Sveti Gordije živio je u 3. stoljeću u Cezareji Kapadocijskoj gdje je služio kao centurion u rimskoj vojsci.
Sveti Bazilije Veliki, koji je napisao propovijed u hvalu ovoga sveca, navodi da je u vrijeme njegova mučeništva bio veliki progon kršćana u Cezareji. Na javnim su trgovima bili izloženi drveni i kameni idoli, a svi koji su odbijali prinositi im žrtve bili su mučeni i ubijani. Zaprepaštenje vjernika bilo je veliko jer su idolopoklonici nekažnjeno pljačkali njihove kuće, zatvori su bili puni kršćana, a dok su crkve bile ispražnjene, šume i planine bile su napučene bjeguncima.
U to vrijeme sveti Gordije se odrekao svoje profesije, stavio je u stranu vojničko znakovlje i povukao se u pustinju kako bi se približio Bogu u svetoj molitvi i pokorničkim vježbama.
Usput je čuo da će se u Cezareji organizirati javne igre u čast poganskom bogu Marsu. Zaputio se u grad gdje je vidio veliko mnoštvo ne samo pogana, već i kršćana koji se, slabi u vjeri, nisu stidjeli sudjelovati u ovim đavoljim svetkovinama. Svetac, nadahnut Duhom Svetim, slavio je kršćansku vjeru i osuđivao vjeru pogana koji su obožavali i štovali lažne bogove.
Pogani su zbog ovakvog drskog prekida igara tražili pogubljenje sveca. Ulovili su ga i doveli pred upravitelja, optužujući ga za sve što je rekao. Upravitelj, koji je znao da se sveti Gordije povukao u osamu, pitao ga je zašto se povukao, a zatim opet vratio. Sveti Gordije mu je odgovorio: „Vratio sam se jer žarko želim umrijeti za Isusa Krista; i znajući da si ti najokrutniji, pomislio sam da će mi ovo pružiti najbolju priliku da ostvarim svoju želju.“
Tiranin, čuvši ove riječi, naredi pogubiteljima da se pripreme za mučenje. Svetac se nije pokolebao. Žarko je ponudio svoj život Isusu Kristu i molio je za snagu da može patiti za Njega. Koristili su bič, sprave za mučenje i vatru kako bi pokolebali svetog mučenika, no on je rekao:
„Mučite me koliko želite; što je moja agonija bolnija, veća će mi biti nagrada u Nebu; za rane koje sada prekrivaju moje tijelo bit ću prekriven plaštom slave i za boli koje sada trpim zaradit ću vječnu sreću.“
Nakon što je upravitelj shvatio da ga ne može pokolebati mučenjima, nastojao ga je pridobiti obećanjima o bogatstvu i častima, no svetac je odgovorio:
“Varate se ako mislite da ću mijenjati radosti raja za bijedna dobra koja svijet nudi.”
Napokon, shvativši da su obećanja jednako neučinkovita kao i prijetnje, sudac ga je osudio na smrt.
Dok je svetac koračao prema mjestu pogubljenja, prijatelji su ga nagovarali da popusti željama upravitelja i ne pogine tako bijedno u svojoj mladosti.
Svetac je odvratio: “Ne tugujte za mnom, već za onima koji progone vjerne, jer njih čeka vječni oganj; ja sam spreman umrijeti, ne jednom, već tisuću puta, za Isusa Krista.”
Rečeno mu je da može izbjeći smrt ako zaniječe Isusa Krista samo riječju, iako Ga nastavlja štovati u srcu.
Na to je sveti Gordije odgovorio: “Daleko neka je od mene zanijekati svoga Boga onim jezikom kojeg mi je On sam dao!”
Zatim se naoružao znakom križa i hrabro kročio u smrt, koja je, prema svetom Baziliju i grčkim menologijima (popis mučenika, martirologij) bila smrt od ognja. S imenom Isusovim na usnama svetac je predao svoje mlado tijelo ognju, a pravednu dušu Bogu 320. godine.
Iz zapisa sv. Alfonza de Liguorija
