Papinski consultor (savjetnik) Enzo Bianchi Fatimu naziva prijevarom: „To nije vjerodostojan Bog“ (1. dio)

Papa Franjo i Enzo Bianchi

(Rim) Za jednog od ljubitelja Crkve light Fatima je samo obična „prijevara“. Enzo Bianchi, „monah“ i „prior monaškog, međukonfesionalnog samostana“ u Boseu koji je u stvarnosti laik, drži ukazanja anđela i Blažene Djevice 1917. godine u Fatimi „prijevarom“, jer prema Bianchiju Bog „koji govori o progonjenim kršćanima, a zaboravlja šest milijuna uništenih židova u Njemačkoj, nije vjerodostojan Bog“. Kako god okrenemo Bianchijevu izjavu, samoprozvani prior dosljedno slijedi mainstream.

Bianchi, papinski Consultor (savjetnik)

Enza Bianchija je Benedikt XVI. držao na distanci, no tijekom pontifikata pape Franje Bianchijevi podupiratelji osjećaju vjetar u jedra „horizontalnom, antropocentričnom kršćanstvu“ (msgr. Antonio Livi). „Lažnomu proroku“ (msgr. Antonio Livi) nedavno je posvećen glavni članak izdanja tjednika Credere, službenog tjednika za Jubilejsku godinu skupa s fotografijom na naslovnici.

Papa Franjo je Bianchija u srpnju 2014. imenovao Consultorom (savjetnikom) papinskog vijeća za jedinstvo kršćana. Bianchi je „prorok demagoškog traženja mira, iluzornog sveopćeg prijateljstva i laizističke solidarnosti“, kaže msgr. Livi o prijatelju kardinala Carla Marije Martinija koji je spadao u Bianchijeve podupiratelje.

Bianchi se zalaže za nadilaženje papinstva i njegovo reduciranje na simbolični i reprezentativni primat. To mu ne smeta da vladajućeg papu obasipa ružama i da ga slavi kao „novog psalmista“ i „novog Bernarda iz Clairvauxa“.

Mariju pak Bianchi ne drži „prikladnim primjerom za promicanje žene u Crkvi“. Prema Bianchiju Krist „nije ništa rekao o homoseksualnosti, dakle i Crkva o tome treba šutjeti“. Obitelj je samo „jedna forma koju sebi društvo daje“, zbog čega je u svako vrijeme društvo može i promijeniti.

„Jedan Bog koji je 1917. godine govorio o progonu kršćana, a ne o progonu židova, nije vjerodostojan“

Čudo Sunca u Fatimi

O Bianchijevim je izjavama poznati katolički publicist Vittorio Messori napisao: „Za priora Bosea ukazanja iz 1917. godine su obična prijevara jer jedan Bog koji govori o progonjenim kršćanima, a zaboravlja šest milijuna židova uništenih u Njemačkoj nije vjerodostojan Bog. Bianchi bi se trebao prisjetiti da komunizam (Lenjin je došao na vlast 1917. godine) ima na savjesti barem 100 milijuna mrtvih i da Hitlera ne bi bilo da prije njega nije bilo Lenjina.“

Vittorio Messori je 1985. godine izdao knjigu razgovorā s tadašnjim pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, kardinalom Ratzingerom: „Razgovor o vjeri“. Knjiga koja slovi kao bitna prekretnica u percepciji postkoncilskog vremena jer je izrekla difuzni osjećaj nevoljkosti i učinila ga čujnim.

Messori je sada predstavio novo izdalje svoje knjige „Ipotesi su Maria“ (Hipoteze o Mariji) koja je prvi put izdana 2005. godine. Uvećana za 13 poglavlja i 150 stranica, u ovoj knjizi Messori se pozabavio i Bianchijevom kritikom Fatime na koju su se pozivali i drugi kritičari, a jedan od njih je i dominikanac Jean Cardonnel.

Kritika Fatime dominikanca Jeana Cardonnela

Godine 2000., kada je papa Ivan Pavao II. dao objaviti Treću fatimsku tajnu ili – prema mišljenju mnogih – samo jedan njezin dio, ljevičarski je dnevnik Le Monde u Francuskoj objavio članak patera Cardonnela koji je cijeli svoj život bio vođa klerikalnog i političkog protuslovlja. Cardonnelovi idoli zvali su se Mao, Che Guevara, Ho Ši Min, a čak je i zatornik kambodžanskog naroda Pol Pot imao mjesto na Olimpu francuskog dominikanca.

Premda je svojoj subraći bio sablazan sa svojim vječnim „ne“ svemu što je drugima bilo sveto, smio je i dalje živjeti u samostanu u Montpellieru. Cardonnel, kojega nije brigala nikakva dogma ni crkveni zakon, zabranjivao je uz izljeve bijesa svakomu da ga naziva „paterom“. Prior samostana iskoristio je na koncu putovanje gotovo devedesetogodišnjeg Cardonnela, naredio je da se njegove stvari čisto upakiraju i smjestio ga je u starački dom. Cardonnel je to nazvao skandalom, držao se žrtvom i nije ni u ovom slučaju gubio vrijeme na čitanje crkvenog prava, nego je u pomoć pozvao francuski državni zakon. Optužio je priora za ometanja kućnog mira. Nakon duge rasprave sud mu je dao pravo i osudio je priora. Sud je tvrdio, a to je potpuni izuzetak u povijesti prava, da je samostanska ćelija privatni prostor. Provokativna i opasna odluka jer je crkvenu vlast zaobišla i ograničila na njezinom vlastitom prostoru.

Cardonnel: „Navodna Fatimska 'tajna' je krivotvorina“

Smrtonosna vlast crvene zvijezde

Ovaj Cardonnel je 2000. godine u Le Mondeu napisao: „Ova navodna 'tajna' je krivotvorina. Krivotvorina kao i Konstantinova darovnica kojom se željelo opravdati dijaboličku besmislicu: kršćansko carstvo. Veliki talijanski teolog – ne bi mu trebalo zaboraviti ime: Enzo Bianchi, utemeljitelj nove monaške zajednice – odmah je prozreo praznovjerje i prijevaru koju je Vatikan činio s Fatimom. U dnevniku La Repubblica brat Bianchi je to raskrinkao. Napisao je „Bog koji 1917. godine misli objaviti da će doći do progona kršćana, a ne govori o Shoah i o šest milijuna uništenih židova, nije vjerodostojan Bog'. Da, ovo treba otvoreno spomenuti: kako se ne bi moglo spoznati ovaj jasan dokaz da je takozvana Treća fatimska tajna krivotvorina i da ne može doći od Boga? To je krivotvorina koja diskreditira Vječnoga. Nije vjerodostojan Bog, ponavljam Bianchijeve riječi, Bog katoličkog rasizma koji se zanima samo za svoje, za svoju katoličku rasu dok Isusov narod može pasti u zaborav.“

Prema Bianchiju „vjerodostojan“ je samo Bog koji bi prorekao i osudio Shoah

Toliko od dominikanca Cardonnela koji je umro 2009. godine. Binachi nikada nije proturječio Cardonnelu, nego je čak i potvrdio njegove riječi. Messori o tome piše: „U međuvremenu i među određenim kršćanima cirkulira uvjerenje da progon židova od nacista u dvanaest godina od 1933. do 1945. nema usporedbe i da nije moguća usporedba. Posrijedi je apsolutno zlo, najveći zločin u povijesti, najradikalniji primjer ljudske zloće. Stoga krivnja nacista slovi kao neoprostiva zbog čega se danas još devedesetogodišnjaci, ako ne i stogodišnjaci hvataju i sude jer su na neki način bili odgovorni zbog onoga što se označava religioznim pojmom 'holokaust', Holokaustom uopće. Za takav zločin i to samo za taj nije predviđena zastara. Ako slijedimo Cardonnela i Bianchija mora, ponavljam, mora čak i Bog – ako nam želi govoriti preko Marije – nagovijestiti i ponajprije prokleti Shoah, inače 'nije vjerodostojan Bog'. On nije istiniti Bog ako izričito ne osudi Auschwitz“, kaže Messori. Jedne takve objave, poruke, viđenja ili ukazanja u zahtijevanom kontekstu s Shoah ili Auschwitzem nije bilo ni u Fatimi, a ni drugdje.

Bez komunizma ne bi bilo nacionalsocijalizma, bez Lenjina 1917. ne bi bilo Hitlera 1933.

Trebalo bi biti suvišno, no zbog sigurnosti on to čini i naglašava da nije posrijedi relativiziranje zločina nacionalsocijalizma na bilo koji način: „S kukastim križem je na tragičan način pervertiran kršćanski križ. Stoga se moguće samo priključiti osudi. Ali je ipak paradoksalno odbacivati Fatimu s obrazloženjem da Majka Božja 1917. godine nije prorekla i osudila njemačke koncentracijske logore u ime Sina i cijelog Trojstva. 1917. je bila godina u kojoj je Lenjin došao na vlast i pustio komunističko čudovište koje je proždrlo najmanje 100 milijuna ljudi i ostvarilo najbrutalniji i najkrvaviji progon vjere u cijeloj povijesti. Progon koji se događao u ime ateističke države jer su takvima proglašeni Sovjetski Savez i njegovi sateliti u svojim ustavima.

A kako pokazuju studije njemačkog povjesničara Ernsta Noltea da je nacionalsocijalizam u bitnom dijelu nastao kao izravna reakcija na marksizam-lenjinizam: bez Lenjina 1917. ne bi bilo Hitlera 1933. Bez Oktobarske revolucije u St.Petersburgu ideologija austrijskog slikara bi ostala ograničena na malene fanatične skupine u stražnjoj sobi münchenskih gostionica. Upozoravajući na komunizam, Majka je Božja u Fatimi upozorila na ostale smrtonosne ideologije koje izravno ili neizravno potječu od komunizma ili s njim stoje u interakciji.“

Bianchijeva groteska o „Bogu katoličkog rasizma“

„Groteskni“ su Bianchi i Cardonnel kad Fatimu optužuju da je izraz „Boga katoličkog rasizma“. „Kakve su to brbljarije?“, pita se Messori. „Za sovjetski ateizam nije bilo slobodnih zona u vjerskom svijetu: počevši od toga da najveći dio žrtava od Lenjina preko Staljina do Gorbačova (koji je u svojoj mladosti također bio progonitelj) nisu bili katolici, nego pravoslavni, zaboravljaju obojica da su u Sovjetskom Savezu bile prisutne sve vjere. Pravoslavni popovi su masakrirani kao i katolički svećenici, rabini kao i imami ili budistički vođe. Isto se događalo svugdje ondje gdje je komunizam došao na vlast. A upravo to se događalo one fatalne 1917. kada je Majka Božja upozoravala na ovu izopačenu ideologiju upravo stoga jer se onda u ono vrijeme – i danas – pokazuje u plemenitom pakiranju s riječima o pravdi, oslobođenju, jednakosti i bratstvu koje „evanđeoski“ zvuče, riječi koje se komunistički shvaćene beziznimno pokažu kao demoni, uključujući i njemački režim koji je također u imenu nosio naziv socijalizam.“

Izvor: katholisches.info