|
Blaženi Stepinac služi tradicionalnu latinsku svetu Misu |
Tvar svete Mise
Jednom su dva redovnika dominikanca došla k blaženom Egidiju, koji je bio učenik sv. Franje Asiškog i nadaleko poznat po svojoj svetosti. Htjeli su ga vidjeti i razgovarati s njime. Kad je jedan od njih rekao, da je sv. Ivan Evanđelist na početku svoga Evanđelja rekao uzvišene stvari o Bogu, koje se ne mogu shvatiti, odgovori mu bl. Egidije: „Sv. Ivan nije dapače ništa rekao o Bogu.“ Na to se taj dominikanac gotovo sablaznio i rekao: „Kako ti to govoriš, brate Egidije? Zar nisi čitao, što kaže sv. Augustin, kad bi sv. Ivan još malo uzvišenije govorio, da ga cijeli svijet ne bi mogao shvatiti? Nemoj dakle reći, da Ivan ništa ne govori o Bogu.“ A Egidije mu odgovori: „Ja ostajem kod svoga mišljenja i tvrdim, da Ivan nije gotovo ništa rekao o Bogu.“ Dominikanac je bio ražalošćen na te riječi, ali mu je onda bl. Egidije rekao: „Vidiš li ovu visoku planinu? Kad bi se ona čitava sastojala od sitnih zrnaca prosa, a mala ptičica svaki dan kroz sto godina jela od te gore, koliku bi količinu pojela?“ Na to će mu dominikanac: „I kad bi tisuću godina jela odatle, ne bi to bilo ništa u poredbi s čitavom tom visokom planinom.“ A onda mu blaženi Egidije reče: „A baš tako ti je i s neizmjernim Bogom. On je kao neizmjerna gora, gora božanske savršenosti, da sv. Ivan, poput male ptičice, nije ništa rekao o Bogu, ako pogledaš na Njegovo neizmjerno veličanstvo, savršenstvo i mudrost i dobrotu i moć.“ Kad je to čuo, onda je onaj dominikanac bio vrlo zadovoljan i radostan je otišao od blaženog Egidija.
1. Bog je, dakle, neizmjerno mudar, moćan i dobar. Možemo li to vidjeti i kod sv. Mise? Sigurno da možemo. Kada naime promatramo, što je On uzeo kao tvar, da se u sv. Misi uzmogne ponoviti ista žrtva kao na Kalvariji, samo nekrvnim načinom, onda ostajemo zapanjeni nad mudrošću Božjom, nad moći Božjom, nad dobrotom Božjom. Što je naime Isus naš bio upotrebio na Posljednjoj večeri za ustanovu sv. Mise? Kao što smo već govorili i vidjeli, bilo je to vino i kruh. Uzeo je kruh najprije u svoje svete ruke, zahvalio, blagoslovio, prelomio ga i dao svojim učenicima govoreći: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo Moje!“ Zatim je uzeo kalež s vinom, zahvalio, blagoslovio ga i dao učenicima govoreći: „Pijte iz njega svi, jer ovo je Krv Moja Novoga saveza, koja se prolijeva za mnoge na oproštenje grijeha. To činite na Moj spomen!“ Isus je dakle dragi upotrijebio kao tvar za ustanovu sv. Mise ili nekrvne žrtve Novoga saveza kruh i vino. Tko ne vidi, kako tu divno odsijeva mudrost Božja? On je mogao i drugo što upotrijebiti. Ali eto, upotrebio je upravo kruh i vino, da što ljepše odsjevne u očima našim neizmjerna mudrost Božja.
Prije istočnoga grijeha nije se čovjek morao nimalo mučiti za svoje uzdržavanje, što će jesti. Drveće u raju zemaljskom donosilo je bez ikakvog truda čovjekova divnog voća, koje je služilo čovjeku za hranu, kako je htio. Ali kad su Adam i Eva prestupili zapovijed Božju, onda se srušila na njih kletva Božja, i od tog časa morali su si ljudi stjecati hranu u trudu, muci i znoju lica svojega. A oko čega se čovjek najviše znoji i muči? Oko vina, dok ga dobije. On mora naći kolce, uz koje će privezati vinovu lozu, kao što ste već i vi to vidjeli sigurno u vinogradu. On mora svake godine obrezivati vinograd. On ga mora svake godine po više puta privezivati, da mu vjetar ne polomi grane. On ga mora kopati svake godine više puta. On ga mora prskati, modrom galicom po više puta na godinu. On ga mora i sumporiti po više puta. Onda tek u jesen pobire grožđe. Onda to grožđe mora najprije zgnječiti. Onda ga mora nositi u tisak ili prešu. Onda kad se mošt ocijedi, mora ga staviti u bačvu, dok provrije. Onda ga mora pretočiti više puta, dok dobije čisto vino za sv. Misu. Eto koliko posla! A kruh, koji se upotrebljava u sv. Misi jest pšenični kruh. I oko njega je puno posla, prije nego dođe na oltar. Seljak mora najprije izorati njivu, i branom prijeći, da je izravna. Onda tamo sije pšenicu i branom prijeđe preko nje ponovno, da zagrne zrno, jer bi ga mogle pojesti ptice. Onda pšenica nikne, ali miruje kroz zimu. Tek u proljeće počne rasti malo po malo, dok ne dozrije u srpnju. Onda se mora požeti. Onda se mora na polju osušiti, odvesti na mašinu, da se zrno odluči od slame. Onda se zrno opet mora posušiti, da se ne bi pokvarilo. Tek onda dolazi u mlin, da se samelje u brašno. Onda se brašno mijesi i tako stavlja u peć, koja mora biti dobro naložena, da se ispeče kruh, ili kako se kaže za kruh kod sv. Mise, hostija. Vidite li koliko se truda i muke traži i za vino i za kruh, prije nego se dobije. Doista čovjek ga mora pribaviti u znoju lica svojega. Prije nego se kruh i vino pretvore u naše tijelo jedenjem i pijenjem, mnogo kapi znoja ljudskoga padne prije na njih. Zato taj kruh i vino izgledaju kao lijepa žrtva, koju čovjek prinosti Bogu, jer ga stoje mnogo žrtve, mnogo znoja. Čovjek kao da prinosi Bogu svoje tijelo, svoj život, toliko ga muke i truda stoje vino i kruh. Zato je eto mudrost Božja uzela kruh i vino za sv. Misnu žrtvu i Isus naš kao da nam kaže: „Vi ste meni dali kruh i vino, kao plod vaše žrtve, da posluži Meni, da se mogu žrtvovati pod prilikama kruha i vina na oltaru, a Ja vama za uzvrat dajem svoje tijelo i krv, kao hranu dušama vašim.“ Nije li se tu pokazala divna mudrost Božja, koja je tako neznatnim naoko stvarima, ali s kojima je povezano mnogo ljudskog znoja, služi, da nama dade na dar najdivnije, što se može zamisliti, svoje sveto tijelo i krv, kad dođe čas pretvorbe u sv. Misi.
2. Ali zar ne odsijeva kroz ove tvari kruha i vina u sv. Misi i neizmjerna moć Božja? Neizmjernu je moć morao upotrijebiti dragi Bog, kad je stvarao sunce, mjesec, zvijezde i svod nebeski. Neizmjernu je moć morao upotrijebiti Gospod Bog, kad je stvarao velika mora, rijeke, potoke, jezera, izvore. Neizmjernu je moć morao upotrijebiti Gospod Bog, kad je stvarao ribe u vodi, ptice u zraku, životinje na zemlji i pod zemljom, bilje svakojako, golemo drveće, i tako dalje. Ali neizmjernu moć ,mora upotrijebiti Gospodin Bog i u sv. Misi, kad na jednu riječ, kao što je: „Ovo je tijelo Moje, ovo je krv Moja!“ kruh prestaje biti kruh, makar ostaju prilike kruha, i vino prestaje biti vino, makar ostaju prilike vina, a namjesto kruha i vina dolazi u isti čas pravo tijelo i prava krv Gospodina našega Isusa Krista, koje služe za hranu dušama našim.
Takve moći nemaju svi carevi i kraljevi svijeta. Takve moći nemaju svi ljudi svih vjekova, koji su živjelli ili će živjeti na zemlji od Adama do posljednjeg čovjeka na zemlji. Kruh nas dakle i vino u sv. Misi podsjećaju na svemoć Božju, neizmjernu moć Božju, koja se najneznatnijim naoko stvarima služi za najveličajnije planove i djela.
3. Ali kruh nam i vino dozivaju u pamet i neizmjernu dobrotu Božju. Ničim se čovjek u životu toliko ne služi, koliko kruhom i vinom. Svaki dan jede kruh i svaki dan mu godi vino. Oni hrane i uzdržavaju naše tijelo u zdravlju i vesele ga. I baš se njima Isus, Bog naš, poslužio, da nam priredi neizmjerno veću radost i veselje, da nam preko prilika kruha i prilika vina dadne dokaz svoje najveće dobrote i ljubavi, kad nam daje svoje sveto tijelo i krv, koji su zalog našega života vječnoga, kao što veli sam Isus: „Tko jede tijelo Moje i pije krv Moju, ima život vječni i Ja ću ga uskrisiti u posljednju dan.“ Kolika dobrota i ljubav Boga našega, a koja se tako divno očituje preko tako neznatnih stvari, mrtvih stvari, kao što su kruh i vino, koje služe za žrtvu sv. Mise!
Još se u sv. Misi dodaju vinu nekoliko kapljica vode, kao što ste već mogli vidjeti kod oltara. To nas podsjeća na vodu i krv, koja je potekla na drvu križa iz tijela i srca Kristova, kad su mu proboli kopljem grudi. Tako je završila krvava žrtva Isusova na križu, a iz probodenih grudi Isusovih potekle su rijeke milosti za čitav ljudski rod. Voda nas podsjeća na sveto krštenje, a vino na Euharistiju, izvor pomirenja i jačanja, na putu u život vječni.
Jedno dobro zapamtite! Sveta Misa je, kao što smo već rekli, neprocjenjivi dar Božji. Zato je nikada ne propuštajte nedjeljom i blagdanom, a kad možete, idite i svaki dan k Misi.