Duhovnost stare liturgije (I.): Svijest o grijehu

Među liturgičarima i teolozima općenito se smatra da svaki oblik obreda utjelovljuje vrstu duhovnosti koja je svojstvena tom obredu. Tako, na primjer, istočni obredi naglašavaju mistične aspekte duhovnog života, kao i ulogu ikona u promicanju pobožnosti prema našem Gospodinu, Gospi i svecima. Stari obred Mise (tradicionalna latinska Misa) utjelovljuje duhovnost i duhovni nauk koji je primjenjiv na svaku generaciju i svako vrijeme. Pod starim obredom misli se na obred kojeg je kodificirao sveti Grgur Veliki i koji je kroz stoljeća prošao kroz vrlo spor organski razvoj. Posljednji promulgirani misal koji uživa taj organski rast je onaj iz 1962.

Danas u Crkvi vlada uobičajeno mišljenje da je liturgijski razvoj srednjovjekovnog razdoblja ustvari bio dekadentan i da se moramo vratiti vremenu apostola i rane Crkve kako bismo znali što je prava liturgija, kao i kako bismo spoznali što je Božja volja po pitanju liturgije. Međutim, to je mišljenje fundamentalno pogrešno. Pored činjenice da moderni liturgijski stručnjaci (pod moderni mislim na one u zadnjih 100 godina) nisu u potpunosti ispravno razumjeli liturgiju rane Crkve, mišljenje da je srednjovjekovni liturgijski razvoj na neki način bio aberacija je zapravo odbacivanje autentičnog razvoja koji se temeljio na razumijevanju Mise kao žrtve. Štoviše, takvi se likovi vole vraćati u vrijeme kad je liturgija navodno bila „iskonska“, pod čime obično misle da je bila u skladu s njihovom pogrešnom teologijom Mise shvaćene kao gozbe.

Svrha ovog eseja nije davati lekcije iz povijesti, već objasniti da je stari obred Mise zapravo proizvod Božje ruke Koji je kroz povijest koristio svece kako bi ga razvio u skladu sa Svojom svetom namjerom. Želja za odbacivanjem naše liturgijske baštine mi se zapravo čini kao želja za odbacivanjem onih stvari koje je Bog stvorio. U mjeri u kojoj je liturgija Božje djelo i djelo svetaca, ona utjelovljuje određene duhovne principe u samoj prirodi obreda na koje se vrijedi osvrnuti. Budući da ih ne možemo sve obuhvatiti, ograničit ćemo se na četiri principa: 1) svijest o našoj grešnosti, 2) potreba za samoodricanjem, 3) savršenost u krepostima i 4) određeni aspekti molitve.

Svi oni su neophodni elementi svakog pravog duhovnog života.

I. Svijest o grijehu

Prvi princip je svijest o našoj grešnosti. Stari obred Mise počinje s molitvama podno oltara. Misa počinje okretanjem svećenika prema oltaru – oltaru njegove mladosti („Introibo ad altare Dei. Ad Deum qui laetificat juventutem meam.“/ „Pristupit ću k Božjem žrtveniku. K Bogu koji razveseljuje moju mladost.“). 

Oltar je, naravno, mjesto gdje se prinosi žrtva za naše grijehe, a svećenik moli Boga da prosudi njegovu parbu („Judica me, Deus, et discerne causam meam de gente non sacra: ab homine iniquo, et doloso erue me. / Sudi mi, Bože, i prosudi parbu moju protiv bezbožnoga naroda; od zla i prijevarna čovjeka izbavi mene.“)

Križ su kraljevska vrata prema svetištu svetosti

Krist nam je razotkrio smisao života, a smisao života znači razdati svoje biće, znači žrtvu, križ.

Tvoja slobodna volja nije nikada tako slobodna kao kad postaje u slobodi ropkinja Božje volje, i ona nije nikada tako jako ropkinja kao kad je oholo usmjerena na sebe. Ona nije nikad tako puna života kao kad umire samoj sebi, i nikada tako mrtva kao kad živi samoj sebi. Zato položi slobodu svoje volje na križ božanskoga Otkupitelja da se tamo ugasi u sebi kako bi se opet razgorjela za Gospodina poput vječne Kristove žrtve.

Mi posjedujemo slobodu izbora između dobra i zla, ali birati zlo ne znači upotrijebiti slobodu, nego je zloupotrijebiti. Zato se odreci te nesretne slobode, podloži svoju slobodnu volju zauvijek svome Bogu i budi rob ljubavi čiji robovi su sretniji od nekih kraljeva. I želi li se duša pobuniti u oholoj svijesti svoje slobode protiiv svoje odluke da služi svome Bogu zauvijek i bez pridržaja, onda prinesi Bogu svoju volju kao žrtvu i dopusti da ona umre sebi kako bi živjela za Boga. 

Tko želi sačuvati svoju slobodu u službi sebičnosti ovoga svijeta, taj će je izgubiti za vječni život u drugom svijetu, i tko izgubi slobodu u svetoj Božjoj ljubavi u ovom svijetu, taj će je sačuvati za tu ljubav u drugom svijetu. Tko je ovdje slobodan, bit će tamo rob, i tko u nutarnjem razdavanju stavi pod noge svoju slobodu, tome će ona tamo biti vraćena pročišćena i posvećena. Tamo će sloboda postati ljubav, a ljubav sloboda, ali sloboda koja ne poznaje razdiranja okova, nevoljka podvrgavanja divlje čežnje, nego se diže prema vječno nepromjenjivoj ljubavi Stvoritelja i Otkupitelja duša.

sveti Franjo Saleški

SVETOGRĐE I SABLAZAN Novus ordo Misa u autobusu

Negdje u Škotskoj...

"Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: 'Nije sluga veći od svoga gospodara.' Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati. 

A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla. Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha; no sada nemaju izgovora za svoj grijeh."

...

Jednako tako određujemo i izjavljujemo da se poglavari, upravitelji, kanonici, kapelani i drugi svećenici bilo kojega naslova, svjetovni ili redovnički kojega god reda, ne obvezuju slaviti Misu drukčije nego smo to odredili; i da se nitko ne tjera ili primorava zamijeniti ovaj Misal; i da se ovo Naše pismo ni u koje vrijeme ne smije opozvati ili preinačiti, nego da zauvijek čvrsto i valjano ostane na snazi — bez obzira na prethodne apostolske konstitucije i uredbe te opće i posebne konstitucije i uredbe donesene na pokrajinskim i sinodalnim saborima, i bez obzira na bilo kakve protivne odredbe i navade utemeljene na običaju spomenutih crkvi ili na trajnome propisu od pamtivijeka, osim ako je stariji od dvije stotine godina.

...

Neka, dakle, nikome od ljudi ne bude dopušteno povrijediti ovu obznanu Našega odobrenja, odredbe, uredbe, zapovijedi, naredbe, dozvole, dopuštenja, izjave, volje, odluke i zabrane, niti joj se nerazboritom drskošću suprotstaviti. A ako bi se netko drznuo to pokušati, neka znade da će upasti u srdžbu Svemogućega Boga i blaženih Apostola njegovih Petra i Pavla!

Dano u Rimu, godine od Utjelovljenja Gospodnjega 1570., dan prije srpanjskih ida (14. 7.), pete godine Našega pontifikata.

Iz bule Quo primum tempore, svetog pape Pija V.

Sveti Mihael i anđeli prisutni na Svetoj Misi

Smatra se da sveti Mihael predsjeda u štovanju Svevišnjega i prikazuje Bogu molitve vjernika koje simbolizira tamjan čiji se dim uzdiže prema Nebesima. Zapravo nam liturgija predstavlja svetog Mihaela kao kadioničara koji stoji pored oltara kao naš posrednik koji predaje molitve Crkve pred prijestoljem Božjim. 

U prikazanju Mise svetog Mihaela spominje se citat iz Otkrivenja: 

„Anđeo Gospodnji stade pred žrtvenik imajući zlatnu kadionicu; i bijaše mu dano mnogo tamjana, da ga prikaže s molitvama svih svetih na žrtvenik zlatni pred prijestoljem. I dim od kađenja s molitvama svetih uzađe iz ruke anđelove pred Boga.“

Na početku Svete Mise (tradicionalne latinske Mise), njegovo se ime spominje u ispovijesti grijeha svećenika podno oltara, a zatim i u ispovijesti vjernika. U prikazanju, u svečanoj Misi, svećenik moli Svevišnjega za blagoslov prinosa kroz posredništvo svetog Mihaela. A tijekom Kanona Mise, nakon Posvećenja, svećenik moli Boga da zapovjedi da prinos donesu ruke svetoga Anđela Božjega na uzvišeni žrtvenik Božji. 

Anđeo koji se ovdje spominje nesumnjivo je Arkanđeo Mihael. S ljubavlju i pažnjom on pazi na Predragocjenu Krv, da se ne bi dogodila kakva nezgoda, kao i na sve sitne čestice koje bi mogle pasti s posvećene hostije za vrijeme Svete Pričesti, da se ne bi izgubile ili bile oskvrnjene.

No, sveti Mihael nije jedini anđeo prisutan na Svetoj Misnoj Žrtvi. Kršćanska tradicija daje nam do znanja da je velik broj anđela također prisutan na Misi. Između ostalih, sveti Ivan Zlatousti piše da „kada se slavi Misa, Svetište je ispunjeno velikim brojem anđela koji se klanjaju Božanskoj Žrtvi prikazanoj na oltaru“. Osim anđela čuvara vjernika koji su prisutni, tisuće nebeskih duhova služe na Misi, pobožno štujući svoga Gospodina i Boga. Kako tek duboko štuju Predragocjenu Krv koja je ponovno prolivena na oltaru! To je ista ona Krv koja je bila prolivena na Kalvariji, no tada je pala na tlo i kamenje, dok se u Svetoj Misi prolijeva za duše prisutnih. 

Djelotvornost Mise je uistinu čudesna; Božja milost i velikodušnost tada su toliko neograničene da nema trenutka koji bi bio povoljniji za molitvu i traženje onoga što nam je potrebno. Anđeli ovo jako dobro znaju i stoga ih mnoštvo dolazi štovati svoga Božanskog Gospodara i uputiti svoje molbe u ovom času milosti. Kakav je to primjer za nas! Svaki put kada odemo na Svetu Misu, združimo se sa sv. Mihaelom i svetim anđelima, i dajmo svoje prinose i molbe u njihove čiste ruke, koje će ih donijeti na uzvišeni Božji žrtvenik, pred Božje veličanstvo s molbom da se udostoji milostivo ih primiti i oprostiti nam nedostatak pobožnosti gledajući na pobožnost nebeskih duhova s kojima se združujemo. Svetoj Matildi bilo je otkriveno da je tri tisuće anđela iz zbora Prijestolja pobožno prisutno oko svakog svetohraništa gdje se čuva Presveti Sakrament. Nema sumnje da je puno veći broj prisutan na Svetoj Misi, koja nije samo sakrament, već i žrtva. U objavama sv. Brigite čitamo: „ Jednoga dana, kada sam služila pri Svetoj Žrtvi, ugledala sam nebrojeno mnoštvo svetih anđela kako silaze s Neba i okupljaju se oko oltara. Promatrajući svećenika pjevali su nebeske hvalospjeve koji su ushitili moje srce; činilo se kao da samo Nebo promatra veliku Žrtvu. Pa ipak, mi siroti smrtnici, slijepa i jadna stvorenja služimo na Misi s tako malo ljubavi, želje i poštovanja!"

Zablude karizmatskog pokreta

U fokusu karizmatske duhovnosti je osobno doživljeno iskustvo i vanjska manifestacija duhovne prirode. U svom kapitalnom djelu "Uspon na goru Karmel" sveti Ivan od Križa, jedan od glavnih mističnih naučitelja Crkve, govori o opasnostima otvaranja upravo takvim iskustvima i vanjskim manifestacijama duhovnog karaktera, za koje, kako piše svetac, treba smatrati da prije dolaze od đavla nego od Boga.

U sljedećoj propovijedi objašnjene su glavne opasnosti karizmatskog pokreta i pentekostalne duhovnosti, kao i manifestacija te duhovnosti, koje, prema riječima sv. Ivana od Križa, na koncu dovode do slabljenja ili gubitka vjere.

Izvor: Sensus fidelium – „On the Errors of Pentecostalism (aka Charismatic Movement)“