nedjelja, 27. studenoga 2016.

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav

Blagoslov nove bogoslovije Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (FSSPX-a) u američkoj saveznoj državi Virginiji, 4. studenoga 2016. godine.


Deo gratias!

četvrtak, 24. studenoga 2016.

Pastor aeternus - dogmatska konstitucija o Kristovoj crkvi (I. vatikanski sabor, IV. sjednica, 18. VII. 1870.)


Predgovor o uspostavljanju i temelju Crkve

Vječni pastir i biskup naših duša [usp. 1 Pt 2,25], kako bi trajnim učinio djelo svoga otkupljenja, odlučio je sagraditi Svetu crkvu, u kojoj bi svi vjernici kao u kući živoga Boga bili povezani vezom jedne vjere i ljubavi. Zbog toga je, prije nego će se proslaviti, molio Oca ne samo za apostole, nego i za one koji će na njihovu riječ povjerovati u njega, kao bi svi bili jedno, kao što su jedno sam Sin i Otac [usp. Iv 17,20 sl.]. On je dakle na isti način poslao apostole, koje si je izabrao od svijeta [usp. Iv 20,21], kao što je sam bio poslan od Oca [usp. Iv 20,21]; tako je želio da u njegovoj Crkvi budu pastiri i učitelji "sve do kraja svijeta'' [Mt 28,20]. 

Da bi pak sam episkopat bio jedan i nepodijeljen, i kako bi se preko s njim tijesno povezanog svećenstva, svekoliko mnoštvo vjernika sačuvalo u jedinstvu vjere i zajedništva, drugim je apostolima pretpostavio blaženog Petra, te je u njemu ustanovio vječno počelo i vidljiv temelj obaju jedinstava, na čijoj će čvrstoći sagraditi vječni hram, i u čvrstoći te vjere će se uzdići uzvišenost Crkve koja seže do neba. 

I budući da se vrata paklena iz dana u dan sa sve većom mržnjom odasvud podižu da sruše Crkvu, kad bi to bilo moguće, i protiv njezinog od Boga postavljenog temelja, mi smo uz pristanak svetog sabora procijenili da bi za zaštitu, održanje i napredak katoličkog stada bilo potrebno iznijeti nauk o ustanovljenju, vječnosti i naravi svetog apostolskog prvenstva, u kojem se nalazi snaga i čvrstoća čitave Crkve, koji svi vjernici trebaju vjerovati i držati, prema drevnoj i trajnoj vjeri čitave Crkve, te zabraniti i osuditi suprotne zablude tako škodljive stadu Gospodnjem. 


Poglavlje 1. O ustanovljenu apostolskog primata u blaženom Petru

Naučavamo dakle i izjavljujemo da je, prema svjedočanstvu Evanđelja, Krist Gospodin neposredno i izravno obećao i dodijelio blaženom apostolu Petru prvenstvo nadležnosti nad čitavom Božjom crkvom. Jednom se naime Simonu, komu je već ranije kazao: "Zvat ćeš se Kefa (Stijena)" [Iv 1,42], nakon što je ovaj izrazio svoju ispovijest, govoreći: "Ti se Krist-Pomazanik, Sin Boga života", Gospodin obratio ovim svečanim riječima: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji bit će svezano i na nebu; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno i na nebesima" [Mt 16, 16-19]. A Isus je poslije svoga uskrsnuća jedino Šimunu Petru dao nadležnost vrhovnog pastira i upravitelja nad čitavim svojim ovčinjakom, govoreći: "Pasi jaganjce moje", "Pasi ovce moje" [Iv 21,15-17]. 

Tom se tako očitom nauku svetog Pisma, kako ga je Katolička crkva uvijek shvaćala, otvoreno suprotstavljaju kriva mišljenja onih koji izokrećući niječu oblik vlasti koji je Krist Gospodin ustanovio u svojoj Crkvi, tj. da je samo Petar, prije ostalih apostola, bilo svakog pojedinog, bilo svih zajedno, dobio istinitu i pravu nadležnost prvenstva; ili koji tvrde da to prvenstvo nije bilo dano neposredno i izravno blaženom Petru, nego Crkvi, a po njoj njemu kao službeniku iste Crkve. 

[K a n o n] Dakle, tko kaže da Krist Gospodin nije blaženog apostola Petra postavio za prvaka svih apostola i za vidljivu glavu čitave vojujuće Crkve; ili, da je on od Gospodina našega Isusa Krista izravno i neposredno primio samo prvenstvo časti, a ne istinito i pravo prvenstvo nadležnosti: neka bude kažnjen anatemom. 

Poglavlje 2. O vječnosti prvenstva blaženoga Petra u rimskim prvosvećenicima

Što je pak Prvak pastira i veliki Pastir ovaca, Gospodin naš Isus Krist, u blaženom apostolu Petru ustanovio za vječno spasenje i vječno dobro Crkve, to po istom ustanovitelju mora sigurno trajati u Crkvi, koja je utemeljena na stijeni i koja će čvrsto stajati do kraja vjekova. Uistinu "nitko ne sumnja, štoviše, svim je vjekovima poznato, da je preblaženi Petar, prvak i glava apostola, te stup vjere i temelj Katoličke crkve, od Gospodina našega Isusa Krista, Spasitelja i Otkupitelja ljudskoga roda, primio ključeve kraljevstva nebeskoga; on do ovih vremena trajno živi i vrši sudačku vlast u svojim nasljednicima", biskupima svete Rimske stolice, koju je on osnovao i posvetio svojom krvlju. 

Zbog toga, tkogod naslijedio tu Petrovu stolicu, on prema ustanovi samoga Krista, dobiva Petrovo prvenstvo nad čitavom Crkvom. "Ostaje dakle uredba istine, i blaženi Petar, ustrajući u primljenoj čvrstoći stijene, koji ne napušta primljeno kor milo Crkve". Zbog tog je razloga bilo uvijek "potrebno, da se zbog jačeg prvenstva" oko Rimske crkve "okupe sve Crkve, to jest odasvud svi koji su vjernici", kako bi se u toj Stolici iz koje za sve proizlaze "prava časnog zajedništva, (svi) spojili kao što su udovi s glavom udruženi u jednu cjelinu tijela. 

[Kanon] Tko dakle kaže, da nije po ustanovi samoga Gospodina Krista, ili po Božjem pravu, da blaženi Petar u prvenstvu nad čitavom Crkvom ima trajne nasljednike; ili da rimski prvosvećenik nije nasljednik blaženog Petra u istom prvenstvu: neka bude kažnjen anatemom. 

Poglavlje 3. O snazi i razlozima prvenstva rimskog prvosvećenika

Zbog toga, oslonjeni na jasna svjedočanstva svetog Pisma, i slažući se s jasnim i očitim dekretima kako naših predšasnika, rimskih prvosvećenika, tako i općih sabora, obnavljamo definiciju općeg Firentinskog sabora, prema kojoj svi Kristovi vjernici moraju vjerovati "da sveta Apostolska stolica, i rimski prvosvećenik, imaju prvenstvo na čitavom svijetu, te da je isti rimski prvosvećenik nasljednik blaženog Petra, prvaka apostola, i pravi Kristov zamjenik, glava čitave Crkve te otac i učitelj svih kršćana; te da je Gospodin naš Isus Krist, istom blaženom Petru predao puninu vlasti da pase, vodi i upravlja čitavu Crkvu, kao što se to uostalom nalazi u dokumentima općih sabora i u svetim kanonima". 

Naučavamo dakle i izjavljujemo da je po odluci Gospodnjoj Rimska crkva dobila prvenstvo redovite vlasti nad svim drugim (Crkvama), i daje ta vlast nadležnosti rimskog prvosvećenika, koja je uistinu biskupska, neposredna; prema kojoj su obvezatni svi pastiri i vjernici bilo kojeg obreda i dostojanstva, kako zasebno pojedinci tako i svi zajedno, na službu hijerarhijske podložnosti i prave poslušnosti, ne samo u stvarima koje se odnose na vjeru i ćudoređe, nego i u onima koje se odnose na stegu i upravu Crkve razasute po čitavom svijetu; tako da sačuvavši kako zajedništvo s rimskim prvosvećenikom tako i jedinstvo u ispovijedanju vjere, Kristova crkva bude jedno stado pod jednim vrhovnim pastirom [usp. Iv 10,16]. To je učenje katoličke istine od koje nitko ne može odstupiti, a da sačuva vjeru i spasenje. 

Isto tako bilo daleko (mišljenje) daje ova vlast vrhovnog prvosvećenika ovisna od one redovne i neposredne vlasti biskupske nadležnosti, koju imaju biskupi, postavljeni od Duha Svetoga [usp. Dj 20,28] na mjesto apostolskih nasljednika, da kao pravi pastiri pasu i vode njima označeno pojedino stado, kako bi ono bilo utvrđeno, ojačano i zaštićeno od vrhovnog i sveopćeg pastira, prema onoj (riječi) svetog Grgu Velikog: "Moja je čast, čast opće Crkve. Moja čast je čvrsta snaga moje braće. Ja ću onda biti uistinu počašćen kada se pojedincima neće uskraćivati njima dužna čast.'' 

Nadalje, iz te vrhovne vlasti rimskog prvosvećenika da upravlja čitavom Crkvom, slijedi da ona ima pravo da u izvršavanju te svoje zadaće može slobodno općiti s pastirima i stadom čitave Crkve, kako bi ih na putu spasenja mogao poučavati i voditi. Zbog toga osuđujemo i odbacujemo mišljenje onih koji kažu, da se zakonito može spriječiti ta veza vrhovne glave s pastirima i stadom, ili je čine ovisnom od svjetovne vlasti, tako da tvrde, da ono što Apostolska stolica, ili (drugi) s njezinim autoritetom, odrede za upravljanje Crkvom, ima snagu i valjanost samo ako bude odobreno od svjetovne vlasti. 

I budući da je po božanskom pravu apostolskog prvenstva rimski prvo svećenik na čelu čitave Crkve, naučavamo i izjavljujemo, da je on vrhovni sudac vjernika, te da se u svim sporovima koji spadaju na crkvenu provjeru, može uteći njegovom sudu; presudu pak Apostolske stolice, od čijeg autoriteta nema većeg, ne može nitko poništiti, niti itko smije suditi o njezinoj presudi. Zbog toga, skreću s pravog puta istine oni koji tvrde, da je dozvoljeno od sudaca rimskog prvosvećenika prizvati na opći sabor kao na autoritet viši od rimskog prvosvećenika. 

[K a n on] Zbog toga, tko kaže da rimski prvosvećenik ima samo službu nadgledanja ili upravljanja, a ne punu i vrhovnu vlast nadležnosti nad čitavom Crkvom, (i to) ne samo u stvarima koje spadaju na vjeru i ćudoređe, nego i u onima koje spadaju na stegu i upravu Crkve raširene po čitavom svijetu; ili da on ima samo veći dio, a ne svu puninu te vrhovne vlasti; ili da ta njegova vlast nije redovita i neposredna, bilo nad svim i pojedinim crkvama, bilo nad svim i pojedinim pastirima i vjernicima, neka bude kažnjen anatemom. 

Poglavlje 4. O nezabludivom učiteljstvu rimskog prvosvećenika

Ova Sveta Stolica je uvijek držala, trajna praksa Crkve potvrđuje, a sami su opći sabori, posebno oni koji su na Istoku i na Zapadu zadržali jedinstvo vjere i ljubavi. izjavili, da se u samom apostolskom prvenstvu, koje je rimski prvosvećenik kao nasljednik Petra, prvaka apostola, dobio nad čitavom Crkvom, nalazi i vrhovna učiteljska vlast. 

Naime oci 4. carigradskog sabora, slijedeći tragove predšasnika, objavili su ovu svečanu ispovijest: "Početak je spasenja, čuvati pravilo ispravne vjere [...]. I jer se ne može mimoići riječ Gospodina našega Isusa Krista, koji je kazao: 'Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju'' [Mt 16,18], pa se to što je rečeno dokazuje stvarnim učincima, budući da se kod Apostolske stolice katolička religija sačuvala uvijek neokrnjena, i sveto se učenje poštovalo. Ne želeći se nikako odvojiti od te vjere i nauka [...], nadamo se, da ćemo zaslužiti biti u tom zajedništvu koje propovijeda Apostolska stolica, u kojem se nalazi čitava i prava čvrstoća kršćanske religije". 

Uz odobrenje pak Drugog lionskog sabora Grci su ispovjedili: "Sveta Rimska crkva istinito i ponizno priznaje da je od samog Gospodina u blaženom Petru, prvaku i glavi apostola, čiji je nasljednik rimski prvosvećenik, s puninom vlasti dobila vrhovno i puno prvenstvo i vrhovništvo nad čitavom katoličkom Crkvom. I kao što je ona više od ostalih obvezna braniti vjersku istinu, isto se tako, ako se po jave neka pitanja o vjeri, ona moraju riješiti prema njezinom sudu". 

Firentinski sabor je naime definirao: "da je Rimski prvosvećenik [...] pravi Kristov zamjenik, glava čitave Crkve, te otac i učitelj svih kršćana; te daje Gospodin naš Isus Krist, istom blaženom Petru predao puninu vlasti da pase, vodi i upravlja čitavu Crkvu". 

Kako bi udovoljili toj pastirskoj zadaći, naši su predšasnici uvijek neumorno nastojali, da se spasonosni Kristov nauk proširi među sve narode na zemlji, i jednakom su brigom bdjeli da se on sačuva ispravan i čist, kao što je i primljen. Zbog toga su biskupi čitavog svijeta, bilo pojedinačno, bilo okupljeni na saborima, slijedeći dugotrajni običaj Crkava i oblik drevnog pravila, iznosili pred ovu Apostolsku Stolicu posebno one opasnosti koje su se pojavljivale u pitanjima vjere, kao bi se ponajviše nadoknadile štete za vjeru tamo gdje vjera ne može imati nedostatak. 

Rimski pak prvosvećenici, kako su im to savjetovali uvjeti vremena i stvari, bilo sazvavši opće sabore, ili istražujući mišljenje Crkve razasute po svijetu, bilo na partikularnim sinodama, ili pak primijenivši drugu pomoć koju im je na raspolaganje stavljala Božja providnost, definirali su da treba držati ono što su uz Božju pomoć spoznali da je u skladu sa svetim Pismom i apostolskom predajom. 

A Petrovim nasljednicima nijee naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola. A taj pak apostolski nauk prihvatili su svi časni oci, a sveti i pravovjerni učitelji su ga poštovali i slijedili; oni su najpotpunije znali da je ta Petrova stolica ostala uvijek netaknuta od svake zablude, prema božanskom obećanju Gospodina i Spasitelja našega, koje je dao prvaku svojih učenika: "Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću" [Lk 22,32]. 

Dakle, taj posebni dar da u istini i vjeri nikada ne zataji, dana je od Boga Petru i njegovim nasljednicima na toj Stolici, kako bi svojom uzvišenom službom služili spasenju sviju, kako bi čitavo Kristovo stado po njima bilo sačuvano od otrovne hrane zabluda i hranilo se hranom nebeskog nauka, kako bi se nakon uklanjanja prilika za raskol čitava Crkva sačuvala jedna, i oslonjena na svoj temelj ostala čvrsta protiv vratiju pakla. 

Budući pak da u ovo vrijeme, kada se ponajviše traži učinkovitost apostolske službe, nema malo onih koji se suprotstavljaju tom autoritetu, mislimo da je apsolutno potrebno svečano potvrditi svojstvo, koje se jedinorođeni Božji Sin udostojao spojiti s vrhovnom pastirskom službom. 

I tako Mi, vjerno se držeći predaje katoličke vjere prihvaćene od početka, na slavu Boga našega Spasitelja, na uzvišenje katoličke religije i na spas kršćanskih naroda, uz suglasnost svetog sabora, naučavamo i definiramo daje od Boga objavljena dogma: da se rimski prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja učenja o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve definicije rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve. 

[K a n o n] Ako bi se pak netko usudio proturječiti ovoj našoj definiciji, čega neka nas Bog oslobodi, neka bude kažnjen anatemom.

ponedjeljak, 21. studenoga 2016.

Deus Caritas Est (Bog je ljubav)


Sve što volimo ovdje na zemlji, bilo osobe ili stvari, volimo ih jer ih na neki način smatramo vrijednima ljubavi. Bog je beskrajno vrijedan ljubavi, On je punina svega što je dobro i vrijedno ljubiti, i stoga On zaslužuje našu potpunu ljubav. Ako zbrojimo sve što smatramo dobrim i vrijednim ljubavi u ovom svijetu, sve značajno, svu moć, mudrost, ljepotu, dobrotu, ljubav, i svu sreću koju u njemu nalazimo i umnožimo to milijun puta, sve će to biti ništa u usporedbi s time koliko je Bog vrijedan naše ljubavi. 

U dubini ljudskog srca Bog je usadio ljubav zbog koje čovjek osjeća duboku čežnju za Njime, savršenim dobrom i izvorom sve sreće. Naša je volja gladna i žedna Boga. Ona je u suštini usmjerena prema Bogu, poput magneta. I sve što mi želimo ili volimo, volimo samo zato što u tome nalazimo djelić savršenog dobra i savršene sreće za kojima žudi naša duša. Nažalost, grešnik i svjetovni čovjek ne shvaća da sreću za kojom čezne može naći samo u Bogu, i stoga on traži sreću tamo gdje ju ne može naći – u svjetovnim stvarima i užitku grijeha. Kako kaže sv. Augustin: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“ 

Vjernik, revan čovjek, s druge strane, traži savršenu sreću u Bogu, koji predstavlja najveće dobro i savršeno ispunjenje čežnje naše volje. On iz iskustva zna da je savršena sreća u Bogu i da samo Bog može ispuniti sve njegove želje. On je također postepeno postao svjesniji duboke i tajne čežnje za Bogom, i često osjeća kao da je njegova duša zaljubljena u Boga te stoga s ushićenjem kaže: „Nađoh onoga koga ljubi duša moja, i neću ga pustiti...“ (Pj 3:4)

Tražimo i ljubimo Boga poput svetaca, ljubeći Ga u Njemu i u svim stvarima. Osluškujmo i slijedimo čežnju naše duše. To će nam već ovdje na zemlji dati predokus nebeske sreće.

Benedicamus Domino

subota, 19. studenoga 2016.

MODERNIZAM KAO SINTEZA SVIH HEREZA Modernist kao reformator


38. Na kraju ostaje još nešto reći što se tiče reformatora. Već do sada izneseno obilno nam pokazuje koja je pomama za novošću obuzimala te ljude. A ta pomama se odnosila na katoličanstvo. Oni hoće reformiranu filozofiju osobito u sjemeništima, na način da se skolastičku filozofiju ukloni iz povijesti filozofije i smjesti ju se u ropotarnicu zajedno s drugim već prevladanim sistemima, a da se mladiće u sjemeništima poučava modernoj filozofiji, koja je jedina prava i koja odgovara našem dobu. Pri reformiranju teologije pak hoće da ona što ju nazivamo racionalnom teologijom ima za temelj modernu filozofiju. Traže tako da se pozitivna teologija ponajprije temelji na povijesti dogmi. I za povijest traže da se piše i poučava pomoću njihovih metoda i novim pravilima. Kažu da se dogme i njihov razv trebaju uskladiti sa znanošću i poviješću. 

Glede kateheze traže da se katekizme uvrste samo one dogme koje su reformirane i koje su dokučive običnom čovjeku. Što se tiče obreda, iz sveg se grla deru da se moraju smanjiti izvanjska štovanja i zabraniti da se dalje njihov broj povećava; premda su, istini za volju, drugi koji su skloniji simbolizmu u vezi tog popustljiviji. Glasno bruje da se crkveni režim mora obnoviti u svakom pogledu, ali na osobit način na stegovnom i dogmatskom području. Zato zahtijevaju da se i iznutra i prema vani uskladi s modernom sviješću, koja je sva okrenuta demokraciji, jer, kako kažu, u upravljanju moraju sudjelovati i niži kler pa čak i laikat te je također nužno decentralizirati vlast koja je previše zgusnuta i ograničena na središte. Rimske se kongregaciji moraju pomladiti, a to prije svega vrijedi za Sveti oficij i Indeks (popis zabranjenih knjiga). Mora se promijeniti stav crkvene vlasti u političkim i društvenim pitanjima, tako da se nju drži i podalje od civilnih uređenje i ujedno ju se prilagodi društvenim pitanjima kako bi ih ona mogla prožeti svojim duhom. 

Što se tiče morala, slažu se sa amerikanistima da se aktivnim krepostima mora davati prednost pred pasivnima, te snažno zagovarati njihovo vršenje s prevagom nad ovim drugima. Traže da se kler vrati drevnoj poniznosti i siromaštvu, ali s takvom sviješću i činima koji će odgovarati duhu modernizma. Na kraju, ne nedostaje ni onih koji, veoma se rado pokoravajući migovima svojih protestantskih učitelja, žele da se u svećeništvu ukine sveto beženstvo. Postoji li dakle uopće išta u Crkvi a da to ovi ne bi reformirali u skladu sa svojim načelima?

Pascendi dominici gregis (Pio X., 8. IX. 1907.)

četvrtak, 17. studenoga 2016.

Krivična djela protiv vjere i jedinstva Crkve

...Pod unaprijed izrečeno izopćenje pridržano Ordinariju potpadaju oni katolici:
...Roditelji ili zamjenici roditelja, koji predadu znatice djecu na odgoj i poduku u nekatoličkoj vjeri...





Izvor
Kodeks kanonskog prava iz 1917. god.

ponedjeljak, 14. studenoga 2016.

SRAMOTA I TEŠKA SABLAZAN Sisačka biskupija financijski pomogla izgradnju islamskog centra

Da se dostojiš neprijatelje svete Crkve poniziti, tebe molimo usliši nas!
(Iz litanija Svih svetih)

"...da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju..."

"Čestitajući na početku radova te stotu obljetnicu priznanja islama u Hrvatskoj, nazočnima se u ime Sisačke biskupije, koja je i financijski pomogla izgradnju centra, obratio i sisački biskup mons. Vlado Košić. On je spomenuo kako dvije vjere povezuje Blažena Djevica Marija, koju jednako štuju i kršćani i muslimani."

"Izrazio je uvjerenje kako će sisačka džamija biti mjesto u kojem će se slaviti Bog jedini, mjesto susreta muslimana i kršćana pod zaštitom Blažene Djevice Marije, majke i Kraljice mira."

Izvor
_____

Iz katoličkog katekizma:

■ 169. P. Može li se tko spasiti izvan katoličke, apostolske i rimske Crkve?
O. Ne, izvan katoličke, apostolske i rimske Crkve nitko se ne može spasiti, isto kao što se nitko nije mogao spasiti od općeg potopa ako nije bio u Noevoj korablji, koja je bila slika ove Crkve.

■ 224. P. Tko su oni koji ne pripadaju općinstvu svetih?
O. Općinstvu svetih ne pripadaju u drugom životu oni koji su osuđeni, a u ovom životu oni koji su izvan prave Crkve.


■ 225. P. Tko su oni koji su izvan prave Crkve?
O. Izvan prave Crkve su: nevjernici, Židovi, krivovjernici, odmetnici, raskolnici i izopćenici.

■ 226. P. Tko su nevjernici?
O. Nevjernici su oni koji nisu kršteni i ne vjeruju u Isusa Krista, bilo zato što vjeruju i štuju lažne bogove, kao idolopoklonci ili zato što doduše vjeruju u pravoga Boga, ali ne u Isusa Krista niti da je došao kao osoba, niti da će doći.

nedjelja, 13. studenoga 2016.

Regina Angelorum, ora pro nobis! (Kraljice anđela, moli za nas!)


Marija je “Regina Angelorum“, Kraljica anđela.

Ovaj naziv se može u potpunosti povezati s majčinstvom Blažene Djevice Marije, odnosno sa silaskom Duha Svetoga nad njom u Nazaretu nakon Navještenja anđela Gabrijela kao i s rođenjem Gospodina našega u Betlehemu. Ona, kao Majka Gospodina našega, mu je bliža nego bilo koji anđeo, bliža i od Serafina koji ga okružuju i jednoglasno mu pjevaju: “Svet, svet, svet”.

Dva Arkanđela koja imaju posebno mjesto u Evanđelju su sv. Mihael i sv. Gabrijel – a u povijesti Utjelovljenja se obojica dovode u vezu s Marijom: sv. Gabrijel kada je Duh Sveti sišao nad nju i sv. Mihael kada je Božansko Dijete rođeno.

Sv. Gabrijel ju, u trenutku navještenja, pozdravlja riječima “Zdravo Marijo,milosti puna” i “Zdravo Marijo, blažena ti među ženama”, i navješćuje joj da će Duh Sveti sići nad nju, i da će roditi sina koji će biti Sin Svevišnjega.

O službi sv. Mihaela Blaženoj Djevici Mariji na dan rođenja Božanskog djeteta saznajemo iz Knjige Otkrivenja koju je napisao sv. Ivan apostol. Mi znamo da je naš Gospodin došao uspostaviti Kraljevstvo Božje među ljudima, i dočim je rođen, bio je napadnut od sila svijeta koje su ga željele uništi. Herod je tražio način da mu se oduzme život, ali sv. Josip ga je porazio vodeći Gospodina našega Isusa Krista i Majku njegovu u Egipat. No, sv. Ivan nam u Otkrivenju govori da su Mihael i njegovi anđeli bili stvarni čuvari Majke i Djeteta, kako tada tako i u drugim prilikama.

Sv. Ivan je imao viziju “veličanstvenog znaka na nebu” (pod “nebo” se misli Crkva ili Kraljevstvo Božje), “žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda”. U trenutku kada je Božansko Dijete trebalo biti rođeno pojavio se “veliki crveni zmaj”, odnosno zao duh, spreman da “proždre njenog sina” u trenutku rođenja. Njegova božanska snaga ga je sačuvala, ali zao duh se okomio na ženu. Međutim, sv. Mihael i njegovi anđeli su došli u pomoć i nadvladali ga.

“I nasta rat na nebu”, kaže sveti pisac. “Mihael i njegovi anđeli zarate se sa zmajem, Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi; zbačen je Zmaj Veliki, Stara zmija – imenom đavao.” Sada, kao i tada, Blažena Majka Božja ima vojsku anđela koji joj služe i ona je njihova kraljica.

bl. John Henry Newman

ponedjeljak, 7. studenoga 2016.

Pobožnost svetom Josipu


Pobožnost svetom Josipu jedna je od najsnažnijih pobožnosti. Kao ni Blaženoj Djevici Mariji, svojoj majci, ni sv. Josipu Krist neće odbiti niti jednu molbu, iako u manjoj mjeri. To znači da je sv. Josip slabiji posrednik od naše Gospe, no ako mu se molimo sa svetim namjerama, Krist mu neće odbiti naše molitve. Ako ćemo gajiti snažnu pobožnost prema svetom Josipu i zbog toga mu postati dragi, on će uslišati naše molbe i primit ćemo neke stvari koje drugi neće.

Ova je pobožnost posebno moćna za očeve. Ona uči muškarca kako biti muškarac. U njoj oni vide jakost i tišinu svetog Josipa koji je uvijek djelovao primjereno i razborito. Ona u muškarcu izgrađuje i povećava kreposti. On postaje čedniji, vjerniji, razboritiji i strpljiviji. Pobožnost sv. Josipu dobra je za posredovanje svih kreposti potrebnih muškarcu, kao što je npr. hrabrost. Također je moćno posredovanje za očeve koji mogu moliti sv. Josipa za potrebe svoje obitelji. Sveti Josip je isto tako bio glava obitelji i stoga prepoznaje koje su vremenite i duhovne potrebe obitelji. Ako otac ima pobožnost prema sv. Josipu, on će mu pomoći ispuniti te potrebe. Pomoći će mu oko traženja posla ako mu je potreban, ili ako mu posao ne može zadovoljiti sve financijske potrebe njegove obitelji. Može moliti i da dobro izvršava svoj posao. Zato sv. Josipa zovemo uzorom radnika. Može se moliti sv. Josipu i za svoju ženu i djecu, jer njega zovu strahom zlih duhova. Ako suprug i otac gaji snažnu pobožnost prema sv. Josipu, sv. Josip će čuvati njegovu obitelj od demonskog utjecaja

Svetom Josipu se također možemo moliti ako kupujemo ili prodajemo dom. Postoji određeno praznovjerje kada ljudi kupuju ili prodaju dom. Prvo kupe kip sv. Josipa, daju ga blagosloviti i zatim ga zakopaju naopako u zemlju, praznovjerno misleći da će to nekako pomoći pri prodaji njihovog doma. Možemo zakopati čudotvornu medaljicu na zemljište koje želimo kupiti, ali ne i kip sv. Josipa. Možemo kupiti kip sv. Josipa i držati ga na posebnom mjestu u svom domu, ali zakopati ga s glavom prema dolje je praznovjerna i pogrešna praksa. 

Pobožnost svetom Josipu također je vrlo važna za žene. U litanijama svetog Josipa nazivamo „stidljivim čuvarom Djevice“. Oni koji su u braku trebali bi gajiti pobožnost svetom Josipu tako da ih on zaštiti. On je zaštitnik ne samo Blažene Djevice Marije, već i svih djevica. I one žene i djevojke koje nisu udane trebale bi moliti sv. Josipa da muškarac ili mladić s kojim hodaju ima dovoljno čistoće i kreposti da može čuvati njihovu čast. Jedna od glavnih odlika muškarca bi trebala biti samodisciplina po pitanju čistoće i volja da se bori za obranu časti svoje djevojke ili supruge. Svetom Josipu se možemo moliti i za dobrog budućeg supružnika. Žene mogu moliti za svoje muževe da budu dobri očevi i muževi, kao i dobri skrbnici. 

Postoji nekoliko načina za povećavanje ove pobožnosti. Možemo postaviti sliku ili kip svetog Josipa na istaknuto mjesto u našem domu. Možemo mu se često moliti i tražiti njegov zagovor s povjerenjem, s vjerom, tj. znajući da su molitve djelotvorne ako je naša vjera i pobožnost snažna. Isto tako možemo paliti svijeće ispred njegovog kipa ili slike i tražiti ga da moli za nas. Možemo se povjeriti njegovoj skrbi kao što je to učinila Blažena Djevica Marija. Korisno je moliti i litanije svetom Josipu, kao i neke druge molitve njemu na čast. Svećenici mogu prikazati Svetu Misnu Žrtvu na čast sv. Josipa i na taj način će sv. Josip udijeliti potrebne milosti vjernicima koji ih traže. 

p.Chad Ripperger

nedjelja, 6. studenoga 2016.

PONIZNOST I POSLUŠNOST Sveti Pavao: "Poučavati pak ženi ne dopuštam..."


"Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. 

To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom – istinu govorim, ne lažem – učiteljem narodâ u vjeri i istini.

Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre; isto tako žene – u doličnu držanju: neka se rese stidljivošću i razborom, ne pletenicama i zlatom ili biserjem ili skupocjenim odijelom, nego – dobrim djelima, kako dolikuje ženama koje ispovijedaju bogoljubnost. 

Žena neka u miru prima pouku sa svom podložnošću.

Poučavati pak ženi ne dopuštam, ni vladati nad mužem, nego – neka bude na miru. Jer prvi je oblikovan Adam, onda Eva; i Adam nije zaveden, a žena je zavedena, učinila prekršaj. A spasit će se rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom."

(1 Tim 2,1-15)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...