subota, 30. srpnja 2016.

Evo zašto bi katolik po svojoj savjesti u potpunosti trebao odbaciti novus ordo misu (protestantizirani obred) i djelovati samo na širenju prave katoličke Tradicionalne latinske Mise

Novus ordo Misa (protestantizirani obred)
Tradicionalna latinska Misa

A. Prethodne napomene

Kritika novog obreda ne može biti kritika Mise u sebi, jer to je sama žrtva našega Gospodina koju je on ostavio svojoj Crkvi, nego se radi o ispitivanju, je li to prikladan obred za utjelovljenje i izvršenje ove uzvišene žrtve.

Onima koji ne poznaju ništa drugo osim Novus ordo Missae, teško je razumijeti što im je sve oduzeto, i pohađanje "latinske Mise" često izgleda kao nešto strano. Da bismo vidjeli jasno o čemu se radi, potrebno je imati jasno razumijevanje definiranih istina naše vjere o Misi. Samo u svjetlu toga može se "novi obred" Mise prosuditi.

B. Što je Novus Ordo Missae?

Razmotrimo najprije elemente Novus Ordo Missae. Neki su katolički:

a) svećenik
b) kruh i vino
c) poklecanja
d) znakovi križa, itd.

ali neki su protestantski:

a) stol,
b) posuđe iz svakidašnje uporabe,
c) pričest pod obje prilike i na ruku, itd.

Novus Ordo Missae preuzima ove heterodoksne elemente usporedno s katoličkima kako bi oblikovalo liturgiju za modernističku religiju koja će sklopiti ženidbu između Crkve i svijeta, katoličanstva i protestantizma, svjetla i tame. Doista, Novus Ordo Missae prezentira se kao:

- gozba. To se očituje u uporabi stola oko kojeg se okuplja Božji narod kako bi prinio kruh i vino, a pričest se dijeli iz prilično svakidašnje oblikovanih posuda, često pod obje prilike, i obično na ruku. (Valja također primijetiti gotovo potpuno brisanje referenci o misi kao žrtvi).
- naracija prošlih događaja. To je vidljivo u glasnom izgovaranju riječi od strane predsjedatelja, koji izgovara Gospodinove riječi kako ih čitamo u sv. Pismu (umjesto izgovaranja sakramentalne formule) te pritom ne čini pauzu dok ne pokaže Hostiju narodu.
- zajedničko okupljanje. Krist se smatra moralno prisutnim, ali ignorira u svojoj sakramentalnoj prisutnosti.

Valja primijetiti također brojne promjene u rubrikama:

- celebrant je okrenut narodu iz pozicije gdje je prije stajalo svetohranište.
- odmah nakon posvete, slijedi poklik naroda: “tvoj slavni dolazak iščekujemo”.
- sveto posuđe više nije pozlaćeno.
- zanemaruju se posvećene čestice.
- svećenik više ne drži spojenima palac i kažiprst nakon posvete.
- posuđe se ne purificira na način kao prije.
- pričest se najčešće podjeljuje na ruku.
- poklecanja sa strane svećenika i klečanje sa strane vjernika veoma su reducirani.

Nadalje, Novus Ordo Missae definirao je sebe na sljedeći način:

,,Večera Gospodnja ili misa, je sveti zbor, ili skup Božjega naroda okupljenog zajedno pod predsjedanjem svećenika da bi slavio spomen Gospodnji.’’ (Papa Pavao VI, Opća uredba Rimskog misala, § 7, verzija 1969.)

Što je cilj Novus Ordo Missae kao obreda?

... Namjera pape Pavla VI. s obzirom na ono što se obično naziva Misa, bila je reformirati katoličku liturgiju na takav način da bude gotovo posve podudarna s protestantskom liturgijom ... Bila je to kod pape Pavla VI. ekumenska nakana da se ukloni, ili barem ispravi, ili barem relaksira, ono što je previše katoličko, u tradicionalnom smislu, u Misi, i ponavljam, da se katolička Misa približi kalvinskoj misi ... *

* Jean Guitton, 19. prosinca 1993. u: Apropos (17), str. 8. [također u: Christian Order, listopad 1994.]. Jean Guitton bio je intimni prijatelj pape Pavla VI. Pavao VI imao je 116 njegovih knjiga te je načinio marginalne studijske bilješke u 17 od njih.

,,Kada sam počeo raditi na toj trilogiji bio sam zabrinut mjerom u kojoj je katolička liturgija bila protestantizirana. Što je detaljniji bivao moj studij revolucije, to je očitije postajalo da je nadmašio protestantizam i da je njegov konačni cilj humanizam.’’ (M. Davies, Pope Paul's New Mass, str. 137 i 149). Ovo potonje je poštena ocjena kada se uzmu u obzir provedene promjene, postignuti rezultati i tendencije moderne teologije, čak i papinske teologije.

Tko je načinio Novus Ordo Missae?

To je izum liturgijske komisije, Consiliuma, čija je vodeća ličnost bio o. Annibale Bugnini (postao nadbiskupom 1972. zbog svojih zasluga), a koji je također uključivao šest protestantskih stručnjaka. O. Bugnini (glavni autor Sacrosanctum Conciliuma II. vatikanskog sabora) imao je vlastite ideje o popularnom sudjelovanju u liturgiji (La Riforma Liturgia, A. Bugnini, Centro Liturgico Vincenziano, 1983), dok su protestantski savjetnici imali vlastite heretične ideje o biti svete Mise.

Ipak, onaj po čijem autoritetu je Novus Ordo Missae bio proveden u stvarnost jest papa Pavao VI., koji ga je "proglasio" svojom apostolskom konstitucijom, Missale Romanum (3. travnja, 1969). Međutim, taj propis je vrlo nejasan.

- U izvornoj verziji Missale romanuma, koju je potpisao papa Pavao VI., nema spomena da je bilo tko dužan koristiti Novus Ordo Missae niti kada bi takva obveza stupila na snagu.

- Prevoditelji konstitucije pogrešno su preveli riječi cogere et efficere (tj., obvezati i izvesti) kao da nose snagu zakona.

- Verzija u Acta Apostolicae Sedis (koji sadrži sve službene papinske tekstove) sadrži stavak "propisati" novi misal, ali u pogrešnom vremenu, prošlom, jer glasi ‘praescripsimus’ (tj. što smo propisali) čime se odnosi na protekle obveze, i ništa, nadalje, u Missale Romanum ne propisuje, već u najboljem slučaju dozvoljava uporabu "novog obreda" (The Angelus, ožujak 1997., str. 35).

- Može biti istina da je Papa Pavao VI. želio ovaj Misala, ali on nije propisno proglašen (poznato je, štoviše, da je papa Pavao VI. potpisao Opću uredbu bez čitanja i bez da je osigurao da je ranije potvrđena od strane Svetog Oficija).


Prosudba o Novus Ordo Missae

Praveći prosudbu o Novus Ordo Missae u sebi i u svom službenom latinskom obliku (tiskanom 1969.), kardinali Ottaviani i Bacci pisali su papi Pavlu VI.:

,,Novus Ordo Missae, predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora.’’ (Kratka kritička studiji o Novus Ordo Missae, 25. rujan 1969.)

* Novus Ordo Missae slavljen prema tipskom izdanju iz 1969. izgledat će vrlo slično tradicionalnom rimskom obredu, sa celebrantom koji govori većinu (ako ne i sve) molitava na latinskom jeziku, okrenut prema Svetohraništu i s tradicionalnim misnim ruhom, uz muške ministrante, gregorijanski koral, itd. Nijedna od trenutnih zloporaba, kao pričest na ruku, laici djelitelji pričesti, liturgijski ples, mise s gitarama., itd., ne nalaze se u tom službenom obliku. Dakle, kritika prethodno spomenutih kardinala (kao i FSSPX-a) o Novus Ordo Missae ne temelji se na njegovim zloporabama ili pogrešnoj primjeni, nego na bitnom i službenom obliku.

Nadbiskup Lefebvre definitivno se složio s time kada piše:

,,Novus Ordo Missae, čak i kada se služi s pobožnošću i poštivanjem liturgijskih propisa, ... prožet je duhom protestantizma. On nosi u sebi otrov štetan za vjeru.’’ (Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, str. 29)

Prikrivanje katoličkih elemenata i podilaženja protestantima koja su očita u Novus Ordo Missae čine ga opasnim za našu vjeru, i kao takva, zlim, s obzirom da mu nedostaje dobro koje sveti obred Mise treba imati. Crkvi je obećano da će Novus Ordo Missae obnoviti katolički žar, nadahnuti mlade, dovesti natrag otpale i privući nekatolike. Tko se danas može pretvarati da su te stvari njegovi plodovi? Zajedno s Novus Ordo Missae, nije li umjesto toga došlo do dramatičnog pada u pohađanju Mise i zvanjima, "krizi identiteta" među svećenicima, padu stope obraćenika, i ubrzanju otpadništva? Stoga, s gledišta njezinih plodova, Novus Ordo Missae ne čini se kao obred koji vodi do procvata poslanja Crkve.

Slijedi li iz očitog proglašenja od strane papa da je Novus Ordo Missae uistinu katolički?

Ne, jer neuništivost Crkve ne priječi papu osobno da promiče defektne i modernističke obrede u latinskom obredu Crkve. Štoviše, Novus Ordo Missae:

- nije propisno proglašen (i stoga nema snagu zakona),

- stara rimski misa (tj., tridentska ili tradicionalna latinska misa) nije ukinuta ili zamijenjena konstitucijom Missale Romanum, stoga po snazi konstitucije Quo primum (koja je de jure [zakonski] još uvijek liturgijski zakon i zato službena Misa rimskog obreda), može se uvijek slaviti,

- i konačno, u konstituciji Missale Romanum ne primjenjuje se karizma nepogrešivosti Crkve*.

* Upamtimo da papa koristi svoju nepogrešivost ne samo kada naučava o stvarima vjere ili morala (ili donoseći zakone o onome što je nužno povezano s njima), već kada to čini s punom papinskom vlašću i definitivno (usp. I. vatikanski sabor [Dz 1839]). No što se tiče Novus Ordo Missae, papa Pavao VI izjavio je (19. studenoga 1969) da: ,,Taj obred ... i s njime povezane rubrike same po sebi nisu dogmatska definicija. Oni su otvoreni različitim teološkim kvalifikacijama, ovisno o liturgijskom kontekstu na koji se odnose. To su geste i pojmovi koji se odnose na živu i živuću vjersku akciju koja uključuje neizrecivo otajstvo Božje prisutnosti; to je akcija koja se ne provodi uvijek u točno istom obliku, akcija koju samo teološka analiza može ispitati i izraziti u doktrinarnim formulama koje su logički zadovoljavajuće.’’

Napomena: Također treba razumjeti da papinska bula, Quo Primum, također nije nepogrešivi ​​dokument, već samo disciplinske dokument o liturgijskoj zakon koji uređuje tridentski obred.

Je li Novus Ordo Missae nevaljan?

To ne mora nužno slijediti iz gore navedenih nedostataka, koliko god ozbiljni oni mogli biti, jer samo tri stvari su nužne za valjanost (pretpostavljajući valjano zaređenog svećenika), ispravna:

- materija
- forma
- i nakana.

Međutim, svećenik mora imati nakani činiti ono što čini Crkva. Novus Ordo Missae više neće sam u sebi i po sebi jamčiti da svećenik ima tu nakanu. To će ovisiti o njegovoj osobnoj vjeri (uglavnom nepoznatoj pristunima).

Dakle, te mise mogu biti upitne valjanosti.

Riječi posvete, osobito vina, su mijenjane. Je li "bit sakramenta" (usp. papa Pio XII., Sacramentum Ordinis, Dz 2301) ovdje očuvana? Dok bi trebali pretpostaviti da, unatoč toj promjeni, posveta još uvijek valjana, ipak nešto sumnje u svemu još uvijek ostaje

Jesmo li dužni u savjesti prisustvovati Novus Ordo Missae?

Ako Novus Ordo Missae nije istinski katolička, onda ne može zadovoljiti zanedjeljnu obavezu. Mnogi katolici koji je pohađaju nesvjesni su njezinog sveprožimajućeg razmjera ozbiljne inovacije, te su oslobođeni krivnje. Međutim, svaki katolik koji je svjestan te štete, nema pravo sudjelovati na novoj misi. Može sudjelovati na njoj tek onda ako bi to bilo samo fizičkom prisutnošću bezpozitivnog sudjelovanja, i to samo zbog velikih obiteljskih razloga (vjenčanja,pogrebi, itd).

Izvor 1, 2

četvrtak, 28. srpnja 2016.

KATOLIČKO UČENJE O MODERNIZMU KAO SINTEZI SVIH HEREZA Evo zašto su modernisti jedni od najgorih neprijatelja Božjih


"Pascendi Dominici gregis" - Enciklika pape Pija X. od 8. rujna 1907.

1. Služba koju Nam je Bog povjerio da pasemo stado Gospodnje, medu svojim prvim zadaćama koje je Krist naložio, ima onu da sa svom budnošću čuvamo polog vjere prenesene svetima, odbacujući svjetovne novosti i suprotstavljanja znanosti lažnog imena. Providnost najvišeg pastira je tolika da nije bilo vremena u kojem ona nije bila nužna Katoličkoj crkvi, jer je, krivnjom neprijatelja ljudskog roda, uvijek bilo »ljudi koji će iskrivljavati nauk« (Dj 20,30), »praznorječnih i zavodnika« (Tit 1,10), »zavodnika i zavedenih« (2 Tim 3,13). 

Ipak treba priznati da je, u ovo posljednje doba, prekomjerno porastao broj neprijatelja križa Kristova; oni, pomoću posve novih umijeća i punih lukavštine, pokušavaju potpuno obezvrijediti živo- tvornu snagu Crkve i, kada bi im to bilo moguće, uzdrmati temelje samo­ga kraljevstva Isusa Krista. Zbog toga Nam nije dopušteno šutjeti, ako ne želimo da ispadne kako ne ispunjavamo Našu veliku dužnost i da nam se dobrohotnost kojom smo do sada nastupali u nadi da ćemo pružiti zdrave savjete, spočitava kao zanemarivanje tih dužnosti.

Zahtjevnost situacije

2. Da je to nužno bez oklijevanja činiti, potiče Nas nadasve činjenica da počinitelje zabluda ne treba sada tražiti medu deklariranim neprijateljima, nego se oni, a to pobuđuje veliku bol i strah, kriju u samom krilu Crkve, i to su pogubniji što su manje vidljivi. Mislimo pritom, časna braćo, na mnoge iz katoličkog laikata i, što je još žalosnije, na mnoge iz samih svećeničkih redova, koji se, pod plaštem ljubavi prema Crkvi, lišeni svakog čvrstog okrilja filozofskog i teološkog znanja, te štoviše prožeti otrovnim naucima neprijatelja Crkve, bez ustručavanja izdaju za obnovitelje same Crkve; i zbijajući svoje redove obrušavaju se na ono što je najsvetije u Kristovu djelu, ne štedeći pritom ni samu osobu božanskog Otkupitelja, kojega, svetogrdnom drzovitošću, svode na položaj običnog i jednostavnog čovjeka.

3. Ima onih koji se čude što ih mi svrstavamo među neprijatelje Crkve, no neće se naći u čudu tko god, ostavljajući po strani nakane čiji je samo Bog sudac, krene prosuđivati njihova učenja i njihov način govora i djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra najštetnijim neprijateljima Crkve. Naime, kao što smo već rekli, njihovi planovi uništenja ne dolaze izvan Crkve, nego unutar nje; stoga se opasnost krije gotovo u samom njezinu krvotoku i u njezinoj utrobi, s toliko sigurnijom propašću, koliko je oni više poznaju iznutra. Da bi stvar bila još gora, oni ne dižu sjekiru na grane ili izdanke, nego na sam korijen, to jest na vjeru i njezine najdublje korijene. Zasjekavši zatim u taj korijen besmrtnosti nastavljaju širiti otrov cijelim stablom tako da ne štede nijedan dio katoličke istine, nijedan od dijelova koji pokušavaju zatrovati. I k tomu, vršeći svoja bezbrojna štetna djela, nitko ih ne može natkriliti u domišljatosti i lukavstvu, jer nastupaju istodobno i kao racionalisti i kao katolici i to s tako dovitljivim pretvaranjem da lako zavedu svakog neopreznog pojedinca; a budući da su smioni više no bilo tko drugi, ne zaziru ni od čega i neustrašivo i slobodno šire svoj lažni nauk i izdaju ga tobože za pravi. Treba k tomu dodati, a to itekako unosi pometnju u srca, da oni vode jedan vrlo aktivan život, snažno i revno se posvećuju svakoj vrsti studija, te su, najčešće, na glasu zbog svoga strogog asketskog vladanja. Na kraju, a ovo gasi svaku nadu u ozdravljenje, po samim svojim učenjima odgojeni su prezirati svaki autoritet i svaku vlast, te si, uljuljkani u lažno samopouzdanje, umišljaju da je ljubav prema istini ono što je zapravo oholost i tvrdoglavost. Da, nadali smo se, istini za volju, da ćemo ih jednom navesti da donesu mudre odluke, zato smo najprije s njima postupali blago kao s djecom, prešli smo zatim na stroži pristup, i, na kraju smo, premda teška srca, pribjegli također javnim kaznama. Ali vi znate, časna braćo, kako je sve okončalo: u prvi trenutak se činilo da su prignuli svoju glavu, ali su je odmah podigli s još većom ohološću. I možda bi se još sve to moglo i prešutjeti da je riječ samo o njima; no riječ je međutim o sigurnosti katoličkog imena, dakle, nužno je izaći iz tišine, koja bi sada već predstavljala grijeh, te prokazati pred licem čitave Crkve te koji se tako loše prikrivaju.

Podjela enciklike

4. A budući da moderniste - jer se te s pravom naziva tim imenom - resi vrlo prepredena vještina da svoja učenja ne predstavljaju u koordinira­nom i cjelovitom obliku, nego su raspršena i razdvojena jedna od drugih, dok su zapravo postojana i određena, bit će potrebno prije svega sakupitisva ta učenja u jedan sklop te zatim pristupiti istraživanju izvora tolikog zastranjenja i odrediti mjere kako bi se spriječile njegove štete.

Analiza modernističkih nauka

5. A kako bi se išlo redom u jednoj toliko nejasnoj materiji, treba znati kako svaki modernist predstavlja i gotovo sažima u sebi mnoge ličnosti: filozofa, vjernika, teologa, povjesničara, kritičara, apologete, reformatora; i onaj koga zapadne dužnost upoznati njihov sistem i proniknuti počela i posljedice njihovih učenja mora sve te sastavnice znati dobro razlikovati jednu od druge.

Agnosticizam kao filozofski temelj

utorak, 26. srpnja 2016.

Objavljen popis 45 uglednika iz katoličkog svijeta koji su javno kritizirali papinu pobudnicu „Amoris Laetitia“


Potpisnici dokumenta u kojem se iznose oštre kritike apostolske pobudnice „Amoris laetitia“, koji je sastavilo 45 uglednih teologa, filozofa, povjesničara i pastira duša, nisu više anonimni. Njihov popis nije bio odmah objavljen u javnosti jer je inicijativa bila povjerljiva i izravno upućena kardinalu Angelu Sodanu, dekanu Kardinalskog zbora i 218 kardinala i patrijarha. Potpisnici zahtijevaju od kardinala, u njihovoj ulozi službenih Papinih savjetnika, „da Svetom Ocu prenesu zahtjev da odbaci zablude koje se nalaze u dokumentu na definitivan i konačan način i da sa svojim autoritetom izjavi da nije nužno da vjernici vjeruju u ono što tvrdi Amoris laetitia“. Dokument od 13 stranica još nije objavljen, a popis potpisnika pojavio se 22. srpnja na National Catholic Reporter, odakle ga preuzimamo.

Dr. Jose Tomas Alvarado
Associate Professor
Institute of Philosophy, Pontifical Catholic University of Chile

Rev. Fr. Scott Anthony Armstrong PhD
Brisbane Oratory in formation

Rev. Claude Barthe

Rev. Ray Blake
Parish priest of the diocese of Arundel and Brighton

Fr. Louis-Marie de Blignieres FSVF
Doctor of Philosophy

Dr. Philip Blosser
Professor of Philosophy
Sacred Heart Major Seminary, Archdiocese of Detroit

Msgr. Ignacio Barreiro Carambula, STD, JD
Chaplain and Faculty Member of the Roman Forum

Rev. Fr. Thomas Crean OP, STD
Holy Cross parish, Leicester

Fr. Albert-Marie Crignion FSVF
Doctor designatus of Theology

Roberto de Mattei
Professor of History of Christianity, European University of Rome

Cyrille Dounot JCL
Professor of Law, the University of Auvergne
Ecclesiastical advocate, archdiocese of Lyon

Fr. Neil Feguson OP, MA, BD
Lecturer in sacred Scripture, Blackfriars Hall, University of Oxford

Dr. Alan Fimister STL, PhD
Assistant Professor of Theology, St. John Vianney Seminary, archdiocese of Denver

Luke Gormally
Director Emeritus, The Linacre Centre for Healthcare Ethics
Sometime Research Professor, Ave Maria School of Law, Ann Arbor, Michigan
Ordinary Member, The Pontifical Academy for Life

Carlos A. Casanova Guerra
Doctor of Philosophy, Full Professor of Universidad Santo Tomas de Chile

Rev. Brian W. Harrison OS, MA, STD
Associate Professor of Theology (retired), Pontifical University of Puerto Rico; Scholar-in-Residence, Oblates of Wisdom Study Center, St. Louis, Missouri; Chaplain, St. Mary of Victories Chapel, St. Louis, Missouri

Rev. Simon Henry BA (Hons), MA
Parish priest of the archdiocese of Liverpool

Rev. John Hunwicke
Former Senior Research Fellow, Pusey House, Oxford; Priest of the Ordinariate of Our Lady ofWalsingham

Peter A. Kwasniewski PhD, Philosophy
Professor, Wyoming Catholic College

Dr. John R.T. Lamont STL, D.Phil

Fr. Serafino M. Lanzetta, PhD
Lecturer in Dogmatic Theology, Theological Faculty of Lugano, Switzerland
Priest in charge of St. Mary's, Gosport, in the diocese of Portsmouth

Dr. Anthony McCarthy
Visiting Lecturer in Moral Philosophy at the International Theological Institute, Austria

Rev. Stephen Morgan D.Phil (Oxon)
Lecturer & Tutor in Theology, Maryvale Higher Institute of Religious Sciences

Don Alfredo Morselli STL
Parish priest of the archdiocese of Bologna

Rev. Richard A. Munkelt PhD
Chaplain and Faculty Member, Roman Forum

Fr. Aidan Nichols OP, PhD
Formerly John Paul II Lecturer in Roman Catholic Theology, University of Oxford
Prior of the Convent of St. Michael, Cambridge

Fr. Robert Nortz MMA, STL
Director of Studies, Monastery of the Most Holy Trinity, Massachusetts (Maronite)

Rev. John Osman MA, STL
Parish priest in the archdiocese of Birmingham, former Catholic chaplain to the University of Cambridge

Christopher D. Owens STL (Cand.)
Adjunct Instructor, Faculty of Theology and Religious Studies, St. John's University (NYC)
Director, St. Albert the Great Center for Scholastic Studies

Rev. David Palmer MA
Ordinariate of Our Lady of Walsingham
Chair of Marriage and Family Life Commission, Diocese of Nottingham

Dr. Paolo Pasqualucci
Professor of Philosophy (retired), University of Perugia

Dr. Claudio Pierantoni
Professor of Medieval Philosophy in the Philosophy Faculty of the University of Chile
Former Professor of Church History and Patrology at the Faculty of Theology of the PontificiaUniversidad Catolica de Chile
Member of the International Association of Patristic Studies

Fr. Anthony Pillari JCL (Cand.)
Priest of the archdiocese of San Antonio, chaplain to Carmelite nuns

Prof. Enrico Maria Radaelli
International Science and Commonsense Association (ISCA)
Department of Metaphysics of Beauty and Philosophy of Arts, Research Director

Dr. John C. Rao D.Phil (Oxford)
Associate Professor of History, St. John's University (NYC)
Chairman, Roman Forum

Fr. Reginald-Marie Rivoire FSVF
Doctor designatus of canon law

Rt. Rev. Giovanni Scalese CRSP, SThL, DPhil
Ordinary of Afghanistan

Dr. Joseph Shaw
Fellow and Tutor in Philosophy at St. Benet's Hall, Oxford University

Dr. Anna M. Silvas FAHA
Adjunct research fellow, University of New England, NSW, Australia

Michael G. Sirilla, PhD
Professor of Systematic and Dogmatic Theology, Franciscan University of Steubenville

Professor Dr. Thomas Stark
Phil.-Theol. Hochschule Benedikt XVI, Heiligenkreuz

Rev. Glen Tattersall
Parish priest, Parish of Bl. John Henry Newman, archdiocese of Melbourne
Rector, St. Aloysius' Churchù

Giovanni Turco
Professor of the Philosophy of Public Law, University of Udine

Fr. Edmund Waldstein OCist.
Vice-Rector of the Leopoldinum seminary and lecturer in moral theology at the Phil.-Theol. HochschuleBenedikt XVI, Heiligenkreuz

Nicholas Warembourg
Professeur agrege des facultes de droit
Ecole de Droit de la Sorbonne - Universite Paris 1

Emmanuele Barbieri

Izvor

ponedjeljak, 25. srpnja 2016.

TISUĆLJETNO KATOLIČKO UČENJE O ISLAMU KAO SOTONSKOJ RELIGIJI Muslimanski pokolji kršćana

Gospa od Pobjede, najvjernija zagovornica kršćana


Crtice iz povijesti
Muslimani su stoljećima divljali po svetištima u Svetoj Zemlji.
Godine 937. opljačkali su i razorili crkvu na Kalvariji i crkvu Uskrsnuća.
Godine 1009. crkva sv. Groba sravnjena je sa zemljom.
Muslimanski Turci osvojili su godine 1077. Jeruzalem i masakrirali 3000 kršćanskih stanovnika.
Križarski su ratovi bili odgovor kršćanstva na 300 godina osvajačkih i porobljivačkih ratova muslimana protiv kršćanskih područja.

Napadi bez kraja i konca
I zbilja, kršćanstvo je stoljećima bilo izloženo muslimanskim napadima:
- Godine 643. muslimani su razorili grad Tripolis. Berberi kršćani i židovi morali su dati svoje žene i djecu u roblje.
- Godine 713. muslimanske su horde osvojile Barcelonu i odvele u roblje sve stanovnike.
- Godine 831. muslimanski su osvajači poklali stanovništvo sicilijanskog grada Palerma. Od 70.000 stanovnika preživjelo ih je samo 3000.
- Na svojim godišnjim pljačkaškim pohodima u Južnu Francusku muslimani su više puta opljačkali gradove Avignon, Marsej, Nicu, Narbonne, Toulouse. Stanovništvo su odvodili kao roblje ili taoce.
- Godine 884. muslimanske su bande opljčkale samostan Monte Cassino koji je utemeljio sveti Benedikt južno od Rima i zapalili su ga.
- Od 935. talijanske su lučke gradove Genovu, Pisu i Ostiju više puta opljačkali i spalili muslimaski gusari.

S obzirom na ove činjenice, teze iz udžbenika povijesti da je muslimanska „kultura“ – masovnih ubojica i robovlasnika – temeljem europske civilizacije, zbilja su smiješne.

A tragične su i heretične izjave u novijim crkvenim dokumentima, koje su u suprotnosti sa tisućljetnim katoličkim učenjem, poput sljedeće:

„Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu.“ (Drugi vatikanski sabor, Nostra Aetate, br.3.)


Pravi katolički primjeri svetaca

Istaknut ćemo primjer p. Abrahama Georgija.
Rođen je u Aleppu (Sirija), u katoličkoj obitelji podrijetlom iz Libanona. Kao vrlo bistar dječak, poslan je na školovanje u Rim. Tamo je stupio u Družbu Isusovu. Njegov prijatelj u novicijatu je bio i sv. Alojzije Gonzaga.

Pater Abraham je bio savršen izbor za misije. Izvrsno je govorio turski i arapski, a ni fizičkim izgledom se nije izdvajao od ljudi iz tih krajeva.

I tako je on, preodjeven u armenskog trgovca, krenuo na put u Etiopiju.
Nažalost, muhamedanci su ga otkrili.

Prvo su ga pokušali prisiliti da pređe na islam, a kad im to nije uspjelo, ponudili su mu da će ga pustiti ako barem izgovori onu njihovu mantru u kojoj se Muhamed naziva "prorokom".

Pater im je na to odgovorio da nikada neće izreći tu svetogrdnu pjesmicu, i da je Muhamed vrijedan svakog prijezira... točnije, da je "vrijedan svake uvrede" ("omni contumelia dignus").

Muhamedanci su reagirali očekivano (kako i danas reagiraju u takvim situacijama): p. Abraham je osuđen na kaznu smrti, odsjecanjem glave.

No, kad je krvnik zamahnuo mačem prema paterovoj glavi, mač se slomio kao da je grančica. Krvnik je zatim uzeo drugi mač - i opet isto: slomio se kao štapić. Na zaprepaštenje svih koji su gledali!
Tek je s trećim mačem napokon uspio ubiti p. Abrahama.




Katolička dogma (nepromijenjiva Božja Istina): 
Extra Ecclesiam nulla salus!
(Izvan Crkve nema spanjenja!)

Klikni ovdje za detaljnije informacije.

Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se!

subota, 23. srpnja 2016.

VENECIJA Musliman ušao u crkvu i srušio raspelo uz povike: „Ja ću vam dati istinu! Ja donosim istinu!“

Crkva San Geremia u Veneciji: Musliman ušao u crkvu i srušio raspelo
uz povike: „Ja ću vam dati istinu! Ja donosim istinu!“

(Rim) Prije nekoliko dana u crkvi San Geremia u Veneciji musliman je teško oštetio raspelo. Muškarac je nekoliko puta povikao: „Ja ću vam dati istinu! Ja donosim istinu!“

Crkva u Sestiere Cannaregio, blizu Velikog kanala, posvećena starozavjetnom proroku Jeremiji, datira iz 11. stoljeća. Crkva koja je današnji oblik dobila u 18. stoljeću, poznata je najvećim dijelom zbog relikvija sv. Lucije koje se u njoj čuvaju. 

12. srpnja marokanski je musliman s francuskim prebivalištem ušao u venecijansku crkvu prepunu posjetitelja i uz glasne povike pojurio prema 300 godina starom raspelu. Prema navodima svjedoka, muškarac je tada nekoliko puta povikao: „Ja ću vam dati istinu! Ja donosim istinu!“ Zatim je zgrabio tri metra visok križ i nastavio demolirati korpus i križ, gazeći ga nogama. Potrgao je lijevu ruku s korpusa raspetoga Krista.

Veliko raspelo u crkvi San Geremia: 
"Ovo je Sin Božji"
Karabinjeri su izveli muškarca van. Ovaj „islamizam“ se na politički korektnom Zapadu tretira kao oblik mentalne bolesti, a muškarac koji neće snositi posljedice bio je pregledan od strane liječnika, pozvan na sud i zatim pušten na slobodu. 

Isto tako su političari i mediji umanjili značaj muslimanskog masakra u Grazu (2015.) s troje mrtvih i 36 ozlijeđenih, kao i onog u Nici s 84 mrtvih i preko 300 ozlijeđenih, proglasivši izvršitelje neuračunljivim individualnim napadačima. 

Patrijarh Venecije: "Takvi događaji otežavaju suživot"

Patrijarh Venecije, monsinjor Francesco Moraglia, u svojoj je izjavi osudio incident, rekavši da takvi događaji otežavaju zajednički suživot. Što se tiče značenja križa, patrijarh se osvrnuo na Pavlovu poslanicu Filipljanima: 

Nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao je sličan ljudima, i vanjštinom je bio nađen kao čovjek. Ponizio je sam sebe postavši poslušan do smrti, do smrti na križu. A zato i Bog njega povisi i darova mu ime, koje je nad svako ime, da se u ime Isusovo pokloni svako koljeno onih, koji su na nebu i na zemlji i pod zemljom, i svaki jezik da prizna, da je Gospodin Isus Krist na slavu Boga Oca.“ (Fil 2:7-11)

Bog je ''povisio'' Svoga Sina zbog križa i povjerio Mu je vlast nad cijelim svemirom. „Ako pogledamo križ na kojeg je Krist bio pribijen, vidimo znak ljubavi, koji je za svakoga od nas osnova spasenja, i bit će uzrok spasenja za svakoga od nas'', prenosi Messa in Latino. 

Tekst: Giuseppe Nardi

petak, 22. srpnja 2016.

„Papa ne nailazi samo na prihvaćanje“ – postoji li snažna unutarcrkvena oporba reformama pape Franje?


U iscrpnom intervjuu za austrijske novine „Der Standard“ kardinal Schönborn zauzeo je stav o mnogim stvarima, tako i o terorizmu koji je uglavnom islamskoga podrijetla. Na pitanje od trenutačnom stanju u Crkvi Schönborn je rekao da papa Franjo nailazi na „široko prihvaćanje u krugovima koji inače nemaju velike veze s Crkvom“. No istodobno unutar Crkve postoji „vrlo jaka, značajna oporba papi Franji.“ Što se da zaključiti iz ove izjave koju zacijelo nije izgovorio nepromišljeno? Je li možda otpor reformama pape Franje ipak puno jači nego što je poznato u javnosti? 

Donosimo izvješće s mrežnih stranica Austrijske državne televizije ORF: 

„Papa Franjo ne nailazi samo na opće i široko prihvaćanje, nego je istodobno konfrontiran s intenzivnom unutarcrkvenom oporbom“, rekao je to kardinal Christoph Schönborn u intervjuu za „Standard“ (izdanje od ponedjeljka).

Dok Papa nailazi na „široko prihvaćanje u krugovima koji inače nemaju velike veze s Crkvom“, postoji istodobno „vrlo jaka, značajna unutarcrkvena oporba koja se aktivno i glasno zalaže“. „Značajna većina“ slaže se s Papom i sretna je zbog njegova djelovanja, ali postoje mnogi zabrinuti glasovi. Svjestan ove situacije Papa je nedavno u razgovoru rekao Bečkom nadbiskupu: „Moramo pokušati na lijep način pridobiti unutarcrkvene oponente.“ 

Konzervativci protiv liberala?

Unatoč ovoj dijagnosticiranoj unutarcrkvenoj polarizaciji kardinal je bio protiv pojednostavljujućeg opisa kao sukoba između konzervativaca i liberala: „Evanđelje nije ni konzervativno,ni liberalno; ono je izazovno“, rekao je Schönborn. Ujedno je upozorio na činjenicu da se Franjo kod reformi svjesno zalaže za rasprave i procese: „Pokreću se stvari i dolazi do gibanja.“

Kao primjer za to Predsjednik Austrijske biskupske konferencije naveo je Obiteljsku sinodu i njezino dvogodišnje trajanje: I dok su govori biskupa na prvoj Sinodi 2014. bili još „nevjerojatno apstraktni“, biskupi su godinu dana kasnije govorili puno više o stvarnosti. Ovaj se događaj može opisati kao put. „Promjena se ne događa na završnoj točci, nego na putu“, rekao je kardinal.


* * *

Papa Franjo služi novus ordo (modernu) Misu ad orientem 10.01.2016. (VIDEO)

srijeda, 20. srpnja 2016.

Novi franjevci Bezgrješne, mormoni i masoni. Ali, u međuvremenu, providonosna okrjepa u Villatalli za o.Manellija


Marco Tossati u talijanskom dnevniku „La Stampa“ objavio je vijest koju označava nevažnom, ali zabavnom. Na službenim stranicama, na Facebooku Franjevaca Bezgrješne citira se kao izvor komentara prispodobe o milosrdnom Samaritancu utemeljitelj mormona. Sada su to izbrisali. Ali zadržali su citat, pod navodnicima…Još jedna epizoda ružne priče kojoj se još ne nazire kraj.

Piše Tossati, stavljajući sliku s facebooka:

Ako sada kliknete, vidjet ćete ispravljenu verziju. Jer sve do jučer, odlomak koji je počinjao: „Spasitelj je često govorio u prispodobama jer svaka u sebi sadržava dublje značenje koje razumiju samo oni koji imaju „uši da čuju“ (Matej 13,9), nastavlja ovako: „Prorok Joseph Smith tvrdio je da nevjernici ne razumiju Gospodinove prispodobe. 'Međutim, svojim je učenicima [Gospodin] tumačio [prispodobe] s jasnoćom', a mi, učio je Prorok, možemo ih razumjeti 'ako samo otvorimo oči i čitamo ih u čistoći duha'. Sada ga više nema: citat je Josepha Smitha izbačen. Nakon što se netko, u Vatikanu i izvan njega, slatko nasmijao. Ali, nestalo je samo ime: citat je ostao, barem do trenutka kada ovo pišemo.

Problem i zabavnost dolaze od činjenice da je Joseph Smith bio utemeljitelj mormona. Ali ne samo to: prema Wikipediji: „Joseph Smith, Jr (Sharon, 23. prosinca 1805. – Carthage, 27. lipnja 1844.) bio je poznati američki propovjednik, poznat kao utemeljitelj mormona i prvi predsjednik Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana te istaknuta osobe američke masonerije“.

I još: „U 24. godini objavio je Mormonovu knjigu (danas prevedenu na sto jezika) i proglasio se „prorokom vidiocem i objaviteljem“ okupljajući oko sebe tisuće sljedbenika i šireći filozofiju i nauk koji će duboko obilježiti američku kulturu devetnaestoga stoljeća“; i kako se čini, nekoga od novoga usmjerenja franjevaca Bezgrješne kojemu se čini možda modernijim od oca Maksimilijana Kolbea.

A mi sa svoje strane donosimo nešto utješnije. Dana 2. srpnja, preuzvišeni biskup mons.Mario Oliveri posjetio je svetište u Albengi. Tom je prigodom služio svetu Misu u 10.30 sati u biskupijskom svetištu o kojemu se brinu franjevci Bezgrješne gdje se potom zadržao na ručku na koncu kojega je snimljena ova fotografija.

Tom je prigodom susreo i oca Stefana Mariju Manellija, utemeljitelja franjevaca Bezgrješne koji je već duže vrijeme ušutkan i izoliran i koji je napokon mogao susresti prijateljsko srce. Pogledajte fotografije preuzete s facebook stranice mons. Marija Oliverija.




Više o dugogodišnjim sramotnim progonima franjevaca Bezgrješne od crkvenih autoriteta, možete pročitati na blogu Splednor Domini.

ponedjeljak, 18. srpnja 2016.

NADAJMO SE USKORO Kako će izgledati nasljednik pape Franje?

Kardinal Robert Sarah spada u „papabile“ na sljedećoj konklavi


(Rim) Za manje od pola godine papa će Franjo navršiti 80. godina. Mnogi se, djelomično iza kulisa, a djelomično i javno već bave njegovim nasljednikom. Neki glasovi, osobito u krugovima koji su bliski vladajućemu Papi, nadbiskupa Manile, Luisa Antonija Taglea, vide „idealnim“ nasljednikom, Franjom II. Američki portal Crux suprotstavlja mu kardinala Roberta Saraha kao jakog protukandidata.

Kardinal Luis Antonio Tagle
Kardinal Tagle bio bi prvi azijski papa koji ne potječe iz područja nekadašnjeg Rimskoga Carstva. Došao bi iz jedine većinski katoličke zemlje najvećega kontinenta ako ne uzmemo u obzir Istočni Timor koji je tek prije nekoliko godina stekao neovisnost. Sa svojih 59 godina, Kardinal je prije mjesec dana imao rođendan, spada među najmlađe kardinale.

Papa Benedikt XVI. želio je Filipinskoga teologa još brzo prije odreknuća u neočekivanom žurnom konzistoriju kreirati kardinalom i time mu omogućiti sudjelovanje na konklavi. Točni razlozi isto su tako malo poznati kao i razlozi zašto se je Njemački papa baš tako odrekao svoje službe da kardinal Kasper još uspije sudjelovati na konklavi. A tu je on čak postao glavnim akterom za izbor pape i pontifikat pape Franje.

Tagleova unutarcrkvena vizitka jest pripadnost progresivnoj „Bolonjskoj školi“ koja zastupa hermeneutiku rupture. Sukladno njihovu poimanju Drugi vatikanski sabor predstavlja lom, prekid s cijelom prethodnom crkvenom poviješću i jedan potpuno novi početak.

Vrlo je brzo kardinal Tagle našao pristup do pape Franje koji je mladomu Kardinalu početkom 2015. pokazao naklonost svojim posjetom na Filipinima. Potom ponovno 2016. godine u vezi s mutnom i nejasnom izjavom Svjetske zdravstvene organizacije o vezi povišenog rizika od encefalitisa kod nerođene djece papa je Franjo podupirao promjenu usmjerenja filipinskih biskupa glede spolnog morala. I dok su tijekom pontifikata Benedikta XVI. pružali neslomiv otpor protiv planova vlade koje je zahtijevao UN da se legalizira kontracepcija i pobačaj, tijekom pontifikata pape Franje već su se okrenuli za 180 stupnjeva. Proces koji se još ne čini zaključenim.

Čini se da su manevri iza kulisa s pogledom na sljedeću konklavu za njega već otpočeli.


Kardinal Robert Sarah

Kardinal Sarah s pomoćnim biskupom Athanasiusom Schneiderom

Suprotno tomu iskristalizirao se kurijalni kardinal Robert Sarah, pročelnik rimske Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu kao mogući Tagleov protivnik. Sedamdeset jednogodišnjeg nekadašnjeg nadbiskupa Conakryja u afričkoj Gvineji pozvao je 2001. godine papa Ivan Pavao II. u Rimsku kuriju gdje je on obnašao različite dužnosti.

Kao i Tagle i on može računati s prednošću zbog svojeg izvaneuropskog i ne-zapadnog podrijetla. Afrika je kontinent na kojemu Katolička Crkva najbrže raste i gotovo joj polazi za rukom pobijediti u utrci s islamom oko kontrole kontinenta. Još jedan razlog zbog kojega islamske milicije u područjima dodira s kršćanskom Afrikom pozivaju na džihad i reagiraju brutalnim nasiljem.

Kardinal Sarah duboki je i pouzdani poznavatelj Afrike, poznaje islam i već je izišao na kraj s izazovom komunističke diktature u svojoj domovini. Afrički sinodski oci na dvostrukoj Biskupskoj sinodi o obitelji tvorili su najkompaktniju skupinu za obranu katoličkog nauka o braku i moralu. Nakon što je papa Franjo kaznio i udaljio iz Kurije predvodnika protiv Kasperove agende na Biskupskoj sinodi 2014. godine, američkog kardinala Raymonda Burkea, kardinal Sarah preuzeo je ovu ulogu na Biskupskoj sinodi 2015. godine.

Podjelu između nauka i pastorala koju je kardinal Kasper implicitno zastupao, kardinal Sarah označio je kao „herezu i shizofreniju“.

Već godinu i pol dana kao kardinal pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, kardinal Sarah je brzo urastao u svoju novu dužnost i nadrastao je sebe samoga. Danas spada u najprofiliranije predstavnike Crkve u svijetu. Tomu je svakako pridonijela njegova knjiga koja je izišla u veljači 2015. godine „Bog ili ništa“ koja je za razliku od Tagleove knjige o kršćanstvu u „globaliziranom svijetu“ postala uspješnicom. Kardinal se ovom knjigom i različitim izjavama pokazao kao predstavnik tradicionalnog poimanja Crkve, kao ozbiljan i poglavito neustrašiv borac za katolički nauk i red protiv smetnji koje unosi duh vremena.

četvrtak, 14. srpnja 2016.

GOSPINA UPOZORENJA U FATIMI U povodu smrti Roberta Serroua, "fatimista" među vatikanistima

Sef u privatnim odajama pape Pija XII. 1957. godine

(Pariz) Dana 10. svibnja preminuo je jedan od onih ljudi koje bivši Vatikanski državni tajnik Tarcisio Bertone naziva „fatimistom“. Aluzija je povezana s ukazanjima Blažene Djevice Marije u Fatimi 1917. godine. Francuski vatikanist Robert Serrou preminuo je u 92. godini.

Rođen je 30. travnja 1924. godine u Montpellieru i radio je kao novinar više od 50 godina. Bio je ponajprije izvjestitelj o Katoličkoj Crkvi. Od 1949. – 1951. za francuski dnevnik La Croix, a potom do 2000. godine za Paris Match. U toj ulozi izvješćivao je i o Drugom vatikanskom saboru. Od 1969. – 1972. bio je osim toga suradnik Francuske televizije i od 1972. – 1979. RTL-a.

Kao vatikanist pratio je pontifikate petorice papa od Pija XII. do Ivana Pavla II.

Poznat je postao 1952. godine: kao prvom reporteru odobren mu je, skupa s fotografom Pierrom Valsom, pristup papinskim privatnim odajama u Vatikanu.


Fatima i fotoreportaža o privatnim odajama pape Pija XII.

S Fatimom je Serrouovo ime povezano ponajprije zbog fotoreportaže. Za Paris Match izvješćivao je o papinskim odajama u koje je mu je ponovno dopušten pristup 14. svibnja 1957. godine. Njegova je reportaža objavljena tek godinu i pol kasnije. Tom prigodom objavljena je i fotografija koja je tada nastala.

U privatnim odajama Pija XII. Serroua je pratila majka Pascalina Lehnert. Ona je inače pripadala redu Sestara svetoga Križa s kućom maticom u švicarskom Menzingenu. Godine 1918. poslao ju je njezin red k ondašnjem Apostolskom nunciju za Bavarsku, nadbiskupu Eugeniju Pacelliju, kasnijemu papi Piju XII. Služila mu je 40 godina do njegove smrti. Od 1935. – 1958., s još nekoliko sestara vodila je papinsko kućanstvo.

Kada je Serrou pitao majku Pascalinu što je u tom sefu koji se vidi na fotografiji, odgovorila mu je:

„Unutra je Treća fatimska tajna.“

Cijela priča ima, naravno, svoju pretpovijest te utjecaj na događanja kasnije. Maleni detalj može pak poslužiti kao referenca.

Robert Serrou je sa svojom suprugom Marie imao četvrero djece, devet unuka i petero praunuka. 

Requiescat in pace.



Radi pojašnjenja donosimo odlomak iz članka „Četvrta fatimska tajna“ koji je objavljen na blogu Christus Rex:

Druga omotnica

Već kod objave Treće tajne mnogi su istraživači Fatime na temelju dosadašnjih spoznaja posvjedočili da tajna nije cjelovita. No ovi se glasovi općenito nisu ozbiljno uzimali. Antonio Socci, poznati talijanski novinar, uzeo je sebi za zadatak u jednoj knjizi dokazati da je tajna cjelovito objavljena. „Fatimiste“ je trebalo konačno ušutkati. Tako je otpočeo svoje temeljito istraživanje – i uskoro je bio uvjeren u suprotno. Time je od kritičara postao najprominentnijim zastupnikom teze o postojanju još jedne tajne i o tome je napisao knjigu koja je u Vatikanu mnogima stvorila probleme, a nikada nije opovrgnuta. Ukratko, Socci je mogao dokazati da Treća tajna sadrži dva dijela koja su od početka čuvana u različitim omotnicama. Jedna omotnica, sada poznati dio, koja opisuje viđenje uvijek je čuvana u arhivu Vatikanskog državnog tajništva. Druga omotnica sadrži kao i kod prve i druge tajne riječi Gospe Fatimske. Ona je kod svakog viđenja također govorila djeci.

Marijina poruka u ovoj Trećoj tajni tako je eksplozivna da su pape od Pija XII. ovu omotnicu čuvali u posebnoj kutiji u pisaćem stolu papinske spavaće sobe gdje se ona otada očito nalazi.

U ime svih dokaza navest ćemo ovdje svjedočanstvo umirovljenog nadbiskupa Lorisa Capoville. Capovilla je bio osobni tajnik Ivana XXIII. Bio je nazočan kada je jedna omotnica iz Papine sobe prvi put otvorena 1959. godine i kada je Papa pročitao tajnu. I on sam ju je tada pročitao. Dr. Solideo Paolini koji se već godinama bavio Fatimom, stupio je 2006. godine s Capovillom u kontakt. Nakon više razgovora Nadbiskup je na pitanje je li Treća tajna pohranjena u dvjema različitim omotnicama, dao sljedeći visoko eksplozivan odgovor: „Točno tako.“ Više nije mogao ili smio o tome reći, ali to je također bilo dostatno.

ponedjeljak, 11. srpnja 2016.

SVETOST, ČISTOĆA I LJUBAV "Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje" (1 Sol 4, 3)

Izreke sv. Terezije od Isusa (Avilske)


Među spisima sv. Terezije Avilske pronađeni su i kraći spisi koje se prema tradiciji nazivaju opomene u obliku pobudnih izreka. Evo neke od njih za vašu duhovnu korist:

Kao što neobrađeno polje, i kad je zemlja dobra, rodi samo korovom i dračem, isto tako i ljudsko srce.

Ne ogovaraj: redovnike, svećenike i pustinjake!

Ako si u društvu, ne govori mnogo!

U svim svojim poslovima budi tih i skroman!

Ne budi svojevoljan i tvrdoglav, osobito u nevažnim stvarima!

Sa svakim budi jednako ljubazan!

Ne izruguj se ničemu!

Kada je potrebno da nekoga kazniš, kazni ponizno, skromno, imajući na pameti svoje vlastite pogreške.

Prilagođuj se svojoj okolini: budi veseo s radosnima, žalostan sa žalosnima!

Prije nego govoriš usrdno se pomoli Bogu!

Ne opravdavaj se bez vrlo važnog razloga!

Ne govori o tome što bi ti moglo služiti na čast, npr. o svome znanju, svojoj kreposti, o svom plemenitom radu itd. Ako je pak korisno ili potrebno, tada treba o tome govoriti ponizno i skromno, jer to su darovi Božji.

Iskaži svoje mišljenje jednostavno i skromno. Ništa odviše ne uzdiži, ništa odviše ne pokudi.

Dodaj svojim razgovorima uvijek nešto duhovnoga, izbjeći ćeš tada brbljanje i ogovaranje.

Ne jamči ni za što, a da se prije temeljito ne raspitaš kako stvar stoji.

Ne miješaj se u tuđe poslove, nego zadrži svoje mišljenje za sebe, ako protivno ne iziskuje potreba ili ljubav prema bližnjemu.

Slušaj ponizno ako se govori o duhovnim stvarima i upamti ono što ti može koristiti!

Otkrij ispovjedniku i duhovnom vođi sve napasti, pogreške i zle sklonosti jer će ti on savjetovati koje zapreka moraš odstraniti i koja sredstva upotrijebiti.

Mnogo ćeš napredovati u kreposti ako sve činiš tako kao da pred sobom vidiš Boga.

Ne slušaj ogovaranje drugih, a ti sam nemoj nikoga ogovarati; zlo govori jedino o sebi. 

Znak je da napreduješ kada se veseliš ako te tko ukori.

Sva svoja djela prikaži na veću čast i slavu Božju.

Ne predaj se neumjerenom smijehu. Tvoje veselje neka bude ponizno, skromno i ljubazno.

Vazda pomišljaj da si sluga/sluškinja svima i u svima gledaj Krista, našega Gospodina, pa ćeš ga tako štovati i častiti.

Postići ćeš savršenost ako često i pomno ispituješ savjest. Pogreške koje si našao popravi milošću Božjom.

Ne brini se za pogreške bližnjega, nego se ugledaj u njegove kreposti i sjeti se svojih mana.

Njeguj u sebi veliku ljubav prema svakom trpljenju za ljubav Kristovu!

Svaki dan prikaži sebe pedeset puta Bogu s velikim žarom i čežnjom za njim.

Čuvaj u svom srcu nadahnuća Božja i provedi u djelo dobre odluke, što si ih stvorio u razmatranju.

Koliko god uzmogneš kloni se čudaštva, jer je to veliko zlo za redovničku obitelj.

U svemu stvorenom gledaj Providnost Božju i mudrost i hvali ga u svemu.

Otkini srce od svih stvari pa traži i naći ćeš Boga.

Ne gradi se pobožnim izvana, a jednako ne pokaži ni svoje nehajnosti.

Svoju pobožnost ne otkrij nikome bez potrebe. «Moja je tajna samo za mene», običavahu govoriti sv. Franjo i sv. Bernard.

Ne tuži se na slabu hranu, nego se uvijek sjeti žuči i octa koje su nudili našem Gospodinu.

Sjeti se nebeske gozbe, tamo nam se daje Bog za hranu – a gosti ove nebeske gozbe su anđeli i sveci Božji. Za ovom gozbom čezni svim srcem.

Prije svakog se važnijeg posla pomoli.

Ne čini, čega bi se stidio pred ljudima.

Ne uspoređuj se s drugima, jer to može biti uzrokom velikih neprijateljstava i mržnje.

Primi ponizno svaki ukor i moli Boga za osobu koja te kori.

Ne govori o stvarima koje se tebe ne tiču, niti se o njima raspitivaj.

U svemu se ponizi i mrtvi do smrti!

Duša će ti se brzo usavršiti u ljubavi Božjoj ako često probudiš čin ljubavi. Ovo jednako vrijedi za sve ostale kreposti.

Sva svoja djela prikaži nebeskom Ocu po zaslugama Isusa Krista.

Prema svakom budi blag, a prema sebi – strog!

Na blagdan svetaca razmišljaj o njihovim krepostima i moli da ih Bog i tebi dade.

Svaku večer ispitaj pomno svoju savjest.

Ako si poglavar, čuvaj se da ne kazniš u srdžbi, jer će kazna samo onda koristiti kada je podijeliš u potpunom miru.

Vježbaj se u strahu Božjem, jer ovaj ponizuje i skruši srce.

Promisli kako se brzo mijenjaju ljudi i bit će ti lako da se pouzdaš samo u Boga koji ostaje uvijek isti.

Posavjetuj se o stvarima svoje duše samo s učenim i razboritim ispovjednikom i slušaj ga u svemu.

Kadgod ideš k stolu Gospodnjem, moli ga za jednu osobitu milost radi neizmjernog milosrđa kojim dolazi u tvoje bijedno srce.

Iako već imaš mnogo zaštitnika među svecima Božjim, ipak trebaš prema sv. Josipu gajiti osobitu pobožnost, jer je njegov zagovor kod Boga vrlo moćan.

Ne propusti nipošto svoje molitve i pokornička djela i kad te muče nutarnji nemir i žalost, jer je đavao i samo radi toga uznemiruje. Podvostruči tada svoju revnost i Bog će ti doskora pomoći!

Duševni mir uživat ćeš samo onda ako ti bude jedina želja da gledaš Boga, jedini strah da ga ne izgubiš, jedina žalost da ga još ne uživaš i jedino veselje sve što te k njemu vodi.

četvrtak, 7. srpnja 2016.

Biskup Fellay: Nastavljaju se razgovori s Rimom – Križarska vojna svete Krunice prigodom stogodišnjice Fatimskih ukazanja


 
(Zaitzkofen) Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv.Pija X. potvrdio je u prošlu subotu da će se nastaviti razgovori s Rimom i najavio je novu Križarsku vojnu svete Krunice. To treba biti duhovna priprava za stotu obljetnicu Gospinih ukazanja u Fatimi 1917. godine koja će se obilježiti sljedeće godine.

Križarska je vojna najavljena tijekom svećeničkog ređenja u Zaitzkofenu. Trajat će od 15. kolovoza 2016. do 22. kolovoza 2017.godine.

Moljenje Krunice treba povezati s pokorničkim djelima. Biskup Fellay govorio je o „50 milijuna pokorničkih djela“. Podrobnije pojedinosti uskoro će se objaviti.

U Zaitzkofenu, u biskupiji Regensburg nalazi se Bogoslovija Bratstva sv.Pija X. za njemačko govorno područje i okolne zemlje. Dana 2. srpnja biskup Fellay ondje je zaredio 3 nova svećenika.

U svojoj je propovijedi Generalni poglavar potvrdio da se nastavljaju razgovori između Svećeničkog bratstva i Vatikana. Spasenje duša, rekao je biskup Fellay, odlučni je cilj Katoličke Crkve i time i Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Ovaj cilj stoji „uviše“ od crkvenopravnoga priznanja Bratstva.

Za spasenje duša ništa nije važnije od katoličke vjere i posvemašnjeg prihvaćanja ove vjere bez ikakvih ograničenja. „Bez vjere nitko se ne može spasiti“, rekao je biskup Fellay, koji je crkvenim vlastima uputio oštar prijekor: „Od Koncila su obrana i širenje vjere postale nešto sekundarno.“

Izvor

Preporučujemo i poznati intervju sestre Lucije s ocem Augustinom Fuentesom od 26. prosinca 1957. godine:

Fatima i Križarska vojna svete Krunice
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...