GOSPINA UPOZORENJA U FATIMI Tajne zapečaćene ćelije sestre Lucije

Sestra Lucia dos Santos preminula je 13. veljače 2005.godine. U grob je ponijela mnoge tajne i jedno od najvećih proročanstava u crkvenoj povijesti: Treću fatimsku tajnu, i to onaj neobjavljeni dio. Njezina je monaška ćelija odmah zapečaćena. U nju imaju pristup samo malobrojni izaslanici s posebnim vatikanskim dopuštenjem. Odmah po njezinu preminuću počele su rasprave o objavljenoj Trećoj tajni, njezinu sadržaju, interpretaciji, cjelovitosti, o neizvršenoj posveti Rusije. Ove rasprave, kako godine prolaze, samo su se intenzivirale.

Jedan od prvih koji je postavljao nezgodna pitanja bio je poznati katolički publicist Vittorio Messori koji je desetljećima bio tako blizu Vatikanskim odajama i usko je surađivao s kardinalima i papama. Je li možda i on kao i Dollinger nešto znao što mi ostali još ne znamo?

Njegovo je svjedočanstvo tim zanimljivije jer ga se nipošto ne može proglasiti „fatimistom“. 

Već je 2005. godine objavio tekst u kojemu iznosi neke svoje sumnje i postavlja neugodna pitanja. Taj je tekst ponovno objavljen 2014. godine u talijanskom dnevniku Corriere della Sera i na privatnim internetskim stranicama Vittorija Messorija. Mi ga prvi put donosimo u hrvatskom prijevodu.

Fatimska tajna, zapečaćena ćelija sestre Lucije

Tekst ponovno objavljen 21.travnja 2014. – prvi put objavljen 15. veljače 2005. u talijanskom dnevniku Corriere della Sera

Ako je Lourdes sunčana svjetlost, jednostavnost smješka malene Bernardice Soubirou, poziv na vječne vrijednosti vjere (molitva, pokora, opraštanje), Fatima je uznemirujuća gruda tajni. Nije nam slučajno poznati otac René Laurentin mogao dati, sa znanstvenom metodom, poznatu povijest, gotovo konačnu, ukazanjā u špilji u Massabielleu na Pirinejima. Za Fatimu bibliografija je uništena, ali nedostaje – i možda će uvijek nedostajati – potpuna i kritična rekonstrukcija činjenica, također i stoga što se protežu na gotovo jedno stoljeće i zacijelo još nisu zaključena. Sestra Lucija, dodajući zagonetku na zagonetku (ili, ako netko želi, slučaj na slučaj) preminula je 13. u mjesecu, istog dana u mjesecu, dakle, na koji su se dogodila ukazanja u mjestu Cova da Iria, u „Ireninom brlogu“, u pustopoljini koju udara vjetar s Atlantika, kao i istog dana kada je Ali Agca uperio svoj pištolj u Ivana Pavla II.

No nestanak posljednje vidjelice nije zaključio slučaj. Možda ga je, štoviše, ponovno otvorio prema nepoznatim obzorjima. Ne znamo što se nalazi u njezinoj ćeliji u klauzuri u koju nema pristupa gdje je, kako je potvrdio sam biskup Coimbre, sestra Lucija imala druga ukazanja, gdje je sastavila dnevnik, gdje je pisala pisma papama, gdje je zabilježila svoje mistične intuicije. Ova je ćelija već zapečaćena i ono što je u njoj, bit će dano na prosudbu teolozima i monsinjorima od povjerenja koje šalje, pretpostavljamo, sam kardinal Ratzinger koji, kao čuvar pravovjerja, mora paziti na vizionarska iskušenja koja uvijek ponovno procvjetaju. I nije rečeno da ti papiri ne će završiti ostavljeni zauvijek u nekom odjelu Tajnog vatikanskog arhiva u koji nema pristupa. Za razliku, i ovdje, od svete Bernardice koje je u samostanu u Neversu živjela kao i svaka druga sestra, razlikujući se samo po stalnim tjelesnim patnjama, karmelićanka Irma Maria Lucia de Jesus do Coraçao Imaculado (svjetovno ime Lucia de Jesus dos Santos), i dalje je živjela u svojem misterioznom usudu posrednice s jednom „drugom“ stvarnošću. Kažu da su je u samom samostanu poštovali, ali su je se istodobno i bojali kao svjedokinje uznemirujuće dimenzije, kao čuvarice mudrosti koja zacijelo nije dolazila od njezinog seljačkog podrijetla iz siromaštva i neznanja, nego od nadnaravne povlastice.

Jedno od svojim malobrojnih putovanja Pavao VI. želio je posvetiti Fatimi: taj papa intelektualac, na čiju je formaciju utjecala francuska kultura, kako se čini, nije se baš rado kretao svijetom mistike. No ipak, s ovom karmelićankom želio je dugi povjerljiv razgovor, tete-à-tete, o kojemu možda postoji transkripcija među pokojničinim papirima, u kojemu je papa Montini zacijelo želio ispitati proročke darove koji su joj se pripisivali. A dobro je poznato da Ivan Pavao II. nikada nije propustio priliku da je zamoli za posebne molitve za posebne potrebe: Crkve ili svoje osobne. I sam je papa Wojtyla bio taj koji je, kršeći na neki način tisućljetnu razboritost i mudrost Učiteljstva glede „privatnih objava“ , htio da u njezinoj nazočnosti sam Državni tajnik – s teološkim komentarom nakon toga, Kardinala pročelnika Kongregacije za nauk vjere – pročita malobrojne retke koje je redovnica napisala olovkom dok je još bila mlada. Bila je to tajnovita „Treća tajna“. Svečano čitanje koje pak, daleko od toga da je razriješilo misterij, otvorilo je drugi: o tumačenju, o sadržajima, o cjelovitosti objavljenoga teksta.

Nastavlja se i možda će se zauvijek nastaviti uznemirujuća zamršenost koju Fatima predstavlja. Zapletena i u političke strasti, militantni antikomunizam koji se često kao buzdovanom služio Gospinim riječima o „zabludama koje će Rusija proširiti po svijetu i koji je optužio papu Ivana i njegove nasljednike da nisu htjeli objaviti Treću tajnu i da su odbili izvršiti posvetu Moskve Bezgrješnom Srcu Marijinu kako se zahtijevalo u ukazanju.

No tajne su se zgusnule i oko samog imena mračnoga mjesta koje je postalo jednim od ciljeva najčešćeg hodočašćenja na svijetu. Zašto je se Gospa htjela ukazati u samome mjestu na Zapadu koje se zove kao Muhamedova ljubljena kći, ona Fatima koja u islamskome svijetu na neki način ima ulogu (osobito za šijite) koju u katoličanstvu ima Marija? Nju štuju i muslimani koji su spremni kamenovati bilo koga tko god dovodi u sumnju njezino trajno djevičanstvo; ali, još iznad Marije nalazi se Fatima, lijepa, sveta, milosrdna mladenka Alija, Prorokovog rođaka.

Držeći se mišljenja nekih sudaca (i u svezi s time dijelimo njihovo čitanje činjenica), neprozirnoga ubojicu koji je pucao na Trgu sv. Petra 13. svibnja, na dan kada liturgija Crkve slavi Gospu Fatimsku, nisu platile istočne tajne službe, nego islamski radikalisti, vjerojatno Iranci, koji su se željeli osvetiti za „krađu“ koju su pretprpjeli. Marija se u Fatimi njima bila ukazala, a ne kršćanima nevjernicima koji su to sebi uzeli: tako se već godinama vikalo po kuranskim školama.

Pitanja, problemi, nerješive zagonetke u svezi s ovim ukazanjem: a čudno je to jer je njezina istina bila među najočitijim u povijesti karizmi. Teško je uistinu nijekati da je se „nešto“ veliko i strašno zbilo 1917. godine u onim krajevima u Portugalu kada imamo mnogo fotografija i čak i kinematografske filmske vrpce koji pokazuju mnoštvo koje se sastojalo od desetina tisuća ljudi najprije duboko potresenih, a onda u bijegu, u smrtnom strahu od Sunca koje je „plesalo“ i potom, vrteći se, činilo se da će se survati na zemlju da je zapali. Čak ni mnoštvo „jakih duhova“, „slobodnih mislilaca“ koji su pristigli iz Lisabona i iz Porta da se izruguju „praznovjerju“ nije se usuđivalo nijekati stvarnost zastrašujućega događaja. Mnogi su se, naprotiv, obratili na najžarkije katoličanstvo (dogodilo se to i poslaniku dnevnih novina masonskih loža koje su bile najoštrije antiklerikalno nastrojene) i svjedočili su na postupku proglašenja blaženima dvaju pastirčića koji su kratko nakon toga umrli, onako kako je Gospođa to bila prorekla. Teško se može i zamisliti da Lucija, predvodnica te siromašne skupine, ne će slijediti na oltaru sudbinu svojih rođaka. I ovdje postoji jedna zagonetka ili, ako želimo, jedna druga novost u crkvenoj povijesti: jedna vrsta „svete navjestiteljice“, osobe predodređene za života za slavu u Kanonu, popis onih koji su proglašeni primjerima i zagovornicima za svijet.

Fatima je, dakle, jedan prsten lanca Marijinih javljanja koje je Crkva službeno priznala. Niz događaja koji prati moderno doba od njegova početka, od 1830. godine kada se ukazanje u Parizu, u rue du Bac, događa istodobno s konačnim padom Burbona i dakle, na koncu bez povratka za Ancien Régime. Lourdes, 1858., događa se istodobno s trijumfom ateističkog scijentizma i pozitivizma, Fatima, 1917., sa sovjetskom revolucijom, Banneux, na belgijskim Ardenima, 1933. (posljednje ukazanje priznato u Europi) točno se poklapa s Hitlerovim preuzimanjem vlasti. Za vjernike postoji jedna vrsta „paralelne povijesti“ koja prati službenu, skoro kao da se Kristova Majka željela umiješati na odlučujućim prekretnicama kako bi tješila i opominjala. Karmelićanka preminula u Coimbri na prvu korizmenu nedjelju bila je posljednjim svjedokom ove misteriozne povijesti. Barem zasada.

Izvor

PORAŽAVAJUĆE STATISTIKE Katastrofalni plodovi nakon pastoralnog Drugog vatikanskog koncila: zatvaranje samostana, pad svećeničkih i redovničkih zvanja, nepoznavanje Istina Katoličke Vjere...

"Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati" (Mt 7,20)

U nastavku prenosim tekst s bloga Splendor Domini:

Religión en Libertad i M. Tosatti pišu o pravom krvarenju redovničkog života u Španjolskoj. Od 1. siječnja 2015. do danas zatvorena je 341 redovnička kuća zbog nedostatka zvanja i zbog starosti redovnika. To znači da se "svaki dan i pol gubi jedna nazočnost redovničkog života na nekom mjestu u Španjolskoj" (ReL).

Samostani se zatvaraju i tako pusti čekaju kupca ili barem nekoga tko će ih unajmiti. U međuvremenu znaju postati meta vandala. U rijetkim slučajevima ostaju otvoreni, ali s drugom namjenom.

Redovnice i redovnici često napuštaju sela i okupljaju se u gradovima, tako da manje sredine "gube nazočnost posvećenih duša"(isto). "Ipak, u nekim slučajevima je situacija toliko beznadna da se ne mogu spasiti niti redovničke kuće u velikim gradovima" (isto).Uvoz redovnika iz Afrike, Azije i Latinske Amerike donekle usporava, ali ne zaustavlja proces zatvaranja.

Međutim, ne gasi se redovnički život samo u samostanima monaških i prosjačkih redova, nego također u školskim kolegijima i domovima za starije koje vode redovnici, odnosno oni prelaze u druge ruke.

Stanje je posebno izraženo kod redovnica kojih, naravno, ima više od redovnika. Od 341 zatvorene rezidencije, 270 je pripadalo redovnicama, a 71 svećenicima ili redovnicima. Najviše su izgubile kćeri milosrđa sv. Vinka Paulskog koje su napustile 23 rezidencije. Zatvarale su više od jedne kuće mjesečno. Slijede franjevke više kongregacija sa 16 prisilnih zatvaranja, zatim s 14 razne dominikanke. Karmelićanke milosrđa zatvorile su 11 kuća, devet augustinke, klarise su se oprostile od osam samostana, bosonoge karmelićanke od tri...

Od muških redovničkih zajednica najviše su izgubili dominikanci: 14 rezidencija. Slijede braća sv. Ivana Salskog s osam kuća, isusovci s pet, po četiri su morali napustili pijaristi, maristi i klaretinci itd.

Među muškim redovima krizu najbolje podnose kontemplativci. Na popisu nema ni jednog samostana benediktinaca, cistercita, kartuzijanaca ni drugih sličnih koludara.

Statističar koji je provodio istraživanje, dr. G. Mineo, kaže da je ovo krvarenje daleko od prestanka. Štoviše, u nadolazećim mjesecima i godinama još će se više zaoštriti.

___

Sveti Ivane Krstitelju, moli za nas!

ZASLUGAMA NADBISKUPA LEFEBVREA Opet prepuna crkva na tradicionalnoj Misi u crkvi sv. Martina

Bogu hvala ove nedjelje je velečasni Matthew Bartulica služio pjevanu tradicionalnu latinsku Misu u crkvi sv. Martina u Zagrebu. Dobro se prisjetiti da je blaženi kardinal Alojzije Stepinac služio isključivo tradicionalnu Misu, jer protestantizacija Mise (novus ordo) kreće 60-ih godina prošlog stoljeća, nakon pastoralnog Drugog vatikanskog koncila, koji se uzima kao prepoznatljiv znak vjerničkog pada duhovnosti i pomanjkanja ljubavi prema Bogu, što se kasnije potvrdilo i plodovima nakon Drugog vatikanskog koncila u padu svećeničkih zvanja, pomanjkanju svetosti svećenika, itd.

To je inače druga pjevana tradicionalna latinska Misa s kađenjem u 21. stoljeću u samoj crkvi sv. Martina. 

Prvu pjevanu tradicionalnu Misu sa kađenjem u crkvi sv. Martina služio je velečasni Marko 30.6.2013., koji je od 8.12.2014. i službeno svećenik Bratstva sv. Pija X.

Prisjetimo se da je, Bogu hvala, nedavno Svećeničko bratstvo sv. Pija X. služilo svečanu pjevanu tradicionalnu Misu u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Zahvalimo Gospodinu jednom Zdravo Marijom na današnjoj svetoj Misi i na skorom redovitom nedjeljnom služenju tradicionalnih svetih Misa Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u Zagrebačkoj nadbiskupiji, jer kako je i danas viđeno, zasigurno postoji veliki interes vjernika za prisustvovanjem katoličkoj (čitaj tradicionalnoj) Misi i očuvanju Svete Katoličke Vjere.

3 FATIMSKA TAJNA "Imali smo dojam da je to Sveti Otac"

Donosimo u hrvatskom prijevodu transkript emisije „Imali smo dojam da je to Sveti Otac“, održane 2. svibnja 2015. na Televiziji Fatima. Emisiju je vodio Christopher Ferrara.

Bog! Ja sam Christoph Ferrara, a ovo je emisija „perspektive o Fatimi“, emisija televizije Fatima na kojoj produbljujemo teme o Crkvi i o Fatimskoj poruci. U posljednjim emisijama razgovaramo o krizi koja je pogodila Katoličku Crkvu nakon Drugog vatikanskog sabora i koja se iz godine u godinu pogoršava. Apostolat oca Nicholasa Grunera bio je oruđem koje je objavilo postojanje jednog drugog teksta Treće tajne koji Vatikan još nije objavio.

Antonio Socci, među ostalima, nakon što je pregledao sve dokaze koje je prikupio Fatimski centar bio je dovoljno hrabar (s obzirom i na njegovu ulogu katoličkog novinara u Italiji) tvrditi crno na bijelo da su takozvani „fatimisti“ imali pravo i da postoji još jedan drugi tekst kao objašnjenje viđenje koje je Vatikan objavio 2000. godine, onog zagonetnog post-apokaliptičnog viđenja u kojem se vidi jedan papa koji korača između leševa u napola razorenom gradu i kojega na jednom brdu pogubljuje skupina vojnika.

Danas bih vam želio govoriti o jednom posebnom vidiku tog tako zagonetnog viđenja, vidiku koji mora upućivati na postojanje jednog popratnog teksta koji objašnjava značenje viđenja. Tekst toga viđenja koji je napisala sestra Lucija i koji je Vatikan objavio (to možete pronaći na vatikanskim mrežnim stranicama) doslovno tvrdi: „Vidjeli smo u beskrajnoj svjetlosti koja je Bog nešto slično kao što se vide ljudi u zrcalu kad prolaze ispred njega, biskupa odjevenoga u bijelo“. A ovdje Lucija kaže: „Imali smo dojam da je to Sveti Otac“.

U ovome odlomku nekoliko je stvari od velikog značaja. Ponajprije, Lucija kaže: „Imali smo dojam da je to Sveti Otac“…zašto samo 'dojam' da je taj biskup odjeven u bijelo bio papa? Možda joj Gospa nije pojasnila tko je prikazan u ovome viđenju? Također i riječ koju je uporabila u portugalskome iznimno je znakovita: Vatikan je prevodi „dojmom“, ali riječ presentimento koja znači drugo nešto, a ne „dojam“, predstavlja nešto dramatičnije, pretkazanje, nemir uvjetovan činjenicom da nešto nije u redu.

Sada je posve neshvatljivo da Gospa može ostaviti troje Fatimskih vidjelaca s jednostavnim „dojmom“ o činjenici da je osoba iz viđenja koja je pogubljena na jednom brdašcu među ruševinama napola razorenog grada bio papa. Zacijelo ne bi ostavila takav podatak na razini čistog „dojma“, nego bi odmah objavila tko je taj biskup odjeven u bijelo kako bi se Crkva mogla okoristiti onim što je jasna opomena o budućim događanjima u Crkvi, nakon čega su uslijedila prava pravcata uništenja ne samo vezana za Crkvu, nego očito i za svijet uopće, budući da se u viđenju ne vidi samo razoreni grad, nego i anđeo osvetnik koji baca „plamenove za koje se čini da će zapaliti svijet“ i da Blažena Djevica Marija gasi svojom desnom rukom (ali tek pošto se Božja kazna već spustila na svijet). Neshvatljivo je da Gospa nije objasnila trima vidiocima pojedinosti ovoga viđenja, pošto se razumjela najvažnija pojedinost: tko je taj biskup odjeven u bijelo?

Sada se prisjetimo što se dogodilo s odreknućem Benedikta XVI. Znamo da kad se odrekao službe, papa je Benedikt to učinio od aktivnog vršenja petrovske službe (njegove riječi), kao da želi reći da na neki način i dalje pasivno zadržava tu službu. Govorio je o činjenici da se nastavlja moliti i trpjeti za Crkvu u svojem privatnom životu kao da bi mogla postojati neka vrsta „podjele“ između aktivne i pasivne petrovske službe… u tome bi smislu on još bio papom, a to bi onda objašnjavalo zašto je zadržao ime Benedikt XVI. i – što je još važnije – bijelu tijaru koja je tipična za papu, čineći ga u svakom slučaju „biskupom odjevenim u bijelo“ kojega dakle možemo zamijeniti sa „Svetim Ocem“.

Ovdje je pitanje dakle spontano javlja: događa li se viđenje koje je objavljeno 2000. godine (za koje Vatikan nije objavio nikakvo tumačenje koje je dala Gospa, tumačenje za koje pak znamo da negdje postoji) tijekom vremena u kojemu su u Vatikanu više od dvojice biskupa odjevenih u bijelo? Ovo je jedino vremensko razdoblje u povijesti u kojemu Papa koji se odrekao službe (i to u tajnovitim okolnostima) i dalje živi u samom Vatikanskom Gradu gdje živi njegov nasljednik; on drži da još posjeduje svoju papinsku službu, premda aktivnu službu vrši papa Franjo. A onda, tko je biskup odjeven u bijelo koji se vidi u viđenju?

Je li to papa Franjo? Je li to papa emeritus Benedikt XVI.? Tko je ova osoba odjevena u bijelo koju vojnici pogubljuju na vrhu brda? Zašto su vidioci imali dojam da je riječ o Sv.Ocu? Je li im Gospa možda pojasnila da im je taj dojam bio ispravan? Ili im je rekla da je pogrješan i da nije riječ o Sv.Ocu? Znamo da u tom viđenju sestra Lucija jasno govori o „Svetom Ocu kojega pogubljuje skupina vojnika“, ali u početku govori samo o „biskupu odjevenom u bijelo“ o kojem su ona i njezinih dvoje rođaka imali dojam da je Sveti Otac. Ima li onda viđenje možda veze s dvjema osobama? Jednom koja je uistinu Papa i drugom koja to nije? Mi to ne znamo, a razlog zbog kojega to ne znamo jest da nedostaje tekst koji bi nam to moralo pojasniti!

Nedostaju riječi Blažene Djevice koje bi nam objasnile ovaj nevjerojatni scenarij u kojemu se biskup odjeven u bijelo, Sveti Otac, pogubljuje među ruševinama onog grada koji se po svemu sudeći čini da je Rim. A sada kada su u Vatikanu dvojica biskupa odjevenih u bijelo još je više pomutnje glede toga: predstavlja li viđenje Treće tajne završnu fazu crkvene krize? Ako bi bilo tako, onda bi vidioci zbilja vidjeli osobu odjevenu u bijelo koja im je samo davala dojam da je Sveti Otac, te bi potom zbilja vidjeli Papu, uvijek odjevenoga u bijelo, dok ga pogubljuju ispred križa od hrasta plutnjaka na nekom Rimskom brežuljku…

Kakvo god bilo objašnjenje, jasno je da se s udaljenosti od 15 godina od objave viđenja Treće tajne sumnje umnažaju, prije nego da se smanjuju, kao i pokušaji da se skrije Treća tajna, dok svijet sve više srlja u propast! Dok u Rimu prvi put postoje dva biskupa odjevena u bijelo, obojica s papinskim imenom, mnogima se čini da se zbilja nešto dramatično zbiva u Crkvi: je li posrijedi scenarij viđenja Treće tajne, to će se još vidjeti, saznat ćemo to tek kad Vatikan konačno odluči objaviti tekst koji objašnjava tako kompleksno i višeznačno viđenje kao što je viđenje Treće tajne. 

Izvor - http://www.fatima.it

MALJ HERETIKA Sveti Antune Padovanski moli Boga za nas!

Sveti Antun po rodu Portugalac, rođen u Lisabonu oko g. 1195., ipak je općenito poznat kao Padovanac jer u tome gradu ostade najživlja uspomena na njegov apostolski rad i jer u njemu svetac nađe svoje posljednje počivalište. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici, zvanoj »il Santo«, i danas je cilj neprestanih hodočašća. Štovanje sv. Antuna u Katoličkoj crkvi tako je rašireno i tako općenito da predstavlja pravi religiozni fenomen. Upoznajmo stoga lik sveca koji je kršćanskome puku tako drag! 

On je potjecao iz plemenite lisabonske obitelji, a na krštenju je dobio ime Ferdinand. Kad mu je bilo 20 godina, stupio je u red regularnih kanonika sv. Augustina i to u samostanu Sv. Vinka kod Lisabona. Tu je ostao dvije godine, a zatim prešao u samostan Sv. Križa u Coimbru, koja je tada bila najčasnije kulturno središte Portugala. Ondje se dao na proučavanje Svetog pisma i svetih Otaca, osobito sv. Augustina, što će za budućeg velikog propovjednika i naučitelja biti od najveće važnosti. On se za službu naviještanja temeljito pripremio. Vjerojatno je g. 1219. bio zaređen za svećenika. Već sljedeća godina za Ferdinanda postade prijelomna. 

Tada je kroz Coimbru prolazila povorka s relikvijama prvih mučenika novoosnovanoga franjevačkoga reda, koji poginuše za vjeru u sjevernoj Africi. I mladog je Ferdinanda obuzela živa želja za mučeništvom, da i on svoju vjeru posvjedoči krvlju. Stoga zamoli za dopuštenje da smije stupiti u franjevce, što mu bi odobreno. Stupivši u novi red, promijeni ime i prozva se Antunom. Još iste 1220. g. kao misionar otputuje u Maroko. Želio je biti mučenik, no Bog je s njim imao druge planove. Jedan ljetopis o tome kaže: »Sam Bog mu se opro udarivši ga teškom bolešću što ga je mučila cijelu zimu.« Pritisnut bolešću, Antun se želio vratiti u domovinu i dao se već na put, ali žestoka oluja baci brod na kom se vozio na sicilijsku obalu. Na Siciliji je u proljeće 1221. ostao posve kratko vrijeme, ostavivši iza sebe neke neodređene uspomene. 

Na taj će se otok opet vratiti u ljeto i jesen 1223., no i taj put posve kratko. Na Duhove g. 1221. sveti Antun je u Asizu sudjelovao na glasovitoj franjevačkoj skupštini zvanoj »na hasurama«. Ondje se susreo i sa svetim Franjom. Čini se da osnivač franjevačkog reda nije u Antunu otkrio velik talenat, što se u njemu krio. Ne dobivši od kapitula nikakvo zaduženje, svetac je zamolio fra Gracijana, provincijala pokrajine Emilije, da smije poći u njegovu provinciju. Ondje je jedno vrijeme u molitvi i pokori boravio na osamljenom mjestu Montepaolo kod Forlija. Na taj se način spremao na svoj veliki propovjednički apostolat, koji će mu Providnost uskoro dodijeliti. Dotada posve nepoznat i svojim fratrima, Antun je zablistao kad je nenadano morao održati propovijed u Forliju kod jednog svećeničkog ređenja. Tada je otkriveno njegovo veliko teološko znanje, osobito poznavanje Svetoga pisma, i njegova velika rječitost, koja će ga učiniti jednim od najvećih crkvenih propovjednika svih vremena.

Odmah mu je bila povjerena propovjednička služba i on poče svoj propovjednički križarski pohod, koji će biti vremenski kratak, ali će u Božjem narodu ostaviti ipak neizbrisive tragove. Pohod je započeo u Riminiju, gdje je obratio krivovjerca Bonilla, uputivši se prema sjevernoj Italiji. O tome njegov prvi životopisac, neki nepoznati fratar, u takozvanom Životu ili Prvoj legendi, zvanoj i Assidua, po latinskoj riječi kojom započinje, bilježi ovo: »Circumibat civitates et castra, vicos et campestria, et vitae semina… cunctis spargebat.« A to znači da je poput Isusa obilazio gradove, utvrđena naselja, sela i ravnice sijući svima sjeme života. Ono je sadržano u Božjoj riječi, što ju je naviještao.Kao propovjednik borio se protiv tadašnjih nauka katara, patarena i albigenza, protiv zlih običaja, a nastojao je pomiriti zavađene stranke te obnoviti vjerski i ćudoredni život kršćana. 

Žar i energija kojima se borio protiv krivovjernih nauka pribaviše mu naziv »malj heretika«.

Od g. 1223.–1225. sv. Antun kao učitelj svete teologije u bolonjskom samostanu Santa Maria della Pugliola postavlja temelje franjevačkoj teološkoj školi koja će kasnije dati velikih učitelja, od kojih su najveći sv. Bonaventura te Ivan Duns Skot. Kao profesor teologije Antun je dobio pismo od utemeljitelja reda sv. Franje, u kojem mu serafski otac mudro napominje: »Sviđa mi se što braći predaješ teologiju, samo ako studirajući ne gasiš duh molitve, kako i stoji u našem Pravilu.«Od 1225–1227. Antun se nalazi u južnoj Francuskoj. Ondje poučavaše teologiju u Montpellieru, Toulouseu i Puy-en-Velayu, a propovijedao je u Bourgesu, Limogesu, St-Junienu, Briveu i Arlesu, nastupajući apostolskom slobodom protiv brojnih krivovjeraca, čak i na trgovima, što nije bilo bez opasnosti. 

No Antun se nije bojao jer je čeznuo za mučeničkom krunom.Slušajući ili čitajući o sv. Antunu, navikli smo na čudesne stvari u njegovu životu. Od svega toga dosada nisam ništa spomenuo. To je zato što u stvarima čudesa želim biti što kritičniji. Da, vjerujem u Isusova čudesa, i u ona što ih je Bog činio preko svojih svetaca, ali samo u ona koja su nam povijesno zajamčena. Više vrijedi jedno sigurno čudo nego tisuću izmišljenih i preuveličavanih čudesa.Dok se Antun nalazio u službi kustoda u Limogesu, za što je najvjerojatnije bio izabran na kapitulu u Arlesu g. 1226., i jednom propovijedao o križu, ukazao mu se sv. Franjo obdaren Kristovim ranama. Bilo je to malo pred smrt velikoga sveca, jer je upravo te godine 4. listopada umro sveti Franjo.Nakon Uskrsa 1227. Antun se vratio u Italiju da u Asizu, kao limoški kustod, sudjeluje na generalnom kapitulu reda. Tada je bio izabran za provincijala emilijske provincije u Italiji i tu je službu obnašao tri godine. 

Bio je to znak povjerenja prema njemu, njegovoj svetosti i sposobnosti da upravlja. No i kao poglavar zadužen upravom nije prestajao propovijedati, već je i dalje marno naviještao Božju riječ.Baš u to je doba sastavio svoje propovjedničko djelo Sermones dominicales (Nedjeljni govori). Za vjerodostojnost toga djela jamče nam 13 kodeksa, napisanih između XIII. i XIV. stoljeća. Svečeva je metoda propovijedanja bila ova: najprije bi naveo koji tekst iz Svetoga pisma, načinio uvod oslanjajući se opet na jedan biblijski tekst te zatim razvio temu o kojoj je želio govoriti. Od četiri načina na koje se može tumačiti jedan biblijski tekst: doslovno, u prenesenom smislu, anagoški ili uzdižući se od riječi Svetog pisma k Bogu, Antun je najviše upotrebljavao tropološki ili moralni način izlaganja, izvodeći iz svetoga teksta ćudoredne pouke za konkretan život svojih slušatelja. Propovijedi je napisao da bi se njima u propovjedničkoj službi mogla poslužiti i njegova subraća pa je na taj način postao preteča, uzor i zaštitnik svih onih koji pišu i izdaju propovijedi.

Propovjednička djela sv. Antuna sadržavaju veliko blago svetopisamskog, ćudorednog i mistično-asketskog nauka. U apostolskome breveu Exulta Lusitania (Portugalu, kliči!) papa Pio XII. pokazuje na sv. Antu kao na odličnog teologa u osvjetljavanju istine vjere. Tim je breveom Pio XII. u našem stoljeću proglasio velikog srednjovjekovnog propovjednika Antuna Padovanca naučiteljem Crkve. Nakon te počasti, iskazane sv. Antunu, uslijedile su g. 1946. dva »Antunovska tjedna«, jedan u Rimu, drugi u Padovi, na kojima su sudjelovali teološki i povijesni stručnjaci te svojim referatima osvijetlili misao i nauk velikog sveca. Među njima je bio i naš hrvatski stručnjak, sada već pokojni o. Karlo Balić, koji je održao dva predavanja: »Sveti Antun, evanđeoski naučitelj, i drugi naučitelji franjevačke skolastike« te »Spisi svetog Antuna«.Na temelju Akata spomenutih kongresa ili tjedana možemo zaključiti da se teologija sv. Antuna može nazvati kerigmatskom, to jest naviještačkom, a svrha joj je konkretna pastoralna praksa, briga za duhovno dobro svakog vjernika. 

Zato sv. Antun razvija naročito ove teme: zapovijedi i kreposti kršćanskoga ćudoređa. Od kreposti osobito naglašava: vjeru, ljubav prema Bogu, samilost prema siromasima i potrebnima, duh molitve, poniznost, samozataju, a obara se na sve poroke svoga vremena kao što su: oholost, škrtost, bludnost, lihvu. Na ovu se posljednju naročito žestoko okomio i nemilosrdno je šibao pa je na taj način pridonio i društvenom nauku Crkve. Prilično je razvio i nauk o sakramentu pokore. Kad sve to imamo u vidu, onda lako razumijemo zašto ga je Crkva odlikovala naslovom svoga naučitelja.Negdje oko Uskrsa g. 1228. svetac se u poslovima svoga reda nalazio u Rimu. Tada je propovijedao u prisutnosti velikog franjevačkog prijatelja pape Grgura IX., inače veoma učena čovjeka. Taj se zadivio nad njegovim velikim poznavanjem Svetoga pisma. Zato ga je i pozdravio kao »škrinju zavjeta«, tj. Staroga i Novoga zavjeta, u kojoj leži pohranjeno veliko svetopisamsko blago.

Antun je godine 1230. na kapitulu bio riješen dužnosti provincijala pa se vratio u Padovu, gdje je već boravio barem dva puta. Ipak je morao još jednom poći i u Rim kao član jedne komisije, koja je imala zadatak da prouči neka dvojbena pitanja o tumačenju Pravila franjevačkoga reda. U zimi 1231. u Padovi je napisao svoju drugu veliku zbirku propovijedi Sermones in solemnitatibus Sanctorum (Govori za blagdane svetaca). Uz to je napisao i šest govora za svetkovine Majke Božje, u kojima je sadržana njegova mariologija. Ti se govori odlikuju izvanrednom toplinom i mističnim zanosom. Na svakoj se strani osjeća da su sve proizašle iz srca sveca koji je veoma štovao i ljubio Majku Božju. U njima Antun zamjernom teološkom točnošću i genijalnošću u stvaranju pojmova, slika i usporedaba osvjetljuje misiju, dostojanstvo, kreposti i povlastice Presvete Djevice. Na području mariologije sveti Antun je odličan svjedok marijanske tradicije između sv. Bernarda i sv. Bonaventure. 

On veliča naročito Marijino djevičanstvo, čistoću i svetost. Izričito uči da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo, pa je zaslužio da ga u dogmatskoj buli o Marijinu uznesenju na nebo Munificentissimus Deus Pio XII. uz drugih 13 otaca i učitelja izričito navodi. Njegovi govori idu u prilog i nauku o Marijinu posredništvu. Mariologiju svetog Antuna stručno je obradio Lorenzo di Fonzo, konventualac i pročelnik Papinskog teološkog fakulteta Sv. Bonaventure u Rimu.Sv. Antun je 1231. godine s velikim uspjehom održao korizmene propovijedi. Propovijedao je i poslije Uskrsa obilazeći mnoga sela. Dvadesetak dana pred smrt povukao se u samoću Camposampiero, dvadesetak kilometara daleko od Padove. Ondje se pogoršala njegova vodena bolest od koje bolovaše neko vrijeme. Htio je da ga prenesu u Padovu, ali je umro na putu u samostanu dell’Arcella. 

Prije smrti, u viđenju je ugledao svoga Gospodina, a izdahnuo je u petak 13. lipnja podvečer pjevajući himan O gloriosa Domina.sv. Antun PadovanskiBog je odmah počeo s proslavom svoga sluge jer je skupina dječaka pohitila u obližnju Padovu vičući kroz grad: »Umro je sveti pater.« Ni punu godinu kasnije papa Grgur IX. svečano ga je u katedrali u Spoletu uvrstio u broj svetih. Pripisuju mu se mnoga čudesa pa je vjerojatno i zbog njih postao toliko štovani svetac. Već je za života ozdravio mnoge bolesnike pa čak i oživio neke mrtvace. Neke je opsjednute oslobodio vlasti sotone, a proricao je i buduće događaje. Neka je svečeva čudesa ovjekovječila likovna umjetnost, tako njegovo propovijedanje ribama, čudo s mazgom što je pala na koljena pred Presv. Sakramentom, ukazanje Djeteta Isusa.

Neposredno poslije svečeve smrti pripisuju mu 19 čudesnih ozdravljenja koja su bila službeno ispitana i zajamčena. No čudesna su se uslišanja po zagovoru sv. Antuna nastavila i dalje pa traju sve do današnjih dana.

Božji narod štuje sv. Antuna naročito na tri načina:

1. Slaveći njemu u čast utorke. To je zato što je svetac bio pokopan u utorak 17. lipnja 1231. i što se toga dana dogodilo više velikih čudesa.

2. Noseći uza se njegovu medaljicu, sličicu ili kipić. Važno je napomenuti da to ne smijemo smatrati nekom amajlijom jer bi to bilo praznovjerje. Želimo li u pravom duhu to prakticirati, onda nas mora podsjećati na sveca da mu se s pouzdanjem utječemo, a ne kao da sama medaljica ili slika ili kip može izvesti neko čudo ili očuvati od kakve nesreće.

3. Darivajući za kruh svetog Antuna u korist siromaha. Čini mi se da je ta praksa danas najodličniji način štovanja sv. Antuna jer njome pomažemo siromasima, činimo stvarno djelo milosrđa i bratske ljubavi, što je pred Bogom veoma vrijedno. Postanak te prakse pripisuje se čudu po zagovoru sv. Antuna.

__

U mjestu Bourgesu sveti Antun se trudio vođi albigenza Gvijaldu dokazati stvarnu prisutnost Isusa u Presv. Oltarskom Sakramentu. Krivovjerac pristane da će vjerovati uz uvijet da gladna životnja ostavi hranu i pokloni se pred Presvetim Sakramentom. Gvuiljardo je svom magarcu kroz tri dana uskratio hranu. Treći dan je Sveti Antun prikazao Svetu Misu u stolnoj crkvi i uz pratnju braće sa gorućim svećama stupio na trg. Tu je bilo veliko mnoštvo. Dok se približio sveti Ante sa Kristovim Tijelom, Gvijaldo pruži ogladnjeloj životinji zob. Tad sveti Antun naredi životinji i iskaže čast Bogu prisutnom u Svetoj Hostiji.

Dogodilo se čudo: izglednjela životina ostavi zob i spusti se na koljena pred Tijelom Kristovim. Krivovjerac Gvijardo odrekao se zabluda pa su njegov primjere slijedili drugi heretici. Bilo je to u kasnu jesen 1225. U znak zahvalnosti je obraćenik podigao župnu crkvu u čast Svetog Petra u Burgesu. Tu novu crkvu posvetio je 1232. nadbiskup Šimun de Sully iz Bugresa, a stari pariški povjesničar Petar Rosset stihovima je opjevao taj čudesni događaj koji se zbio u Burgesu.

Kada se sveti Antun nalazio u franjevačkom samostanu u Toulusu, na svetkovinu Marijina Uznesenja, nije se mogao odlučiti da pođe na zajedničko moljenje časoslova. Molio se upravo Prvi čas, kada se čitao Uzuardov martirologij - popis svetaca. Navješćivala se Bogorodičina smrt, ali se o Njezinom uznesenju tijelom i dušom u tom popisu govorilo kao o nečemu dvojbenom. 

To je čitanje vrijeđalo uvjerenje i nježnu pobožnost svetog Antuna, pa je stoga ostao u svojoj ćeliji da to ne čuje. Ipak je njegova savijest bila nemirna radi prekršaja redovničke stege. No Presveta Djevica Marija je umirila svojeg vjernog slugu. Ukazala mu se sva u svjetlu te mu je rekla da je tri dana bila u grobu, bez i najmanjeg raspadanja uzašla u Nebo tijelom i dušom u pratnji Anđela. Tako je od tada sveti Antun postao jedan od najvećih branitelja te Marijine povlastice. Iz Toulusa je sv. Antun poslan u “sveti grad Francuske” le Puy en Velay. Tamo je bio poglavar novog samostana. U tom mjestu je često propovjedao u to doba najvećem Marijinom svetištu u Francuskoj – katedrali Naše Gospe. 

Propovjeda pred papom Grgurom IX. koji mu daje naslov “škrinja zavjetna.”. Postao je glasoviti propovjednik i čudotvorac u Italiji od Venecije, Istre do Furlanije. U Genovi je uskrisio mrtvaca. U Riminiju ga krivovjerci nisu htjeli slušati. Otišao je na morsku obalu uz ušće rijeke Marekije. Tu se pomoli i progovori ribama koje se u velikom mnoštvu okupe. Mještani to doznali i poveli Sveca u grad. Vođa krivovjeraca Bonvilla na gozbi je podmetnuo Svetom Antunu otrovano jelo. Svetac blagoslvi jelo te mu nije naškodilo. Ta čudesa potaknu mještane da prihvate ispovjest vjere Svetog Antuna.

Izvor

Sveti Tarzicije, dječak, mučenik Presvete Euharistije, zaštitnik ministranata

Sveti Tarzicije je prema predaji bio rimski dječak. Živio je u Rimu za vrijeme progona Crkve i kršćana, i tu je radi svoje vjere u Isusa hrabro umro mučeničkom smrću. Budući da je živio prije više od 1700 godina, o tom hrabrom dječaku zapisano je vrlo malo. O tome zašto je Tarzicije umro, govori nam papa Damaz (+384), koji je nad njegov grob dao staviti natpis: „Kada je sv.Tarzicije nosio vjernicima u katakombe Kristovo Otajstvo, a zla ruka ga htjela obeščastiti, on je izbijen, radije predao dušu nego da Nebesku hranu dade bjesnim psima“.

U to vrijeme progona kršćani su u zatvorima i katakombama pred smrt čekali da im netko donese sv. Pričest. Ali tko im je mogao donijeti sv. Euharistiju? Svećenici to nisu mogli učiniti jer su bili poznati. Tu se našao Tarzicije, dvanaestogodišnji dječak, koji se dragovoljno javio za tu opasnu službu. I vršeći tu svetu službu kao ministrant, dao je svoj život za Isusa.

To hrabro svjedočanstvo za Isusa ostalo je u narodu a predaja nam govori slijedeće: „Bio jedan mali dječak, jedva stariji od 12 godina kada je postao zreo za najveća junačka djela. Rano je ostao bez roditelja pa je stanovao kod bogatog ujaka, koji je tada još bio poganin. Kod Tarzicija je bilo drugačije: njega je Bog iz njegove poganske sredine pozvao k Istini, k pravoj vjeri. I mali Tarzicije je svoje kršćanstvo shvatio vrlo ozbiljno. Dok su drugi još spavali, on je preko stepenica i kroz hodnike kuće svoga ujaka kriomice odlazio na svete mise. Radi te hrabrosti, rimska kršćanska zajednica divila se tom revnom dječaku i uskoro mu povjerila vrlo odgovornu službu stražara na vratima crkve, tako da se nikakav izdajica ne bi prikrao na misna slavlja.

U Rimu su kršćani bili progonjeni kao u vrijeme sv. Petra koji je u Rimu sa sv. Pavlom prvi za Isusa prolio svoju krv. U rimskim tamnicama mučeni su kršćanski muževi i žene koji su se međusobno hrabrili, tješili, molili i Bogu u čast pjevali hvalospjeve. Ali, oni su čeznuli i za snagom Presvete Euharistije, za Isusom. Euharistiju je slavio sam sveti Otac papa Stjepan I. Vjernike je upitao: „Tko je spreman našim zatvorenicima odnijeti svetu Pričest? To se mogu usuditi samo mladi jer smo mi stariji svi osumnjičeni i u velikoj opasnosti jer bi nas brzo prepoznali”. Odlučno i polako diže se mladi Tarzicije i krenu prema papi govoreći: „Spreman sam svojim životom štititi Sveti kruh“. Dan kasnije Tarzicije je klečao pred oltarom. Svećenik Bono dao je mladiću Presveto koje je on zatvorenicima trebao dati za pričest. Ali na cilj nije došao.

Neki sluga iz kuće njegovog ujaka već je dugo promatrao Tarzicijevo sumnjivo kretanje i nekako saznao za njegovu tajnu zadaću i nagovorio njegove vršnjake i prijatelje da ga prate. Kada su ga sustigli u ulici Via Appia, tobože su od njega zatražili da se igra s njima. Svoje na prsima prekrižene ruke Tarzicije je još jače stisnuo na Presveto, štiteći ga, i krenuo dalje. Oni su mu zagradili put postavljajući mu kobno pitanje: „Šta si to tako sakrio i šta tako čvrsto držiš? Pokaži nam!“ Kratko i jasno Tarzicije im odgovara: Nipošto i nikada!“ Počinje kamenovanje i tučnjava. Dolaze neki odrasli u pokušavaju pomoći dječaku. Onda odjeknu povik: „On je kršćanin, nosi tajnu kršćana!“

Nakon toga batine i kamenovanje postaju još jači. Teško pogođen i izudaran Tarzicije pada na tlo, krvari i ječi od bolova ali Presvetu tajnu ne ispušta iz ruku, pa ni kad ga je jedan kamen smrtno pogodio u glavu. Kada su mu pokušavali rasklopiti čvrsto stisnute ruke u kojima je držao Presveto, da bi vidjeli Tajnu koju je držao u rukama, netko je povikao: „Kradljivci leševa!“ Svjetina se razbježa jer je krađa leševa po rimskom pravu bila strogo kažnjiva. Presveto je ostalo netaknuto. Tarzicije ga je zaštitio svojim životom.

Bilo je to vjerojatno 15.kolovoza godine 257. za vrijeme cara Valerija. Kršćani su pokopali tijelo mučenika Tarzicija u Kalistovim katakombama u Rimu.

Sveti Tarzicije je zaštitnik ministranata, mladih i čuvara Presvetog Sakramenta.

Izvor

MEĐURELIGIJSKI DIJALOG U PAKISTANU - Članak posvećen biskupu Uziniću, koji daje moralnu podršku izgradnji novog objekta islamske zajednice u Dubrovniku, te također biskupu Komarici...

Sablazan postupak biskupa Uzinića možete pročitati OVDJE i sablazan postupak biskupa Komarice možete pogledati OVDJE, a u tekstu ispod možete pročitati kako napreduje međureligijski dijalog u Pakistanu.

Islamisti zahtijevaju da se Asia Bibi odmah pogubi – kriza vlade?

Obitelj se bori za život Asije Bibi – na slici suprug i jedna kći

(Islamabad) Radikalne islamske skupine u Pakistanu otpočele su novu kampanju i zahtijevaju da se Asia Bibi odmah pogubi. Kršćanka i majka petero djece uhićena je 2009. godine zbog sumnje da je „uvrijedila islam“. Osuđena je na smrt 2010. godine i otada čeka na pogubljenje.

Radikalne muslimanske skupine kao Sunni Tehreek organizirale su ulične demonstracije kako bi vršile pritisak na pakistansku vladu. U lipnju 2015. godine Vrhovni je sud spriječio pogubljenje i naredio je da se ponovi suđenje. Svjedoke zbog čijih je izjava osuđena, treba ponovno saslušati.

Činilo se da je odluka Vrhovnog suda odškrinula vrata da se reformira ozloglašeni zakon protiv bogohulnosti iz 1896. godine. Taj zakon kažnjava uvrjedu islama, Muhameda ili Alaha doživotnim zatvorom ili smrtnom kaznom. Kako pokazuju mnogobrojni slučajevi, nerijetko je dovoljna samo optužba jednog muslimana da se bez dokaza dođe do osude. Radikalne muslimanske skupine često vrše pritisak i nasilje nad institucijama da donesu te osude. Zakon je usmjeren poglavito protiv vjerskih manjima, a među njima osobito protiv malene kršćanske zajednice. I unutarislamski sukobi rješavaju se preko ovoga zakona koji često otvara širom vrata svakom obliku samovolje.

Slučaj Asije Bibi postao je predmetom borbe za moć u kojoj islamisti ispituju koliki imaju utjecaj.

Kršćanka Asia Bibi, prva žena u Pakistanu koja je prema zakonu protiv bogohulnosti osuđena na smrt, islamistima treba poslužiti za primjer i zastrašivanje ostalima.

Asia Bibi i dalje se nalazi u strogo čuvanom zatvoru u Multanu u ćeliji smrti. Dugi boravak u izoliranosti pogoršao je njezino zdravstveno stanje kako su njezini odvjetnici priopćili sudu. Izolacija nije službeno, ali je činjenično pooštrenje kazne. Odluka je donesena radi njezine sigurnosti. Sigurnosne su mjere nedavno ponovno pojačane jer je tajna služba javila da postoji želja islamista za osvetom zbog pogubljenja Qadrija koji je ustrijelio guvernera Teseera i da oni žele ubiti Asiju Bibi u zatvoru. Da se spriječi otrovanje, pregleda se jelo Asije Bibi.

Njezin je odvjetnik izjavio da je katolkinja jaka i da ponosi čekanje u strpljivosti u molitvi. Međutim, očito je da je zatvor polagano uništava.

Izvor

BORBA KATOLIČKE CRKVE PROTIV GRIJEHA PRELJUBA Godine 1940. bilo je samo 21 proglašenje crkvenog braka nevaljanim

„Legionario“ su od tridesetih godina bile poluslužbene novine nadbiskupije São Paolo u Brazilu. Te su se novine čitale po cijeloj zemlji i imale su djelomično i međunarodni utjecaj. Urednik novina bio je katolički novinar i aktivist Plinio Corrêa de Oliveira. Mnogi njegovi članci mogu se i danas čitati na internetu. Oni pokazuju koju je visoku razinu nekoć imao katolički tisak. Poveznica: OVDJE

U izdanju od 23.ožujka 1941. godine Corrêa de Oliveira prenosi službene statistike proglašenja braka nevaljanim godine 1940.

Iz svih biskupija svijeta te su godine poslana samo 63 slučaja na odlučivanje u Rim. Od toga je na koncu proglašen nevaljanim samo 21 brak.

Corrêa de Olveira komentira da time Sveta Stolica jasno pokazuje koje strahopoštovanje Crkve ima prema sakramentu Ženidbe. Crkva se ne slaže s njegovim – već u njegovo vrijeme vidljivim – pojavama propadanja.

Već je u ono vrijeme kriza braka i obitelji bila važna tema, osobito u katoličkim tiskovinama. U mnogim katoličkim zemljama doneseni su zakoni koji su jasno suprotstavljali crkvenom nauku. Osobito je Urugvaj olakšao rastavu braka, što je dovodilo do toga da su se ondje ženili mnogi Brazilci kako bi po potrebi kasnije lakše mogli dobiti rastavu.

Episkopat je u to vrijeme u pastirskim pismima oštro osuđivao ovu praksu. Iako je danas stanje braka i obitelji bitno lošije nego 1940. godine, mnogi biskupi na Zapadu uopće ništa ne poduzimaju. U Njemačkoj mnogi čak pokušavaju razviti novu „teologiju“ i novi pseudo-pastoral kako bi u konačnici pokopali katolički nauk o Ženidbi i spolnosti.

Izvor