U nedjelju 7. svibnja sedmorica „dekana“ (regionalni poglavari većih geografskih područja) iz francuskog distrikta Svećeničkog Bratstva sv. Pija X. pročitalo je s ambona izjavu upućenu vjernicima u kojoj izražavaju svoje odbijanje „ustupka“ Vatikana u vezi ženidbi FSSPX-a, za koje tvrde da je opasna i subverzivna smicalica, a također opominju protiv bilo kakvog budućeg dogovora s modernističkim Vatikanom:
Vjerojatno najeksplozivniji dio su zadnja dva paragrafa, koja kažu:
„Napokon, dopustite nam da izrazimo svoje veliko čuđenje u vezi reakcije na odluku Rima. Osobna prelatura, koju kao na štapu njišu pred očima Bratstva sv. Pija X., trebala nas je priznati kakvi jesmo i zadržati našu neovisnost o mjesnim ordinarijima. Međutim, prve odluke koje su donesene sastoje se u nepravednom podlaganju naših ženidbi tim istim ordinarijima, dok će sutra otvaranje bilo kojih novih kuća (crkvi) morati dobiti njihovo odobrenje. To pokazuje do koje mjere vlada dvosmislenost ne samo u domeni vjere i morala, nego čak i u kanonskim pitanjima.
Također, u ovoj stogodišnjoj obljetnici ukazanja u Fatimi, zazivamo Bezgrješno Srce Marijino, ne da bi završilo našu kanonsku situaciju, koju neki drže neregularnom, nego da bi Crkva mogla biti oslobođena okupacije modernista i da najviši autoriteti opet nađu put koji je slijedila Crkva do Drugog vatikanskog koncila. Tada će naši biskupi moći staviti svoje biskupstvo u ruke Prvosvećenika.“
Sedmorici svećenika koji su potpisali i pročitali ovu deklaraciju pridružili su se poglavari triju redovničkih zajednica. Njihova imena su:
7. ožujka 2015. papa Franjo slavio je 50. godišnjicu uvođenja liturgije na narodnom jeziku. Iskoristio je tu priliku da da na znanje, što se njega tiče, da povratak Crkve Tridentskoj latinskoj Misi ne dolazi u obzir. Takvu je ideju nazvao "korakom unatrag".
Jedan od najupečatljivijih dijelova njegove propovijedi bio je dio u kojem je rekao: „Zahvalimo Gospodinu za ono što je učinio u Svojoj Crkvi u ovih 50 godina liturgijske reforme. Bila je to uistinu hrabra gesta Crkve kada se približila Božjem narodu tako da (vjernici) mogu bolje razumjeti što čine.“
„Ovo je za nas važno, da nastavimo s Misom na ovakav način. Nije moguće ići natrag. Moramo uvijek ići naprijed. Uvijek naprijed. A oni koji idu natrag griješe.“
Ovdje se Papa, naravno, obraća tradicionalnim katolicima.
No, zanimljivo je pogledati što se tu zapravo događa. Papa Franjo zapravo kaže da u Crkvi ima nešto što se ne može promijeniti. Primijetit ćete da je jedini put kada "naprednjaci" tako govore onda kada žele utvrditi revoluciju. Papa Ivan Pavao II. radio je istu stvar po pitanju nove ekumenske orijentacije. Rekao je da nema natrag, da se to ne može promijeniti. U svojoj enciklici "Ut unum sint" iz 1995. napisao je: "Na Drugom vatikanskom koncilu Katolička crkva se nepovratno posvetila putu ekumenskog izazova..."
Papa Ivan Pavao II. bio je jedan od najrevolucionarnijih papa u povijesti. Cijeli njegov pontifikat bio je samo "promjene, promjene, promjene", "novotarije, novotarije, novotarije", no ovdje on kaže da ima nešto u Crkvi, taj dragocjeni ekumenizam, kojeg se ne može mijenjati.
Liturgija na narodnom jeziku – nepoštivanje crkvenog Učiteljstva
Ono što modernisti uporno ignoriraju je činjenica da liturgija na narodnom jeziku predstavlja nepoštivanje crkvenog višestoljetnog Učiteljstva.
Izvanredni tomistički teolog p. Edward Hanahoe, koji je u 50-ima i 60-ima prošlog stoljeća dobro razumio što se događa, napisao je da je taktika ekumenista i modernista pretvarati se da Učiteljstvo o određenim temama nije progovorilo, temama koje stoje kao prepreka na putu novom programu. Oni to nužno ne moraju nijekati, već jednostavno o tome ne govore. Pretvaraju se da ne postoji.
Ono što ovdje imamo jest da su nam ekumenisti na visokim pozicijama nametnuli liturgiju na narodnom jeziku. Prava operacija dirigirana s vrha. Oni se jednostavno pretvaraju da Učiteljstvo nije progovorilo o liturgiji na narodnom jeziku i da ju nije osudilo, i onda još slave taj čin neposluha kao pravi napredak.
Crkveni nauk po pitanju narodnog jezika
1.) Dogmatski Tridentski koncil zabranjuje liturgiju na narodnom jeziku. Kanon br. 9, 22. sesija Koncila, nezabludivo naučava:
„Tko kaže da se Mise trebaju slaviti samo na narodnom jeziku... neka bude kažnjem anatemom.“
To je prilično jasno. Ne vidim kako bi se još to moglo protumačiti.
2.) Zatim imamo papu Pija VI. koji u svom pismu "Auctorem Fidei" iz 1794. posebno odbacuje zahtjev za "izražavanjem liturgije na narodnom jeziku". Ovu ideju on odbacuje kao "lakoumnu, vrijeđa pobožne uši, uvredljiva za Crkvu, sklona prigovorima krivovjernika protiv nje."
3.) Pio XI. je u svom apostolskom pismu iz 1922. "Officiourum Omnium" piše: „...znanje i upotreba latinskog jezika, tako blisko povezanog sa životom Crkve, je važno, ne toliko zbog kulturoloških razloga ili razloga pismenosti, već vjerskih.“
„Crkva, upravo zato što obuhvaća sve narode i zato što će trajati do kraja vremena... zbog svoje same prirode zahtijeva jezik koji je univerzalan, nepromjenjiv i nenarodni.“
4.) I naravno, tu je enciklika pape Pija XII. iz 1947. "Mediator Dei" u kojoj stoji: „Upotreba latinskoga jezika, kako je na snazi u velikom dijelu Crkve, jasan je i plemeniti znak jedinstva i djelotvorno sredstvo protiv bilo kojega iskrivljavanja pravog nauka.“
Vidimo da je moderna liturgija na narodnom jeziku osuđena na Tridentskom koncilu, u papinskim dokumentima, a isto tako vidimo da se ostvaruje upozorenje pape Pija XII. S uvođenjem nove Mise vidimo slom jedinstva o kojem je pričao, i opadanje liturgije, primarno s uvođenjem novus ordo Mise, koja je stvorena kako bi zadovoljila zahtjeve ekumenizma, a vidimo i mnoštvo liturgijskih zloupotreba koje su proizašle iz te nove liturgije.
Dakle, papa Franjo kaže da ne smijemo ići unatrag. No, liturgija na narodnom jeziku nije niti korak unaprijed, niti korak unatrag, ona je korak u krivom smjeru. Potpuno krivom. Ono je kršenje vjekovnog nauka i prakse Crkve kroz stoljeća. I uvođenje ove liturgije na narodnom jeziku i tvrdnja da svatko tko se želi vratiti latinskoj liturgiji - griješi, je, s dužnim poštovanjem, zloupotreba autoriteta.
Dana 13. ožujka napunilo se četiri godine otkako je Jorge Bergoglio izabran za papu (ili bolje rečeno za vođu modernista - neprijatelja živoga Boga). Koji bi bio dostojan način da se obilježi taj poseban dan? Možda da se u Bazilici sv. Petra održi anglikanska liturgija na oltaru Katedre sv. Petra?
Upravo to se i dogodilo.
Ta svetogrdna scena odigrala se u 15 sati. Anglikanska liturgija koju su celebrirali nije bila „misa“ nego anglikanski ekvivalent svečane večernje, prema anglikanskom obredniku „Book of Common Prayer“ iz 1662. Čini se da Vatikan danas jedino dopušta liturgiju prije 1962. ako obećaš da će biti nekatolička.
Tko je bio prisutan? Prema izvještaju Diane Montagne na stranici Aleteia, predsjedao je anglikanski nadlaik David Moxon, ravnatelj Anglikanskog centra u Rimu. Pjevao je zbor koledža Merton s Oxforda. S „katoličke“ strane bio je prisutan i održao je propovijed Arthur Roche, tajnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kojeg je na to mjesto imenovao Benedikt XVI. Franjo nije bio prisutan, no to ne znači da se protivi tom svetogrđu. Iako je službeno odobrenje dao kard. Angelo Comastri, koji je „nadsvećenik“ Bazilike sv. Petra, to svetogrđe se nikad ne bi održalo bez odobrenja sa samoga vrha, a naravno znamo što Franjo misli o zajedničkoj molitvi s hereticima i profanaciji svetinja.
Osim toga što anglikanski „kler“ ne posjeduje valjano ređenje, kao što je papa Leo XIII. nepogrješivo definirao i što Franjo potpuno ignorira – tj. oni su svi laici, ili u današnje vrijeme laikinje – činjenica da se zajedničko štovanje s protestantima dogodilo baš u Bazilici sv. Petra u Vatikanu svjedoči koliko je doista trula modernistička koncilijarna sekta, i daje nam još jedan razlog za vjerovati da u današnjem vremenu vidimo „grozotu pustoši, o kojoj je govorio Danijel prorok, kako stoji u svetom mjestu“ (Mt 24, 15).
Taj svetogrdni i bogohulni događaj celebriranja anglikanske liturgije u Bazilici sv. Petra slaže se s nedavnim vijestima iz Rima, prema kojima Vatikan navodno radi na ekumenskoj „misi“ koju bi koristili „katolici“, kao i anglikanci i drugi protestanti. To također potencijalno rasvjetljuje izjavu kard. Coccopalmeria da treba nadići rigidnost gledanja na sakramente kao valjane ili nevaljane.
Jasno je da odgovara da se takav bogohulni događaj zbio na obljetnicu dana kad je Franjo izabran, i također da se zbio ispred oltara Katedre sv. Petra, gdje se upadljivo isticala prazna stolica (sedes vacans).
Neki će reći da ovo zapravo nije vijest jer se Bazilika sv. Petra odavno već koristi za heretično štovanje, budući da koncilijarna sekta tamo celebrira svoju naopaku misu Pavla VI. Međutim, ovo je drugačije: ovaj put je jednoj otvoreno nekatoličkoj religiji bilo dopušteno da celebrira liturgiju unutar Bazilike sv. Petra, što je bez presedana.
No, da bude jasno: iako je ovo presedan za Baziliku sv. Petra, u koncilijarnoj sekti je dopušteno dati hereticima i raskolnicima da koriste katolička sveta mjesta. Tome je vrata otvorio Drugi vatikanski koncil, a formalno je u zakon stavio Ivan Pavao II. u dokumentu mamutske duljine, Direktoriju za primjenu načela i normi o ekumenizmu, br. 137.
Iako tamo piše da se katoličke crkve mogu posuditi nekatolicima u slučaju da oni nemaju mjesto za svoje štovanje, ne kaže da je to jedini slučaj u kojem se to može dopustiti, a čak i kad bi tako i pisalo, čim je priznato načelo da u određenim okolnostima nekatolici smiju svoje heretične obrede održavati u katoličkim crkvama, otvorena su vrata tom svetogrđu, pa je onda samo pitanje proširenja okolnosti u kojima se to može dogoditi. Na temelju čega bi netko mogao tvrditi da je dopušteno protestantima koristiti katoličku crkvu za njihove obrede u slučaju da nemaju drugog mjesta, ali da nije dopušteno u nekom drugom slučaju kad bi moglo biti na „duhovnu korist“, npr. (u tipičnom koncilijarnom govoru) da „promiče cilj jedinstva kršćana“?
Usput bi valjalo spomenuti da ne postoji slučaj onog što piše u Direktoriju, da protestanti „dostojno slave svoje vjerske obrede“, zato što su njihovi obredi po sebi mrski Bogu. Govoreći objektivno, nijedno heretično štovanje ne može biti „dostojno“ u Božjim očima, tako da taj izraz Ivana Pavla II. implicira herezu indiferentizma. Svako heretično štovanje je lažno štovanje i grijeh protiv Prve Božje zapovijedi:
„Lažno štovanje je suprotstavljeno istini vjere (npr. sada slaviti starozavjetne obrede, koji označavaju da Krist tek ima doći), ili istini obreda (npr. Misa koju govori laik ili Misa po obredu koji nije odobren od Crkve), ili istini činjenica (npr. izmišljena otkrivenja, ekstaze, čuda, relikvije) ili istini morala (npr. žrtvovanje ljudi, štovanje popraćeno nečednim riječima ili glazbom itd.).“
(Vlč. John McHugh i Charles Callan, Moralna teologija, 2. sv., br. 2274)
Budući da je heretično štovanje uvijek u najmanju ruku „suprotstavljeno istini vjere“, predstavlja lažno štovanje.
Na taj način katolici gledaju na ovakve stvari, ali katoličanstvo već mnogo desetljeća nije dopušteno u Vatikanu. Dopustiti heretičnu liturgiju u Bazilici sv. Petra je još gore od onog što je Franjo dopustio u prosincu 2015., kada je pročelje te drevne crkve pretvoreno u ekran projektora za religiju klimatskih promjena. Sjećate li se toga?
Slike i zvukovi svakakvih vrsta puzajućih, zavijajujućih i roktajućih životinja bili su prikazani na pročelju najveće katoličke crkve na svijetu, koja je, da ne zaboravimo, jednom bila posvećena za svrhu prikazivanja savršenog štovanja Presvetom Trojstvu.
Dodatna uvreda je što se ta izopačina dogodila 8. prosinca, na blagdan Bezgrješnog Začeća.
Znamo što Sveto Pismo kaže o kući Božjoj, njezinoj svetosti, i onima što je oskvrnjuju:
„Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska.“ (Post 28, 17)
„Podigni svoje ruke protiv njihove oholosti do kraja; pogledaj što je neprijatelj naopako učinio u svetištu. (...) Zapalili su tvoje svetište, oskvrnuli su prebivalište imena tvoga na zemlji.“ (Ps 73, 3 i 7)
„Kaže im: 'Pisano je: Dom će se moj zvati Dom molitve, a vi od njega činite pećinu razbojničku'“ (Mt 21,13)
„Ne varajte se, Bog se ne da izrugivati.“ (Gal 6, 7)
Bit će strašan dan kad Božji sud kazni koncilijarnu sektu za sve njezine hule, svetogrđa, hereze i opačine.
Važno razmatranje po pitanju reguliranja statusa FSSPX-a
p. Patrick de la Rocque, FSSPX
Bilješka o autoru članka: p. Patrick de la Rocque, FSSPX, svećenik je u crkvi sv. Nicolasa du Chardonne, najvećoj crkvi Bratstva sv. Pija X. u Parizu. On je također bio jedan od četvorice teologa na strani Bratstva sv. Pija X. tijekom doktrinarnih diskusija za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI. Dok traju rasprave o dobrim i lošim stranama mogućeg reguliranja statusa FSSPX-a, p. de la Rocque daje zanimljiv argument u prilog pristupanju toj mogućnosti s velikom dozom opreza.
4. veljače na području oko Vatikana osvanuli su plakati upućeni papi Franji na kojima je pisalo: „Hej, Franjo! Uveo si prisilnu upravu u Kongregacije, uklonio svećenike, obezglavio Malteški red i Franjevce od Bezgrešne, ignorirao kardinale… gdje je tvoje milosrđe?” Javio se, dakle, otpor protiv pape Franje; razlog tome je što je pod njegovim diktatorskim ultra-progresivizmom palo više žrtava. Od nekada cvatućeg mladog reda Franjevaca od Bezgrešne ne ostaje ništa, po osobnoj volji Pape. Razlog tome je što su dovodili u pitanje Drugi vatikanski koncil. Što se dogodilo kada je filipinski biskup primio neke od njih u svoju biskupiju? Papa Franjo ga je odmah smijenio.
Još je jedan primjer kardinal Burke. Nakon što je smijenjen s mjesta pročelnika Apostolske signature i imenovan kardinalom patronom Suverenog malteškog reda, ponovno je de facto smijenjen s pozicije, zbog suprotstavljanja pobudnici Amoris Laetitia koja otvara mogućnost pristupa Svetoj Pričesti rastavljenima i ponovno vjenčanima. Što se tiče Malteškog reda, nakon što ga se ocijenilo prekonzervativnim, Papa je imenovao vrlo progresivnog mons. Becciua kako bi se pobrinuo za njegovo „duhovno obnavljanje“.
Uklanjajući svaku opoziciju svojim disciplinskim odlukama, papa Franjo nastavlja svoju doktrinarnu revoluciju. Nakon promoviranja pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane, subverzivni isusovački časopis Civilta Cattolica sada promiče ideju ređenja žena, s odobravanjem Pape.
Taj isti Papa, kako kažu, očigledno ima dobre namjere prema Tradiciji (tj. prema Bratstvu sv. Pija X. i zajednicama bliskima Bratstvu). Njegova ljubav prema periferijama ga navodno čini sklonim dodijeliti osobnu prelaturu Bratstvu. Neki se, u želji za priznanjem, raduju ovom Božjem daru, dok su drugi zabrinuti jer smatraju da se ovom Papi ne može previše vjerovati. Ali što ako postavljamo krivo pitanje?
Kao što nas podsjeća Aristotel, ako se ljudi udružuju, oni to čine kako bi ujedinili svoje napore radi dostizanja zajedničkog cilja. Iz nadnaravne perspektive, prvo pitanje na koje trebamo odgovoriti je težimo li mi istom cilju kao današnji Rim, imamo li mi istu vjeru u našeg Gospodina Isusa Krista, jedinog Otkupitelja, i imamo li istu vjeru u Katoličku crkvu, izvan koje nema spasenja? Imamo razloga bojati se da to nije slučaj.
Bez želje da se upuštamo u satiru, bilo bi neophodno upitati papu Franju o sadržaju njegove vjere, prije razmatranja je li kanonska regulacija oportuna ili razborita. Zato što Božja Volja ne može od nas zahtijevati da svoje vječno spasenje stavimo u ruke nekoga tko ne ispovijeda katoličku vjeru. Usput, uspostavljanje pravnog zajedništva bez pravog zajedništva bilo bi kontradiktorno.
To je nedvojbeno ono što je nadbiskup Lefebvre imao u vidu kad je nakon biskupskih ređenja 1988. za časopis Fideliter izjavio:
“Ako poživim još neko vrijeme i, ako me u dogledno vrijeme pozovu iz Rima, [..] podigao bih pitanje na doktrinarnu razinu: 'Prihvaćate li velike enciklike svih prethodnih papa? Prihvaćate li encikliku Quanta Cura pape Pija IX., Immortale Dei i Libertas pape Lava XIII., Pascendi pape Pija X., Quas Primas pape Pija XI., Humani Generis pape Pija XII.? Jeste li u punom zajedništvu s tim papama i s njihovim izjavama?' [...] Pozicije bi tada bile jasnije.”
Kanonski pravnici i teolozi sastat će se za dva tjedna u Parizu radi rasprave o temi koja nikada prije nije bila u fokusu katoličke konferencije: kako svrgnuti heretičnog papu. Konferencija pod nazivom Svrgavanje pape: teološke premise,kanonski modeli, ustavni izazov ima za cilj istražiti mehanizme koji su sastavljeni u Katoličkoj crkvi po pitanju odnosa prema papi koji otvoreno naučava lažni nauk i čak hereze.
Jedan od predavača bit će profesor Pariškog sveučilišta Laurent Fonbaustier koji je prošle godine objavio knjigu od 1200 stranica pod nazivom „Svrgavanje heretičnog pape“.
Na konferenciji će gostovati 15 govornika koji će izlagati sljedeće teme: „Koncilijarizam i svrgavanje pape kroz prizmu galikanizma“, „Pad pape: između odricanja od službe i svrgavanja“, „Svrgavanje Ivana XXII. i Benedikta XIII. u Konstanzi, 1415.–1417.“
Također će gostovati profesori Nicolas Warembourg i Cyrille Dounot, koji su prošle godine bili među 45 katoličkih akademskih profesora i teologa koji su podnijeli kardinalu Angelu Sodanu, dekanu Kardinalskog zbora u Rimu, zahtjev da kardinali i istočni katolički patrijarsi zatraže od pape Franje da odbaci niz pogrešnih tvrdnji koje se mogu izvesti iz normalnog čitanja posinodske apostolske pobudnice Amoris laetitia.[1]
Skupina od 45 katoličkih akademskih građana i dušobrižnika navela je da Papina pobudnica predstavlja opasnost za katoličku vjeru i moral jer sadrži izjave koje mogu biti shvaćene u suprotnosti s katoličkom vjerom i moralom.
Konferencija se održava nakon četiri godine Franjinog upravljanja Petrovom lađom. Tijekom tog vremena Papa i ljudi koje je postavio na ključne pozicije poveli su Crkvu u smjeru koji bi bio nezamisliv vjernim katolicima tijekom dva prethodna pontifikata.
Doktrinarna zbunjenost rezultirala je pastoralnim smjernicama koje su izdane na temelju Papinih spisa koje dopuštaju pristupanje Svetoj Pričesti onima koji žive u preljubu.
U mjesecu studenom prošle godine vatikanist Giuseppe Nardi izvijestio je da u Vatikanu cirkulira teološka studija iz 1975. učenog brazilskog laika Arnalda Vidigala Xaviera da Silveire pod nazivom „Teološka hipoteza krivovjernog pape“ u kojoj autor istražuje je li moguće da papa jest ili da postane heretik, i ako jest, kakve posljedice iz toga slijede.
Nardi piše: „Tri i pol godine nakon početka pontifikata, papa Franjo doseže svoje krajnje granice. Dojam, kojega odaju geste i riječi, latentne namjere da promijeni nauk Crkve mora u određenom trenutku poprimiti konačan oblik ili se mora raspasti.“
“Franjo se nalazi u škripcu zbog atmosfere koju je sam stvorio. Više ne zbog spontanog načina izražavanja o ovom ili onom, koji i dalje ostaje improviziran i neobvezujuć. Njegov pastoralni rad i vještine upravljanja, koje zahtijevaju osjećaj odgovornosti i uzoran karakter, dosežu svoj vrhunac. To bi moglo uzrokovati neuspjeh njegovog pontifikata“, dodao je.
Konferencija se organizira tri mjeseca nakon što je kardinal Raymond Burke dao intervju u kojem je objasnio da ako papa formalno iznosi herezu, on tim činom prestaje biti papa.
Kardinal Burke je u intervjuu iz prosinca 2016. izjavio da u Crkvi postoji proces za rješavanje takve situacije, dodajući da se nada da nećemo u skoro vrijeme tome svjedočiti.
U prosincu prošle godine američki se kanonski pravnik dr. Edward Peters također dotaknuo pitanja što bi se moglo poduzeti ako bi se ustanovilo da je papa heretik.
Peters piše da je “krucijalno pitanje” iz perspektive kanonskog prava “tko odlučuje o tome je li papa upao u herezu” budući da kanon 1404. glasi: “Prvoj Stolici ne sudi nitko.”
Međutim, našao je u kanonskoj tradiciji poziciju da ako opći koncil odluči da je papa izrekao herezu, samim time će samoga sebe odrezati sa zdrave loze, i na taj način izgubiti svoju službu.
Peters komentira: “…koliko god je mala vjerojatnost da papa uistinu upadne u herezu i koliko god bi teško bilo odrediti je li papa upao u herezu, takva bi katastrofa, Deus vetet [Bože oslobodi], rezultirala gubitkom papinske službe.”
Lokacija nadolazeće konferencije je također simbolična, izvještava Church Militant. U 1300-ima Pariško je sveučilište istraživalo što se može učiniti s moguće krivovjernim papom Ivanom XXII. koji je odbijajući katolički nauk zauzeo poziciju da duše pravednih ne posjeduju blaženo gledanje nakon smrti, poziciju koje se odrekao na samrti.
[1] Skupina od 45 katoličkih teologa, filozofa, crkvenih povjesničara i dušobrižnika (22 zaređena i 23 nezaređena) iz raznih krajeva svijeta uputila je 29. lipnja 2016. Kardinalskomu zboru Bogoslovnu prosudbu apostolske pobudnice Amoris laetitia na 16 stranica. U njoj su izdvojili 19 teza, a u njima 50 rečenica prema njihovu očitu sadržaju (od ukupno 3.151 koliko ih ima AL) i označili ih s po nekoliko od sljedećih ocjena: bezbožno bogohulno, dvojbeno, dvoznačno, izopačeno, krivovjerno, lakomisleno, maglovito, nedokazano, neistinito, opako, pogubno, raznoznačno, sablažnjivo, suprotno Svetomu Pismu, tjeskobno, uvrjedljivo pobožnim ušima, zavodljivo. Prosudba je „sinovska molba upućena Vrhovnomu Svećeniku da donese neopoziv i konačan pravni i naukovni spis kojim osuđuje cenzurirane tvrdnje“.
Nadbiskup Vincenzo Paglia, koji je sada na čelu Papinske akademije za život, platio je homoseksualnom umjetniku da naslika blasfemični homoerotski mural u katedrali koja je bila pod njegovom brigom 2007. godine. Mural sadrži i prikaz samog nadbiskupa.
Papa Franjo nedavno je imenovao nadbiskupa Vincenza Pagliu predsjednikom Instituta Ivana Pavla II. za studije o braku i obitelji.
Masivni mural još uvijek prekriva zid katedrale u biskupiji Terni-Narni-Amelia. Prikazuje Isusa kako nosi u raj mreže pune golih i polugolih homoseksualaca, transseksualaca, prostitutki i dilera, isprepletenih u erotskim interakcijama.
U mreži se nalazi sam Paglia, nekadašnji biskup spomenute biskupije.
Prema riječima umjetnika, argentinskog homoseksualca Ricarda Cinallija, poznatog po svojim slikama muških tijela, biskup Paglia ga je izabrao između deset međunarodno poznatih umjetnika posebno za zadaću oslikavanja unutarnjeg zida katedrale.
■ 169. P. Može li se tko spasiti izvan katoličke, apostolske i rimske Crkve? O. Ne, izvan katoličke, apostolske i rimske Crkve nitko se ne može spasiti, isto kao što se nitko nije mogao spasiti od općeg potopa ako nije bio u Noevoj korablji, koja je bila slika ove Crkve.
■ 224. P. Tko su oni koji ne pripadaju općinstvu svetih? O. Općinstvu svetih ne pripadaju u drugom životu oni koji su osuđeni, a u ovom životu oni koji su izvan prave Crkve.
■ 225. P. Tko su oni koji su izvan prave Crkve? O. Izvan prave Crkve su: nevjernici, Židovi, krivovjernici, odmetnici, raskolnici i izopćenici.
■ 226. P. Tko su nevjernici? O. Nevjernici su oni koji nisu kršteni i ne vjeruju u Isusa Krista, bilo zato što vjeruju i štuju lažne bogove, kao idolopoklonci ili zato što doduše vjeruju u pravoga Boga, ali ne u Isusa Krista niti da je došao kao osoba, niti da će doći.
■ 227. P. Tko su Židovi? O. Židovi su oni koji priznavaju Mojsijev zakon, ali nisu primili krštenja i ne vjeruju u Isusa Krista.
■ 228. P. Tko su krivovjernici? O. Krivovjernici su oni krštenici, koji tvrdoglavo odbijaju vjerovati neke istine koje je Bog objavio i koje Katolička Crkva naređuje vjerovati. To su npr. arijevci, nestorijevci i razne protestantske sljedbe.
"Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih."
