U klečanju pred našim Bogom, kada dopuštamo da Ga posvećene ruke svećenika polože na naš jezik, nalazimo se u dobrom društvu. Primamo pričest kao što su to činili sv. Toma Akvinski, sv. Franjo Asiški, sv. Ignacije Lojolski, sv. Ivan Bosco, sv. Tereza Avilska, sv. Bernadetta, sv. Tereza od Djeteta Isusa, sv. Maria Goretti, sv. Thomas More, četrdeset mučenika iz Engleske i Walesa, djeca vidioci iz Fatime,... lista je beskrajna! Možemo se ujediniti s ovom vojskom svetaca i nebrojenim mnoštvom dobrih i vjernih katolika koji su više od tisuću godina primali pričest na tradicionalan način. Ili se možemo pridružiti onim katolicima koju su ''zreli'' i ''odrasli'', koji stoje pred svećenikom, šire svoje ruke i kažu: „Koncilijarni katolik ne kleči pred svojim Bogom, koncilijarni katolik stoji pred svojim Bogom.“
Možda nije daleko od istine reći da „koncilijarni katolik“ nema drugog Boga osim sebe samog.
Dietrich von Hildebrand bio je jedan od istaknutijih protivnik nacista. Fašisti i komunisti ne vole ljude koji postavljaju pitanja, oni više vole one koji se bez pogovora podređuju diktatu partije. Dietrich von Hildebrand nastavio je postavljati pitanja dok svijet nije izgubio najvećeg laika - branitelja vjere na engleskom (i njemačkom) govornom području. U „Opustošenom vinogradu“ on piše:
„Zašto je stajanje zamijenilo klečanje? Zar klečanje nije klasičan izraz štovanja? Ono nipošto nije ograničeno na plemeniti izraz molitve; ono je također tipičan izraz pobožnog podčinjavanja, gledanja prema gore, i iznad svega, ono je izraz ponizne konfrontacije sa Svemogućim Bogom: izraz štovanja. Chesterton je rekao da čovjek ne shvaća koliko je velik na koljenima. Uistinu, čovjek nikada nije ljepši nego u poniznom klečanju, pogleda uperenog prema Bogu. Dakle, zašto ovo zamijeniti stajanjem? Treba li klečanje zabraniti jer pobuđuje asocijacije s feudalnim vremenima, jer više ne odgovara 'demokratskom' modernom čovjeku? I zašto vjernici više ne mogu klečati jedan do drugoga na pričesnoj ogradi – što je ipak veliki izraz humanosti – zašto se moraju poput gusaka kretati do oltara? Je li svrha toga da bolje odgovara gozbenom karakteru Svete Pričesti koji se tako često naglašava?“
Michael Davies