četvrtak, 26. listopada 2017.

Venite, adoremus, et procedamus ante Deum


U klečanju pred našim Bogom, kada dopuštamo da Ga posvećene ruke svećenika polože na naš jezik, nalazimo se u dobrom društvu. Primamo pričest kao što su to činili sv. Toma Akvinski, sv. Franjo Asiški, sv. Ignacije Lojolski, sv. Ivan Bosco, sv. Tereza Avilska, sv. Bernadetta, sv. Tereza od Djeteta Isusa, sv. Maria Goretti, sv. Thomas More, četrdeset mučenika iz Engleske i Walesa, djeca vidioci iz Fatime,... lista je beskrajna! Možemo se ujediniti s ovom vojskom svetaca i nebrojenim mnoštvom dobrih i vjernih katolika koji su više od tisuću godina primali pričest na tradicionalan način. Ili se možemo pridružiti onim katolicima koju su ''zreli'' i ''odrasli'', koji stoje pred svećenikom, šire svoje ruke i kažu: „Koncilijarni katolik ne kleči pred svojim Bogom, koncilijarni katolik stoji pred svojim Bogom.“

Možda nije daleko od istine reći da „koncilijarni katolik“ nema drugog Boga osim sebe samog.

Dietrich von Hildebrand bio je jedan od istaknutijih protivnik nacista. Fašisti i komunisti ne vole ljude koji postavljaju pitanja, oni više vole one koji se bez pogovora podređuju diktatu partije. Dietrich von Hildebrand nastavio je postavljati pitanja dok svijet nije izgubio najvećeg laika - branitelja vjere na engleskom (i njemačkom) govornom području. U „Opustošenom vinogradu“ on piše: 

„Zašto je stajanje zamijenilo klečanje? Zar klečanje nije klasičan izraz štovanja? Ono nipošto nije ograničeno na plemeniti izraz molitve; ono je također tipičan izraz pobožnog podčinjavanja, gledanja prema gore, i iznad svega, ono je izraz ponizne konfrontacije sa Svemogućim Bogom: izraz štovanja. Chesterton je rekao da čovjek ne shvaća koliko je velik na koljenima. Uistinu, čovjek nikada nije ljepši nego u poniznom klečanju, pogleda uperenog prema Bogu. Dakle, zašto ovo zamijeniti stajanjem? Treba li klečanje zabraniti jer pobuđuje asocijacije s feudalnim vremenima, jer više ne odgovara 'demokratskom' modernom čovjeku? I zašto vjernici više ne mogu klečati jedan do drugoga na pričesnoj ogradi – što je ipak veliki izraz humanosti – zašto se moraju poput gusaka kretati do oltara? Je li svrha toga da bolje odgovara gozbenom karakteru Svete Pričesti koji se tako često naglašava?“

Michael Davies

subota, 7. listopada 2017.

NASTAVLJAJU SE SABLAZNI PAPE FRANJE Ručak solidarnosti u katedrali svetog Petronija u Bologni

Ušavši u Hram, stane izgoniti prodavače. Kaže im: "Pisano je: Dom moj bit će Dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku!
Lk (19,45-46)







nedjelja, 1. listopada 2017.

Zdravo Marijo – znak razlikovanja duhova

Među divnim stvarima koje je Presveta Djevica objavila blaženom Alanu de la Roche – a mi znamo da je ovaj veliki Marijin pobožnik pod zakletvom potvrdio primljene objave – tri su najvažnije: 

prva, da su nemar, mlakost i odbojnost prema anđeoskom pozdravu, koji je obnovio svijet vjerojatni i skori znak vječne osude; druga, da osobe pobožne tom istom božanskom pozdravu imaju veliki predznak predodređenja; treća, da oni koji su primili od Boga milost da ljube Presvetu Djevicu i da joj s ljubavlju služe, u tome trebaju biti krajnje brižni i nastaviti je ljubiti i služiti joj, sve dok ih Njezin Sin po Njoj ne učini građanima Neba, u stupnju slave koja će biti srazmjerna njihovim zaslugama.

Krivovjernici i svi đavolski sinovi koji imaju očigledne znakove odbačenja preziru Zdravomariju. Doduše, još nauče Oče naš, ali ne i Zdravo Marijo: radije bi sa sobom nosili zmiju nego li Krunicu ili ružarij. Također i među katolicima, oni koji imaju predznak osude ne mare za Krunicu i ružarij, zapostavljaju molitvu Krunice ili je izmole mlako i u žurbi.

Kada ne bih vjerovao niti jednoj objavi koje je imao blaženi Alan, dosta bi mi bilo moje osobno iskustvo da se uvjerim u ovu zastrašujuću, a ipak utješnu istinu. Ne znam i ne vidim jasno, kako jedna naizgled tako malo vrijedna pobožnost može biti nepogrešiv znak vječnog spasenja, a ne imati je znak odbačenja. Ipak, to je istinito. Vidimo također i kako sljedbenici novih nauka osuđenih u današnje vrijeme od Crkve, da usprkos svojoj velikoj prividnoj pobožnosti, jako zanemaruju Krunicu i nastoje je pod najraznovrsnijim izgovorima izbaciti iz duha i srca osoba koje im se približavaju. Dakako, oni dobro paze da javno ne osude Krunicu, ružarij, škapular, kao što to čine kalvinisti, ali njihov način djelovanja da uspiju u svojoj nakani je toliko više opasan i štetan koliko je podmukao.

Moja Zdravo Marijo, moj Ružarij, moja krunica je moja molitva; to je moje najsigurnije sredstvo kako bih razlučio one koji su vođeni Duhom Božjim od onih koji su u zabludama zloga duha. Ja sam poznavao duše koje izgleda kao da su letjele kao orlovi preko oblaka po njihovoj uzvišenoj kontemplaciji, a bile su nažalost prevarene od đavla. Mogao sam otkriti njihovu zabludu samo pomoću Zdravomarije i Ružarija jer su je oni odbacivali kao onu molitvu koja ne zaslužuje njihovo poštovanje.

Zdravomarija je jedna nebeska i božanska rosa koja, padajući u dušu predodređenika, donosi joj čudesnu plodnost i proizvodi svaku vrstu kreposti. I što više je duša natopljena ovom molitvom, to više postaje prosvijetljena u duhu, rasplamsala u srcu i ojačana protiv svakog svog neprijatelja.

Zdravomarija je jedna usijana i prodorna strelica: ako je jedan propovjednik sjedini s Božjom Riječju koju propovijeda, dobija snagu da probode, potrese i obrati i najtvrđa srca, pa sve i ako nije nadaren velikim prirodnim talentom za propovijedanje. Bila je to otajstvena strijela koju je Presveta Djevica – kako sam već rekao – preporučila sv. Dominiku i blaženom Alanu kao najučinkovitije sredstvo za obraćenje krivovjernika i grešnika. Od tada propovjednici imaju običaj – tvrdi sveti Ante – moliti Zdravomariju prije svojih propovijedi.

Sv. Ljudevit Montfortski,
„Čudesna tajna svete Krunice za obratiti se i spasiti se“
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...