, bilo sazvavši opće sabore, ili istražujući mišljenje Crkve razasute po svijetu, bilo na partikularnim sinodama, ili pak primijenivši drugu pomoć koju im je na raspolaganje stavljala Božja providnost, definirali su da treba držati ono što su uz Božju pomoć spoznali da je u skladu sa svetim Pismom i apostolskom predajom. 

A Petrovim nasljednicima nijee naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola. A taj pak apostolski nauk prihvatili su svi časni oci, a sveti i pravovjerni učitelji su ga poštovali i slijedili; oni su najpotpunije znali da je ta Petrova stolica ostala uvijek netaknuta od svake zablude, prema božanskom obećanju Gospodina i Spasitelja našega, koje je dao prvaku svojih učenika: "Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću" [Lk 22,32]. 

Dakle, taj posebni dar da u istini i vjeri nikada ne zataji, dana je od Boga Petru i njegovim nasljednicima na toj Stolici, kako bi svojom uzvišenom službom služili spasenju sviju, kako bi čitavo Kristovo stado po njima bilo sačuvano od otrovne hrane zabluda i hranilo se hranom nebeskog nauka, kako bi se nakon uklanjanja prilika za raskol čitava Crkva sačuvala jedna, i oslonjena na svoj temelj ostala čvrsta protiv vratiju pakla. 

Budući pak da u ovo vrijeme, kada se ponajviše traži učinkovitost apostolske službe, nema malo onih koji se suprotstavljaju tom autoritetu, mislimo da je apsolutno potrebno svečano potvrditi svojstvo, koje se jedinorođeni Božji Sin udostojao spojiti s vrhovnom pastirskom službom. 

I tako Mi, vjerno se držeći predaje katoličke vjere prihvaćene od početka, na slavu Boga našega Spasitelja, na uzvišenje katoličke religije i na spas kršćanskih naroda, uz suglasnost svetog sabora, naučavamo i definiramo daje od Boga objavljena dogma: da se rimski prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja učenja o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve definicije rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve. 

[K a n o n] Ako bi se pak netko usudio proturječiti ovoj našoj definiciji, čega neka nas Bog oslobodi, neka bude kažnjen anatemom.

MODERNIZAM KAO SINTEZA SVIH HEREZA Modernist kao reformator

38. Na kraju ostaje još nešto reći što se tiče reformatora. Već do sada izneseno obilno nam pokazuje koja je pomama za novošću obuzimala te ljude. A ta pomama se odnosila na katoličanstvo. Oni hoće reformiranu filozofiju osobito u sjemeništima, na način da se skolastičku filozofiju ukloni iz povijesti filozofije i smjesti ju se u ropotarnicu zajedno s drugim već prevladanim sistemima, a da se mladiće u sjemeništima poučava modernoj filozofiji, koja je jedina prava i koja odgovara našem dobu. Pri reformiranju teologije pak hoće da ona što ju nazivamo racionalnom teologijom ima za temelj modernu filozofiju. Traže tako da se pozitivna teologija ponajprije temelji na povijesti dogmi. I za povijest traže da se piše i poučava pomoću njihovih metoda i novim pravilima. Kažu da se dogme i njihov razv trebaju uskladiti sa znanošću i poviješću. 

Glede kateheze traže da se katekizme uvrste samo one dogme koje su reformirane i koje su dokučive običnom čovjeku. Što se tiče obreda, iz sveg se grla deru da se moraju smanjiti izvanjska štovanja i zabraniti da se dalje njihov broj povećava; premda su, istini za volju, drugi koji su skloniji simbolizmu u vezi tog popustljiviji. Glasno bruje da se crkveni režim mora obnoviti u svakom pogledu, ali na osobit način na stegovnom i dogmatskom području. Zato zahtijevaju da se i iznutra i prema vani uskladi s modernom sviješću, koja je sva okrenuta demokraciji, jer, kako kažu, u upravljanju moraju sudjelovati i niži kler pa čak i laikat te je također nužno decentralizirati vlast koja je previše zgusnuta i ograničena na središte. Rimske se kongregaciji moraju pomladiti, a to prije svega vrijedi za Sveti oficij i Indeks (popis zabranjenih knjiga). Mora se promijeniti stav crkvene vlasti u političkim i društvenim pitanjima, tako da se nju drži i podalje od civilnih uređenje i ujedno ju se prilagodi društvenim pitanjima kako bi ih ona mogla prožeti svojim duhom. 

Što se tiče morala, slažu se sa amerikanistima da se aktivnim krepostima mora davati prednost pred pasivnima, te snažno zagovarati njihovo vršenje s prevagom nad ovim drugima. Traže da se kler vrati drevnoj poniznosti i siromaštvu, ali s takvom sviješću i činima koji će odgovarati duhu modernizma. Na kraju, ne nedostaje ni onih koji, veoma se rado pokoravajući migovima svojih protestantskih učitelja, žele da se u svećeništvu ukine sveto beženstvo. Postoji li dakle uopće išta u Crkvi a da to ovi ne bi reformirali u skladu sa svojim načelima?

Pascendi dominici gregis (Pio X., 8. IX. 1907.)

KATOLIČKI NAUK Osuda vjerske slobode

Iz enciklike "Mirari vos", pape Grgura XVI. iz 1832. god.:

Iz tog sramotnog izvora indiferentizma istječe ta apsurdna i lažna propozicija, ili radije delirij, koji tvrdi da svakome treba dati slobodu savjesti [slobodu javnog ispovijedanja bilo koje religije].

Toj najpokvarenijoj zabludi put je popločala ona apsolutna i neumjerena sloboda mišljenja, koja u vjerskim i građanskim stvarima posvuda širi uništenje i koju se neki ljudi s viškom nerazboritosti ne boje predstavljati kao da je na neku korist vjeri. Ali, "koja je gora smrt za duše od slobode zabluda?", kaže sv. Augustin (Posl. 166).

Zasigurno, kad se ukloni svako ograničenje kojim se ljudi održavaju na putu istine, njihova narav koja već naginje na grijeh gura ih u propast. Uistinu kažemo da je otvorena jama bezdana (Otk 9,3) iz koje je Ivan vidio kako izlazi dim od kojeg je pomrčilo sunce i iz koje su izišli skakavci da opustoše zemlju.

Otud zaista dolazi nestabilnost duhova, otud uvijek rastuće kvarenje mladeži, otud u narodu prezir prema svetim stvarima i najsvetim zakonima, otud, jednom riječi, pošast za državu smrtonosnija od bilo koje druge, budući da iskustvo svjedoči i od davne je starine znano da je države koje su cvjetale bogatstvom, moći i slavom ovo jedno zlo srušilo - neumjerena sloboda mišljenja, sloboda govora i požuda za novitetima.

Izvor

KATOLIČKO UČENJE O MODERNIZMU KAO SINTEZI SVIH HEREZA Evo zašto su modernisti jedni od najgorih neprijatelja Božjih

"Pascendi Dominici gregis" - Enciklika pape Pija X. od 8. rujna 1907.

1. Služba koju Nam je Bog povjerio da pasemo stado Gospodnje, medu svojim prvim zadaćama koje je Krist naložio, ima onu da sa svom budnošću čuvamo polog vjere prenesene svetima, odbacujući svjetovne novosti i suprotstavljanja znanosti lažnog imena. Providnost najvišeg pastira je tolika da nije bilo vremena u kojem ona nije bila nužna Katoličkoj crkvi, jer je, krivnjom neprijatelja ljudskog roda, uvijek bilo »ljudi koji će iskrivljavati nauk« (Dj 20,30), »praznorječnih i zavodnika« (Tit 1,10), »zavodnika i zavedenih« (2 Tim 3,13). 

Ipak treba priznati da je, u ovo posljednje doba, prekomjerno porastao broj neprijatelja križa Kristova; oni, pomoću posve novih umijeća i punih lukavštine, pokušavaju potpuno obezvrijediti živo- tvornu snagu Crkve i, kada bi im to bilo moguće, uzdrmati temelje samo­ga kraljevstva Isusa Krista. Zbog toga Nam nije dopušteno šutjeti, ako ne želimo da ispadne kako ne ispunjavamo Našu veliku dužnost i da nam se dobrohotnost kojom smo do sada nastupali u nadi da ćemo pružiti zdrave savjete, spočitava kao zanemarivanje tih dužnosti.

Zahtjevnost situacije

2. Da je to nužno bez oklijevanja činiti, potiče Nas nadasve činjenica da počinitelje zabluda ne treba sada tražiti medu deklariranim neprijateljima, nego se oni, a to pobuđuje veliku bol i strah, kriju u samom krilu Crkve, i to su pogubniji što su manje vidljivi. Mislimo pritom, časna braćo, na mnoge iz katoličkog laikata i, što je još žalosnije, na mnoge iz samih svećeničkih redova, koji se, pod plaštem ljubavi prema Crkvi, lišeni svakog čvrstog okrilja filozofskog i teološkog znanja, te štoviše prožeti otrovnim naucima neprijatelja Crkve, bez ustručavanja izdaju za obnovitelje same Crkve; i zbijajući svoje redove obrušavaju se na ono što je najsvetije u Kristovu djelu, ne štedeći pritom ni samu osobu božanskog Otkupitelja, kojega, svetogrdnom drzovitošću, svode na položaj običnog i jednostavnog čovjeka.

3. Ima onih koji se čude što ih mi svrstavamo među neprijatelje Crkve, no neće se naći u čudu tko god, ostavljajući po strani nakane čiji je samo Bog sudac, krene prosuđivati njihova učenja i njihov način govora i djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra najštetnijim neprijateljima Crkve. Naime, kao što smo već rekli, njihovi planovi uništenja ne dolaze izvan Crkve, nego unutar nje; stoga se opasnost krije gotovo u samom njezinu krvotoku i u njezinoj utrobi, s toliko sigurnijom propašću, koliko je oni više poznaju iznutra. Da bi stvar bila još gora, oni ne dižu sjekiru na grane ili izdanke, nego na sam korijen, to jest na vjeru i njezine najdublje korijene. Zasjekavši zatim u taj korijen besmrtnosti nastavljaju širiti otrov cijelim stablom tako da ne štede nijedan dio katoličke istine, nijedan od dijelova koji pokušavaju zatrovati. I k tomu, vršeći svoja bezbrojna štetna djela, nitko ih ne može natkriliti u domišljatosti i lukavstvu, jer nastupaju istodobno i kao racionalisti i kao katolici i to s tako dovitljivim pretvaranjem da lako zavedu svakog neopreznog pojedinca; a budući da su smioni više no bilo tko drugi, ne zaziru ni od čega i neustrašivo i slobodno šire svoj lažni nauk i izdaju ga tobože za pravi. Treba k tomu dodati, a to itekako unosi pometnju u srca, da oni vode jedan vrlo aktivan život, snažno i revno se posvećuju svakoj vrsti studija, te su, najčešće, na glasu zbog svoga strogog asketskog vladanja. Na kraju, a ovo gasi svaku nadu u ozdravljenje, po samim svojim učenjima odgojeni su prezirati svaki autoritet i svaku vlast, te si, uljuljkani u lažno samopouzdanje, umišljaju da je ljubav prema istini ono što je zapravo oholost i tvrdoglavost. Da, nadali smo se, istini za volju, da ćemo ih jednom navesti da donesu mudre odluke, zato smo najprije s njima postupali blago kao s djecom, prešli smo zatim na stroži pristup, i, na kraju smo, premda teška srca, pribjegli također javnim kaznama. Ali vi znate, časna braćo, kako je sve okončalo: u prvi trenutak se činilo da su prignuli svoju glavu, ali su je odmah podigli s još većom ohološću. I možda bi se još sve to moglo i prešutjeti da je riječ samo o njima; no riječ je međutim o sigurnosti katoličkog imena, dakle, nužno je izaći iz tišine, koja bi sada već predstavljala grijeh, te prokazati pred licem čitave Crkve te koji se tako loše prikrivaju.

Podjela enciklike

4. A budući da moderniste - jer se te s pravom naziva tim imenom - resi vrlo prepredena vještina da svoja učenja ne predstavljaju u koordinira­nom i cjelovitom obliku, nego su raspršena i razdvojena jedna od drugih, dok su zapravo postojana i određena, bit će potrebno prije svega sakupitisva ta učenja u jedan sklop te zatim pristupiti istraživanju izvora tolikog zastranjenja i odrediti mjere kako bi se spriječile njegove štete.

Analiza modernističkih nauka

5. A kako bi se išlo redom u jednoj toliko nejasnoj materiji, treba znati kako svaki modernist predstavlja i gotovo sažima u sebi mnoge ličnosti: filozofa, vjernika, teologa, povjesničara, kritičara, apologete, reformatora; i onaj koga zapadne dužnost upoznati njihov sistem i proniknuti počela i posljedice njihovih učenja mora sve te sastavnice znati dobro razlikovati jednu od druge.

Agnosticizam kao filozofski temelj

Bula Auctorem Fidei pape Pija VI.

1794. godine papa Pio VI. (umro u zatočeništvu u revolucionarnoj Francuskoj) u buli Auctorem Fidei osudio je 85 propozicija sinode u Pistoji, poradi njezinog dvosmislenog jezika i raznih noviteta i zabluda. Donosimo nekoliko ulomaka iz uvodnog dijela bule u prijevodu (neautoriziranom) s engleskoga jezika, kao i nekoliko osuđenih propozicija s papinim komentarima i osudom.

Važnost ovog dokumenta, naročito tih ulomaka, kao i izabranih propozicija, u tome je što u njima papa razotkriva i osuđuje taktiku korištenja dvosmislenosti za uvođenje zabluda, koju su modernisti kasnije iskoristili kako bi svoje zablude uvrstili u dokumente Drugog vatikanskog koncila, a u osuđenim propozicijama se mogu naći i preteče tih raznih modernističkih zabluda.

Papa je dokument adresirao ne samo biskupima, kao što je uobičajeno, nego svim katolicima. S obzirom na tešku situaciju Crkve danas, poslušajmo njegova ohrabrenja u teškoćama, njegove opomene, te njegove osude promicatelja zabluda i njihovih opakih taktika.

Bula pape Pija VI.

AUCTOREM FIDEI

Pio, biskup,

Sluga slugu Božjih

Pozdrav i apostolski blagoslov svim kršćanskim vjernicima.

Apostol Pavao¹ zapovijeda nama, koji gledamo na Isusa kao autora i dovršitelja vjere, da temeljito razmotrimo narav i veliki opseg protivštine protiv Njega, koju je podnio od grešnika, tako da u ovom ili onom trenutku izmoreni naporima i opasnostima ne pokleknemo i gotovo beživotno ne padnemo. Od najveće je potrebe da se ojačamo i osvježimo ovom najkorisnijom misli kad plane vatra iz podivljale vrućine strahovite i neprestane urote protiv samog tijela Kristovog, koje je Crkva², tako da ojačani u Gospodinu i u snazi Njegove moći možemo zaštićeni štitom vjere oduprijeti se zlom danu i ugasiti sve vatrene strijele opakoga. Uistinu u ovim burnim vremenima, u ovom revolucionarnom prevratu, svi dobri ljudi moraju se pridružiti bremenitoj borbi protiv svakog i svih neprijatelja kršćanskog imena. Čuvanje i vođenje cijelog stada povjereno pastirskoj Nam brizi još su ozbiljnije pitanje Nama, koji smo najviše od svih dužni imati veliku revnost za kršćansku vjeru.⁴

(...)

I tako, prije svega uzimajući k srcu mudri savjet Našega prethodnika sv. Zosima: "Stvari koje su od velike važnosti zahtijevaju temeljito sagledavanje"⁶, zadužili smo četiri biskupa i njihove osobne teologe iz sekularnog klera da ispitaju Sinodu... Zatim smo stvorili kongregaciju od nekoliko kardinala Svete Rimske Crkve i drugih biskupa da marljivo prouče cjelokupnu kolekciju akata [sinode]... Osobno smo primili njihove nalaze, usmeno i pismeno, da sinoda treba biti u cijelosti osuđena i da vrlo mnogo propozicija uzeto iz sinode treba biti kažnjeno više ili manje ozbiljnim cenzurama, neke same po sebi, a druge u povezanosti s formalno iznesenim mišljenjima.

(...)

Odlučili smo (...) okoristiti se mudrim savjetom, dužno i svjesno primijenjenim, koji je ostavilo nekoliko Naših svetih prethodnika zajedno s visoko cijenjenim biskupima i čak ekumenskim koncilima, posvjedočenim i preporučenim s važnim primjerima iz prilika kad su morali obuzdati rast opasnih ili štetnih noviteta ove vrste.

Oni su znali sposobnost inovatorâ [tj. začetnikâ novitetâ, op. prev.] u umijeću prevare. Kako ne bi šokirali uši katolika, inovatori su tražili kako sakriti suptilnosti svojih krivudavih manevara korištenjem naoko bezazlenih riječi⁷ koje bi im omogućile da podmetnu zabludu u duše na veoma nježan način. Kad je jednom istina bila kompromitirana, mogli su, putem manjih izmjena ili dodataka u frazeologiji, iskriviti ispovijest vjere koja je potrebna za naše spasenje, te odvesti vjernike suptilnim zabludama u vječnu propast. Ovaj način pretvaranja i laganja je opak, bez obzira na okolnosti u kojima se koristi. Iz veoma dobrih razloga nikada ne može biti toleriran u sinodama, čija se glavna dika sastoji u naučavanju istine s jasnoćom i isključujući svaku opasnost od zablude.

Štoviše, ako je sve ovo grješno, ne može se opravdati na način na koji vidimo da čine, pod krivim izgovorom da su naizgled šokantne izjave na jednom mjestu dalje razvijane po pravovjernim crtama na drugim mjestima, te čak na trećim mjestima ispravljene; kao da se dopušta mogućnost da se ili potvrdi ili zaniječe ta izjava, ili da se to ostavi osobnoj sklonosti pojedinca - takva je uvijek bila prijevarna i bezočna metoda koju inovatori koriste za ustanoviti zabludu. Ona dopušta i mogućnost promicanja zablude, kao i njezinog opravdavanja.

Kao da su se inovatori pretvarali da su uvijek namjeravali predstaviti te alternativne odlomke, posebno onima jednostavne vjere, koji na kraju upoznaju samo jedan dio zaključaka takvih rasprava, koje su objavljene na narodnom jeziku za svačiju upotrebu. Ili opet, kao da su ti isti vjernici sposobni pregledavati takve dokumente da bi prosudili o tim stvarima sami, bez zbunjenosti i izbjegavajući sav rizik od zabluda. To je veoma sramotna tehnika za podmetanje doktrinarnih zabluda, koja je odavno osuđena od Našega prethodnika sv. Celestina⁸, koji je otkrio da je korištena u pisanjima Nestorija [začetnika hereze nestorijanizma], biskupa Carigrada, i koju je razotkrio kako bi je osudio s najvećom mogućom oštrinom. Kad su ti tekstovi bili pažljivo pregledani, varalica je bio razotkriven i ometen, jer se izražavao u mnoštvu riječi, miješajući istinite stvari s drugima koje su bile nejasne; miješajući ponekad jedne s drugima na takav način da je mogao ispovijedati ono što je nijekao, dok je u isto vrijeme imao temelj za nijekanje onih samih rečenica koje je ispovijedao.

Kako bi se razotkrile takve zamke, nešto što postaje potrebno s određenom učestalosti svakog stoljeća, nijedna druga metoda nije potrebna nego sljedeća: kad god postane potrebno razotkriti izjave za koje se sumnjiči da skrivaju neku zabludu ili opasnost pod krinkom dvosmislenosti, mora se optužiti izopačeno značenje pod kojim je ta zabluda, suprotstavljena katoličkoj istini, zamaskirana.

(...)

Nakon neprestane javne i privatne molitve, naše i pobožnih vjernika, za svjetlo Duha Svetoga, te nakon razmatranja svega temeljito i pravovremeno, odlučili smo osuditi više propozicija, nauka i mišljenja u aktima i dekretima spomenute sinode, ili izričito naučavanih ili prenesenih kroz dvosmislenosti, sa za svaku prikladnim oznakama i kaznama (kao što je rečeno gore), upravo kao što ih osuđujemo u ovoj Našoj konstituciji, koja će biti zauvijek valjana...

Bilješke:

1. Heb. 12

2. Kol. 1

3. Efež. 6

4. Papa sv. Siricije, Himeriju iz Taragone, poslanica I., u kolekciji Coustanta.

6. Papa sv. Zosim, Poslanica 2., u kolekciji Coustanta.

7. Papa sv. Leo Veliki, Poslanica 129., u izdanju Ballera.

8. Papa sv. Celestin I., Poslanica 13., br. 2 u kolekciji Coustanta.

9. Papa sv. Celestin I., Poslanica 14., kleru i puku Carigrada, br. 8 u kolekciji Coustanta.

Slijedi nekoliko osuđenih propozicija, označenih originalnim brojem iz bule, koje smo podijelili po naslovima, uočavajući njihovu vezu sa zabludama modernista i Drugog vatikanskog koncila.

[Pokušaj rušenja božanski ustanovljenog poretka u Crkvi i uvođenja demokracije u Crkvu]

2. Propozicija koja kaže "da je Bog dao vlast Crkvi da je ona poradi spasenja duša prenese pastirima koji su njezini službenici";

ako se time razumije da vlast crkvene službe i upravljanja proizlazi iz ZAJEDNICE vjernikâ prema pastirima,

--heretična.

3. Također, propozicija koja kaže "da je Rimski prvosvećenik ministerijalna glava",

ako je tako protumačena da Rimski prvosvećenik ne prima od Krista u osobi blaženog Petra, nego od Crkve, vlast službe koju kao Petrov nasljednik, pravi Kristov namjesnik i glava cijele Crkve posjeduje u univerzalnoj Crkvi,

--heretična.

[Preteča vjerske slobode]

4. Propozicija koja tvrdi "da bi to bila zloupotreba autoriteta Crkve, kad ona prenese taj autoritet izvan granica nauke i morala i proširi ga na vanjske stvari te silom zahtijeva ono što ovisi o uvjeravanju i ljubavi"; i također, "da njoj mnogo manje pripada tražiti silom vanjsku poslušnost svojim dekretima";

utoliko ako sljedećim nedefiniranim riječima: "proširi ga na vanjske stvari", propozicija osuđuje kao zloupotrebu autoriteta Crkve korištenje moći koju je primila od Boga, koju su sami apostoli koristili u ustanovljenju i sankcioniranju vanjske discipline,

--heretična.