BLAŽENI IVAN MERZ Crkveni koncert

CRKVENI KONCERT

NARODNA POLITIKA, Zagreb, 24. III. 1923., br. 69., str. 2–3

U posljednje vrijeme u nas su učestali crkveni koncerti. Zagrebačka publika posvećuje im vrlo velik interes. Osim toga, mnoge su naše revije posvetile pažnju ovoj grani crkvene umjetnosti i velik dio njihovih članaka bavi se problemima koji se mogu svesti na pitanja: Dopušta li Crkva ovakve izvedbe i koji su uvjeti da bi takav koncert bio u njezinu duhu?

Narodna politika već se jednom osvrnula na tu temu (9. 1. 1923.) te je izrazila mišljenje da takvi koncerti mogu biti u crkvenome duhu, ako se ispune stanoviti uvjeti. U ovome članku osvrnut ćemo se upravo na pretpostavke koje moraju ispuniti priređivači ovakvih koncerata, ako ne žele odbiti od sebe katoličke vjernike.

Hram je po nazoru Crkve »stan Božji« (II. Paral. 7,16.) koji mora biti »svet« (Ps. 92, 5.) i služiti molitvi. Naš je Spasitelj izričito rekao: »Kuća moja zvat će se domom molitve« (Mt 21,13). Tko se ogriješi o ovaj »dvor Božji«, o ova »vrata nebeska«, bit će kažnjen, jer je »strašno ovo mjesto« (Post 28,17.). »Mjesto je ovo od Boga učinjeno, ono je neprocjenjiva svetinja i nepovredivo« (Grad. Dedic.), a duša vjernika »čezne i gine... za hramom Gospodnjim« (Post 28,17.), jer ona nema na ovoj zemlji milijega doma od ovoga. »Ova je kuća besprimjerno vrednija i svetija od vaših (privatnih).« »Jer ovdje, braćo moja, nalazi se naše najdragocjenije blago; ovdje se nalazi predmet svih naših nada. Zar tu ima išta što nije veliko i uzvišeno?« (sv. Ivan Zlatousti; Hom. 32. o sv. Mat.).

U ovu zgradu kršćanin dolazi jer se želi »klanjat u hramu svetomu... i slavit ... ime Gospodnje« (Ps. 137,2). Snađe li ga kakva nevolja on s ostalim bijednicima hrli u nj, jer »svi oni koji se u njemu skupljaju na molitvu, utjecali se oni u Vas u makar kakvoj nevolji, znaju da ćete ih Vi utješiti« (Or. Dedic.) jer je rečeno u knjizi Otkrivenja: »I sam će Bog otrti svaku suzu s očiju njihovih...« (21, 2–5).

Nauk nas Crkve, dakle, uči da je obeščašćenje Crkve zabranjeno; ova zgrada namijenjena je molitvi. Crkveni koncerti koji ne služe slavi Božjoj i spasu duša ne pripadaju Crkvi.

Izbor programa također mora biti u crkvenome duhu. Apsurdno je u korizmi, kada Crkva razmišlja o skorome trpljenju svoga Zaručnika, o misteriju svetoga križa, kada glas orgulja zašuti i kada se Gloria ne čuje, da u to doba u program uđu motivi koji su u očitom protuslovlju s osjećajima Crkve i njezinih vjernika.

Kod izbora instrumenata, Crkva vrlo nerado dopušta uporabu limenih glazbala. Evo teksta iz Motu proprio Pia X.: »Najstrože je zabranjeno da glazbena društva u crkvi sviraju; u samo nekim izuzetnim slučajevima ordinarij može dopustiti ograničenu i razboritu uporabu puhaćih glazbala...« (VI. 20.).

Razumljivo je da razlog mora biti važan i korizmeno je doba posve nezgodno za uporabu trublja i sličnih instrumenata.

Osim toga, Crkva želi da pjevači pjevaju na slavu Božju, da budu uvjereni katolici. U crkvi se imaju »sastati oni koji vjeruju u Krista« (sv. Augustin, Kerm. 256. ili 336.) i »oni postaju samo utoliko hram Gospodnji« (a hram vidljivi sazdan od kamenja je samo vidljivi simbol!), ako ih veže međusobna ljubav. (Ibid.) Sveti Petar kaže to isto drugim riječima: »I vi sami budite međusobno povezani kao živo kamenje i tvorite tako duševni hram« (I. 2,5.). Pjesma ovih »živih kamenova« mora biti »izraz ljubavi; glas ovoga pjevača je žar Božje ljubavi« (sv. Aug. ibid.).

Crkveni koncerti kojima prisustvuju ljudi koje ne veže međusobna ljubav i gdje pjevači nisu uvjereni katolici, samo su karikature i ne pridonose ništa spasu duša.

Zadnji crkveni koncert nije udovoljio ni jednoj od navedenih pretpostavki: izbor djela bio je u očitom protuslovlju s liturgijskom godinom, a pjevači su pjevali zbog čisto umjetničkih motiva jer nisu katoličkoga svjetovnoga nazora.

Katoličko je svetište postalo koncertnom dvoranom; mjesto koje je u očima kršćanina najsvetije, gdje bijednik nalazi svoju jedinu utjehu, postalo je stjecištem artista, vjerskih indiferentista, a vjerojatno i protivnika Crkve.

Ovakve priredbe odbijaju od Crkve još ono malo kršćana koji u nju zalaze. Evo autentičnih riječi koje je pred katedralom rekla jedna rastužena priprosta žena: »To je grêhota, u crkvi koncerte delati, kak se bum tamo Bogu molila?«

Poznato je da su crkveni koncerti u Francuskoj bili u modi potkraj XVII. i tijekom XVIII. stoljeća. Veliki liturgičar Dom Guéranger tvrdi da je u ovome razdoblju vladala tzv. »protuliturgijska hereza«. Narod kao i svećenici zaboravili su značenje gregorijanske glazbe i njegovali su sve moguće surogate, ne posvetivši pažnju lijepo izvedenim misama, vesperama i dr. Uglađeno društvo one epohe nije možda ni slutilo u kakvoj se dekadenci nalazi i tek danas povjesničar može jasno zapaziti niti koje se isprepleću od liturgijskih surogata – crkvenih koncerata – do katastrofalnih događaja francuske revolucije.

Držimo da je kod nas zadaća »Svete Cecilije« poraditi na procvatu lijepih tradicionalnih obreda i strogoj kontroli kako ne bi i budući crkveni koncerti imali protucrkveni karakter. Mnogi su se ljudi obratili slušajući gregorijansku glazbu ( Huysmans, Walcheren) i ne bi bilo teško sastaviti cijelu knjigu literarnih dokumenata (od sv. Augustina pa do Paula Claudela) iz kojih bi se vidjelo kako je tradicionalna crkvena glazba jedan posebni kanal Božje milosti , koji se neda ničim drugim nadomjestiti. 

Crkveni koncerti , kao što je bio posljednji, ne samo da ne obraćaju nevjernike, već u mnogima učvršćuju vjerski indiferentizam.

Ovakvo oskvrnuće svetišta duboko vrijeđa uvjerene katolike.

Blaženi Ivan Merz