1. Ovdje će ti brzo biti kraj. Stoga pogledaj kako je s tobom.
2. Čovjek danas živi, sutra ga već nema.
3. A kad iščezne s očiju, brzo nestane i iz sjećanja.
4. O tupoga li i krutoga ljudskog srca! Obazire se samo na sadašnje stvari, a za buduće malo mari.
5. U svakom djelu i namisli vladaj tako, kao da ćeš danas umirijeti.
6. Kad bi imao čistu savjest, ne bi se osobito bojao smrti.
7. Mnogo je bolje čuvati se grijeha, nego bježati od smrti.
8. Ako nisi pripravan danas, kako ćeš biti sutra?
9. Sutra je nesigurno i tko zna hoćeš li ga imati?
10. Što koristi dugo živjeti kad se malo popravljamo?
11. Ah, dug život često ne popravlja, već nerijetko umnožava krivicu.
12. O da smo bar jedan dan ispravno živjeli na ovome svijetu!
13. Mnogi broje godine od obraćenja, ali je često sitan plod njihova poboljšanja.
14. Ako je strašno umrijeti, možda je još pogibeljnije dugo živjeti.
15. Blažen onaj koji uvijek ima pred očima čas svoje smrti i svaki se dan pripravlja na umiranje.
16. Ako si vidio nekoga umirati, znaj da ćeš ti istim putem prolaziti.
17. Kad svane, pomisli da nećeš doživjeti večeri. Kad smrkne, ne usuđuj se nadati jutru.
18. Budi, dakle, uvijek pripravan i živi tako da te smrt nikad ne zatekne nepripravna.
19. Mnogi umiru naglo i neočekivano. "Jer u čas kad i ne mislite, Sin čovječji dolazi."
20. Kad dođe taj posljednji trenutak, počet ćeš mnogo drukčije misliti o čitavu svojem proteklom životu i vrlo ćeš žaliti što si bio tako nemaran i mlak.
21. Sretan je i pametan onaj koji sada u životu nastoji biti onakav kakav želi biti u smrti.
22. Veliku hrabrost pri umiranju, naime, ulit će ti potpuno preziranje svijeta, žarka želja za napredovanjem u krepostima, ljubav prema zaptu, trud u pokori, spremnost na poslušnost, samozataja i podnošenje svake protivštine iz ljubavi prema Kristu.
23. Mnogo dobrih djela možeš učiniti dok si zdrav, a kad se razboliš, ne znam što ćeš moći.
24. Malo ih je koji se poprave u bolesti; kao što se malokad posvećuju i oni koji mnogo putuju.
25. Ne uzdaj se u prijatelje i u rodbinu i ne odgađaj svoje spasenje za budućnost jer će te ljudi zaboraviti brže no što misliš.
26. Bolje se pobrinuti sada, dok je hora, i gdjekoje dobro djelo poslati unaprijed, nego se uzdati u tuđu pomoć.
27. Ako se sada ne brineš za sebe, tko će se za te brinuti u budućnosti?
28. Sadašnje je vrijeme predragocjeno, ali ga, na žalost, nedovoljno iskorištavaš da bi u njemu zaslužio vječni život!
29. Doći će vrijeme kad budeš zaželio dan ili sat da bi se popravio, i ne znam hoće li ti poći za rukom.
30. Ej, dragi, kakve bi se pogibelji oslobodio, kakva golema straha riješio, kad bi već sada bio bogobojazan i mislio na smrt!
31. Nastoj sada živjeti tako, da se u času smrti možeš više radovati nego bojati.
32. Uči sad umirati svijetu da bi tada počeo živjeti s Kristom.
33. Uči sada sve prezirati da bi tada mogao slobodno pristupiti Kristu.
34. Kroti sada svoje tijelo pokorom, da bi se tada mogao sa sigurošću nadati.
35. O, luđače, što misliš da ćeš živjeti dugo, kad ti nijedan dan nije siguran?
36. Koliki su se prevarili i neočekivano rastali od tijela!
37. Koliko si puta čuo govoriti: onaj je pao od mača, onaj se utopio, onaj je pavši s visoka slomio vrat, onaj se ukočio pri jelu, onomu došao kraj usred igre; jedan poginuo od vatre, drugi od oružja; jedan od kuge, drugi od razbojnika.
38. I tako je svima svršetak smrt, a ljudski život odmiče kao sjena.
39. Tko će se tebe sjetiti nakon smrti i tko će se pomoliti za te?
40. Učini, dragi, učini, sada, što god za sebe možeš učiniti, jer ne znaš kad ćeš umrijeti.
41. A ne znaš ni što te čeka nakon smrti.
42. Dok imaš vremena, sabiri besmrtno blago.
43. Ne razmišljaj ni o čemu drugom nego o svojem spasenju; brini se samo za ono što je Božje.
44. Sada sebi priskrbi prijatelje štujući svece i nasljedujući njihova djela, da bi te oni, kad ostaviš ovaj svijet, primili u vječne stanove.
45. Boravi na ovoj zemlji kao putnik i gost kojega se uopće ne tiču svjetski poslovi.
46. Sačuvaj srce slobodno i okrenuto Bogu, jer ovdje nemaš grada u kojemu ćeš ostati.
47. Onamo sa suzama upravljaj svagdanje uzdahe i prošnje da bi tvoja duša nakon smrti zaslužila sretno prijeći Gospodinu.
__________________
2. Usp. 1 Mak 2,63;17. Mt 26,20; 19. Lk12,40; Mt 24,44; 25. Usp. Sir 5,8; 32. Usp. Rim 6,8; 34. Usp. 1 Kor 9,27; 38. Usp. Ps 144,4; Job 14,2; 40. Usp. Mt 25,13; 42. Usp. Gal 6,10; 44. Usp. Lk 16,9; 45. Usp. 1 Pt 2,11; 46. Heb 13,14.
Toma Kempenac, „Nasljeduj Krista“ – 23. poglavlje: „Razmišljanje o smrti“
četvrtak, 27. travnja 2017.
petak, 21. travnja 2017.
Crkveni naučitelj sveti Alfonz de Liguori o molitvi; Za svladavanje napasti bezuvjetno nam je potrebna Božja pomoć
Peto, najpotrebnije sredstvo za duhovni život i za stjecanje ljubavi Božje jest molitva. [Prva četiri su: želja za savršenošću, odlučnost, misaona molitva (razmatranje) i Euharistija tj. često primanje sv. Pričesti] Po molitvi nam Bog otkriva svoju veliku ljubav prema nama. Može li biti veće ljubavi od toga kad netko kaže svom prijatelju: „Prijatelju, traži od mene što god hoćeš i ja ću ti to dati“? A Gospodin Isus nam upravo to kaže: „Molite, i dat će vam se!“ (Lk 11, 9) Zato je molitva svemoguća jer nam može od Boga isprositi svako dobro. Tko moli, dobiva od Boga ono što traži, kako piše Teodor. Lijepe su i riječi proroka Davida: „Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi, naklonosti ne odvrati od mene!“ (Ps 66, 20).
(…) Ponizna molitva nije samo korisna, nego i nužna za spasenje. Za svladavanje napasti bezuvjetno nam je potrebna Božja pomoć.
(…) Nju [posebnu milost] dobiva samo onaj tko moli, a tko ne moli, ne dobiva je i propada. Govoreći posebno o milosti konačne ustrajnosti: da, naime, umremo u milosti Božjoj – (ta je milost bezuvjetno potrebna za naše spasenje jer bez nje bismo zauvijek bili izgubljeni) – kaže sveti Augustin da je Bog daje samo onome tko moli. To je razlog da ih se tako malo spašava; malo ih je, naime, koji traže od Boga ovu milost ustrajnosti. Ukratko, kako uče sveti oci, molitva nam je potrebna ne samo zato što je potrebna kao zapovijed (prema ocima, smrtno griješi tko kroz mjesec dana ne preporuči Bogu svoje vječno spasenje), nego i jer nam je potrebna kao sredstvo, to jest tko ne moli, ne može se spasiti. Razlog je taj što se ne možemo spasiti bez pomoći Božjih milosti koje Bog daje samo onome tko moli. Budući da su napasti i opasnosti za pad u grijeh stalne, stalna treba biti i naša molitva da ne izgubimo Božju milost.
(…) Stari su oci u pustinji neprekidno molili Gospodina: „Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš“ (Ps 70,2). Tu molitvu i mi trebamo ponavljati , osobito u vrijeme napasti. Tko tako ne radi, propao je. I neka bude velika vaša vjera u molitvu jer je Bog obećao uslišati onog koji mu se moli: „Tražite, i dat će vam se“ (Iv 16, 24). (…) A kad se molimo Bogu, preporučimo se i Mariji, posrednici svih milosti. Istina je da Bog daje milosti, ali ih daje preko Marijinih ruku, kaže sv. Bernard. Ako i Marija za nas moli, budimo sigurni da ćemo uvijek biti uslišani.
Sveti Alfonz de Liguori
Iz knjige: Kako ćemo ljubiti Isusa Krista
utorak, 18. travnja 2017.
PRAVO LICE MODERNISTA - NEPRIJATELJA ŽIVOGA BOGA Progon tradicionalnog bratstva egzorcista
Tradicionalna grupa svećenika egzorcista okupljenih u Bratstvu Žalosne Gospe koje je osnovao p. Chad Ripperger zamoljena je da napusti biskupiju u Tulsi u rujnu 2016. godine nakon što je biskup David Konderla imenovan biskupom Tulse. Tradicionalno bratstvo djelovalo je u biskupiji Tulse gotovo pet godina pod biskupom Edwardom Slatteryjem, no „Bratstvo nikada nije bilo kanonski uspostavljeno“, kako stoji u dopisu biskupa Konderle.
Za veći prikaz kliknite na sliku |
Konderla je vrlo brzo protjerao spomenuto Bratstvo, odnosno doloriste, kao i drugu grupu tradicionalnih sestara, Kćeri Marijinih, Majke nade Izraela, koju je vodila majka Miriam, židovka koja se obratila na katoličku vjeru. Biskup je zanijekao da ga je neprijateljstvo navelo da zabrani djelovanje ovih grupa. „Ne, nije istina da ne odobravam tradicionalnu latinsku Misu i ljude privržene njoj“, biskup je izjavio u studenom prošle godine. „Bilo bi pogrešno povezati neodobravanje s odlukama koje je biskupija donijela u vezi ove dvije vjerske zajednice.“
Autor bloga http://okietraditionalist.blogspot.hr/ Jospeh Ostermeier izjavio je: „Uzimajući u obzir cijeli vremenski okvir i dostupne činjenice, osobno mislim da su doloristi zamoljeni da odu zbog svoje odanosti katoličkoj tradiciji i tradicionalnoj latinskoj Misi. Ta se pobožnost ne uklapa u novu viziju biskupije nakon odlaska biskupa Slatteryja u mirovinu, koji je bio predan katoličkoj tradiciji i tradicionalnoj Misi.“
P. Ripperger poznat je među tradicionalnim katolicima zbog svojih propovijedi i stranice Sensus Traditionis. Doloristi izvode egzorcizme upotrebljavajući stari obred, kojeg se smatra moćnijim i efikasnijim u slučajevima demonskog opsjednuća i opresije.
Ostermeir zaključuje: "Volio bih da ih se ne iskorijeni iz Oklahome. Ipak, javne sotonske crne mise su ovdje postale tradicija. Poznajem katolike u Oklahomi na čiji su duhovni život u velikoj mjeri utjecala djela milosrđa dolorista. Npr., prijatelj je sa ženom i djecom posjetio njihov samostan zbog Svete Mise, duhovnog savjetovanja i tradicionalnih molitava za manji egzorcizam radi oslobođenja od određenih opresija."
U službenom dopisu biskup ne daje nikakvo objašnjenje zašto Bratstvo više ne smije djelovati, već aludira da se nisu uklopili u „pastoralni život biskupije“. U objašnjenju se navodi kao razlog to što nikada nisu bili kanonski uspostavljeni, iako je bivši biskup 27. ožujka prošle godine služio svečanu pontifikalnu Misu u crkvi Svete obitelji u Tulsi prilikom koje je javno utemeljeno Bratstvo Žalosne Majke .
Svećenici doloristi naporno su radili pružajući duhovno usmjeravanje, savjetovanje i molitve egzorcizma mnogim osobama koje su patile od strašnih duhovnih problema. Živjeli su mirnim, polukontemplativnim životom u samostanu kojeg su utemeljili u vrlo ruralnom području, daleko od grada.
Biskup Konderla imenovan je biskupom Tulse prošlog ljeta, a samo dva mjeseca nakon toga protjerao je doloriste, samo nekoliko dana prije putovanja u Rim na sedmodnevnu konferenciju koja obučava novoimenovane biskupe.
Na svojoj službenoj stranici Bratstvo Žalosne Majke navodi:
Novi biskup Tulse, Njegova Ekselencija, David Konderla, odlučio je da apostolat Bratstva Žalosne Gospe više neće biti dijelom rada biskupije. Vaše molitve su dobrodošle tijekom ovog vremena do prijelaza u drugu biskupiju. Uskoro očekujte više informacija. (http://www.dolorans.org/)
subota, 15. travnja 2017.
Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici!
Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!
Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici!
Janje ovce oslobodi, Krist nas grešne preporodi.
Sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta:
Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada.
Marijo, o reci što je? Što ti oko vidjelo je?
"Grob ja vidjeh Krista Boga, svijetlu slavu uskrsloga,
Anđele i platno bijelo u kom' bješe sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje;
Pred vama će tamo gdje je cvjetna strana Galileje."
Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine;
Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan!
Amen, aleluja!
“No budući da je spomenuta kuga još uvijek harala Rimom, zapovjedio je Grgur da se na uobičajen način u uskrsno vrijeme održi procesija s litanijama oko grada. Naredio je da se u procesiji s poštovanjem nosi slika vazda blažene Djevice Marije.
I gle, sva okuženost i sav vrtlog u zraku uzmicali su pred slikom, a ostajala je čudesna vedrina i čistoća. Tada su se s visine u blizini slike, kako pričaju, čuli glasovi anđela kako pjevaju: Kraljice neba, raduj se, aleluja, jer koga si dostojna bila nositi, aleluja, uskrsnu kako reče, aleluja. A Grgur je odmah dodao ovo što slijedi: Moli za nas, molimo te (Boga), aleluja. I Grgur toga trena ugleda nad utvrdom Crescenzio anđela Gospodnjega kako otire krvav mač i vraća ga u korice: shvati da je kuga prošla, a to se i dogodi. Stoga se onaj grad otada zove Castel Sant’Angelo.”
KRALJICE NEBA
Moli se od Uskrsa do Duhova umjesto Anđeo Gospodnji
Kraljice neba, raduj se, aleluja.
Jer koga si dostojna bila nositi, aleluja.
Uskrsnu kako je rekao, aleluja.
Moli za nas Boga, aleluja.
Veseli se i raduj, djevice Marijo, aleluja.
Jer uskrsnu Gospodin uistinu, aleluja.
Pomolimo se.
Bože, koji si se dostojao razveseliti svijet uskrsnućem svoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, daj, molimo te, da po njegovoj majci djevici Mariji postignemo radosti vječnoga života. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen.
ponedjeljak, 10. travnja 2017.
Papa Franjo se našalio na račun Presvetog Trojstva
17. ožujka ove godine lista blasfemija pape Franje nadopunjena je ni više ni manje nego šalom na račun Presvetog Trojstva.
Dr. Emilce Cuda, prva žena koja je doktorirala u području teologije na Papinskom katoličkom sveučilištu Argentine, ovih je dana imala audijenciju kod pape Franje.
Crux je objavio izvještaj o susretu u kojem navode sljedeće:
Ona kaže da ih je Franjo naveo da se bave teološkom etikom s „hermeneutikom zajedništva u različitosti“, idejom koja je već bila prihvaćena prije njegovog izbora za papu. To je tema za koju Papa ima intelektualnu strast: stvaranje procesa u kojima Duh Sveti stvara nove sinteze u postojećim razlikama i nesuglasjima. Na sastanku je Papa u šali usporedio to s načinom na koji funkcionira Presveto Trojstvo. „Unutar Presvetog Trojstva svi se svađaju iza zatvorenih vrata.“ Cuda navodi da im je Franjo rekao: „Ali izvana odaju sliku zajedništva.“
Ovakvu blasfemiju uopće ne treba niti komentirati. Za one koji će ovo možda okarakterizirati kao „ništa strašno“, preporučamo čitanje i razmatranje o Beskonačnom Božjem Veličanstvu.
Druga Božja zapovijed čak zabranjuje spominjanje Božjeg imena uzalud. „Ne uzimaj uzalud imena Gospoda, Boga svojega, jer Gospod neće pustiti bez kazne onoga, koji uzima ime Njegovo uzalud.“ (Izl 20, 7)
Koliko je gore izravno vrijeđati Boga kao Trojstvo Osoba koje se tek pretvaraju da su u zajedništvu, a nisu!
Pored toga što je izjava blasfemična, ona je napad na Božje Beskonačno Savršenstvo, savršenu harmoniju Njegove Volje, Njegove beskonačne dobrote, itd. Ukratko, ova „šala“ implicira i hereze.
Zaključit ćemo ovu temu svetim riječima našeg Gospodina:
“Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro; a zao čovjek iz zla blaga iznosi zlo, jer čega je srce puno, o tom govore usta.” (Lk 6:45).
subota, 8. travnja 2017.
Tradicionalni obred zaruka
Iz obrednika:
Rituale in usum cleri regularis et saecularis totius Bosniae et Hercegovinae jussu et auctoritate Josephi Stadler metropolitae et archiepiscopi Vrhbosnensis, Paschalis Buconjić episkopi Mandetriensis et Dumnensis, Mariani Marković episcopi Danabensis et administratoris Banjalucensis atque Matthaei Vodopić episcopi Ragusani et administratoris dioecesis Merkanensis et Tribuniensis editum, Typis Soc. Sryriae, Graecii 1887.
Izvor
Izvor
petak, 7. travnja 2017.
Crkva je davno osudila liturgiju na narodnom jeziku - Papa Franjo: "Tridentska Misa je korak unatrag."
7. ožujka 2015. papa Franjo slavio je 50. godišnjicu uvođenja liturgije na narodnom jeziku. Iskoristio je tu priliku da da na znanje, što se njega tiče, da povratak Crkve Tridentskoj latinskoj Misi ne dolazi u obzir. Takvu je ideju nazvao "korakom unatrag".
Jedan od najupečatljivijih dijelova njegove propovijedi bio je dio u kojem je rekao: „Zahvalimo Gospodinu za ono što je učinio u Svojoj Crkvi u ovih 50 godina liturgijske reforme. Bila je to uistinu hrabra gesta Crkve kada se približila Božjem narodu tako da (vjernici) mogu bolje razumjeti što čine.“
„Ovo je za nas važno, da nastavimo s Misom na ovakav način. Nije moguće ići natrag. Moramo uvijek ići naprijed. Uvijek naprijed. A oni koji idu natrag griješe.“
Ovdje se Papa, naravno, obraća tradicionalnim katolicima.
No, zanimljivo je pogledati što se tu zapravo događa. Papa Franjo zapravo kaže da u Crkvi ima nešto što se ne može promijeniti. Primijetit ćete da je jedini put kada "naprednjaci" tako govore onda kada žele utvrditi revoluciju. Papa Ivan Pavao II. radio je istu stvar po pitanju nove ekumenske orijentacije. Rekao je da nema natrag, da se to ne može promijeniti. U svojoj enciklici "Ut unum sint" iz 1995. napisao je: "Na Drugom vatikanskom koncilu Katolička crkva se nepovratno posvetila putu ekumenskog izazova..."
Papa Ivan Pavao II. bio je jedan od najrevolucionarnijih papa u povijesti. Cijeli njegov pontifikat bio je samo "promjene, promjene, promjene", "novotarije, novotarije, novotarije", no ovdje on kaže da ima nešto u Crkvi, taj dragocjeni ekumenizam, kojeg se ne može mijenjati.
Liturgija na narodnom jeziku – nepoštivanje crkvenog Učiteljstva
Ono što modernisti uporno ignoriraju je činjenica da liturgija na narodnom jeziku predstavlja nepoštivanje crkvenog višestoljetnog Učiteljstva.
Izvanredni tomistički teolog p. Edward Hanahoe, koji je u 50-ima i 60-ima prošlog stoljeća dobro razumio što se događa, napisao je da je taktika ekumenista i modernista pretvarati se da Učiteljstvo o određenim temama nije progovorilo, temama koje stoje kao prepreka na putu novom programu. Oni to nužno ne moraju nijekati, već jednostavno o tome ne govore. Pretvaraju se da ne postoji.
Ono što ovdje imamo jest da su nam ekumenisti na visokim pozicijama nametnuli liturgiju na narodnom jeziku. Prava operacija dirigirana s vrha. Oni se jednostavno pretvaraju da Učiteljstvo nije progovorilo o liturgiji na narodnom jeziku i da ju nije osudilo, i onda još slave taj čin neposluha kao pravi napredak.
Crkveni nauk po pitanju narodnog jezika
1.) Dogmatski Tridentski koncil zabranjuje liturgiju na narodnom jeziku. Kanon br. 9, 22. sesija Koncila, nezabludivo naučava:
„Tko kaže da se Mise trebaju slaviti samo na narodnom jeziku... neka bude kažnjem anatemom.“
To je prilično jasno. Ne vidim kako bi se još to moglo protumačiti.
2.) Zatim imamo papu Pija VI. koji u svom pismu "Auctorem Fidei" iz 1794. posebno odbacuje zahtjev za "izražavanjem liturgije na narodnom jeziku". Ovu ideju on odbacuje kao "lakoumnu, vrijeđa pobožne uši, uvredljiva za Crkvu, sklona prigovorima krivovjernika protiv nje."
3.) Pio XI. je u svom apostolskom pismu iz 1922. "Officiourum Omnium" piše: „...znanje i upotreba latinskog jezika, tako blisko povezanog sa životom Crkve, je važno, ne toliko zbog kulturoloških razloga ili razloga pismenosti, već vjerskih.“
„Crkva, upravo zato što obuhvaća sve narode i zato što će trajati do kraja vremena... zbog svoje same prirode zahtijeva jezik koji je univerzalan, nepromjenjiv i nenarodni.“
4.) I naravno, tu je enciklika pape Pija XII. iz 1947. "Mediator Dei" u kojoj stoji: „Upotreba latinskoga jezika, kako je na snazi u velikom dijelu Crkve, jasan je i plemeniti znak jedinstva i djelotvorno sredstvo protiv bilo kojega iskrivljavanja pravog nauka.“
Vidimo da je moderna liturgija na narodnom jeziku osuđena na Tridentskom koncilu, u papinskim dokumentima, a isto tako vidimo da se ostvaruje upozorenje pape Pija XII. S uvođenjem nove Mise vidimo slom jedinstva o kojem je pričao, i opadanje liturgije, primarno s uvođenjem novus ordo Mise, koja je stvorena kako bi zadovoljila zahtjeve ekumenizma, a vidimo i mnoštvo liturgijskih zloupotreba koje su proizašle iz te nove liturgije.
Dakle, papa Franjo kaže da ne smijemo ići unatrag. No, liturgija na narodnom jeziku nije niti korak unaprijed, niti korak unatrag, ona je korak u krivom smjeru. Potpuno krivom. Ono je kršenje vjekovnog nauka i prakse Crkve kroz stoljeća. I uvođenje ove liturgije na narodnom jeziku i tvrdnja da svatko tko se želi vratiti latinskoj liturgiji - griješi, je, s dužnim poštovanjem, zloupotreba autoriteta.
John Vennari,
Catholic Family News
četvrtak, 6. travnja 2017.
Svetogrđe u Rimu: anglikanska liturgija u Bazilici sv. Petra
Dana 13. ožujka napunilo se četiri godine otkako je Jorge Bergoglio izabran za papu (ili bolje rečeno za vođu modernista - neprijatelja živoga Boga). Koji bi bio dostojan način da se obilježi taj poseban dan? Možda da se u Bazilici sv. Petra održi anglikanska liturgija na oltaru Katedre sv. Petra?
Upravo to se i dogodilo.
Ta svetogrdna scena odigrala se u 15 sati. Anglikanska liturgija koju su celebrirali nije bila „misa“ nego anglikanski ekvivalent svečane večernje, prema anglikanskom obredniku „Book of Common Prayer“ iz 1662. Čini se da Vatikan danas jedino dopušta liturgiju prije 1962. ako obećaš da će biti nekatolička.
Tko je bio prisutan? Prema izvještaju Diane Montagne na stranici Aleteia, predsjedao je anglikanski nadlaik David Moxon, ravnatelj Anglikanskog centra u Rimu. Pjevao je zbor koledža Merton s Oxforda. S „katoličke“ strane bio je prisutan i održao je propovijed Arthur Roche, tajnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kojeg je na to mjesto imenovao Benedikt XVI. Franjo nije bio prisutan, no to ne znači da se protivi tom svetogrđu. Iako je službeno odobrenje dao kard. Angelo Comastri, koji je „nadsvećenik“ Bazilike sv. Petra, to svetogrđe se nikad ne bi održalo bez odobrenja sa samoga vrha, a naravno znamo što Franjo misli o zajedničkoj molitvi s hereticima i profanaciji svetinja.
Osim toga što anglikanski „kler“ ne posjeduje valjano ređenje, kao što je papa Leo XIII. nepogrješivo definirao i što Franjo potpuno ignorira – tj. oni su svi laici, ili u današnje vrijeme laikinje – činjenica da se zajedničko štovanje s protestantima dogodilo baš u Bazilici sv. Petra u Vatikanu svjedoči koliko je doista trula modernistička koncilijarna sekta, i daje nam još jedan razlog za vjerovati da u današnjem vremenu vidimo „grozotu pustoši, o kojoj je govorio Danijel prorok, kako stoji u svetom mjestu“ (Mt 24, 15).
Taj svetogrdni i bogohulni događaj celebriranja anglikanske liturgije u Bazilici sv. Petra slaže se s nedavnim vijestima iz Rima, prema kojima Vatikan navodno radi na ekumenskoj „misi“ koju bi koristili „katolici“, kao i anglikanci i drugi protestanti. To također potencijalno rasvjetljuje izjavu kard. Coccopalmeria da treba nadići rigidnost gledanja na sakramente kao valjane ili nevaljane.
Jasno je da odgovara da se takav bogohulni događaj zbio na obljetnicu dana kad je Franjo izabran, i također da se zbio ispred oltara Katedre sv. Petra, gdje se upadljivo isticala prazna stolica (sedes vacans).
Neki će reći da ovo zapravo nije vijest jer se Bazilika sv. Petra odavno već koristi za heretično štovanje, budući da koncilijarna sekta tamo celebrira svoju naopaku misu Pavla VI. Međutim, ovo je drugačije: ovaj put je jednoj otvoreno nekatoličkoj religiji bilo dopušteno da celebrira liturgiju unutar Bazilike sv. Petra, što je bez presedana.
No, da bude jasno: iako je ovo presedan za Baziliku sv. Petra, u koncilijarnoj sekti je dopušteno dati hereticima i raskolnicima da koriste katolička sveta mjesta. Tome je vrata otvorio Drugi vatikanski koncil, a formalno je u zakon stavio Ivan Pavao II. u dokumentu mamutske duljine, Direktoriju za primjenu načela i normi o ekumenizmu, br. 137.
Iako tamo piše da se katoličke crkve mogu posuditi nekatolicima u slučaju da oni nemaju mjesto za svoje štovanje, ne kaže da je to jedini slučaj u kojem se to može dopustiti, a čak i kad bi tako i pisalo, čim je priznato načelo da u određenim okolnostima nekatolici smiju svoje heretične obrede održavati u katoličkim crkvama, otvorena su vrata tom svetogrđu, pa je onda samo pitanje proširenja okolnosti u kojima se to može dogoditi. Na temelju čega bi netko mogao tvrditi da je dopušteno protestantima koristiti katoličku crkvu za njihove obrede u slučaju da nemaju drugog mjesta, ali da nije dopušteno u nekom drugom slučaju kad bi moglo biti na „duhovnu korist“, npr. (u tipičnom koncilijarnom govoru) da „promiče cilj jedinstva kršćana“?
Usput bi valjalo spomenuti da ne postoji slučaj onog što piše u Direktoriju, da protestanti „dostojno slave svoje vjerske obrede“, zato što su njihovi obredi po sebi mrski Bogu. Govoreći objektivno, nijedno heretično štovanje ne može biti „dostojno“ u Božjim očima, tako da taj izraz Ivana Pavla II. implicira herezu indiferentizma. Svako heretično štovanje je lažno štovanje i grijeh protiv Prve Božje zapovijedi:
„Lažno štovanje je suprotstavljeno istini vjere (npr. sada slaviti starozavjetne obrede, koji označavaju da Krist tek ima doći), ili istini obreda (npr. Misa koju govori laik ili Misa po obredu koji nije odobren od Crkve), ili istini činjenica (npr. izmišljena otkrivenja, ekstaze, čuda, relikvije) ili istini morala (npr. žrtvovanje ljudi, štovanje popraćeno nečednim riječima ili glazbom itd.).“
(Vlč. John McHugh i Charles Callan, Moralna teologija, 2. sv., br. 2274)
Budući da je heretično štovanje uvijek u najmanju ruku „suprotstavljeno istini vjere“, predstavlja lažno štovanje.
Na taj način katolici gledaju na ovakve stvari, ali katoličanstvo već mnogo desetljeća nije dopušteno u Vatikanu. Dopustiti heretičnu liturgiju u Bazilici sv. Petra je još gore od onog što je Franjo dopustio u prosincu 2015., kada je pročelje te drevne crkve pretvoreno u ekran projektora za religiju klimatskih promjena. Sjećate li se toga?
Slike i zvukovi svakakvih vrsta puzajućih, zavijajujućih i roktajućih životinja bili su prikazani na pročelju najveće katoličke crkve na svijetu, koja je, da ne zaboravimo, jednom bila posvećena za svrhu prikazivanja savršenog štovanja Presvetom Trojstvu.
Dodatna uvreda je što se ta izopačina dogodila 8. prosinca, na blagdan Bezgrješnog Začeća.
Znamo što Sveto Pismo kaže o kući Božjoj, njezinoj svetosti, i onima što je oskvrnjuju:
„Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska.“ (Post 28, 17)
„Podigni svoje ruke protiv njihove oholosti do kraja; pogledaj što je neprijatelj naopako učinio u svetištu. (...) Zapalili su tvoje svetište, oskvrnuli su prebivalište imena tvoga na zemlji.“ (Ps 73, 3 i 7)
„Kaže im: 'Pisano je: Dom će se moj zvati Dom molitve, a vi od njega činite pećinu razbojničku'“ (Mt 21,13)
„Ne varajte se, Bog se ne da izrugivati.“ (Gal 6, 7)
Bit će strašan dan kad Božji sud kazni koncilijarnu sektu za sve njezine hule, svetogrđa, hereze i opačine.
utorak, 4. travnja 2017.
SRAMOTA I SABLAZAN Logo za posjet pape Franje Egiptu: križ i polumjesec
Tiskovni ured Svete Stolice službeno je potvrdio da će papa Franjo u travnju ove godine poduzeti apostolsko putovanje u Egipat. „Prihvaćajući poziv Predsjednika republike, katoličkih biskupa, koptskog patrijarha Tawardosa II i Velikog imama džamije Al Azhar, šeika Ahmeda Mohameda el-Tayyba, papa Franjo će poduzeti apostolsko putovanje u Arapsku Republiku Egipat 28. i 29. travnja 2017. posjećujući Kairo“, stoji u priopćenju. U razgovoru s novinarima Greg Burke, ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice, dodao je da je jako važno da je papa Franjo pozvan u Egipat od četiriju različitih institucija: predsjednika Abdela Fattaha al-Sisi, katoličkih biskupa, koptskog patrijarha Tawadrosa II i sveučilišta Al-Azhar koje ima najveći autoritet među sunitskim muslimanima.
I za ovo Papino putovanje izvan Italije objavljen je službeni logo, kojeg je nedavno objavila Katolička crkva u Egiptu. Ovaj je logo službenog Papinog putovanja izazvao čuđenje, kao i mnogi ranije, koji su ili izgledali feminizirano, bizarno, ili su prenaglašavali osobu pape Franje do te mjere da logo nije uključivao čak niti križ ili bilo kakvu referencu na Isusa Krista, kao npr. logo za putovanje u SAD iz 2015. ili za ovogodišnje putovanje u Fatimu ili Kolumbiju.
Za one koji su brinuli da će na novom logu opet nedostajati križ donosimo dobre vijesti: križ je ovaj put prisutan, i to čak lijep križ. No to je došlo uz visoku cijenu: lijepi kršćanski križ prikazan je pored muslimanskog polumjeseca. Ovo vizualno stavlja istinu Isusa Krista i Njegove svete vjere na istu razinu sa sotonskom sektom muhamedanaca. Zapravo bi netko mogao iz loga iščitati da je križ podređen polumjesecu utoliko što je polumjesec stavljen prije križa, a logo čak može ostaviti dojam da polumjesec „proždire“ križ.
Radio Vatikan je objavio službeno objašnjenje loga Franjinog puta u Egipat:
„Objavljen je službeni logo Papinog apostolskog putovanja u Egipat. Sveti će Otac biti u posjetu toj zemlji 28. i 29. travnja ove godine. Tri su temeljna elementa prisutna u logu: Egipat, papa Franjo i mir. 'Papa mira u Egiptu mira' stoji na arapskom i engleskom jeziku na dnu loga.
Egipat je predstavljen rijekom Nil – simbolom života – te piramidom i sfingom, koji simboliziraju dugu povijest civilizacije u toj afričkoj zemlji. Križ i polumjesec u središtu loga predstavljaju suživot među različitim sastavnicama egipatskog naroda.
Bijela golubica označava mir koji je najviši dar kojem teži svako ljudsko biće, a također je pozdrav u monoteističkim religijama. Konačno, golubica ide pred papom Franjom kako bi najavila njegov dolazak kao Pape mira u zemlju mira.“
Iako se papu Franju prikazuje kao Papu mira, istina je da dok god on ne propovijeda Kristov mir, nikada neće uspjeti donijeti istinski i dugotrajni mir jer je „Kristov mir jedini pravi mir“ (papa Pio XI., enciklika Ubi Arcano, br. 37); „Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam. Ne dajem vam ga, kao što svijet daje.“ (Iv 14:27).
Papa Franjo ne naviješta obraćenje na katoličku vjeru, obraćenje Kristu, koji je jedini Knez mira (Iz 9:6), već želi da svatko bude sretan u onoj vjeri u kojoj se trenutno nalazi. Nedavno je čak ideju pokušaja obraćenja na katoličku vjeru nazvao „grijehom protiv ekumenizma“. Papa Franjo je naturalist – on vjeruje da istinski mir dolazi kroz dijalog i zajedničku molitvu, koezgistenciju i igranje nogometa. Istina je, naime, da naša pala ljudska priroda (ukorijenjena u istočnom grijehu) i njene posljedice mogu biti nadvladane samo kroz nadnaravni dar posvećujuće milosti, kojeg je Isus Krist zaslužio za nas i nudi nam ga prvenstveno kroz sakramente:
„Dok god pojedinačne osobe i države odbijaju prihvatiti vlast našeg Spasitelja, neće biti izgleda za dugotrajni mir među narodima. Ljudi moraju tražiti Kristov mir u Kristovom kraljevstvu…“
(papa Pio XI., enciklika Quas Primas, br. 1.)
Primjenjivo na ovu situaciju je naricanje proroka Jeremije: “Lom naroda mojega hoće da liječe govoreći mu olako mir, mir, a mira nema.” (Jer 6,14); “Nadasmo se miru, ali dobra nema, čekasmo vrijeme ozdravljenja, al` evo užasa!” (Jer 8,15).
Bez obzira koje je na koncu pravo značenje ovog blasfemičnog loga, jedna je stvar sigurna: Franjo neće propovijedati spasiteljsko Evanđelje Isusa Krista muslimanima u Egiptu, nego će ih utvrditi u njihovoj nevjeri, kao što je to učinio već puno puta.
subota, 1. travnja 2017.
Sveti mučenik Gordije Cezarejski
Sveti Gordije živio je u 3. stoljeću u Cezareji Kapadocijskoj gdje je služio kao centurion u rimskoj vojsci.
Sveti Bazilije Veliki, koji je napisao propovijed u hvalu ovoga sveca, navodi da je u vrijeme njegova mučeništva bio veliki progon kršćana u Cezareji. Na javnim su trgovima bili izloženi drveni i kameni idoli, a svi koji su odbijali prinositi im žrtve bili su mučeni i ubijani. Zaprepaštenje vjernika bilo je veliko jer su idolopoklonici nekažnjeno pljačkali njihove kuće, zatvori su bili puni kršćana, a dok su crkve bile ispražnjene, šume i planine bile su napučene bjeguncima.
U to vrijeme sveti Gordije se odrekao svoje profesije, stavio je u stranu vojničko znakovlje i povukao se u pustinju kako bi se približio Bogu u svetoj molitvi i pokorničkim vježbama.
Usput je čuo da će se u Cezareji organizirati javne igre u čast poganskom bogu Marsu. Zaputio se u grad gdje je vidio veliko mnoštvo ne samo pogana, već i kršćana koji se, slabi u vjeri, nisu stidjeli sudjelovati u ovim đavoljim svetkovinama. Svetac, nadahnut Duhom Svetim, slavio je kršćansku vjeru i osuđivao vjeru pogana koji su obožavali i štovali lažne bogove.
Pogani su zbog ovakvog drskog prekida igara tražili pogubljenje sveca. Ulovili su ga i doveli pred upravitelja, optužujući ga za sve što je rekao. Upravitelj, koji je znao da se sveti Gordije povukao u osamu, pitao ga je zašto se povukao, a zatim opet vratio. Sveti Gordije mu je odgovorio: „Vratio sam se jer žarko želim umrijeti za Isusa Krista; i znajući da si ti najokrutniji, pomislio sam da će mi ovo pružiti najbolju priliku da ostvarim svoju želju.“
Tiranin, čuvši ove riječi, naredi pogubiteljima da se pripreme za mučenje. Svetac se nije pokolebao. Žarko je ponudio svoj život Isusu Kristu i molio je za snagu da može patiti za Njega. Koristili su bič, sprave za mučenje i vatru kako bi pokolebali svetog mučenika, no on je rekao:
„Mučite me koliko želite; što je moja agonija bolnija, veća će mi biti nagrada u Nebu; za rane koje sada prekrivaju moje tijelo bit ću prekriven plaštom slave i za boli koje sada trpim zaradit ću vječnu sreću.“
Nakon što je upravitelj shvatio da ga ne može pokolebati mučenjima, nastojao ga je pridobiti obećanjima o bogatstvu i častima, no svetac je odgovorio:
“Varate se ako mislite da ću mijenjati radosti raja za bijedna dobra koja svijet nudi.”
Napokon, shvativši da su obećanja jednako neučinkovita kao i prijetnje, sudac ga je osudio na smrt.
Dok je svetac koračao prema mjestu pogubljenja, prijatelji su ga nagovarali da popusti željama upravitelja i ne pogine tako bijedno u svojoj mladosti.
Svetac je odvratio: “Ne tugujte za mnom, već za onima koji progone vjerne, jer njih čeka vječni oganj; ja sam spreman umrijeti, ne jednom, već tisuću puta, za Isusa Krista.”
Rečeno mu je da može izbjeći smrt ako zaniječe Isusa Krista samo riječju, iako Ga nastavlja štovati u srcu.
Na to je sveti Gordije odgovorio: “Daleko neka je od mene zanijekati svoga Boga onim jezikom kojeg mi je On sam dao!”
Zatim se naoružao znakom križa i hrabro kročio u smrt, koja je, prema svetom Baziliju i grčkim menologijima (popis mučenika, martirologij) bila smrt od ognja. S imenom Isusovim na usnama svetac je predao svoje mlado tijelo ognju, a pravednu dušu Bogu 320. godine.
Iz zapisa sv. Alfonza de Liguorija
Pretplati se na:
Postovi (Atom)