KATOLIČKA CRKVA PROTIV VJERSKE SLOBODE Post Tam Diuturnas - pismo pape Pija VII.

Papa Pio VII. napisao je ovo pismo povodom prijedloga novog ustava u Francuskoj 1814., nakon što je Napoleon tek poražen i prognan na otok Elbu, papa se nedavno vratio u Rim iz progona koji mu je bio nametnuo Napoleon, a francuski kralj Luj XVIII. je vraćen na prijestolje svojih predaka. 

Donosimo vam ovo pismo jer pokazuje s kolikim uvjerenjem i strasti su pape osuđivali vjersku slobodu, neumjerenu slobodu tiska i ostale tekovine bezbožnog liberalizma, ali također da možete pročitati što Učiteljstvo uči da su posljedice tih teških zabluda za vjeru, za države i za duše.

POST TAM DIUTURNAS 

Pismo pape Pija VII. mons. de Boulogneu, biskupu Troyesa, 

29. travnja 1814. 

Časni Brate, zdravlje i apostolski blagoslov. 

Nakon tako dugih i žestokih oluja u kojima je Petrova lađa bila bacana na način koji je izazivao čuđenje, i kojim smo također Mi koji smo njezin nedostojni kapetan činili se potresenim i gotovo poraženim, napokon je nasilni vjetar počeo slabjeti i uvjereni smo da se obnavlja spokoj u skladu s dugotrajnim željama i molitvama Našim i svih dobrih ljudi. Dok smo se radovali, povrativši Našu prijašnju slobodu (u vrijeme kad smo se najmanje tom nadali), radovali se, ne toliko jer su te stvari bile vraćene Nama, koliko jer su bile vraćene Crkvi, te dok smo također ponizno zahvaljivali Ocu Milosrđa za ovu veliku dobrobit, velika je bila utjeha koju smo primili kad smo saznali da je naznačeni kralj francuske nacije izdanak one slavne dinastije koja je jednom iznjedrila presvetog kralja Luja [sv. Luj IX.] i sjala svojom značajnom službom Bogu i ovoj Apostolskoj Stolici. I uistinu je u tolikoj mjeri ta radost prožimala Našu dušu da smo, iako su nam novinske stranice donijele sretnu vijest o ovom, ipak, ne obazirući se na primljenu tradiciju, odlučili poslati izvanrednog nuncija u Francusku tako da njegovim posredstvom možemo najizravnijim riječima čestitati imenovanom kralju na obnovi njegove vlasti. Međutim, najveća tuga je brzo poremetila tu Našu radost kad su dnevne novine izvijestile da je Senat Pariza izdao novi ustav kraljevstva. 

Budući da su stvari bile tako sretno promijenjene, nadali smo se ne samo da će sve zapreke organizirane protiv Katoličke vjere u Francuskoj biti uklonjene najvećom brzinom (kao što smo neprestano tražili), nego da će isto tako, kako se predstavi prilika, biti vraćen njezin sjaj i ures. Odmah smo vidjeli da je u ustavu u vezi ovog pitanja ostala velika tišina, i da čak nije bilo ni spomena Svemogućega Boga, po kojem kraljevi kraljuju i vladari upravljaju. Bit će ti lako, Časni Brate, uvjeriti se koliko ozbiljno, koliko gorko i koliko bolno je ovo pitanje bilo Nama, kojima je od Isusa Krista, Sina Božjega, Gospodina Našega povjereno sve kršćanstvo. Jer kako možemo s ravnodušnosti tolerirati da se Katolička vjera, koju je Francuska primila u prvim vremenima Crkve, koja je u tom istom kraljevstvu bila potvrđena krvi tolikih mnogih najhrabrijih mučenika, koju daleko najveći dio francuskog naroda ispovijeda, i koja je uistinu bila hrabro i stalno branjena, čak i za vrijeme najozbiljnijih teškoća i progona i opasnosti zadnjih godina, te koju je, konačno, ta ista dinastija kojoj naznačeni kralj pripada i ispovijedala i branila s mnogo žara - da ta Katolička, ta presveta vjera, kažemo, ne samo ne bude proglašena jedinom u Francuskoj i zaštićena bedemom zakonâ i autoritetom Vlade, nego da bude, u samoj obnovi monarhije, potpuno zaobiđena? Ali mnogo teža i uistinu mnogo gorča tuga se povećala u Našem srcu - tuga po kojoj priznajemo da smo bili potreseni, nadjačani i rastrgani na dva dijela - od dvadeset trećeg članka ustava, u kojem smo vidjeli ne samo da je "sloboda vjere i savjesti" (da iskoristimo iste riječi iz članka) dopuštena silom ustava, nego također da su pomoć i pokroviteljstvo obećani i toj slobodi, kao i službenicima tih različitih vrsta "vjere". Sigurno da ne trebamo koristiti puno riječi da bi u potpunosti razumio koliko smrtonosna rana Katoličkoj vjeri u Francuskoj je zadana tim člankom. Jer kad se neselektivno ustanovi sloboda svih "vjerâ", po toj samoj činjenici istina je pomiješana sa zabludom i sveta i prečista Zaručnica Kristova, Crkva, izvan koje ne može biti spasenja, stavljena je na istu razinu sa sektama heretika i sa samom židovskom nevjerom. Jer kad se naklonost i pokroviteljstvo obeća čak i sektama heretika i njihovim službenicima, ne samo njihove osobe nego također same njihove zablude toleriraju se i njeguju: sustav zabludâ u kojem je sadržana ta smrtonosna i uvijek žalosna hereza koja, kao što kaže sv. Augustin (de Haeresibus, 72.) "tvrdi da svi heretici idu pravim putem i govore istinu: što je toliko apsurdno da mi se čini nevjerojatnim." 

Međutim, ne bismo se trebali ništa manje čuditi i žalostiti nad slobodom tiska koju jamči i dopušta članak 23. ustava. Uistinu, iskustvo prošlih vremena nas uči, ako bi itko u to sumnjao, koje velike opasnosti i koje sigurno trovanje vjere i morala ona potiče. Jer posve je jasno da je prvenstveno po tom sredstvu, prvo, izopačen moral ljudi, zatim je njihova vjera iskvarena i zbačena, te su napokon među njima uzburkane pobune. Uzimajući u obzir današnje stanje velike iskvarenosti čovječanstva, ova najteža zla bi i dalje bila predmet straha ako - što neka Bog odvrati - bude dopušteno svakomu slobodno objavljivati što god hoće. Niti smo uistinu bez drugih uzroka žalosti u tom novom ustavu kraljevstva, posebno u člancima 6, 24 i 25. Suzdržat ćemo se od objašnjavanja svakog od ovih članaka pojedinačno jer ne sumnjamo, Časni Brate, da ćeš lako primijetiti u kojem smjeru téže. Doista, u tako velikoj i tako pravednoj tjeskobi Naše duše utješeni smo nadom da naznačeni kralj neće pristati na članke predloženog ustava koje smo spomenuli; doista u to sebe najčvršće uvjeravamo, poradi predačke pobožnosti i revnosti za vjeru kojom nemamo sumnje da je obdaren. Međutim, kad bismo šutjeli za vrijeme opasnosti za vjeru i duše, sigurno bismo izdali Našu službu, pa smo stoga odlučili u međuvremenu poslati ti ovo pismo, Časni Brate, čija Nam je vjera i svećenička snaga bila tako uvjerljivo dokazana, ne samo da bi bilo u potpunosti znano da najoštrije odbijamo te stvari koje smo ti dosad naveli i što god možda bude predloženo protivno Katoličkoj vjeri, nego također da, savjetujući se s ostalim biskupima francuskih crkava, proučiš savjete i studije za koje smo te zadužili, kako bi velika zla koja (ako ne budu brzo otjerana) prijete Crkvi u Francuskoj bila odvraćena te da tî zakoni i dekreti i druge odredbe vlade koje, kao što dobro znaš, nikad nismo prestali sa žalosti spominjati zadnjih godina i koji su još na snazi, budu uklonjeni. Prikaži se dakle pred naznačenim kraljem; nagovijesti mu presilnu tugu koja, nakon toliko pretrpljenih velikih teškoća i kušnji, zaokuplja i muči Našu dušu, objasni kakve velike štete Katoličkoj vjeri, kakve teške opasnosti dušama, kakvo uništenje vjere bi se dogodilo u Francuskoj ako bi dao pristanak ustavu koji je u nacrtu; daj mu do znanja da smo u cijelosti uvjereni da on ne želi početi svoju vladavinu na tako nesretan način da Katoličkoj vjeri nanese pretešku i gotovo neizlječivu ozljedu; i reci mu da, naprotiv, Bog sam, u čijoj su moći zakoni svih kraljevstava, svakako zahtijeva od njega da iskoristi tu moć koju ima na radost svih ljudi i posebno Nas, njemu obnovljene, naročito za obranu i ures Crkve Božje; te da se nadamo i čvrsto se uzdamo da će se dogoditi, po Božjem nadahnuću, da Naš glas, prenesen po tebi, dotakne njegovu dušu tako da, slijedeći stope njegovih predaka koji su poradi ispovijedanja i tako česte obrane Katoličke vjere zavrijedili od ove Svete Stolice titulu Najkršćanskijih kraljeva, učini što je dužan, što od njega očekuju svi dobri ljudi, što ga Mi žarkom revnosti molimo - da bude pokrovitelj Katoličke vjere. Koristi, Časni brate, svu svoju snagu i žar za vjeru koji gori u tebi. Koristi u ovoj najvećoj i najsvetijoj zadaći milost u kojoj si toliko jak i tvoju izvanrednu rječitost. Zasigurno ćeš od Gospodina primiti što trebaš reći, i Mi također nećemo propustiti moliti svetu pomoć za tebe Našim molitvama, a u međuvremenu tebi, i stadu koje je povjereno tvojoj brizi, najprivrženije udjeljujemo Naš apostolski blagoslov. 

Dano u Ceseni, 29. travnja 1814., u petnaestoj godini Našega pontifikata 

PIUS P.P. VII

Je li lice migranta – lice Isusa?

Usred sve većeg muslimanskog nasilja u Europi, papa Franjo ostaje čvrsto pri obrani masovne migracije.

U svojoj Urbi et orbi božićnoj poruci, usporedio je migrante sa Svetom obitelji prisiljenoj putovati u Betlehem gdje nisu mogli pronaći sobu za boravak, a u svojoj poruci povodom Svjetskog dana mira Papa je osudio one koji smatraju da masovna migracija predstavlja rizik za nacionalnu sigurnost. Takvi su ljudi krivi za “umanjivanje ljudskog dostojanstva kojega imaju svi kao sinovi i kćeri Božje”.

Kao i u prethodnim prilikama, Papa je zaključio da oni koji ne primaju migrante “siju nasilje, rasnu diskriminaciju i ksenofobiju”. S druge strane, oni koji primaju migrante s dobrodošlicom primaju Krista. U obraćanju predstavnicima Caritasa u rujnu, papa Franjo rekao je da “nas sam Krist traži da prihvatimo našeg brata i sestru migranta i izbjeglicu širom otvorenih ruku”. U drugim je prilikama govorio da u licima migranata vidimo lice Isusa.

Od početka njegovog pontifikata, jedna od Papinih omiljenih tema su oni koji zatvaraju granice, a zapravo zatvaraju vrata Isusu. Ako ste kršćanin, teško je ignorirati taj argument. Tko želi Isusu zalupiti vrata? Tko želi na Sudnji dan čuti: “Bio sam stranac i niste me primili”?

NASTAVLJAJU SE SABLAZNI PAPE FRANJE Ručak solidarnosti u katedrali svetog Petronija u Bologni

Ušavši u Hram, stane izgoniti prodavače. Kaže im: "Pisano je: Dom moj bit će Dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku!

Lk (19,45-46)

13. svibnja: papa Franjo reinterpretira Fatimu

Petsto tisuća ljudi čekalo je papu Franju pred Fatimskim svetištem radi proglašenja svetima dvaju pastirčića Franje i Jacinte koji su imali 9 i 11 godina i koji su skupa s rodicom Lucijom dos Santos vidjeli i čuli Gospine riječi između 13. svibnja i 13. listopada 1917. godine. Proglašenje svetima dogodilo se i Crkva je u popis svetaca uvrstila dvoje najmlađe djece ne-mučenika u svojoj povijesti. U tijeku je proces beatifikacije njihove rodice Lucije koja je preminula 2005. godine. 

Ono što su pak očekivali oni koji su odani Fatimi po cijelome svijetu nije bila samo kanonizacija vidjelaca, nego i Papino izvršenje nekih Gospinih zahtjeva koji su do dana današnjega ostali neispunjeni. 

I zbilja, ove se godine obilježavaju dvije oprečne stogodišnjice: Fatimska ukazanja i boljševička revolucija Lenjina i Trockoga koja se dogodila u Rusiji u istome mjesecu kada se u Portugalu zaključivao ciklus Gospinih ukazanja. U Fatimi je Gospa nagovijestila da će Rusija proširiti svoje zablude po svijetu i da će iz tih zabluda proisteći ratovi, revolucije i progoni Crkve. Kako bi se izbjeglo te nesreće, Gospa je ponajprije zahtijevala iskreno pokajanje čovječanstva i povratak načelima kršćanskoga ćudoređa. Ovome popravljanju kršćana Gospa je dodala dva posebna zahtjeva: posvetu Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu koju treba izvršiti Papa ujedinjen sa svim biskupima svijeta i proširenje pobožnosti pet prvih subota koja se sastoji u sjedinjenju s Njom, nakon što se ispovjedimo i pričestimo, na pet prvih subota uzastopce, razmatrajući petnaest minuta i moleći svetu Krunicu. 

Širenje pobožnosti prvih subota u mjesecu crkvene vlasti nikada nisu promicale, papinski čini povjeravanja i posvete Gospi bili su parcijalni i nepotpuni, a nadasve, već barem pedeset godina, crkveni ljudi ne propovijedaju većma duh žrtve i pokajanja koji je tako usko povezan s duhovnošću dvoje kanoniziranih pastirčića. Kada je 1919. godine Lucija posjetila Jacintu u bolnici uoči njezine smrti razgovor je bio posve usredotočen na patnje koje dvije rodice prikazuju kako bi grješnici izbjegli strašne muke u paklu koje im je Gospa pokazala. 

Papa Franjo koji nikada prije nije bio u Fatimi, čak ni kao svećenik, nije dotaknuo nijednu od ovih tema. Dana 12. svibnja u Kapelici ukazanja, predstavivši se kao „biskup odjeven u bijelo“, Papa je rekao: „Dolazim kao prorok i glasnik kako bih oprao noge svima, za istim stolom koji nas ujedinjuje“. Potom je izrekao poziv da se slijedi Franjin i Jacintin primjer. „Proći ćemo tako svaki lom, ići ćemo kao hodočasnici svim putovima, srušit ćemo sve zidove i nadići sve granice, izlazeći prema svim periferijama, pokazujući Božju pravdu i mir.“ U svojoj propovijedi 13. svibnja na trgu pred Fatimskom crkvom Franjo je podsjetio „svu svoju braću u krštenju i u čovječnosti“, a osobito „bolesne i nepokretne, zatočene i nezaposlene, potrebite i napuštene“, pozivajući da se „otkrije mlado i lijepo lice Crkve koje zrači kada je misionarsko, gostoprimljivo, slobodno, vjerno, siromašno sredstvima i bogato ljubavlju.“ 

Tragična dimenzija Fatimske poruke koja kruži oko pojmova grijeha i kazne odgurnuta je. Gospa je rekla malenoj Jacinti da ratovi nisu drugo nego kazna za grijehe svijeta te da grijesi koji velik broj duša odvode u pakao jesu grijesi protiv čistoće. Ako danas živimo „treći svjetski rat u dijelovima“, kako je često ponavljao papa Franjo, kako to da ga se ne poveže sa strašnom eksplozijom suvremenog imoralizma koji je dospio do toga da legalizira obrtanje moralnih zakona? Gospa je još rekla Jacinti da ako ne dođe do popravljanja i pokajanja, čovječanstvo će biti kažnjeno, ali na koncu pobijediti će njezino Bezgrješno Srce i cijeli svijet će se obratiti. 

Danas se ne samo gnušaju nad riječju kazna, jer Božje milosrđe briše svaki grijeh, nego je i sama misao obraćenja nedobrodošla i nepoželjna jer je prozelitizam prema papi Franji „najjači otrov protiv ekumenskoga puta“. 

Treba priznati da Fatimska poruka reinterpretirana prema sociološkim kategorijama pape Bergoglia nema baš neke veze s proročkim nagovještajem pobjede Srca Marijina koji je prije stotinu godina Gospa uputila svijetu. 

Tekst: Roberto de Mattei u „Il Tempo“, 14. svibnja 2017. 

Izvor

Papa Franjo se našalio na račun Presvetog Trojstva

17. ožujka ove godine lista blasfemija pape Franje nadopunjena je ni više ni manje nego šalom na račun Presvetog Trojstva. 

Dr. Emilce Cuda, prva žena koja je doktorirala u području teologije na Papinskom katoličkom sveučilištu Argentine, ovih je dana imala audijenciju kod pape Franje. 

https://cruxnow.com/vatican/2017/03/25/woman-knows-read-pope-francis/

Crux je objavio izvještaj o susretu u kojem navode sljedeće:

Ona kaže da ih je Franjo naveo da se bave teološkom etikom s „hermeneutikom zajedništva u različitosti“, idejom koja je već bila prihvaćena prije njegovog izbora za papu. To je tema za koju Papa ima intelektualnu strast: stvaranje procesa u kojima Duh Sveti stvara nove sinteze u postojećim razlikama i nesuglasjima. Na sastanku je Papa u šali usporedio to s načinom na koji funkcionira Presveto Trojstvo. „Unutar Presvetog Trojstva svi se svađaju iza zatvorenih vrata.“ Cuda navodi da im je Franjo rekao: „Ali izvana odaju sliku zajedništva.“ 

Ovakvu blasfemiju uopće ne treba niti komentirati. Za one koji će ovo možda okarakterizirati kao „ništa strašno“, preporučamo čitanje i razmatranje o Beskonačnom Božjem Veličanstvu. 

Druga Božja zapovijed čak zabranjuje spominjanje Božjeg imena uzalud. „Ne uzimaj uzalud imena Gospoda, Boga svojega, jer Gospod neće pustiti bez kazne onoga, koji uzima ime Njegovo uzalud.“ (Izl 20, 7) 

Koliko je gore izravno vrijeđati Boga kao Trojstvo Osoba koje se tek pretvaraju da su u zajedništvu, a nisu!

Pored toga što je izjava blasfemična, ona je napad na Božje Beskonačno Savršenstvo, savršenu harmoniju Njegove Volje, Njegove beskonačne dobrote, itd. Ukratko, ova „šala“ implicira i hereze. 

Zaključit ćemo ovu temu svetim riječima našeg Gospodina:

“Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro; a zao čovjek iz zla blaga iznosi zlo, jer čega je srce puno, o tom govore usta.” (Lk 6:45).

Izvor

Crkva je davno osudila liturgiju na narodnom jeziku - Papa Franjo: "Tridentska Misa je korak unatrag."

7. ožujka 2015. papa Franjo slavio je 50. godišnjicu uvođenja liturgije na narodnom jeziku. Iskoristio je tu priliku da da na znanje, što se njega tiče, da povratak Crkve Tridentskoj latinskoj Misi ne dolazi u obzir. Takvu je ideju nazvao "korakom unatrag".

Jedan od najupečatljivijih dijelova njegove propovijedi bio je dio u kojem je rekao: „Zahvalimo Gospodinu za ono što je učinio u Svojoj Crkvi u ovih 50 godina liturgijske reforme. Bila je to uistinu hrabra gesta Crkve kada se približila Božjem narodu tako da (vjernici) mogu bolje razumjeti što čine.“

„Ovo je za nas važno, da nastavimo s Misom na ovakav način. Nije moguće ići natrag. Moramo uvijek ići naprijed. Uvijek naprijed. A oni koji idu natrag griješe.“

Ovdje se Papa, naravno, obraća tradicionalnim katolicima.

No, zanimljivo je pogledati što se tu zapravo događa. Papa Franjo zapravo kaže da u Crkvi ima nešto što se ne može promijeniti. Primijetit ćete da je jedini put kada "naprednjaci" tako govore onda kada žele utvrditi revoluciju. Papa Ivan Pavao II. radio je istu stvar po pitanju nove ekumenske orijentacije. Rekao je da nema natrag, da se to ne može promijeniti. U svojoj enciklici "Ut unum sint" iz 1995. napisao je: "Na Drugom vatikanskom koncilu Katolička crkva se nepovratno posvetila putu ekumenskog izazova..." 

Papa Ivan Pavao II. bio je jedan od najrevolucionarnijih papa u povijesti. Cijeli njegov pontifikat bio je samo "promjene, promjene, promjene", "novotarije, novotarije, novotarije", no ovdje on kaže da ima nešto u Crkvi, taj dragocjeni ekumenizam, kojeg se ne može mijenjati. 

Liturgija na narodnom jeziku – nepoštivanje crkvenog Učiteljstva

Ono što modernisti uporno ignoriraju je činjenica da liturgija na narodnom jeziku predstavlja nepoštivanje crkvenog višestoljetnog Učiteljstva. 

Izvanredni tomistički teolog p. Edward Hanahoe, koji je u 50-ima i 60-ima prošlog stoljeća dobro razumio što se događa, napisao je da je taktika ekumenista i modernista pretvarati se da Učiteljstvo o određenim temama nije progovorilo, temama koje stoje kao prepreka na putu novom programu. Oni to nužno ne moraju nijekati, već jednostavno o tome ne govore. Pretvaraju se da ne postoji. 

Ono što ovdje imamo jest da su nam ekumenisti na visokim pozicijama nametnuli liturgiju na narodnom jeziku. Prava operacija dirigirana s vrha. Oni se jednostavno pretvaraju da Učiteljstvo nije progovorilo o liturgiji na narodnom jeziku i da ju nije osudilo, i onda još slave taj čin neposluha kao pravi napredak.

Crkveni nauk po pitanju narodnog jezika

1.) Dogmatski Tridentski koncil zabranjuje liturgiju na narodnom jeziku. Kanon br. 9, 22. sesija Koncila, nezabludivo naučava:

„Tko kaže da se Mise trebaju slaviti samo na narodnom jeziku... neka bude kažnjem anatemom.“

To je prilično jasno. Ne vidim kako bi se još to moglo protumačiti.

2.) Zatim imamo papu Pija VI. koji u svom pismu "Auctorem Fidei" iz 1794. posebno odbacuje zahtjev za "izražavanjem liturgije na narodnom jeziku". Ovu ideju on odbacuje kao "lakoumnu, vrijeđa pobožne uši, uvredljiva za Crkvu, sklona prigovorima krivovjernika protiv nje." 

3.) Pio XI. je u svom apostolskom pismu iz 1922. "Officiourum Omnium" piše: „...znanje i upotreba latinskog jezika, tako blisko povezanog sa životom Crkve, je važno, ne toliko zbog kulturoloških razloga ili razloga pismenosti, već vjerskih.“

„Crkva, upravo zato što obuhvaća sve narode i zato što će trajati do kraja vremena... zbog svoje same prirode zahtijeva jezik koji je univerzalan, nepromjenjiv i nenarodni.“

4.) I naravno, tu je enciklika pape Pija XII. iz 1947. "Mediator Dei" u kojoj stoji: „Upotreba latinskoga jezika, kako je na snazi u velikom dijelu Crkve, jasan je i plemeniti znak jedinstva i djelotvorno sredstvo protiv bilo kojega iskrivljavanja pravog nauka.“

Vidimo da je moderna liturgija na narodnom jeziku osuđena na Tridentskom koncilu, u papinskim dokumentima, a isto tako vidimo da se ostvaruje upozorenje pape Pija XII. S uvođenjem nove Mise vidimo slom jedinstva o kojem je pričao, i opadanje liturgije, primarno s uvođenjem novus ordo Mise, koja je stvorena kako bi zadovoljila zahtjeve ekumenizma, a vidimo i mnoštvo liturgijskih zloupotreba koje su proizašle iz te nove liturgije.

Dakle, papa Franjo kaže da ne smijemo ići unatrag. No, liturgija na narodnom jeziku nije niti korak unaprijed, niti korak unatrag, ona je korak u krivom smjeru. Potpuno krivom. Ono je kršenje vjekovnog nauka i prakse Crkve kroz stoljeća. I uvođenje ove liturgije na narodnom jeziku i tvrdnja da svatko tko se želi vratiti latinskoj liturgiji - griješi, je, s dužnim poštovanjem, zloupotreba autoriteta.

John Vennari, 

Catholic Family News

SRAMOTA I SABLAZAN Logo za posjet pape Franje Egiptu: križ i polumjesec

Tiskovni ured Svete Stolice službeno je potvrdio da će papa Franjo u travnju ove godine poduzeti apostolsko putovanje u Egipat. „Prihvaćajući poziv Predsjednika republike, katoličkih biskupa, koptskog patrijarha Tawardosa II i Velikog imama džamije Al Azhar, šeika Ahmeda Mohameda el-Tayyba, papa Franjo će poduzeti apostolsko putovanje u Arapsku Republiku Egipat 28. i 29. travnja 2017. posjećujući Kairo“, stoji u priopćenju. U razgovoru s novinarima Greg Burke, ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice, dodao je da je jako važno da je papa Franjo pozvan u Egipat od četiriju različitih institucija: predsjednika Abdela Fattaha al-Sisi, katoličkih biskupa, koptskog patrijarha Tawadrosa II i sveučilišta Al-Azhar koje ima najveći autoritet među sunitskim muslimanima. 

I za ovo Papino putovanje izvan Italije objavljen je službeni logo, kojeg je nedavno objavila Katolička crkva u Egiptu. Ovaj je logo službenog Papinog putovanja izazvao čuđenje, kao i mnogi ranije, koji su ili izgledali feminizirano, bizarno, ili su prenaglašavali osobu pape Franje do te mjere da logo nije uključivao čak niti križ ili bilo kakvu referencu na Isusa Krista, kao npr. logo za putovanje u SAD iz 2015. ili za ovogodišnje putovanje u Fatimu ili Kolumbiju.

Za one koji su brinuli da će na novom logu opet nedostajati križ donosimo dobre vijesti: križ je ovaj put prisutan, i to čak lijep križ. No to je došlo uz visoku cijenu: lijepi kršćanski križ prikazan je pored muslimanskog polumjeseca. Ovo vizualno stavlja istinu Isusa Krista i Njegove svete vjere na istu razinu sa sotonskom sektom muhamedanaca. Zapravo bi netko mogao iz loga iščitati da je križ podređen polumjesecu utoliko što je polumjesec stavljen prije križa, a logo čak može ostaviti dojam da polumjesec „proždire“ križ. 

Radio Vatikan je objavio službeno objašnjenje loga Franjinog puta u Egipat: 

„Objavljen je službeni logo Papinog apostolskog putovanja u Egipat. Sveti će Otac biti u posjetu toj zemlji 28. i 29. travnja ove godine. Tri su temeljna elementa prisutna u logu: Egipat, papa Franjo i mir. 'Papa mira u Egiptu mira' stoji na arapskom i engleskom jeziku na dnu loga. 

Egipat je predstavljen rijekom Nil – simbolom života – te piramidom i sfingom, koji simboliziraju dugu povijest civilizacije u toj afričkoj zemlji. Križ i polumjesec u središtu loga predstavljaju suživot među različitim sastavnicama egipatskog naroda. 

Bijela golubica označava mir koji je najviši dar kojem teži svako ljudsko biće, a također je pozdrav u monoteističkim religijama. Konačno, golubica ide pred papom Franjom kako bi najavila njegov dolazak kao Pape mira u zemlju mira.“ 

Iako se papu Franju prikazuje kao Papu mira, istina je da dok god on ne propovijeda Kristov mir, nikada neće uspjeti donijeti istinski i dugotrajni mir jer je „Kristov mir jedini pravi mir“ (papa Pio XI., enciklika Ubi Arcano, br. 37); „Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam. Ne dajem vam ga, kao što svijet daje.“ (Iv 14:27). 

Papa Franjo ne naviješta obraćenje na katoličku vjeru, obraćenje Kristu, koji je jedini Knez mira (Iz 9:6), već želi da svatko bude sretan u onoj vjeri u kojoj se trenutno nalazi. Nedavno je čak ideju pokušaja obraćenja na katoličku vjeru nazvao „grijehom protiv ekumenizma“. Papa Franjo je naturalist – on vjeruje da istinski mir dolazi kroz dijalog i zajedničku molitvu, koezgistenciju i igranje nogometa. Istina je, naime, da naša pala ljudska priroda (ukorijenjena u istočnom grijehu) i njene posljedice mogu biti nadvladane samo kroz nadnaravni dar posvećujuće milosti, kojeg je Isus Krist zaslužio za nas i nudi nam ga prvenstveno kroz sakramente: 

„Dok god pojedinačne osobe i države odbijaju prihvatiti vlast našeg Spasitelja, neće biti izgleda za dugotrajni mir među narodima. Ljudi moraju tražiti Kristov mir u Kristovom kraljevstvu…“ 

(papa Pio XI., enciklika Quas Primas, br. 1.) 

Primjenjivo na ovu situaciju je naricanje proroka Jeremije: “Lom naroda mojega hoće da liječe govoreći mu olako mir, mir, a mira nema.” (Jer 6,14); “Nadasmo se miru, ali dobra nema, čekasmo vrijeme ozdravljenja, al` evo užasa!” (Jer 8,15). 

Bez obzira koje je na koncu pravo značenje ovog blasfemičnog loga, jedna je stvar sigurna: Franjo neće propovijedati spasiteljsko Evanđelje Isusa Krista muslimanima u Egiptu, nego će ih utvrditi u njihovoj nevjeri, kao što je to učinio već puno puta.

Gospo od Pobjede, moli za nas!

Izvor

KANONSKI STATUS? Što je zajedničko modernističkom Rimu i Svećeničkom bratstvu sv. Pija X.?

Važno razmatranje po pitanju reguliranja statusa FSSPX-a

p. Patrick de la Rocque, FSSPX

Bilješka o autoru članka: p. Patrick de la Rocque, FSSPX, svećenik je u crkvi sv. Nicolasa du Chardonne, najvećoj crkvi Bratstva sv. Pija X. u Parizu. On je također bio jedan od četvorice teologa na strani Bratstva sv. Pija X. tijekom doktrinarnih diskusija za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI. Dok traju rasprave o dobrim i lošim stranama mogućeg reguliranja statusa FSSPX-a, p. de la Rocque daje zanimljiv argument u prilog pristupanju toj mogućnosti s velikom dozom opreza.

4. veljače na području oko Vatikana osvanuli su plakati upućeni papi Franji na kojima je pisalo: „Hej, Franjo! Uveo si prisilnu upravu u Kongregacije, uklonio svećenike, obezglavio Malteški red i Franjevce od Bezgrešne, ignorirao kardinale… gdje je tvoje milosrđe?” Javio se, dakle, otpor protiv pape Franje; razlog tome je što je pod njegovim diktatorskim ultra-progresivizmom palo više žrtava. Od nekada cvatućeg mladog reda Franjevaca od Bezgrešne ne ostaje ništa, po osobnoj volji Pape. Razlog tome je što su dovodili u pitanje Drugi vatikanski koncil. Što se dogodilo kada je filipinski biskup primio neke od njih u svoju biskupiju? Papa Franjo ga je odmah smijenio. 

Još je jedan primjer kardinal Burke. Nakon što je smijenjen s mjesta pročelnika Apostolske signature i imenovan kardinalom patronom Suverenog malteškog reda, ponovno je de facto smijenjen s pozicije, zbog suprotstavljanja pobudnici Amoris Laetitia koja otvara mogućnost pristupa Svetoj Pričesti rastavljenima i ponovno vjenčanima. Što se tiče Malteškog reda, nakon što ga se ocijenilo prekonzervativnim, Papa je imenovao vrlo progresivnog mons. Becciua kako bi se pobrinuo za njegovo „duhovno obnavljanje“.

Uklanjajući svaku opoziciju svojim disciplinskim odlukama, papa Franjo nastavlja svoju doktrinarnu revoluciju. Nakon promoviranja pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane, subverzivni isusovački časopis Civilta Cattolica sada promiče ideju ređenja žena, s odobravanjem Pape.

Taj isti Papa, kako kažu, očigledno ima dobre namjere prema Tradiciji (tj. prema Bratstvu sv. Pija X. i zajednicama bliskima Bratstvu). Njegova ljubav prema periferijama ga navodno čini sklonim dodijeliti osobnu prelaturu Bratstvu. Neki se, u želji za priznanjem, raduju ovom Božjem daru, dok su drugi zabrinuti jer smatraju da se ovom Papi ne može previše vjerovati. Ali što ako postavljamo krivo pitanje?

Kao što nas podsjeća Aristotel, ako se ljudi udružuju, oni to čine kako bi ujedinili svoje napore radi dostizanja zajedničkog cilja. Iz nadnaravne perspektive, prvo pitanje na koje trebamo odgovoriti je težimo li mi istom cilju kao današnji Rim, imamo li mi istu vjeru u našeg Gospodina Isusa Krista, jedinog Otkupitelja, i imamo li istu vjeru u Katoličku crkvu, izvan koje nema spasenja? Imamo razloga bojati se da to nije slučaj.

Bez želje da se upuštamo u satiru, bilo bi neophodno upitati papu Franju o sadržaju njegove vjere, prije razmatranja je li kanonska regulacija oportuna ili razborita. Zato što Božja Volja ne može od nas zahtijevati da svoje vječno spasenje stavimo u ruke nekoga tko ne ispovijeda katoličku vjeru. Usput, uspostavljanje pravnog zajedništva bez pravog zajedništva bilo bi kontradiktorno. 

To je nedvojbeno ono što je nadbiskup Lefebvre imao u vidu kad je nakon biskupskih ređenja 1988. za časopis Fideliter izjavio: 

“Ako poživim još neko vrijeme i, ako me u dogledno vrijeme pozovu iz Rima, [..] podigao bih pitanje na doktrinarnu razinu: 'Prihvaćate li velike enciklike svih prethodnih papa? Prihvaćate li encikliku Quanta Cura pape Pija IX., Immortale Dei i Libertas pape Lava XIII., Pascendi pape Pija X., Quas Primas pape Pija XI., Humani Generis pape Pija XII.? Jeste li u punom zajedništvu s tim papama i s njihovim izjavama?' [...] Pozicije bi tada bile jasnije.”

http://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/3103-eh-francis-a-further-consideration-on-the-question-of-sspx-regularization

PAPA HERETIK? Kanonski pravnici i teolozi održat će konferenciju na temu ‘svrgavanja pape’

Kanonski pravnici i teolozi sastat će se za dva tjedna u Parizu radi rasprave o temi koja nikada prije nije bila u fokusu katoličke konferencije: kako svrgnuti heretičnog papu. Konferencija pod nazivom Svrgavanje pape: teološke premise,kanonski modeli, ustavni izazov ima za cilj istražiti mehanizme koji su sastavljeni u Katoličkoj crkvi po pitanju odnosa prema papi koji otvoreno naučava lažni nauk i čak hereze.

Jedan od predavača bit će profesor Pariškog sveučilišta Laurent Fonbaustier koji je prošle godine objavio knjigu od 1200 stranica pod nazivom „Svrgavanje heretičnog pape“. 

Na konferenciji će gostovati 15 govornika koji će izlagati sljedeće teme: „Koncilijarizam i svrgavanje pape kroz prizmu galikanizma“, „Pad pape: između odricanja od službe i svrgavanja“, „Svrgavanje Ivana XXII. i Benedikta XIII. u Konstanzi, 1415.–1417.“

Također će gostovati profesori Nicolas Warembourg i Cyrille Dounot, koji su prošle godine bili među 45 katoličkih akademskih profesora i teologa koji su podnijeli kardinalu Angelu Sodanu, dekanu Kardinalskog zbora u Rimu, zahtjev da kardinali i istočni katolički patrijarsi zatraže od pape Franje da odbaci niz pogrešnih tvrdnji koje se mogu izvesti iz normalnog čitanja posinodske apostolske pobudnice Amoris laetitia.[1]

Skupina od 45 katoličkih akademskih građana i dušobrižnika navela je da Papina pobudnica predstavlja opasnost za katoličku vjeru i moral jer sadrži izjave koje mogu biti shvaćene u suprotnosti s katoličkom vjerom i moralom. 

Konferencija se održava nakon četiri godine Franjinog upravljanja Petrovom lađom. Tijekom tog vremena Papa i ljudi koje je postavio na ključne pozicije poveli su Crkvu u smjeru koji bi bio nezamisliv vjernim katolicima tijekom dva prethodna pontifikata. 

Franjini magloviti i neodređeni govori i osobito papinski spisi okrenuli su kardinale protiv kardinala, biskupe protiv biskupa, i laike protiv laika. 

Doktrinarna zbunjenost rezultirala je pastoralnim smjernicama koje su izdane na temelju Papinih spisa koje dopuštaju pristupanje Svetoj Pričesti onima koji žive u preljubu. 

U mjesecu studenom prošle godine vatikanist Giuseppe Nardi izvijestio je da u Vatikanu cirkulira teološka studija iz 1975. učenog brazilskog laika Arnalda Vidigala Xaviera da Silveire pod nazivom „Teološka hipoteza krivovjernog pape“ u kojoj autor istražuje je li moguće da papa jest ili da postane heretik, i ako jest, kakve posljedice iz toga slijede. 

Nardi piše: „Tri i pol godine nakon početka pontifikata, papa Franjo doseže svoje krajnje granice. Dojam, kojega odaju geste i riječi, latentne namjere da promijeni nauk Crkve mora u određenom trenutku poprimiti konačan oblik ili se mora raspasti.“ 

“Franjo se nalazi u škripcu zbog atmosfere koju je sam stvorio. Više ne zbog spontanog načina izražavanja o ovom ili onom, koji i dalje ostaje improviziran i neobvezujuć. Njegov pastoralni rad i vještine upravljanja, koje zahtijevaju osjećaj odgovornosti i uzoran karakter, dosežu svoj vrhunac. To bi moglo uzrokovati neuspjeh njegovog pontifikata“, dodao je. 

Konferencija se organizira tri mjeseca nakon što je kardinal Raymond Burke dao intervju u kojem je objasnio da ako papa formalno iznosi herezu, on tim činom prestaje biti papa. 

Kardinal Burke je u intervjuu iz prosinca 2016. izjavio da u Crkvi postoji proces za rješavanje takve situacije, dodajući da se nada da nećemo u skoro vrijeme tome svjedočiti. 

U prosincu prošle godine američki se kanonski pravnik dr. Edward Peters također dotaknuo pitanja što bi se moglo poduzeti ako bi se ustanovilo da je papa heretik.

Peters piše da je “krucijalno pitanje” iz perspektive kanonskog prava “tko odlučuje o tome je li papa upao u herezu” budući da kanon 1404. glasi: “Prvoj Stolici ne sudi nitko.”

Međutim, našao je u kanonskoj tradiciji poziciju da ako opći koncil odluči da je papa izrekao herezu, samim time će samoga sebe odrezati sa zdrave loze, i na taj način izgubiti svoju službu. 

Peters komentira: “…koliko god je mala vjerojatnost da papa uistinu upadne u herezu i koliko god bi teško bilo odrediti je li papa upao u herezu, takva bi katastrofa, Deus vetet [Bože oslobodi], rezultirala gubitkom papinske službe.” 

Lokacija nadolazeće konferencije je također simbolična, izvještava Church Militant. U 1300-ima Pariško je sveučilište istraživalo što se može učiniti s moguće krivovjernim papom Ivanom XXII. koji je odbijajući katolički nauk zauzeo poziciju da duše pravednih ne posjeduju blaženo gledanje nakon smrti, poziciju koje se odrekao na samrti.

Izvor

[1] Skupina od 45 katoličkih teologa, filozofa, crkvenih povjesničara i dušobrižnika (22 zaređena i 23 nezaređena) iz raznih krajeva svijeta uputila je 29. lipnja 2016. Kardinalskomu zboru Bogoslovnu prosudbu apostolske pobudnice Amoris laetitia na 16 stranica. U njoj su izdvojili 19 teza, a u njima 50 rečenica prema njihovu očitu sadržaju (od ukupno 3.151 koliko ih ima AL) i označili ih s po nekoliko od sljedećih ocjena: bezbožno bogohulno, dvojbeno, dvoznačno, izopačeno, krivovjerno, lakomisleno, maglovito, nedokazano, neistinito, opako, pogubno, raznoznačno, sablažnjivo, suprotno Svetomu Pismu, tjeskobno, uvrjedljivo pobožnim ušima, zavodljivo. Prosudba je „sinovska molba upućena Vrhovnomu Svećeniku da donese neopoziv i konačan pravni i naukovni spis kojim osuđuje cenzurirane tvrdnje“.

MODERNISTIČKI RIM NASTAVLJA BORBU PROTIV KATOLIČKE VJERE - SRAMOTA I JAVNA SABLAZAN Papa Franjo u posjetu anglikancima (hereticima - neprijateljima Božjim)

Papa Franjo je ovu nedjelju posjetio anglikansku crkvu u Rimu.

Kako nas uči sveta Majka Katolička Crkva anglikanci su heretici, neprijatelji živoga Boga.

Više informacija o toj javnoj sablazni i sramoti možete pročitati ovdje.

Iz katoličkog katekizma:

■ 169. P. Može li se tko spasiti izvan katoličke, apostolske i rimske Crkve?
O. Ne, izvan katoličke, apostolske i rimske Crkve nitko se ne može spasiti, isto kao što se nitko nije mogao spasiti od općeg potopa ako nije bio u Noevoj korablji, koja je bila slika ove Crkve.

■ 224. P. Tko su oni koji ne pripadaju općinstvu svetih?
O. Općinstvu svetih ne pripadaju u drugom životu oni koji su osuđeni, a u ovom životu oni koji su izvan prave Crkve.

■ 225. P. Tko su oni koji su izvan prave Crkve?
O. Izvan prave Crkve su: nevjernici, Židovi, krivovjernici, odmetnici, raskolnici i izopćenici.

■ 226. P. Tko su nevjernici?
O. Nevjernici su oni koji nisu kršteni i ne vjeruju u Isusa Krista, bilo zato što vjeruju i štuju lažne bogove, kao idolopoklonci ili zato što doduše vjeruju u pravoga Boga, ali ne u Isusa Krista niti da je došao kao osoba, niti da će doći.

■ 227. P. Tko su Židovi?
O. Židovi su oni koji priznavaju Mojsijev zakon, ali nisu primili krštenja i ne vjeruju u Isusa Krista.

■ 228. P. Tko su krivovjernici?
O. Krivovjernici su oni krštenici, koji tvrdoglavo odbijaju vjerovati neke istine koje je Bog objavio i koje Katolička Crkva naređuje vjerovati. To su npr. arijevci, nestorijevci i razne protestantske sljedbe.

"Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih."

FRANJO I JAVNE SABLAZNI "Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih."

Franjo dopustio demonski "blagoslov" od indijanske vračare (15.02.2017.).

Izvor 

___

Dobro se prisjetiti riječi nadbiskupa Lefebvra, revnog branitelja katoličke vjere:

Nemoguće je surađivati s modernistima (neprijateljima Isusa Krista i Katoličke Crkve).

DOBRO SE PRISJETITI - VUKOVI U JANJEĆOJ KOŽI - Kako je modernstički Rim uništio red franjevaca Bezgješne...

Što će preostati od franjevaca Bezgrješne?

(Rim) Koliko je uznapredovalo uništenje reda franjevaca Bezgrješne? Aktualiziranje jednoga poglavlja koje se poput tamne sjene pruža preko pontifikata pape Franje.

Godine 1969. dva su minorita, Stefano Maria Manelli i Gabriele Maria Pelletri, nakon temeljitog proučavanja Fontes Franciscani molila generala Reda da smiju otpočeti s „jednim novim iskustvom franjevačkoga života“ uz povratak izvornoj strogoći. Godine 1970. stavljen im je na raspolaganje napušteni samostan Reda gdje su im se tijekom vremena priključili i drugi muškarci, a utemeljenjem ženske grane također i žene. Godine 1990. zajednica je kanonski priznata kao poseban Red.

Osobitost mladoga Reda

Ovaj je Red do srpnja 2013. predstavljao izuzetak među katoličkim redovništvom. Dok stari, tradicijom bogati redovi pate i boluju od nedostatka podmlatka, mladi je franjevački Red proživio pravi pravcati procvat zvanja.

Njegova je osobitost bila u tome da se utemeljitelji nakon Koncila nisu okrenuli liberalnim otvaranjima, nego su se vratili strogoći franjevačkoga ideala. Senzibilnost koja se kroz to razvila dovela ih je tijekom pontifikata Benedikta XVI. do povratka tradicionalnome obredu. Franjevci Bezgrješne time su bili jedini novoobredni Red koji se vratio tradicionalnome obliku Rimskoga obreda i time je kao i zbog svoje strogoće privlačio mlade ljude dok su drugi samo vegetirali.

Zbog te osobitosti ovaj Red nije bio pod nadležnošću Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei, nego rimske Kongregacije za redovnike koja se inače bavi samo novoobrednim redovima.

Dvojica utemeljitelja Reda: p.Stefano Maria Manelli (lijevo) i p.Gabriele Maria Pellettieri

Daljnja osobitost razlikovala je mladi Red koji cvjeta od zajednica Ecclesia Dei. U karizmu Reda osim franjevačkoga ideala spadala je uz marijansku pobožnost i ljubav prema Tradiciji i tradicionalnome obredu, također i misionarska revnost. 

Papa Franjo zajedno sa hereticima (krivovjernicima) u Švedskoj na obilježavanju 500. obljetnice reformacije

Papa Franjo i "velikodostojnici" Luteranske sekte u ponedjeljak će u Švedskoj zajedno sudjelovati u "vjerskoj službi" koja će označiti početak obilježavanja velike godišnjice protestantske reformacije, sotonskog djela koje je tolike duše odvuklo u vječnu propast i prokletstvo iz kojeg nema povratka.

Iz katoličkog katekizma:

■ 169. P. Može li se tko spasiti izvan katoličke, apostolske i rimske Crkve?
O. Ne, izvan katoličke, apostolske i rimske Crkve nitko se ne može spasiti, isto kao što se nitko nije mogao spasiti od općeg potopa ako nije bio u Noevoj korablji, koja je bila slika ove Crkve.

■ 228. P. Tko su krivovjernici?
O. Krivovjernici su oni krštenici, koji tvrdoglavo odbijaju vjerovati neke istine koje je Bog objavio i koje Katolička Crkva naređuje vjerovati. To su npr. arijevci, nestorijevci i razne protestantske sljedbe.

KATOLIČKI NAUK Osuda vjerske slobode

Iz enciklike "Mirari vos", pape Grgura XVI. iz 1832. god.:

Iz tog sramotnog izvora indiferentizma istječe ta apsurdna i lažna propozicija, ili radije delirij, koji tvrdi da svakome treba dati slobodu savjesti [slobodu javnog ispovijedanja bilo koje religije].

Toj najpokvarenijoj zabludi put je popločala ona apsolutna i neumjerena sloboda mišljenja, koja u vjerskim i građanskim stvarima posvuda širi uništenje i koju se neki ljudi s viškom nerazboritosti ne boje predstavljati kao da je na neku korist vjeri. Ali, "koja je gora smrt za duše od slobode zabluda?", kaže sv. Augustin (Posl. 166).

Zasigurno, kad se ukloni svako ograničenje kojim se ljudi održavaju na putu istine, njihova narav koja već naginje na grijeh gura ih u propast. Uistinu kažemo da je otvorena jama bezdana (Otk 9,3) iz koje je Ivan vidio kako izlazi dim od kojeg je pomrčilo sunce i iz koje su izišli skakavci da opustoše zemlju.

Otud zaista dolazi nestabilnost duhova, otud uvijek rastuće kvarenje mladeži, otud u narodu prezir prema svetim stvarima i najsvetim zakonima, otud, jednom riječi, pošast za državu smrtonosnija od bilo koje druge, budući da iskustvo svjedoči i od davne je starine znano da je države koje su cvjetale bogatstvom, moći i slavom ovo jedno zlo srušilo - neumjerena sloboda mišljenja, sloboda govora i požuda za novitetima.

Izvor

Zatvoreno 15 samostana: što će preostati od Reda franjevaca Bezgrješne?

Što će preostati od franjevaca Bezgrješne?

(Rim) Koliko je uznapredovalo uništenje reda franjevaca Bezgrješne? Aktualiziranje jednoga poglavlja koje se poput tamne sjene pruža preko pontifikata pape Franje.

Godine 1969. dva su minorita, Stefano Maria Manelli i Gabriele Maria Pelletri, nakon temeljitog proučavanja Fontes Franciscani molila generala Reda da smiju otpočeti s „jednim novim iskustvom franjevačkoga života“ uz povratak izvornoj strogoći. Godine 1970. stavljen im je na raspolaganje napušteni samostan Reda gdje su im se tijekom vremena priključili i drugi muškarci, a utemeljenjem ženske grane također i žene. Godine 1990. zajednica je kanonski priznata kao poseban Red.

Osobitost mladoga Reda

Ovaj je Red do srpnja 2013. predstavljao izuzetak među katoličkim redovništvom. Dok stari, tradicijom bogati redovi pate i boluju od nedostatka podmlatka, mladi je franjevački Red proživio pravi pravcati procvat zvanja.

Njegova je osobitost bila u tome da se utemeljitelji nakon Koncila nisu okrenuli liberalnim otvaranjima, nego su se vratili strogoći franjevačkoga ideala. Senzibilnost koja se kroz to razvila dovela ih je tijekom pontifikata Benedikta XVI. do povratka tradicionalnome obredu. Franjevci Bezgrješne time su bili jedini novoobredni Red koji se vratio tradicionalnome obliku Rimskoga obreda i time je kao i zbog svoje strogoće privlačio mlade ljude dok su drugi samo vegetirali.

Zbog te osobitosti ovaj Red nije bio pod nadležnošću Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei, nego rimske Kongregacije za redovnike koja se inače bavi samo novoobrednim redovima.

Dvojica utemeljitelja Reda: p.Stefano Maria Manelli (lijevo) i p.Gabriele Maria Pellettieri

Daljnja osobitost razlikovala je mladi Red koji cvjeta od zajednica Ecclesia Dei. U karizmu Reda osim franjevačkoga ideala spadala je uz marijansku pobožnost i ljubav prema Tradiciji i tradicionalnome obredu, također i misionarska revnost. 

NOVCI, PAPA,...Pokušava li George Soros izboriti utjecaj na Crkvu? – što nam je otkrio DC Leaks

U koju je svrhu George Soros donirao 650.000 dolara za Papin posjet?

(New York/Rim) Dokumente koje je objavio DC Leaks, a koje su otuđili hakeri kod Open Society Foundation financijskog špekulanta Georgea Sorosa, otkrivaju mnoštvo visoko eksplozivnih detalja kako dejstvuje Soroseva meža. Cilj je utjecaj na javno mnijenje i promicanje i nametanja lijeve agende koje ide od homoseksualiziranja i islamiziranja do promicanja pobačaja i ilegalnog masovnog useljavanja.

1.200 hakiranih dokumenata bacaju malo svjetla na mračne interese financijskog magnata. Na koncu, riječ je o moći, stoga i o nastojanju da se utječe na parlamentarne i predsjedničke izbore, podupirući željenu stranu visokim novčanim iznosima, a škodeći protivničkoj strani kampanjama. Tako Soros spada u najvažnije sponzore predsjedničke predizborne kampanje Hillary Clinton.

Iz dokumenata koji su procurili vidi se također da postoje pokušaju manipuliranja hijerarhije Katoličke Crkve. Godine 2015. uplaćeno je 650.000 dolara kako bi se izvršio utjecaj na katoličke biskupe tijekom posjeta pape Franje. Cilj ovoga utjecaja su promjena paradigme crkvenoga usmjerenja u SAD-u te prioriteti Crkve tijekom predsjedničke izborne kampanje 2016.

Papa je Franjo boravio u SAD-u od 22.-27. rujna 2015. U okviru posjeta papa je Franjo u Apostolskoj nuncijaturi u Washingtonu kratko primio evangelikalnu kršćanku Christin Kim Davis 24. rujna. Davis, službenica u Rowan County u Kentuckyju početkom je rujna strpana u zatvor jer je zbog vjerskih razloga i prigovora savjesti odbila izručiti papire za jedan „homoseksulani brak“. Kada je obznanjeno da je primljena u nuncijaturi, Vatikan se distancirao kako u uzavrelom sukobu oko legalizacije „homo braka“ u SAD-u ne bi stao ni na čiju stranu, što je pak isto kao stati na negativnu stranu. Dana 26. lipnja 2015. Vrhovni je sud uspio progurati „homo brak“ na nacionalnoj razini.

Kome su točno novci otišli kako bi se otpočelo s promjenom usmjerenja, zasada nije poznato. Međutim, raščlamba Sorosevih dokumenata tek je na početku.

Tekst: Andreas Becker

Slika: InfoVaticana

Izvor

VATIKAN I SVEĆENIČKO BRATSTVO SV. PIJA X. Židovi i muslimani postavljaju uvjete pod kojima Vatikan smije priznati Bratstvo sv. Pija X.?

(Rim) Obavijesna platforma Vatican Insider preko članka American Jewish Comittee-a (AJC) govori „o čemu se može, a o čemu ne može pregovarati“ na putu k „pomirbi lefebvrovaca s Katoličkom Crkvom. „Uvjeti“ se bitno razlikuju od onih koje je naveo kurijalni nadbiskup Guido Pozzo koji je nadležan za te razgovore.

Članak koji je potpisala Lisa Palmieri-Billig, „predstavnica Američkog židovskog odbora pri Svetoj Stolici“, objavljen je 28. srpnja. U njemu American Jewish Comittee i islamski predstavnik Yahya Pallavicini objašnjavaju pod kojim uvjetima Katolička Crkva može priznati Svećeničko bratstvo sv.Pija X.

Kao povod za taj članak spominje se intervju s kurijalnim nadbiskupom Guidom Pozzom u Christ und Welt (broj 32/2016, [prilog koji objavljuje njemački tjednik Die Zeit; napomena prevoditelja] Nadbiskup Pozzo kao tajnik Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei službeno je zadužen za razgovore sa Svećeničkim bratstvom sv.Pija X.

Hoće li Vatikan „žrtvovati“ koncilske dokumente zbog Bratstva sv.Pija X.?

Autorica sažima da iz intervjua proizlazi da „Bratstvo više nije ekskomunicirano, doduše nije još ni kanonski reintegrirano i unatoč nekim početnim priznanjima i dalje odbacuje neke važne dokumente Drugog vatikanskog sabora.“ To otvara „nova pitanja“, rekla je Palmieri-Billig. „Najvažnija“, ali dosada nepostavljena pitanja glase:

„O kojim je konkretnim točkama Vatikan spreman na kompromise?“ i „Bi li Vatikan bio spreman žrtvovati mjerodavnu narav nekih dokumenata Drugog vatikanskog sabora koji su – premda nisu dogma – postali vrijednim oruđima za međureligijski dijalog?

American Jewish Comittee

Dva su centralna područja pri tome u igri. Prvo se područje tiče „jake želje pape Franje za pastoralim jedinstvom unutar Crkve i za pomirbom teoloških lomova.“ Tomu se suprotstavlja drugo područje, naime „važni učinci na budućnost temeljnih dokumenata Drugog vatikanskog sabora“. Palmieri-Billig spomenula je s tim u vezi isključivo dokumente Nostra Aetate, osobito „odnos Katoličke Crkve prema židovskome narodu“ i Dignitatis Humanae o vjerskoj slobodi.

Autorica izražava žaljenje da u izjavama nadbiskupa Guida Pozza „posve nedostaje bilo kakav odnos“ prema povijesnim korijenima ovih dokumenata Drugog vatikanskog sabora i „time i razlozima zašto su ih Ivan XXIII., Pavao VI. i koncilski oci držali bitnima“. Konkretno je Palmieri-Billig važan „paragraf 4 dokumenta Nostra Aetate o odnosima Katoličke Crkve prema židovskom narodu.“ Ovaj „propust“ time je teži zbog „po svoj prilici ukorijenjenog teološkog antisemitizma“ Svećeničkog bratstva sv.Pija X.

„Izobličena indoktrinacija“ i „ukorijenjeni teološki antisemitizam“

Predstavnica American Jewish Comitte-a dalje tumači da je Ivan XXIII. želio Nostra Aetate kako bi „konačno izbrisao izobličenu indoktrinaciju“ optužbe „bogoubojstva“, optužbe koja je „već tijekom Tridentskog sabora proglašena pogrješnom i apsurdnom“. „Nužnost ove odluke“ Ivanu XXIII. postala je jasna „susretom s Julesom Isaacom, preživjelim holokausta“. Isaac je Papu uvjerio u to da je „ova retorika koja cirkulira po Europi stvorila prikladno ozračje za razvoj divljih antisemitskih stereotipa koji su sa svoje strane hranili mržnju koja je Shoah učinila mogućim“.

AJC navodi uvjete za kanonsko priznanje Bratstva sv.Pija X.

Onda American Jewish Comittee prelazi na stvar: ako bi se trebalo kanonski priznati Bratstvo sv.Pija X. „prije“ nego što razgovori o „valjanosti“ Nostra Aetate dovedu do „zadovoljavajućeg rješenja“, „nastala bi ozbiljna pitanja“.

Palmieri-Billig pri tome iscrpno navodi nadrabina Davida Rosena, međunarodnog ravnatelja American Jewish Comittee-a za međureligijske odnose riječima:

„Imam posvemašnje povjerenje u izjavu kardinala Kurta Kocha, predsjednika Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana koji je izjavio da je prihvaćanje dokumenta Nostra Aetate kao obvezujućeg dokumenta od Bratstva Pija X. nužni korak kako bi članove Bratstva Sveta Stolica mogla formalno priznati; i ja ne mogu vjerovati da bi papa Franjo mogao prihvatiti manje od toga. K tome se želim nadati da će Sveta Stolica radi priznanja nauka Učiteljstva glede židovstva i židovskog naroda dodatno ustrajati na odbacivanju antisemitizma koji je bio dio kulture Bratstva Pija X. Nije samo posrijedi 'biskup' Williamson i nekoliko drugih osoba: internetske stranice te organizacije u prošlosti su bile pune antijudaističke retorike. Nadam se da će postojati formalno priznanje izjave pape Franje u suglasju s njegovim prethodnicima, koje će konstatirati da je nemoguće biti pravim kršćaninom zadržavajući pri tome antisemitska mišljenja.“

Srž stvari: Bratstvo Pija X. ili Dominus Iesus?

Palmieri-Billig izražava nadalje zabrinutost zbog različitog stupnja dogmatske obvezatnosti koja pripada različitim koncilskim dokumentima kako je to kurijalni nadbiskup Pozzo protumačio u svojem intervjuu. Pozzo se pri tome pozvao na volju koncilskih otaca. Dana 18. studenog 1964. tajnik za jedinstvo kršćana izjavio je o Nostra Aetate da njegovo Tajništvo nema namjeru donositi dogmatske izjave o nekršćanskim religijama, nego samo praktične i pastoralne uredbe, zbog čega Nostra Aetate nema dogmatsku obvezatnost. Stoga, rekao je kurijalni nadbiskup Pozzo, nije moguće zahtijevati od nekoga da ovaj dokument prizna kao „obvezujući“. 

Imam Yahya Pallavicini

Sablažnjena je predstavnica American Jewish Comittee-a također i konstatacijom nadbiskupa Pozza da svako tumačenje dokumenta Nostra Aetate koje se protivi izjavi Dominus Iesus o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve iz 2000. godine „bez temelja i stoga ga valja odbaciti“. Tajnik povjerenstva Ecclesia Dei u ovome je surječju izričito upozorio na krivo tumačenje „duha Asiza“.

Njemu Palmieri-Billig suprotstavlja izjave imama Yahye Pallavicinija, dopredsjednika Talijanske islamske vjerske zajednice (COREIS) kojega je označila kao „međunarodno poznatog predstavnika 'umjerenog' tradicionalnog islama“. Pallavicini je sa svoje strane Vatikanu poslao opomenu:

„Međunarodna islamska zajednica pomno prati razvoj ovog procesa približavanja Bratstva Pija X. radi reintegracije u Katoličkoj Crkvi. Pri tome je riječ o osjećaju kako naći koherenciju s obzirom na pastoralne učinke posljedica Koncila i dokumenta Nostra Aetate. Jer dok papa Franjo i Katolička Crkva skupa s duhovnim vođama mnogih drugih vjerskih konfesija slave proročki zamah ovoga Koncila koji je na providonosan način inaugurirao povijesni ciklus 50 intenzivnih godina međureligijskog i ekumenskog dijaloga, čini se da Bratstvo Pija X. barem umanjuje značaj ovoga puta i ovoga usmjerenja kako bi održalo tradicionalistička tumačenja koja faktično niječu duhovnu potrebu poštovanja i bratstva prema vjernicima i stvorenjima drugih vjeroispovijesti Jednoga Boga. U trenutku dramatične međunarodne krize u kojoj se čini da je religija bič nekih fundamentalističkih skupina koje zahtijevaju „pravno“ nasilje protiv muslimana, kršćana i židova, zabrinjava nas anakronizam i nedostatna senzibilnost pokretā koji društvu i čak i Crkvi žele nametnuti odnosno prenijeti drugu hijerarhiju vrijednosti od one koju Koncil i poslušnost svetima i papama zahtijevaju.“

„Sramoćenje i delegitimacija želje za aggiornamentom Ivana XXIII.“

AJC predstavnica je doduše rekla da je Bratstvo Pija X. koje je prisutno u 70 zemalja i koje na 750 mjesta služi Misu u „ogromnom katoličkom svijetu“ ima samo „relativno mali utjecaj“, „ali ništa što se zbiva na ovome svijetu nije bez posljedica“. Popuštanja Bratstvu Pija X. mogu lako dovesti „do povretka starih predrasuda“ prema drugim vjeroispovijestima i pretvoriti se u „borbeno uvjerenje da se posjeduje jedini pravi put k Bogu“.

Pallavicinija je u protekle tri godine već više puta primio papa Franjo

To bi bio daljnji korak k „sramoćenju i delegitimaciji goruće želje Ivana XXIII. za 'aggiornamentom' Katoličke Crkve i k povratku pseudoreligioznih, antisemitskih stereotipa koji su dugi niz stoljeća izazvali ogromnu patnju i na koncu doveli do dijaboličnih progona i genocida 20. stoljeća.“

Pošto je autorica sve ovo zgrmila, mašući buzdovanom antisemitizma protiv Bratstva sv. Pija X., hvali „najdublje ekspresivnu šutnju“ papa Franje u Auschwitzu kao „zaglušujuću“.

Koordinator Vatican Insidera papinski je dvorski vatikanist Andrea Tornielli zbog čega se njegovim člancima i člancima koji objavi njegova platforma pridaje osobita pažnja. To vrijedi također i za ovaj članak predstavnice AJC-a pri Svetoj Stolici kojim je Tornielli židovima i muslimanima omogućio da izreknu uvjete pod kojima Sveta Stolica može provesti kanonsko priznanje Bratstva sv.Pija X.

Zaključak bi bio: ako se ovi uvjeti ne bi ispunili, pokrenula bi se „ozbiljna pitanja“. To je izjava u članku American Jewish Comittee-a koju bi netko mogao čitati kao prijetnju. U svakom slučaju Tornielli je Američkom židovskom odboru i Islamskom vjerskom savjetu dao prigodu da na lijep način Vatikanu pošalju upozorenje. Neobično „postupanje“, jer na koncu posrijedi su „unutarcrkvene stvari“ koje se također unutarcrkveno trebaju i riješiti, napisala je Messa in Latino. „Miješanje“ izvana moralo bi se odbaciti već zbog „načelnih promišljanja, dodaje Messa in Latino.

Sumnjivo je osim toga da Američki židovski odbor i Islamski vjerski savjet udruženo nastupaju da bi Katoličku Crkvu upozorili da ne smije biti „povratka“ njezinom tradicionalnom vjerovanju da joj je od Isusa Krista povjeren „jedini put k spasenju“.

Lisa Palmieri-Billig i Yahya Pallavicini

Lisa Palmieru-Billig rođena je u Beču. Sa svojom židovskom obitelji izbjegla je još kao dijete u New York. Tijekom Drugog vatikanskog sabora radila je u Rimskoj podružnici Židovskog svjetskog kongresa (WJC). Bila je 25 godina dopredsjednica Europske sekcije Svjetske konferencije religija za mir koja je utemeljena 1961. godine sa sjedištem u New Yorku i danas je još predsjednica Talijanske sekcije te organizacije. Od 2005. godine onaj je židovska stručnjakinja za Vatikan i predstavnica AJC-a u Italiji i pri Svetoj Stolici.

Yahya Pallavicini, 1965. godište, imam je u al-Wahid džamiji u Milanu. Njegova je majka Japanka, a njegov otac Felice Pallavicini iz Milana, potomak jedne grane poznate talijanske plemićke obitelji, konvertirao je 1951. kao dvadeset petogodišnjak u Lausanni na islam. On sam radije govori o „konvergenciji“ i „novom usmjerenju“. Otada se naziva Abd al-Wahid. Putovao je 30 godina islamskim svijetom gdje je u Istanbulu, Jeruzalemu i na koncu u Singapuru upoznao islamski sufizam i poučen u njemu. Godine 1980. i sam je posao šeik (učitelj) i kao takav poglavar sufijskog Bratstva Ahamadiyyah Idrissiyyah Shadhiliyyah u Europi. Abd al-Wahid Pallavicini zastupa sinkretističko poimanje religije po kojemu sve religije vode do „jednoga Boga“. Po njegovu mišljenju taj se Bog objavio u kronološkom slijedu pri čemu je hinduizam prvi član u ovom lancu objava, a taj lanac doveo je do triju monoteističkih „abrahamskih“ religija čije je dovršenje islam.

Godine 1986. kao predstavnik islama sudjelovao je u krajnje kontroverznom molitvenom susretu za mir u Asizu koju je organizirala Zajednica svetog Egidija uz sudjelovanje pape Ivana Pavla II. Njegova sina ubrajalo se 2009. godine među 500 najutjecajnijih muslimana svijeta. Godine 1998. otac i sin uspjeli su izboriti priznanje islamske vjerske zajednice od Republike Italije. Kao posljedica toga 2000. godine nastala je organizacija imena Islamska vjerska zajednica (COREIS). On je član u državnom islamskom savjetodavnom tijelu talijanskog Ministarstva unutarnjih poslova.

Njih oboje dijelom su elitnog međureligijskog establišmenta.

Tekst: Giuseppe Nardi

Izvor