Franjevci Bezgrješne: hrabri glas progovara

Prije nekoliko dana, 20. siječnja, bila je važna godišnjica u povijesti franjevaca Bezgrješne. Toga datuma prije šest godina (2012.) u našem rimskom samostanu u Via Boccea, održan je sastanak Generalnog vijeća franjevaca Bezgrješne i petorice franjevaca (dva Amerikanca i tri Talijana), protivnika p. Stefana Manellija, utemeljitelja i generalnog poglavara Reda. 

Zajedno sa ostalim profesorima s tadašnje bogoslovije franjevaca Bezgrješne i ostalima zaduženima za formaciju, p. Manelli me pozvao da sudjelujem u tom događaju. Sastanak koji je trajao cijeli dan u dvije sesije, šokirao je žestinom zlonamjernih napada protiv p. Manellija. 

Sada vidimo da su te optužbe bile postepeno razvijane u klevetničkom crkvenom, medijskom i pravnom ratu protiv p. Manellija, ratu kojeg su podržali neki franjevci (čak i u Vatikanu), laici i pomalo „tridentski orijentiran“ dijecezanski svećenik. Tijekom posljednjih šest godina svjedočio sam objektivnoj devastaciji svoje redovničke zajednice (franjevci, sestre, laici), progonu (koji još uvijek traje) našeg utemeljitelja i naše autentične karizme franjevaca Bezgrješne, koju je odobrio papa Ivan Pavao II. 

Zli anđeli

Zli anđeli su naši neprijatelji; oni nam zavide, nastoje nas navesti na grijeh, i mogu nam nanijeti ozljede, s Božjim dopuštenjem, preko našeg tijela ili naših zemaljskih dobara.

Unatoč svom njihovom prkosu i želji, oni ne mogu učiniti ništa protiv Boga, stoga svoj bijes iskaljuju na ljudima koji su stvoreni na sliku Božju. Mnogi teolozi tvrde da će mjesta palih anđela u Raju biti popunjena ljudima. 

Sveti Toma kaže: „Spoznaja da će biće sa zemlje zauzeti njegovo mjesto u Raju uzrokuje demonu više boli nego vatre pakla.“ 

Đavao je bio taj koji je naveo naše praroditelje na grijeh, a također i Judu (Iv 13:27). Đavao može, koliko to Bog dopusti, ozlijediti tijela i zemaljska dobra ljudi, kao u slučaju Joba i opsjednutih iz vremena našeg Gospodina. 

Njegov je veliki cilj uzrokovati uništenje Crkve, za koju zna da je sredstvo uništenja njegove moći na zemlji. On također zna da će i njemu i njegovim anđelima jednoga dana suditi sveci („Ne znate li, da će sveti suditi svijetu? ... Ne znate li, da ćemo anđelima suditi...“ 1 Kor 6:3). 

Mnogi vjeruju da, kao što Bog dodjeljuje svakom djetetu na njegovom rođenju anđela čuvara, tako i đavao dodjeljuje posebnog demona koji će ga kušati. Stoga moramo s jednom rukom raditi, a s drugom se boriti protiv neprijatelja. 

Padre Pio o ponašanju u crkvi

U nastavku slijedi izvadak iz pisma padre Pija jednoj od svojih duhovnih kćeri na temu ponašanja u crkvi i skromnosti.

“Kako bi izbjegla nepoštovanje i nesavršenosti u Božjoj kući, u crkvi, koju Božanski Učitelj naziva 'kućom molitve', potičem te u Gospodinu da imaš na umu sljedeće:

U crkvu uđi u tišini i s velikim poštovanjem, smatrajući se nedostojnom pojaviti se pred Gospodinovim Veličanstvom. Pored ostalih pobožnih razmatranja, sjeti se da je naša duša hram Božji, i kao takvu ju moramo očuvati čistom i neumrljanom pred Bogom i Njegovim anđelima.

Zasramimo se jer smo toliko puta popustili pred đavlom i njegovim zamkama (pred njegovim mamljenjem prema svijetu i tijelu, pred njegovom pompom) tako što nismo uspjeli zadržati srca i tijela čistima, jer smo dopustili našim neprijateljima da se uvuku u naša srca i tako oskvrnuli Božji hram koji smo postali putem svetog krštenja.

Zatim uzmi svete vode i učini znak križa pažljivo i sporo.

Čim se nađeš pred Bogom u Presvetom Sakramentu, pobožno poklekni. Kada nađeš mjesto, klekni i izrazi poštovanje prema Isusu u Presvetom Sakramentu. Povjeri sve svoje potrebe Njemu, kao i potrebe drugih. Govori Mu s povjerenjem, otvori svoje srce, i daj Mu potpunu slobodu da djeluje u tebi kako On želi.

Mrtvljenje i užitak

Mrtvljenje je borba protiv triju požuda: požude tijela, požude očiju i oholosti, kako bi se te tri požude podredile duši, i na taj način se duša podredila Bogu.

Sv. Vinko Paulski kaže: "Mrtvljenje apetita je osnova duhovnog života. Tko se u ovome ne može kontrolirati, teško će moći pobijediti veće kušnje."

Sv. Franjo Saleški: "Jedna od stvari koja nas drži daleko od savršenstva je, bez sumnje, naš jezik. A budući da je najgori način govora govoriti previše, govori malo i dobro, malo i ljubazno, malo i jednostavno, malo i s ljubavlju, malo i prijateljski."

Po Božjem planu, užitak nije cilj, nije sam sebi svrha.

Naš je krajnji cilj ugoditi Bogu, voljeti Boga iznad svega, biti blizu Boga, i dospjeti u Nebo.

Ako užitak isključimo od odgovornosti i dužnosti, on postaje grijeh.

Više ili manje ozbiljan, jer predstavlja kršenje reda kojega je uspostavio Bog. Mi imamo snažnu potrebu za užitkom koji je sam sebi svrha, a kada uživamo uz isključenje dužnosti, kada stavimo Božje zapovijedi i Božji zakon u stranu, kao i nauk Crkve, naše odgovornosti kao muževa, žena, majki, očeva, djece, svećenika, biskupa, pape, onda se radi o manje-više ozbiljnom grijehu.

Mrtvljenje podrazumijeva odricanje od opasnih užitaka, kako bismo izbjegli grešnu prigodu, opasnost od grijeha.

Mrtvljenje je također i odricanje od određenih dozvoljenih užitaka kako bismo osigurali vlast volje nad našom sjetilnom prirodom.

Naš je Gospodin preporučio svojim učenicima prakticiranje posta, odricanje i mrtvljenje pogleda i dodira.

Sveti Pavao je bio toliko svjestan potrebe mrtvljenja tijela da ga je teško kažnjavao kako bi izbjegao grijeh i osudu na vječno prokletstvo. U 1. poslanici Korinćanima kaže: 

"Krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao."

Primjer sv. Vinka Paulskog

Sveti Vinko Paulski prakticirao je konstantno mrtvljenje osjetila, uskraćujući si i dozvoljene užitke, a često je prakticirao i dobrovoljnu patnju. Kada je putovao, nije dopuštao svojim očima da uživaju u lijepim prizorima, što je dopušteni užitak. Na putovanjima nije gledao krajolik, već je pogled držao na svom raspelu.

Je li lice migranta – lice Isusa?

Usred sve većeg muslimanskog nasilja u Europi, papa Franjo ostaje čvrsto pri obrani masovne migracije.

U svojoj Urbi et orbi božićnoj poruci, usporedio je migrante sa Svetom obitelji prisiljenoj putovati u Betlehem gdje nisu mogli pronaći sobu za boravak, a u svojoj poruci povodom Svjetskog dana mira Papa je osudio one koji smatraju da masovna migracija predstavlja rizik za nacionalnu sigurnost. Takvi su ljudi krivi za “umanjivanje ljudskog dostojanstva kojega imaju svi kao sinovi i kćeri Božje”.

Kao i u prethodnim prilikama, Papa je zaključio da oni koji ne primaju migrante “siju nasilje, rasnu diskriminaciju i ksenofobiju”. S druge strane, oni koji primaju migrante s dobrodošlicom primaju Krista. U obraćanju predstavnicima Caritasa u rujnu, papa Franjo rekao je da “nas sam Krist traži da prihvatimo našeg brata i sestru migranta i izbjeglicu širom otvorenih ruku”. U drugim je prilikama govorio da u licima migranata vidimo lice Isusa.

Od početka njegovog pontifikata, jedna od Papinih omiljenih tema su oni koji zatvaraju granice, a zapravo zatvaraju vrata Isusu. Ako ste kršćanin, teško je ignorirati taj argument. Tko želi Isusu zalupiti vrata? Tko želi na Sudnji dan čuti: “Bio sam stranac i niste me primili”?

Molitve za ministrante kod oblačenja

Kod oblačenja reverende:

“Dominus, pars haereditatis meae, et calicis mei: tu es, qui restitues hereditatem meam mihi.”

[Gospodine, dio si baštine moje i kaleža moga, Ti si Onaj koji će obnoviti naslijeđe moje.]

Kod oblačenja kote:

“Indue me, Domine, novum hominem, qui secundum Deum creatus est in iustitia et sanctitate veritatis. Amen.”

[Odjeni me Gospodine, u nova čovjeka, po Bogu stvorena u pravdi i svetosti istine. Amen.]

Zašto tradicionalna latinska Misa

Centralna i najsvetija tradicija Crkve je Sveta Misna Žrtva. 

Misa naših predaka, tradicionalna latinska Misa, ponekad nazvana tridentska Misa pape Pija V., zato što je bio zahtjev koncilskih otaca koji su zasjedali između 1545. i 1563. g. u talijanskom gradu Trentu da nam papa Pio V. da tradicionalnu latinsku Misu, kakvu smo upoznali i zavoljeli.

Sveti Pio V. nije uveo novu Misu. Sve što je on učinio bilo je uklanjanje iz tada postojeće latinske Mise preduge molitve koje su na vlastitu inicijativu dobronamjerni, no ponekad pretjerano pobožni biskupi i svećenici, tijekom stoljeća dodali Misi koju su naslijedili.

Povijesna intervencija svetog Pija V. nije se sastojala u uvođenju nove, novus ordo, Mise u Crkvu, već u povratku stare Mise, u svoj njenoj svečanoj jednostavnosti. Mise tako stare da neke njene ceremonije i molitve sežu u vrijeme našeg Gospodina i Njegovih apostola, i u vrijeme rimskih katakombi, gdje su služene prve latinske Mise prije 1900 godina - ne na stolovima, već na grobovima mučenika – prvih članova naše Crkve. Ti divni muškarci i žene, dječaci i djevojčice, koji su prije birali smrt nego izdaju ili kompromis njihovih i naših uvjerenja.

Bula “Quo primum”

Apostolska bula kojom je sveti papa Pio V. vratio natrag originalnu latinsku Misu izdana je 19. srpnja 1570. g. Njen je cjeloviti tekst postao sastavni dio službenog Rimskog misala, otisnut na prvim njegovim stranicama, kojeg je isti Papa naručio - za sva vremena - kao jedini misal koji će se otada i zauvijek koristiti u slavljenju Mise.

Uistinu su bili vrlo rijetki slučajevi u povijesti da je papa nedvosmisleno objavio svijetu da koristi puninu svog apostolskog autoriteta kao vrhovni poglavar Kristove crkve kako bi izdao dekret koji obvezuje zauvijek, za sva vremena, i prijeti onima koji bi se usudili prekršiti ga ne samo ekskomunikacijom iz Crkve, već i samim Božjim gnjevom ("upast će u srdžbu Svemogućega Boga").

Jedan takav rijetki papinski dekret bila je bula "Quo primum" pape Pija V. koja se bavi tradicionalnom latinskom Misom. 

Tekst bule sv. Pija V. Quo primum tempore je slojevit, sadrži i naredbe i dopuštenja, čak izričito svima daje »indult« za slavljenje Mise po ovome misalu. Između ostaloga, trajno jamči svim svećenicima da se smiju pridržavati ovoga obreda bez ikakvih skrupula u savjesti ili bojazni pred crkvenom kaznom. Na više mjesta ističe trajnost i nepromjenjivost ove uredbe.

"Snagom ove naše konstitucije koja će trajno vrijediti, određujemo i zapovijedamo da se ovome Misalu nikada ništa ne dodaje, oduzima ili mijenja. Jednako tako određujemo i izjavljujemo da se (...) svećenici ne obvezuju slaviti Misu drukčije nego smo to odredili. Također im trajno dopuštamo i odobravamo apostolskom vlašću i snagom ove odredbe da odsada potpuno slijede ovaj Misal kod pjevanja ili recitiranja Mise u kojim god Crkvama, bez ikakvih skrupula u savjesti i bez upadanja u bilo kakve kazne, osude i zabrane, te da se njime mogu i smiju slobodno i zakonito služiti."

“… i da se nitko ne tjera ili primorava zamijeniti ovaj Misal; ; i da se ovo Naše pismo ni u koje vrijeme ne smije opozvati ili preinačiti, nego da zauvijek čvrsto i valjano ostane na snazi.”

"Neka, dakle, nikome od ljudi ne bude dopušteno povrijediti ovu obznanu Našega odobrenja, (...) zapovijedi, i zabrane, niti joj se nerazboritom drskošću suprotstaviti. A ako bi se netko drznuo to pokušati, neka znade da će upasti u srdžbu Svemogućega Boga i blaženih Apostola njegovih Petra i Pavla!"

U kratkom video izlaganju o. Gommar A. De Pauw objašnjava zašto je i dalje nakon Drugog vatikanskog koncila ostao vjeran služenju tradicionalne latinske Mise.
Za prijevod na hrvatski kliknite ikonicu cc na videu.

FSSPX - Hodočasnički kip Majke Božje Fatimske

Za prijevod na hrvatski kliknite ikonicu cc na videu.

Određena moda prepreka je Gospinom trijumfu i miru u svijetu

Je li grijeh nositi kratke hlačice, haljine bez naramenica, kratke suknje, "ženske" hlače, suvremene kupaće kostime, itd.?

Ova pitanja i dalje uznemiruju i takozvane konzervativne katolike gotovo stoljeće nakon pojave trenda razgolićivanja u ženskoj odjeći koncem Prvog svjetskog rata. Pravi tradicionalni katolici, svjesni kreposti kršćanske čednosti i čistoće, odbijaju slijediti masu i prihvatiti hedonističku modu. Oni znaju da Blažena Djevica Marija nikada ne bi prihvatila te poganske stilove koji su toliko u suprotnosti s kršćanskom tradicijom čednosti.

Naša je Blažena Majka unaprijed znala kakva će moralna pustoš uslijediti nakon uvođenja ove grešne mode. Zato je Ona osobno došla u Fatimu 1917. da nas upozori.

Istovremeno je unaprijed dala odgovor na pitanje ”Je li grešno slijediti ovu modu?”

Sedmogodišnjoj je Jacinti Gospa povjerila ovo proročanstvo koje sadrži Njenu teologiju po pitanju suvremene mode:

“Bit će uvedeni određeni modni stilovi koji će jako vrijeđati našeg Gospodina.”

Neka modernistički pseudoteolozi shvate da su u ozbiljnom konfliktu s ovom nebeskom porukom kada opraštaju tolikim katoličkim ženama i djevojkama odijevanje po tim “određenim modnim stilovima”. Oni ne mogu blagosloviti ovu grešnu modu škropeći ju svetom vodom. 

 Presuda naše Gospe je da su ti modni stilovi smrtni grijeh.

Jer, rečeno teološkim rječnikom, "jako vrijeđati našeg Gospodina" predstavlja smrtni (težak) grijeh.

Koliko je naša Blažena Majka žalosna kada toliko mnogo ljudi ignorira Njeno majčinsko upozorenje!

"Ljudi moraju prestati vrijeđati Boga, Koji je već previše vrijeđan", Ona moli.

Umjesto da se obazre na Gospine molbe, “masa” Ju odbija kao uzor čednosti i traži svoje uzore u taboru Njenog neprijatelja, Sotone.

Kako katolici mogu biti tako slijepi?


Oni slijede kao ovce

Koliko je žalostan zasigurno bio i sam Kristov namjesnik, papa Pio XII., kada se žalio na ovu sljepoću u svom govoru 17. srpnja 1954. godine!

Ovo su riječi Svetoga Oca:

Euharistija – potreba našeg srca

Fecisti nos ad Te, Deus! 

Za Sebe si nas, Gospodine, stvorio!

Sv. Augustin

Zašto je Isus Krist u Euharistiji? Na to bi se pitanje mogli dati mnogi odgovori. Jedan koji ih sve objedinjuje glasi: zato što nas On voli i zato što želi da mi volimo Njega. Ljubav – to je motiv za ustanovljenje Euharistije. Za nas bi bez Euharistije Kristova ljubav bila beživotna, ljubav prošlosti, koju bismo brzo zaboravili, i to bi nam bilo gotovo i oprostivo. Ljubav ima svoje zakone, svoje zahtjeve, koje sama Euharistija u potpunosti zadovoljava. 

Zbog Euharistije Isus ima svako pravo biti voljen jer nam u Njoj On daje dokaz beskonačne ljubavi. Prirodna ljubav, kako ju je Bog usadio u naša srca, zahtijeva tri stvari: obostranu prisutnost ili zajedništvo života, zajedničko vlasništvo nad imovinom, i savršeno sjedinjenje.

I.

Odsutnost prijatelja je nevolja prijateljstva, njegovo mučenje. Odvajanje oslabljuje i najsnažnije prijateljstvo i, ako je ono dugotrajno, može završiti potpunim prekidom prijateljstva. Kad naš Gospodin ne bi bio prisutan, već bi bio daleko, naša bi ljubav prema Njemu ohladila zbog odsutnosti. U prirodi je čovjeka i njegove ljubavi da mu je potrebna prisutnost objekta njegove ljubavi kako bi volio. Vidimo što se dogodilo nesretnim apostolima dok je naš Gospodin bio u grobu. Učenici su u Emausu priznali da su gotovo izgubili vjeru; njihov dobri Gospodin više nije bio s njima.