Tužan primjer moderne svećeničke [de]formacije

U sljedećem članku kojeg je napisao za The Dallas Morning News američki katolički svećenik Joshua J. Whitfield objašnjava zašto je novoizabrani biskup Dallasa, Edward J. Burns, od velike važnosti za sve, a ne samo za katolike:

Htio bih vam nekoga predstaviti.

Njegovo ime je Edward J. Burns. Ovaj tjedan postat će osmi biskup Dallasa. Imenovao ga je papa Franjo, a dolazi nam iz Pittsburgha, odnosno iz Juneaua gdje je bio biskup od 2009. godine. Najgore što o njemu mogu reći je da je fan Steelersa, no bez obzira na to jednostavno sam zahvalan što nije iz Philadelphije. Mislim da ne bismo mogli izaći na kraj s nekim tko navija za Eaglese. 

Biskup Edward J. Burns

Iskreno, on je dobar čovjek. Upoznao sam ga, proveo sam neko vrijeme s njim. Mislim da će vam se svidjeti. On je stvarno prijateljski nastrojen i ljubazan na onaj zapadni pennsylvenijski način. 

Ali zašto bi vas to bilo briga, pogotovo ako niste katolik? Zato što je kao biskup Dallasa automatski važan igrač u ovom gradu i izvan njega. Na čelu biskupije koja broji više od milijun katolika u 9 okruga, kao i 36 škola koje podučavaju oko 15 000 različitih studenata, kao i organizacije poput Catholic Charities of Dallas, jedne od najvećih socijalnih ustanova u gradu, biskup Burns zauzet će jednu od najvažnijih i najizazovnijih pozicija u Dallasu. 

Stoga je važno da se radi o dobrom i sposobnom čovjeku. A ja vjerujem da on to jest. Kardinal Kevin Farrell, bivši biskup Dallasa, transformirao je katolički i vjerski život u ovom gradu nabolje. Katolička je crkva pod njegovim vodstvom u Dallasu i izvan njega učvrstila svoju ulogu kao sluge naroda – svim ljudima svih vjera ili nikakve vjere, služeći onima u potrebi, ne zato što su katolici, on je uvijek govorio, već zato što smo mi katolici. 

Katolička Crkva je odavno osudila modernizam kao sintezu svih hereza - Evo kako je izgledao katolički život prije modernističke revolucije

PRAVO LICE MODERNISTA - NEPRIJATELJA ŽIVOGA BOGA Progon tradicionalnog bratstva egzorcista

Tradicionalna grupa svećenika egzorcista okupljenih u Bratstvu Žalosne Gospe koje je osnovao p. Chad Ripperger zamoljena je da napusti biskupiju u Tulsi u rujnu 2016. godine nakon što je biskup David Konderla imenovan biskupom Tulse. Tradicionalno bratstvo djelovalo je u biskupiji Tulse gotovo pet godina pod biskupom Edwardom Slatteryjem, no „Bratstvo nikada nije bilo kanonski uspostavljeno“, kako stoji u dopisu biskupa Konderle.

Za veći prikaz kliknite na sliku

Konderla je vrlo brzo protjerao spomenuto Bratstvo, odnosno doloriste, kao i drugu grupu tradicionalnih sestara, Kćeri Marijinih, Majke nade Izraela, koju je vodila majka Miriam, židovka koja se obratila na katoličku vjeru. Biskup je zanijekao da ga je neprijateljstvo navelo da zabrani djelovanje ovih grupa. „Ne, nije istina da ne odobravam tradicionalnu latinsku Misu i ljude privržene njoj“, biskup je izjavio u studenom prošle godine. „Bilo bi pogrešno povezati neodobravanje s odlukama koje je biskupija donijela u vezi ove dvije vjerske zajednice.“

Autor bloga http://okietraditionalist.blogspot.hr/ Jospeh Ostermeier izjavio je: „Uzimajući u obzir cijeli vremenski okvir i dostupne činjenice, osobno mislim da su doloristi zamoljeni da odu zbog svoje odanosti katoličkoj tradiciji i tradicionalnoj latinskoj Misi. Ta se pobožnost ne uklapa u novu viziju biskupije nakon odlaska biskupa Slatteryja u mirovinu, koji je bio predan katoličkoj tradiciji i tradicionalnoj Misi.“

P. Ripperger poznat je među tradicionalnim katolicima zbog svojih propovijedi i stranice Sensus Traditionis. Doloristi izvode egzorcizme upotrebljavajući stari obred, kojeg se smatra moćnijim i efikasnijim u slučajevima demonskog opsjednuća i opresije.

Ostermeir zaključuje: "Volio bih da ih se ne iskorijeni iz Oklahome. Ipak, javne sotonske crne mise su ovdje postale tradicija. Poznajem katolike u Oklahomi na čiji su duhovni život u velikoj mjeri utjecala djela milosrđa dolorista. Npr., prijatelj je sa ženom i djecom posjetio njihov samostan zbog Svete Mise, duhovnog savjetovanja i tradicionalnih molitava za manji egzorcizam radi oslobođenja od određenih opresija."

U službenom dopisu biskup ne daje nikakvo objašnjenje zašto Bratstvo više ne smije djelovati, već aludira da se nisu uklopili u „pastoralni život biskupije“. U objašnjenju se navodi kao razlog to što nikada nisu bili kanonski uspostavljeni, iako je bivši biskup 27. ožujka prošle godine služio svečanu pontifikalnu Misu u crkvi Svete obitelji u Tulsi prilikom koje je javno utemeljeno Bratstvo Žalosne Majke .

Svećenici doloristi naporno su radili pružajući duhovno usmjeravanje, savjetovanje i molitve egzorcizma mnogim osobama koje su patile od strašnih duhovnih problema. Živjeli su mirnim, polukontemplativnim životom u samostanu kojeg su utemeljili u vrlo ruralnom području, daleko od grada. 

Biskup Konderla imenovan je biskupom Tulse prošlog ljeta, a samo dva mjeseca nakon toga protjerao je doloriste, samo nekoliko dana prije putovanja u Rim na sedmodnevnu konferenciju koja obučava novoimenovane biskupe. 

Na svojoj službenoj stranici Bratstvo Žalosne Majke navodi:

Novi biskup Tulse, Njegova Ekselencija, David Konderla, odlučio je da apostolat Bratstva Žalosne Gospe više neće biti dijelom rada biskupije. Vaše molitve su dobrodošle tijekom ovog vremena do prijelaza u drugu biskupiju. Uskoro očekujte više informacija. (http://www.dolorans.org/)

Izvor 1,2

VJERA TE TVOJA SPASILA Evo što je mons. Lefebvre govorio o pregovorima s modernističkim Rimom (neprijateljima Katoličke Crkve)

Za titlove na hrvatskom pritisnite ikonicu cc, u donjem desnom kutu videa.

MODERNIZAM KAO SINTEZA SVIH HEREZA Modernist kao reformator

38. Na kraju ostaje još nešto reći što se tiče reformatora. Već do sada izneseno obilno nam pokazuje koja je pomama za novošću obuzimala te ljude. A ta pomama se odnosila na katoličanstvo. Oni hoće reformiranu filozofiju osobito u sjemeništima, na način da se skolastičku filozofiju ukloni iz povijesti filozofije i smjesti ju se u ropotarnicu zajedno s drugim već prevladanim sistemima, a da se mladiće u sjemeništima poučava modernoj filozofiji, koja je jedina prava i koja odgovara našem dobu. Pri reformiranju teologije pak hoće da ona što ju nazivamo racionalnom teologijom ima za temelj modernu filozofiju. Traže tako da se pozitivna teologija ponajprije temelji na povijesti dogmi. I za povijest traže da se piše i poučava pomoću njihovih metoda i novim pravilima. Kažu da se dogme i njihov razv trebaju uskladiti sa znanošću i poviješću. 

Glede kateheze traže da se katekizme uvrste samo one dogme koje su reformirane i koje su dokučive običnom čovjeku. Što se tiče obreda, iz sveg se grla deru da se moraju smanjiti izvanjska štovanja i zabraniti da se dalje njihov broj povećava; premda su, istini za volju, drugi koji su skloniji simbolizmu u vezi tog popustljiviji. Glasno bruje da se crkveni režim mora obnoviti u svakom pogledu, ali na osobit način na stegovnom i dogmatskom području. Zato zahtijevaju da se i iznutra i prema vani uskladi s modernom sviješću, koja je sva okrenuta demokraciji, jer, kako kažu, u upravljanju moraju sudjelovati i niži kler pa čak i laikat te je također nužno decentralizirati vlast koja je previše zgusnuta i ograničena na središte. Rimske se kongregaciji moraju pomladiti, a to prije svega vrijedi za Sveti oficij i Indeks (popis zabranjenih knjiga). Mora se promijeniti stav crkvene vlasti u političkim i društvenim pitanjima, tako da se nju drži i podalje od civilnih uređenje i ujedno ju se prilagodi društvenim pitanjima kako bi ih ona mogla prožeti svojim duhom. 

Što se tiče morala, slažu se sa amerikanistima da se aktivnim krepostima mora davati prednost pred pasivnima, te snažno zagovarati njihovo vršenje s prevagom nad ovim drugima. Traže da se kler vrati drevnoj poniznosti i siromaštvu, ali s takvom sviješću i činima koji će odgovarati duhu modernizma. Na kraju, ne nedostaje ni onih koji, veoma se rado pokoravajući migovima svojih protestantskih učitelja, žele da se u svećeništvu ukine sveto beženstvo. Postoji li dakle uopće išta u Crkvi a da to ovi ne bi reformirali u skladu sa svojim načelima?

Pascendi dominici gregis (Pio X., 8. IX. 1907.)

KATOLIČKO UČENJE O MODERNIZMU KAO SINTEZI SVIH HEREZA Evo zašto su modernisti jedni od najgorih neprijatelja Božjih

"Pascendi Dominici gregis" - Enciklika pape Pija X. od 8. rujna 1907.

1. Služba koju Nam je Bog povjerio da pasemo stado Gospodnje, medu svojim prvim zadaćama koje je Krist naložio, ima onu da sa svom budnošću čuvamo polog vjere prenesene svetima, odbacujući svjetovne novosti i suprotstavljanja znanosti lažnog imena. Providnost najvišeg pastira je tolika da nije bilo vremena u kojem ona nije bila nužna Katoličkoj crkvi, jer je, krivnjom neprijatelja ljudskog roda, uvijek bilo »ljudi koji će iskrivljavati nauk« (Dj 20,30), »praznorječnih i zavodnika« (Tit 1,10), »zavodnika i zavedenih« (2 Tim 3,13). 

Ipak treba priznati da je, u ovo posljednje doba, prekomjerno porastao broj neprijatelja križa Kristova; oni, pomoću posve novih umijeća i punih lukavštine, pokušavaju potpuno obezvrijediti živo- tvornu snagu Crkve i, kada bi im to bilo moguće, uzdrmati temelje samo­ga kraljevstva Isusa Krista. Zbog toga Nam nije dopušteno šutjeti, ako ne želimo da ispadne kako ne ispunjavamo Našu veliku dužnost i da nam se dobrohotnost kojom smo do sada nastupali u nadi da ćemo pružiti zdrave savjete, spočitava kao zanemarivanje tih dužnosti.

Zahtjevnost situacije

2. Da je to nužno bez oklijevanja činiti, potiče Nas nadasve činjenica da počinitelje zabluda ne treba sada tražiti medu deklariranim neprijateljima, nego se oni, a to pobuđuje veliku bol i strah, kriju u samom krilu Crkve, i to su pogubniji što su manje vidljivi. Mislimo pritom, časna braćo, na mnoge iz katoličkog laikata i, što je još žalosnije, na mnoge iz samih svećeničkih redova, koji se, pod plaštem ljubavi prema Crkvi, lišeni svakog čvrstog okrilja filozofskog i teološkog znanja, te štoviše prožeti otrovnim naucima neprijatelja Crkve, bez ustručavanja izdaju za obnovitelje same Crkve; i zbijajući svoje redove obrušavaju se na ono što je najsvetije u Kristovu djelu, ne štedeći pritom ni samu osobu božanskog Otkupitelja, kojega, svetogrdnom drzovitošću, svode na položaj običnog i jednostavnog čovjeka.

3. Ima onih koji se čude što ih mi svrstavamo među neprijatelje Crkve, no neće se naći u čudu tko god, ostavljajući po strani nakane čiji je samo Bog sudac, krene prosuđivati njihova učenja i njihov način govora i djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra najštetnijim neprijateljima Crkve. Naime, kao što smo već rekli, njihovi planovi uništenja ne dolaze izvan Crkve, nego unutar nje; stoga se opasnost krije gotovo u samom njezinu krvotoku i u njezinoj utrobi, s toliko sigurnijom propašću, koliko je oni više poznaju iznutra. Da bi stvar bila još gora, oni ne dižu sjekiru na grane ili izdanke, nego na sam korijen, to jest na vjeru i njezine najdublje korijene. Zasjekavši zatim u taj korijen besmrtnosti nastavljaju širiti otrov cijelim stablom tako da ne štede nijedan dio katoličke istine, nijedan od dijelova koji pokušavaju zatrovati. I k tomu, vršeći svoja bezbrojna štetna djela, nitko ih ne može natkriliti u domišljatosti i lukavstvu, jer nastupaju istodobno i kao racionalisti i kao katolici i to s tako dovitljivim pretvaranjem da lako zavedu svakog neopreznog pojedinca; a budući da su smioni više no bilo tko drugi, ne zaziru ni od čega i neustrašivo i slobodno šire svoj lažni nauk i izdaju ga tobože za pravi. Treba k tomu dodati, a to itekako unosi pometnju u srca, da oni vode jedan vrlo aktivan život, snažno i revno se posvećuju svakoj vrsti studija, te su, najčešće, na glasu zbog svoga strogog asketskog vladanja. Na kraju, a ovo gasi svaku nadu u ozdravljenje, po samim svojim učenjima odgojeni su prezirati svaki autoritet i svaku vlast, te si, uljuljkani u lažno samopouzdanje, umišljaju da je ljubav prema istini ono što je zapravo oholost i tvrdoglavost. Da, nadali smo se, istini za volju, da ćemo ih jednom navesti da donesu mudre odluke, zato smo najprije s njima postupali blago kao s djecom, prešli smo zatim na stroži pristup, i, na kraju smo, premda teška srca, pribjegli također javnim kaznama. Ali vi znate, časna braćo, kako je sve okončalo: u prvi trenutak se činilo da su prignuli svoju glavu, ali su je odmah podigli s još većom ohološću. I možda bi se još sve to moglo i prešutjeti da je riječ samo o njima; no riječ je međutim o sigurnosti katoličkog imena, dakle, nužno je izaći iz tišine, koja bi sada već predstavljala grijeh, te prokazati pred licem čitave Crkve te koji se tako loše prikrivaju.

Podjela enciklike

4. A budući da moderniste - jer se te s pravom naziva tim imenom - resi vrlo prepredena vještina da svoja učenja ne predstavljaju u koordinira­nom i cjelovitom obliku, nego su raspršena i razdvojena jedna od drugih, dok su zapravo postojana i određena, bit će potrebno prije svega sakupitisva ta učenja u jedan sklop te zatim pristupiti istraživanju izvora tolikog zastranjenja i odrediti mjere kako bi se spriječile njegove štete.

Analiza modernističkih nauka

5. A kako bi se išlo redom u jednoj toliko nejasnoj materiji, treba znati kako svaki modernist predstavlja i gotovo sažima u sebi mnoge ličnosti: filozofa, vjernika, teologa, povjesničara, kritičara, apologete, reformatora; i onaj koga zapadne dužnost upoznati njihov sistem i proniknuti počela i posljedice njihovih učenja mora sve te sastavnice znati dobro razlikovati jednu od druge.

Agnosticizam kao filozofski temelj

BORBA KATOLIČKE CRKVE PROTIV MODERNIZMA Pisma papi Piju X., od modernista

Ono što ćete pročitati je uistinu zastrašujuće. 1911. godine jedan svećenik iz SAD-a napisao je niz pisama papi Piju X. Na kraju ih je poslao izdavaču koji ih je izdao anonimno jer se taj svećenik vrlo vjerojatno bojao posljedica. Knjiga je izdana pod naslovom: “Pisma papi Piju X., od modernista.”

U tim pismima svećenik obavještava papu Pija X. da su njegova djela i djela Crkve kroz stoljeća stvorila takvu uznemirujuću krizu koja će uskoro voditi direktno u njezino uništenje. Potom ocrtava korake koje Crkva mora poduzeti da bi ju suvremeni svijet prihvatio i da bi se spriječila kriza.

Sredstva koja predlaže trebala bi biti poznata svakom suvremenom katoličkom čitatelju. Zašto? Jer svako sredstvo koje je zahtijevao ovaj modernistički svećenik 1911. godine provedeno je nakon Drugog vatikanskog koncila. Otkada je 1958. papa Ivan XXIII. odbacio anateme do 2014. kada je papa Franjo rekao: „Tko sam ja da sudim?“, izgleda da je Vatikan doslovno slijedio prijedloge ovog svećenika. 

No svećenik ne staje na prijedlozima. Na kraju knjige, u iskrenom epilogu čitatelju, svećenik otkriva prave namjere modernizma. Namjere idu puno dalje od samih površnih promjena na koje poziva u pismu. Jer modernisti su znali, i još uvijek znaju, da promjena discipline na kraju vodi do promjene nauka. U tom su smjeru krenuli 1911., i kako vidimo na Sinodi o obitelji više od stoljeća kasnije, još i danas idu u tom istom smjeru. 

Dok se čitaju ovi odlomci ispod, ne može se ne primijetiti odjek demonskog nadahnuća. Kao zmija u vrtu, autor proizvodi lažnu krizu i zatim prodaje lažno rješenje. Lažno rješenje na koje je koncilijarna crkva nažalost nasjela i progutala udicu.

Bez daljnje priče, predstavljam vam odlomke iz „Pisma papi Piju X., od modernista“ (Bilješka: podebljani naslovi su moji. Ostatak teksta je direktni cirat.)... Chris Jackson 

Modernisti su razumjeli da je budućnost Crkve stavljena na kocku

Prije nego zađemo u bit stvari, mora se nešto reći u vezi veličine i značaja pitanja samog modernizma... kriza koju je modernizam donio može se nazvati krizom života ili smrti najmoćnije vjerske organizacije koja je ikad postojala. Ono cilja na novo formuliranje vjerovanja, na revolucionarnu promjenu u vanjskom političkom poretku i regeneraciju unutarnjeg duha majke – crkve kršćanstva. O tom pitanju ovisi, do mjere do koje su oni koji najbolje poznaju taj pokret spremni ići, buduće mjesto katolicizma u povijesti civilizacije. 

Hoće li Crkva, koja je jednom bila izabrani sudac Europe, skrenuti drugim putem osim tradicije, putem sekularne ambicije i autoriteta? Hoće li veliki tribunal koji zadržava svoj Indeks, koji još ima moć, i svoju inkviziciju, koja je sada sjena, reći znanstveniku: „Ja se neću miješati u tvoje stvari; budi slobodan!“ i krivovjerniku: „Ja te neću prokleti; budi iskren!“? Hoće li institucija koja je, polažući pravo na apsolutnu nezabludivost, oblikovala umove svojih odanih pristalica na potpunu pokornost, modificirati svoju tvrdnju, i olabaviti poslušnost u kojoj drži pola civiliziranog svijeta? To su pitanja koja postavlja modernizam. To je kriza koja je iscjedila vapaj užasa kod sadašnjeg Pape. A kriza je toliko velika da se raširila i izvan same Katoličke Crkve. 

Toliko je mnogo mogućnosti za smjer vjerske povijesti u budućnosti da interes ne treba privlačiti samo rimokatolike, već svakog čovjeka koji je sposoban vidjeti povijesno važne događaje koji se odigravaju pred njegovim očima. 

Predložen dogovor s đavlom

Vaša Svetosti, moja je svrha da Vam kažem zašto moderni svijet odbacuje i ne vjeruje rimokatolicima. Dok mi dođemo do odgovora na to pitanje, katolici su u blaženom neznanju, nesposobni za apologetiku, njihovi snovi o obraćenju samo halucinacije, njihove šire vjerske aktivnosti gotovo apsurdne. Svjestan sam da u glavi strogog rimskog teologa na to pitanje postoji odgovor: najprosvjetljenije nacije svijeta odbacile su rimokatoličku vjeru jer su pod vladavinom Sotone, i njegovih glavnih instrumenata - masona. Voila! Problem riješen! Nemam namjeru pobijati to rješenje; ponizilo bi intelekt odraslog muškarca da o tome raspravlja. Dozvolite mi samo da kažem, Vaša Svetosti, da učeni umovi Njemačke, Francuske, Engleske i Sjedinjenih Država, nisu postavili oca laži na oltar Boga Istine; i kad se oni uvjere da je katolička vjera samo duhovno društvo, koje ne postoji niti zbog jedne druge svrhe nego da nasljeduje Kristov život na zemlji, okrenut će joj se s prepunim srcem, svi njihovi sporovi nestat će u svjetskom duhovnom bratstvu i s novom će vatrenošću prepoznati vrhovno vodstvo Isusa Krista. 

Crkva mora napredovati!

Katolička se Crkva suočava s krizom u usporedbi s kojom se svaka opasnost iz njezine prošlosti čini beznačajnom. Ona je sada u sukobu s idejama, i teži sebe opravdati pred znanošću. Nju se sada poziva na red pred neumoljivim tribunalom ljudi koji su intelektualno i etički sazrijeli. Katolička se Crkva sada hrva s problemima te slobode koja navaljuje, te goleme nezavisnosti, te militantne demokracije, te suverene individualnosti do koje je suvremeni svijet stigao. Da prisvojim Vašu vlastitu riječ, rimski poglavaru, ona je u oluji i konfliktu s modernizmom. Nikad se svijet nije vratio, dozvolite mi da ponovnim, preko prijeđenog puta napretka. Nikada povijest nije trajno okrenula svoj smjer. Naprijed, naprijed, nezaustavljivo maše marširajuće mnoštvo ljudi. Tako oni ispunjavaju svoju sudbinu. Tako je Bog providio za njihovo obrazovanje. Tako moraju klice višeg života izrasti u bogatiji plod. Prošlost mora podučavati sadašnjost, ali podučavati tako da ona može izrasti daleko od prošlosti u plemenitiju budućnost. To je život; to je napredak; i samo u životu i napretku je ispravnost i istina. 

Papa se mora ispričati svijetu

Vaša svetosti, bilo bi nezahvalno prisjećati se prošlih stavova papinstva prema slobodi savjesti, ako bi se papinstvo pokajalo za taj stav, odreklo ga se i radikalno ga promijenilo. Svijet bi zaista teško priznao pokajanje Rima osim ako ne objavi nekom službenom i izričitom izjavom da se srami krvi na svom pontifikalnom ruhu te da će od sada priznavati i poštivati vjersku slobodu, ne samo kao lukavštinu, već kao princip i istinu. Ako je ikad bio potreban opoziv i isprika od neke institucije, zasigurno je to potrebno od ove, čiji su koraci do prijestolja svjetske moći sagrađeni na kostima ubijenih ljudi. Krivnja za krv zove na priznanje tuge i izričitog pokajanja, i dok Rim ne progovori o svojoj inkviziciji, naglašavajući pokajanje, svijet neće zaboraviti prošlost. 

Liturgija mora biti reformirana

…Nastojanja prema jednostavnosti i udaljavanje od nerealnosti Crkvenog pobožnog života bila su pokušana od strane mnogih modernista u zadnja dva stoljeća, ali i njihov trud i autori otišli su istim putem svih prijašnjih reformi i reformatora. Sinoda u Pistoji (1786. godine) preklinjala je za bogoštovlje na narodnom jeziku i bila je osuđena. Radije nego da dozvole vjernicima izravnu suradnju u božanskom bogoštovlju koje su rani kršćani uživali, što daje protestantskoj službi takvu privlačnost i iskrenost, papinstvo ih prisiljava da budu puki gledatelji na predstavi. Svećenik je toliko udaljen od katoličke zajednice dok vrši svoju službu kao što su i poganski svećenici od svoje. 

Instinktivna potreba istinskog bogoštovlja za izražavanjem riječima strogo je kontrolirana; samo razumijevanje molitava i molbi kod oltara je ili zamračeno ili uništeno korištenjem drevnog jezika. I ako je funkcija „svečana“, osjećaj bogoštovlja je sam poništen kađenjem, marširanjem i zbunjujućom složenošću manevriranja.

Kod određenih ceremonija, pontifikalne mise, posvete crkve, „krštenja“ zvona, posvećenja ulja i nekih drugih, što zbog grotesknih odora, besmislenog škropljenja, nerazumljivog pjevanja, stavljanja i skidanja pokrivala za glavu, ljubljenja prstena i kadionica i bočica, nemoguće je biti pobožan i zasigurno je nemoguće razabrati išta od Novog zavjeta. No ipak na svaku molbu za iskrenošću, stvarnošću i istinom u važnoj stvari zajedničkog bogoštovalja, Rim okreće prijekorno i ljuto lice. 

Papinstvo se mora radikalno promijeniti

Vaša Svetosti, u ovom mom nastojanju da vas obavijestim zašto danas prosvijetljene nacije odbacuju papinstvo, i kakve duboke promjene papinstvo mora proći prije nego što će mu ljudi našeg vremena dati naklonost i pažnju, istaknuo sam da je prvi princip naše civilizacije, sloboda savjesti, povrijeđena i prezrena od strane službenog nauka Svete Stolice. 

Sada dolazim do drugog velikog principa civiliziranog društva, a taj je da su autokracije bez predstavnika tiranske, a da su samo predstavničke vlade dobre i pravedne. 

...Zato ne samo, Vaša Svetosti, samim osuđivanjem nekog određenog prijestupa... već obnavljajući cijeli duh Vašeg papinskog sustava, moći ćete se nadati osvajanju modernog svijeta za katoličku vjeru. 

Prije nego slobodna osobnost zauzme svoje mjesto u katoličkom umu, dok karakter ne postane cijenjen u katoličkoj praksi i bogoštovlju, dok se mehanizam ne zamijeni individualnošću, automatska poslušnost poduzetništvom, papinska vojnička disciplina Kristovim unutarnjim kraljevstvom, neće biti ničega osim poraza i raspada u budućnosti papinstva. 

Crkva treba modernizaciju (predviđanje Drugog vatikanskog koncila)

... Ako želite katoličanstvo učiniti uglednim, i od njega otkloniti propast i smrt koji sad izgledaju neizbježni, zar je moguće da ne vidite da nema niti jednog drugog načina da se to spriječi do produhovljivanja? Nemojmo se povući iz svijeta, od moderniziranja Crkve...

Da su promjene koje duhovnost i znanost zahtijevaju od rimokatolika duboke i čak opasne, ne možemo poreći. Zbrka je zaista strašna. Ostati kao prije značilo bi sigurnu smrt; poslušati pozive na reformu značilo bi nevolju i skandal mnogima, i veliku štetu nekima. Ali zasigurno ne možemo ublažiti ozbiljnost situacije tako što nećemo o njoj razmišljati. Razmišljati o njoj moramo razborito; dati rješenje moramo savjesno. Napokon, promjene na koje se poziva ne moraju biti učinjene u jednom danu. Treba samo dopustiti da Rimska Crkva počne pokazivati makar malo susretljivosti prema našoj civilizaciji, i u tome, koliko god da je maleno, mi ćemo prepoznati početak boljih dana, znak života usred smrti. Neka katolicima bude dozvoljeno smatrati da je sloboda savjesti neotuđivo ljudsko pravo. Neka neki papa govori hrabre riječi gađenja prema inkviziciji. Neka katolički profesori budu slobodni podučavati da se jedinstvo Crkve i države ne zahtijeva od kršćanske vjere kao ideal.

Neka oprosti i svi drugi poganizmi budu ukinuti. Neka predstavnička vlada, autonomna lokalna vijeća i općenito samoupravljanje zamijene sadašnji talijanski i papinski despotizam. Neka znanstvenici imaju modernističko shvaćanje prirode dogme i funkcije autoriteta. Povrh svega – ovo je uvjet koji će spriječiti da ovi ustupci rezultiraju štetom ­– neka svi napori Crkve i hijerarhije imaju svrhu promicanja Kristovih ideala na Zemlji. 

Rimski prvosvećeniče, suviše rijetko ste Vi i Vaši prethodnici podizali iscjeljujuću ruku, a prečesto brutalnu šaku tiranije. Spustite se među siromahe. Odbacite te otpadničke ambicije o Papinskom kraljevstvu. Svucite Crkvenu mrtvačku odjeću formalizma, intrige, pompe i praznovjerja. Usmjerite ogromne snage službenog katoličanstva prema jednostavnosti, bratstvu, suosjećanju... Reforma rimske zajednice uvijek dolazi od naroda; nikada, dok pritisak javnog mnijenja ne postane presnažan, ne dolazi iz kurije i od rimskih papa. 

Maske moraju pasti – prvo promjena discipine, onda promjena nauka

Neki bi mogli uočiti da postoji primjetna nedosljednost u ovim pismima. Dok njihov prvi dio potiče na reforme koje se tiču samo discipline i administracije, ja kasnije izlažem poglede koji se otvoreno suprotstavljaju teološkim standardima vjere. Koji mogući interes mogu imati u sporednim reformama, pitanje se postavlja, kada sam učinio takav brodolom od samog pravovjerja? Pretpostavimo da je Crkva učinila sve promjene u nebitnim točkama koje su ovdje sugerirane, to je ne bi dovelo ništa bliže vitalnom preoblikovanju nauka o kojem sam maločas raspravljao. 

Tu posljednju izjavu ja apsolutno odbacujem - i u tom odbacivanju želim izbjeći nedosljedno stajalište koje se može pokazati na površini. Zauzimajući se za milosrđe, pravdu i jednostavnost u službenom rimskom katoličanstvu, ja dubinski vjerujem da time potičem prvi korak procesa koji mora završiti urušavanjem postojeće rigidnosti dogmi...

...Pozivajući na disciplinarne i administrativne reforme rimokatoličkog ogranka kršćanstva, ja cijelo vrijeme ciljam na više i svetije ciljeve rušenja intelektualnih barijera koje, na golemu štetu same religije, drže kršćane odvojenima. Neka ljubav vlada u predjelu religije, neka praznovjerje bude odbačeno, ovozemnost ukinuta i uvjeren sam da će ih s vremenom slijediti i dogmatske formule. Čišćenje duhovnog osjećaja do one mjere gdje će se moći vidjeti da se prava religija mora riješiti praznovjerja i brutalnosti također će pročistiti taj duhovni osjećaj dok ne shvatimo da je naš odnos s Božanstvom previše unutarnji i preuzvišen da bude sputavan teologijama prošlih vremena koje su daleko manje prosvijetljene nego naša vlastita...

...Taj posljednji korak u dugoj evoluciji religije bit će ubrzan svakom molbom za bratstvom, svakim protestom protiv tiranije, svakim odbacivanjem praznovjerja. Gdje god postoji dobro prijateljstvo između katolika i protestanata, iz toga neizbježno proizlazi, iako to može biti nesvjesno za one kojih se tiče, umanjenje važnosti njihovih poštovanih teologija, i prepoznavanje da su s Bogom, iskrenost i ispravna savjest od neusporedivo veće važnosti nego službene formule Vjerovanja. Logičan rezultat toga bit će postavljanje religije na ispravne temelje osobnosti i karaktera, i promatranje dogmatske metafizike kao sporedne i nebitne stvari. 

Pozivajući pape, kuriju i hijerarhiju da odbace svoju drevnu tiraniju, da napuste sekularne ambicije, da unište praznovjerje, i koriste svoju veliku moć za promoviranje filantropije, bratstva, odgajanja karaktera, društvenu i intelektualnu slobodu, uvjeren sam da preporučam veliki i nužan napredak prema onom danu kada će transcendentalne spekulacije o Nedostižnom dominirati i neće nas više razdvajati; već će nas vječni principi neokaljane religije i Kristovog blaženog duha ujediniti u federaciju zajedničkog srodstva, i sinovstva Božjeg, oslobođeni zauvijek od nesloge rođene iz vjerovanja, i tako često okončane na lomači, i ići ćemo naprijed zajedno u slozi i miru, ususret božanskom događaju prema kojem se kreće sve stvoreno. 

Izvor