Venite, adoremus, et procedamus ante Deum

U klečanju pred našim Bogom, kada dopuštamo da Ga posvećene ruke svećenika polože na naš jezik, nalazimo se u dobrom društvu. Primamo pričest kao što su to činili sv. Toma Akvinski, sv. Franjo Asiški, sv. Ignacije Lojolski, sv. Ivan Bosco, sv. Tereza Avilska, sv. Bernadetta, sv. Tereza od Djeteta Isusa, sv. Maria Goretti, sv. Thomas More, četrdeset mučenika iz Engleske i Walesa, djeca vidioci iz Fatime,... lista je beskrajna! Možemo se ujediniti s ovom vojskom svetaca i nebrojenim mnoštvom dobrih i vjernih katolika koji su više od tisuću godina primali pričest na tradicionalan način. Ili se možemo pridružiti onim katolicima koju su ''zreli'' i ''odrasli'', koji stoje pred svećenikom, šire svoje ruke i kažu: „Koncilijarni katolik ne kleči pred svojim Bogom, koncilijarni katolik stoji pred svojim Bogom.“

Možda nije daleko od istine reći da „koncilijarni katolik“ nema drugog Boga osim sebe samog.

Dietrich von Hildebrand bio je jedan od istaknutijih protivnik nacista. Fašisti i komunisti ne vole ljude koji postavljaju pitanja, oni više vole one koji se bez pogovora podređuju diktatu partije. Dietrich von Hildebrand nastavio je postavljati pitanja dok svijet nije izgubio najvećeg laika - branitelja vjere na engleskom (i njemačkom) govornom području. U „Opustošenom vinogradu“ on piše: 

„Zašto je stajanje zamijenilo klečanje? Zar klečanje nije klasičan izraz štovanja? Ono nipošto nije ograničeno na plemeniti izraz molitve; ono je također tipičan izraz pobožnog podčinjavanja, gledanja prema gore, i iznad svega, ono je izraz ponizne konfrontacije sa Svemogućim Bogom: izraz štovanja. Chesterton je rekao da čovjek ne shvaća koliko je velik na koljenima. Uistinu, čovjek nikada nije ljepši nego u poniznom klečanju, pogleda uperenog prema Bogu. Dakle, zašto ovo zamijeniti stajanjem? Treba li klečanje zabraniti jer pobuđuje asocijacije s feudalnim vremenima, jer više ne odgovara 'demokratskom' modernom čovjeku? I zašto vjernici više ne mogu klečati jedan do drugoga na pričesnoj ogradi – što je ipak veliki izraz humanosti – zašto se moraju poput gusaka kretati do oltara? Je li svrha toga da bolje odgovara gozbenom karakteru Svete Pričesti koji se tako često naglašava?“

Michael Davies

Kako se treba pričešćivati

§ 4. Kako se treba pričešćivati?

■ 642. P. Kako se treba držati u času kad pristupamo sv. pričesti?
O. U času kad pristupamo sv. pričesti, treba klečati, osrednje podignute glave, očiju skromno okrenutih prema svetoj hostiji, a usta dovoljno otvorena i jezik malo podignut na usnama.

■ 643. P. Kako treba držati pliticu ili podložak za hostiju?
O. Pliticu ili položak treba držati tako da prihvati svetu česticu ako se dogodi da padne.

■ 644. P. Kada treba progutati česticu?
O. Moramo se pobrinuti da svetu česticu progutamo što prije možemo i da neko doba ne pljujemo.

■ 645. P. Što valja učiniti ako se sveta hostija prilijepi za nepce?
O. Ako se sveta hostija zalijepi za nepce, treba je odlijepiti jezikom, a nikada prstom.

Iz Velikog katekizma sv. Pija X.

Pričest na ruku: Pod je umrljan Njegovom Krvlju

“Kan. 3.: Tko niječe da se u časnom sakramentu euharistije pod svakom prilikom, i pod pojedinim dijelom svake prilike, ako se on odijeli, nalazi čitav Krist, neka bude kažnjen anatemom.”
Tridentski sabor

Promatrajući rasprave na temu pričesti na ruku, primijetio sam niz sličnih argumenata koje daju i laici i klerici, neki opravdavajući primanje pričesti na ruku, drugi podjeljivanje, koji pokazuju da unatoč njihovim dobrim namjerama, ne razumiju pravu narav dotičnog problema. 

Dragi laici, mi moramo prestati razmišljati na ovaj način: Ja to volim, mene to ne vrijeđa, ja mislim da je to normalno, ja smatram to ozbiljnim, to meni omogućuje da imam pobožnost, što ja vjerujem, što ja mislim, što sam ja pročitao da je netko rekao ili napisao u nekom stoljeću... odnosno govoriti ja, ja, ja...

Dragi svećenici koji želite davati pričest na ruku i, također, oni koji ne želite, ali ipak to radite, morate prestati razmišljati na ovaj način: Ja preferiram pričest na ruku, ja vjerujem da ja prije svega moram biti poslušan, ja ne želim nikakve probleme, ja mislim da to nije tako ozbiljno, ja nisam taj koji odlučuje, ja mislim da ako i papa i moj biskup tako rade, da onda i ja moram tako... odnosno govoriti ja, ja i opet ja. 

Ne, dragi laici i dragi svećenici, ta perspektiva je potpuno pogrešna. Problem nisi ti, što ti vjeruješ ili ne vjeruješ, koje ćeš ti posljedice imati ako ne daš pričest na ruku, što bi tebi mogli reći, što mnogi ili malo njih radi, niti čak što biskup ili papa rade. Ne, ne i ne. Sada ću stati i reći glasno:

Problem nije u tome što se tebi događa – problem je što se Njemu događa!

Tvoje stajalište nije važno, a nije niti hipotetski razlog koji možda imaš ili nemaš; tvoje dobre namjere, tvoja želja za poslušnošću; svi se ti argumenti ruše pod svojom vlastitom težinom kada ih se gleda iz Njegove perspektive, a ne iz tvoje vlastite. 

Koji je Njegov problem s pričesti na ruku?

Dogmatski je definirano na Tridentskom saboru da je svaki dio Svete Hostije Isus Krist Tijelom, Krvlju, dušom i božanstvom. 

Iz tog razloga i najmanji dio koji može pasti na tlo je posve isti kao da je pala cijela Hostija. 

I ako čestice padaju na tlo, dogmatsko je vjerovanje da je isti Isus Krist, Njegovo Tijelo i Njegova Krvi sada na tlu. 

Iz tog razloga, ako mi stanemo na te čestice, mi gazimo Isusa Krista. Da, ponovit ću to. Mi gazimo Isusa Krista. I mi to činimo svojom greškom, voljno i sudjelujemo u tome, a ne zato što se to dogodilo zbog neke nezgode koju nismo mogli kontrolirati. 

Ako bismo samo na trenutak razmotrili tu danteovsku scenu koja se odigrava u našim crkvama, bili bismo užasnuti. Fantastična ilustracija Rodriga Garcíe nam daje uvid u to. Izgleda li vam to surovo? To je upravo ono što se događa, iako mi to ne vidimo.

Jednostavno je shvatiti Ljubav koja je sama Euharistija, mjesto gdje se Isus pokazao najkrhkijim, gdje je On riskirao da bude s prijezirom gažen u sekundi, tihu i nevidljivu Muku, ali ne manje okrutnu. Jasno je da se prema Euharistijskom Isusu u Njegovom dobrovoljnom stanju krhkosti i ranjivosti trebamo odnositi s poštovanjem i brigom na koje smo apsolutno i bez iznimke obavezni te bez kojeg mi nemamo nikakvu vrijednost. Naša je jedina dužnost da Ga štitimo od svih i svega, čak i po cijenu naše časti ili položaja.

Neki će reći da pretjerujem, da uvijek može biti čestica na ovaj način ili drugi, i njih zaista može biti; ali činjenica je da mi ljudski ne možemo kontrolirati neku mikronsku česticu koja, na primjer, prolazi pred našim očima nezapažena. Ali posve je druga stvar reći da onda pada zbog naše pogreške, nepažnje, kukavičluka, itd. Istina je da se to može dogoditi kada se pričest prima na koljenima bez plitice – što je još jedna odgovornost svećenika – ali mogućnost je daleko manja nego kada izlažemo Hostiju trenju uzrokovanom kontaktom s rukama. 

U mnogim promatranjima koje sam učinio, moram reći da nikad nisam uspio vidjeti – iako zasigurno postoji netko nepoznat meni koji je to učinio i on je iznimka – da je ijedan pričesnik koji je primio pričest u ruku pokušao očistiti preostale čestice, niti je bilo ikakvog pokušaja da ih se potraži.

Bilo koji svećenik koji je davao pričest s pliticom zna da čak i na tradicionalnoj Misi uvijek ostaju prisutne čestice; i na isti način, uvijek ostaju čestice na ruci. Sam čin stavljanja Hostije na ruku i s ruke u usta da bi se pričestio, uzrokuju neizbježno odvajanje. U praksi to znači stotine čestica koje su oskvrnute i izgažene zbog naše vlastite pogreške. 

Sve to postaje još bolnije ako mi na trenutak promislimo o tome kako se ova praksa aktivno promiče, te se čak prisiljava prvopričesnike da primaju pričest na ruku, kao što se to dogodilo u mojoj maloj gradskoj župi s potpunim znanjem, šutnjom i pasivnošću nadbiskupa Seville (1).

Nijedan svećenik nije dužan dati pričest na ruku, a isto tako isti kanonski propisi koji je podržavaju (2), dozvoljavaju svakom svećeniku da odluči da je tako ne daje ako postoji opasnost od oskvrnuća.. Zar ne postoji rizik od oskvrnuća da će Isus Krist pasti na tlo i biti gažen? Zar ne postoji, u ovoj praksi, rizik od oskvrnuća Presvete Hostije kao što smo nedavno vidjeli u Pamploni? Dragi svećeniče koji si, u dobroj vjeri, davao pričest na ruku, pogledaj našu ilustraciju, razmatraj o njoj i onda mi reci: Zar ti ozbiljno misliš da je bezazleno davati pričest na ruku, čak i samo jednoj jedinoj osobi?

Nitko, ponavljam, ne smije riskirati mogućnost da se na Tijelo Kristovo gazi i da Ga se oskvrne, a to se događa s jednom jedinom pričesti na ruku. Može li se donijeti zakon koji traži da dijete izloži svoju majku mogućnosti da se po njoj gazi, da je se zlostavlja i vrijeđa? Čak i da postoji takav zakon, tko bi s imalo zdravog razuma tvrdio da je ta osoba moralno obvezna slušati takav zakon? ... Koliko to više vrijedi kada pričamo o Isusu Kristu, našem Gospodinu i Stvoritelju! 

Ja nemam sumnje da većina vas koji dajete ili primate pričest na ruku nemate takve namjere jer nastavljate to gledati iz svoje perspektive, one ja, ja, ja perspektive. Stanite za trenutak, razmislite o tome i pogledajte na to iz Njegovog stajališta, gdje Ga se gazi po tlu i oskrvnjuje, Crkvu ispunjenu potocima Krvi Našeg Gospodina, i siguran sam da više nećete niti davati niti primati pričest na ovaj način.

Ako je bilo tisuće mučenika koji su umrli jer nisu htjeli oskvrnuti neku sliku, ili svetu knjigu... zar ćete tolerirati da Krv, Tijelo, Duša i Božanstvo istog Isusa Krista budu oskvrnuti i gaženi pred našim očima? 

Ja bih radije umro nego dopustio da Gospodin padne na tlo zbog moje pogreške.

Zabilješke: 

[Ilustracija - Rodrigo García za „Adelante la Fe - The Remnant“]

Ja sam osobno izvijestio nadbiskupa Seville, monsignora Asenja, da su djeca prisiljena primati prvu pričest stojeći i na ruku. Njegov odgovor na to je bio: „Ja ne mogu ništa učiniti.“ Jadna djeca, iskorištena i izmanipulirana od onih koji žele uništiti vjeru, koji se trebaju uvijek prisjetiti oštrih Gospodinovih riječi protiv onih koji manipuliraju malenima: „A tko sablazni jednog od ovih malenih, što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese mlinski kamen o vrat i da ga utope u dnu mora.“ (Mt 18:6)

“Ako postoji opasnost od oskvrnuća, Pričest se ne smije dijeliti vjernicima na ruku.“ (Redemptionis Sacramentum 92).

Dodatak iz komentara:

Sabor u Zaragozi (380.): Izopćio sve koji se usude primiti Svetu Pričest na ruku. To je potvrdila sinoda u Toledu. 

Sinoda u Rouenu (650.): Osudila Pričest na ruku da zaustavi raširene zloupotrebe koje su se dogodile zbog te prakse i radi zaštite od svetogrđa. 

6. Ekumenski sabor u Carigradu (680.- 681.): Zabranio vjernicima da primaju Presvetu Hostiju u svoju ruku, prijeteći prijestupnicima s izopćenjem. 

Sv. Toma Akvinski (1225. - 1274.): “Zbog poštovanja prema tom sakramentu (Presvetoj Euharistiji), ništa ju ne smije dotaknuti što nije posvećeno; zato su korporal i kalež posvećeni, a tako i svećenikove ruke, da mogu dodirivati taj sakramenat.“ (Summa Theologica, III. dio, P. 82, članak 3 - 8.)

Tridentski sabor (1545. - 1565.): “Kod sakramentalnog primanja je u Crkvi Božjoj uvijek bio običaj da laici primaju pričest od svećenika, a da svećenici kod slavljenja mise pričešćuju sami sebe [kan. 10]; taj običaj koji potječe od apostolske predaje treba zadržati po pravu i po redu.“

(...)

Izvor

Teološka i praktična neopravdanost pričesti na ruku

Pričest na ruku može se uzeti kao ponajbolji pokazatelj naravi revolucionarnog modernističkog procesa u liturgiji koji se, mimo i protiv crkvenih propisa, počeo provoditi nakon Koncila, da bi naposljetku, nažalost, dobio i svoje legitimno mjesto u Crkvi. Pokazatelj praktične nekoherentnosti s naukom i vjerom Crkve i destruktivnih učinaka po čovjekovu vjeru – sam pojam vjere i revnost za spasenje duša.

Poći ću s teoretske razine. Zašto je pričest na ruku nekoherentna s naukom i vjerom Crkve? Zato što ne odražava onaj pojam vjere i onu svijest koju Crkva u svom službenom nauku ima o euharistijskom otajstvu. O čemu se radi:

Kan. 3. Tko niječe da se časnom sakramentu euharistije pod svakom prilikom, i pod pojedinim dijelom svake prilike, ako se on odijeli, nalazi čitav Krist, neka bude kažnjen anatemom [usp. Pogl. 3.: Čitav i potpuni Krist se nalazi pod prilikama kruha i pod svakim dijelom tih prilika, isto tako čitav pod prilikama vina i pod svakim njihovim dijelom.].

Ovo je razlog zašto u tradicionalnoj Misi svećenik drži spojen palac i kažiprst nakon posvete pa sve do oblucije i purifikacije i zašto se kod pričešćivanja vjernika drži plitica (koja također iščezava, no o tom potom). U skladu s Gospodinovim riječima kod umnažanja kruhova i riba (događaju koji se može uzeti kao prednavještaj Euharistije) - ,,Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne’’ (Iv 6,12). U svakoj, i najmanjoj čestici, prisutan je čitav i potpun Krist kao i u većoj hostiji i stoga je razumljiva dvotisućljetna briga Crkve da se maksimalno obzirno i vjerno obdržava ovo pravilo. Djela ovdje uistinu govore više od riječi.

Nasuprot tome, danas se može čuti od nemalog broja teologa i liturgičara kako pod česticama i kapljicama prestaje stvarna prisutnost jer navodno prestaju prilike, odnosno vidljiv oblik. Ma je li? Zanimljiva je najprije ta odvažnost kojom se netko usuđuje konfrontirati univerzalnom i trajnom vjerovanju Crkve, a zatim valja reći i da je zaključak izvučen iz malog prsta jer prilike uopće ne prestaju nego se i pod sitnim česticama zadržava kemijska supstanca kruha odnosno vina, stoga je ovakav stav baš naprotiv, protuznanstven. Rekao bih da u pozadini stoji moderno-filozofski svjetonazor prema kojem se supstancija ne određuje prema naravi stvari nego prema njezinoj funkciji, pa tako budući da sitne čestice više ne vrše funkciju prilika, tada bi same prilike prestale. Naravno to je opet samo pogrešiv nauk ljudski, preuzet zajedno s ostalim novotarijama iz sekularističkog dvorišta, uistinu pogrešan promatran kroz nespojivost s katoličkom vjerom i destruktivnost s obzirom na vjerski život (ne samo u ovom, nego i u drugim, još važnijim pitanjima), te uopće filozofski nekoherentan kao i cijela moderna, subjektivistička filozofija. Sve u svemu, ovakvo mnijenje zasigurno je ozbiljna zabluda (...).

Je li primanje pričesti na ruku svetogrđe?

1. Što je katolicima najsvetije u crkvi?

U crkvi katolicima su najsvetije posvećene hostije, koje su Tijelo i Krv živoga Boga, a koje se nalaze u svetohraništu.

2. Kako se trebamo pravilno pričestiti?
Pravilno se trebamo pričestiti na jezik, klečeći pred Gospodinom.

3. Je li primanje pričesti na ruku laika svetogrđe?
Da, primanje pričesti na ruku laika jest svetogrđe.

4. Zašto kažete da je primanje pričesti na ruku laika svetogrđe?
Primanje pričesti na ruku laika je svetogrđe jer laicima nisu posvećene ruke kao svećenicima i iz tog razloga ne smiju rukama dirati Presvetu Hostiju.

5. Netko će reći, a što je grješnije ruka ili jezik?
Važno je naglasiti da ovdje nije riječ o grješnosti pojedinih dijelova tijela, nego je naglasak na posvećenosti ruku. Još jednom "posvećenost ruku" je primarna stvar.

6. Jesu li časna braća i časne sestre laici?
Da, časna braća i časne sestre jesu laici.

7. Kako postupiti ako smo nekada u životu primili pričest na ruke, zbog neznanja ili iz nekog drugog razloga, ili ako smo slučajno ili namjerno dodirnuli posvećene hostije?
Ako smo nekada u životu primili pričest na ruke, zbog neznanja ili iz nekog drugog razloga, ili ako smo slučajno ili namjerno dodirnuli posvećene hostije, u tom slučaju treba pristupiti sakramentu ispovijedi i priznati pred Bogom da smo sagriješili i da smo napravili svetogrđe.

8. Ako je svećenik primoran od nekih crkvenih autoriteta dijeliti pričest na ruke laicima, je li on (in)direktno sudjeluje u svetogrđu?
Da, svećenik (in)direktno sudjeluje u svetogrđu ako svjesno dijeli pričest na ruke laicima.

9. Daje li nam svećenik krivi primjer tako postupajući da laicima dijeli Presvetu Euharistiju na ruke?
Da, u tom slučaju svećenik daje jako krivi i loš primjer svojim ponašanjem i on će za takvo sudjelovanje u svetogrđu odgovarati pred Živim i Pravednim Bogom. Na taj način svećenik ne gradi Kraljevstvo Božje na zemlji, nego ga ruši.

10. Da li bi bio grijeh da idemo opravdavati primanje pričesti na ruke, a s obzirom da znamo da je primanje pričesti na ruke laicima svetogrđe i da na taj način vrijeđamo Gospodina Isusa?
Da, bio bi grijeh da idemo opravdavati primanja pričesti na ruke, a s obzirom da znamo da je primanje pričesti na ruke laicima svetogrđe i da na taj način vrijeđamo Gospodina Isusa.

11. Koje su još opasnosti ako se laici svetogrdno pričešćuju na ruke?
Velika opasnost od takvog svetogrdnog pričešćivanja je ta da čestice posvećenih hostija mogu padati na pod i da ih ljudi, koji se dolaze pričestiti, gaze svojim cipelama, što znači da gaze po Tijelu i Krvi živoga Boga.

12. Što mi kao katolici moramo raditi da spriječimo ovakva svetogrđa?
Mi kao katolici moramo davati drugima dobar primjer, tako da uvijek primamo pričest na jezik, klečeći pred Gospodinom Isusom. Moramo upozoravati druge koliko i kako god možemo da je primanje pričesti na ruku svetogrđe, sve radeći iz ljubavi prema Gospodinu Isusu.

Blago tebi, koji se bojiš Gospodina,
koji stupaš putovima njegovim.

Benedicamus Domino.   (Blagoslivljajmo Gospodina.)
Deo gratias.                 (Bogu hvala.)

DOBIVANJE POTPUNOG OPROSTA - Kako? Gdje? Kada?

Sveti Dizma moli za nas.

Za dobivanje potpunih oprosta, Crkva je postavila neke uvjete.

Tzv. OBIČNI ili UOBIČAJENI UVJETI 
Tri su glavna:
- sakramentalna Ispovijed (osobna i cjelovita) 
- Sv. Pričest (može biti i izvan Sv. Mise) 
- da izmolimo neku molitvu na nakanu sv. Oca (već prema pobožnosti i našoj ljubavi prema Papi; primjerice, Oče naš i Zdravo Marijo, a može biti i neka druga molitva) 

Da se ispune ta tri uvjeta, korisno vrijeme (tempus utile) proteže se na više dana (na dvadesetak dana) prije ili poslije izvršenja propisanog djela. No, vjernik u stanju teškoga grijeha treba da se ispovjedi prije završetka propisanog djela (EI 17,1), jer se nijedan oprost ne može postići bez stanja milosti. Unutar korisnog vremena, dovoljna je jedna Ispovijed za više potpunih oprosta (dakako, ako vjemik ostane u stanju milosti), dok se druga dva uvjeta, Sv. Pričest i molitva na nakanu sv. oca, traže svaki put i za svaki potpuni oprost (EI 20,2), odnosno Svetu Pričest i molitvu treba obaviti onog dana koji je određen propisanim djelom (EI 20,3). 

Za potpuni oprost traži se osim toga: 
Četvrto: - da izvršimo propisano djelo, uz koje je vezan potpuni oprost (djelo pobožnosti, djelo milosrđa ili djelo pokore, prema izboru, osobno obavljena; propisano djelo je vezano uz pobožni posjet crkvi ili oratoriju za vrijeme kojega se izmoli npr. Očenaš i Vjerovanje, ukoliko se drukčije ne propiše) 

Peto: - da nismo neuredno navezani na nijedan, pa ni laki grijeh (ni na grješnu prigodu ni zemaljsku stvar, jer i laki neoprošteni grijeh priječi da vremenita kazna ne može biti otpuštena /Toma Akvinski/). 
- Ako nisu ispunjeni gore spomenuti uvjeti (tj. manjka li potpuna dispozicija ili nisu li ostvarena tri uvjeta /Ispovijed, Pričest i molitva na nakane sv. Oca/), umjesto potpunog oprosta može se steći djelomičan (EI 20,4). 

- Potpuni oprost može se primiti samo jedanput na dan. Prema tome, tko je primio potpuni oprost za jedno određeno djelo, ne može ga primiti taj dan za drugo, makar je inače uz njega vezan potpuni oprost (no, kako nam je teško znati, jesmo li za jedno djelo primili potpuni oprost ili nismo, može se u istom danu učiniti više djela uz koje je vezan oprost; ako za neko od njih ne dobijemo potpuni oprost, dobivamo za svako od njih djelomičan). 

- Oprosti se mogu dobiti samo za sebe, ne mogu se namijeniti za drugu živu osobu , no svi se oprosti mogu uvijek namijeniti za pokojne (duše u čistilištu).


POPIS MOLITVI I POBOŽNIH DJELA, KOJA SU OBDARENA POTPUNIM OPROSTOM (uz "uobičajene uvjete")

1. Svakodnevni potpuni oprost, tj. onaj koji možemo postići jedanput svaki dan (uvijek u određenim okolnostima), prema Enchiridion indulgentiarum (Paenitentiaria Apostolica, 1968.), svodi se na četiri prakse:

a) Klanjanje Presvetom Sakramentu barem pola sata (izloženom ili u tabernakulu).

b) Pobožno čitanje Svetog Pisma, koje je odobreno od službenog autoriteta, s dužnim poštovanjem prema Božjoj riječi, barem pola sata (za one koji iz opravdanog razloga ne mogu čitati, vrijedi službeni tekst i preko audio- ili video- materijala).

c) Gospina krunica u crkvi ili oratoriju, ili u obitelji, u redovničkoj zajednici, u pobožnoj udruzi. Dovoljno je da se izmoli pet desetki bez prekida i da se u tome provodi pobožna meditacija otajstava. 

d) Križni put, ispred 14 zakonito podignutih postaja; samo su dvije stvari obvezatne: da se pobožno ide od jedne postaje do druge i da se meditira Kristova muka.


2. Potpuni oprost u nekim liturgijskim danima:

- 1. siječnja: Veni Creator ("O dođi, Stvorče Duše Svet"), ako pobožno izmolimo javno u crkvi;

- svakog petka u Korizmi: molitva Evo, moj dobri i preslatki Isuse, poslije Pričesti, ako pobožno izmolimo pred Kristovim Raspelom;

- na Veliki četvrtak: ako izmolimo (pjevamo) javno u crkvi Tantum ergo ("Divnoj dakle"), pred svečano izloženim Presvetim Sakramentom nakon Mise Večere Gospodnje;

- na Veliki petak: ako pobožno prisustvujemo kod bogoslužja čašćenja Križa i Križ poljubimo;

- na bdijenju Velike Subote: tko kod obreda svečano s drugim vjernicima, obnovi krsni savez (zavjet)

- u Nedjelju Božanskog milosrđa (2. Vazmena nedjelja) potrebno je: u bilo kojoj crkvi ili oratoriju sudjelovati u pobožnosti u čast Božanskoga milosrđa pred Presvetim (izloženim ili u tabernakulu), kajući se iskreno za svoje grijehe, ili barem pred Presvetim izmoliti Vjerovanje i Očenaš, dodajući zaziv: Isuse milosrdni, uzdam se u Te! (Apostolska Pokorničarna, dekret od 29. 06. 2002.)

- na Duhove: Veni Creator ("O dođi, Stvorče Duše Svet"), ako pobožno izmolimo javno u crkvi;

- na Tijelovo: Tantum ergo ("Divnoj dakle"), izmoljen (ili pjevan) javno za vrijeme liturgijskog čina;

- na Blagdan Srca Isusova: Pomirna molitva na čast Presvetog Srca Isusova ("Jesu dulcissime - Premili Isuse"), izmoljena javno u crkvi;

- 29. lipnja, Blagdan sv. Petra i Pavla: ako je neki nabožni predmet (krunica, medaljica, križić, škapular...) blagoslovio Papa, vjernik može primiti potpuni oprost ako ga pobožno nosi na ovaj Blagdan, ako na taj dan izmoli Vjerovanje;

- 2. kolovoza (Porcijunkula): pobožan pohod nekoj franjevačkoj ili župnoj crkvi, katedrali ili konkatedrali, s molitvom Očenaša i Vjerovanja (pohod crkvi može se obaviti od podneva uoči određenog dana pa sve do ponoći dotičnoga);

- od 1. do 8. studenoga: ako u te dane pobožno pohodimo groblje te, barem u srcu, molimo za pokojne, možemo svaki dan dobiti potpuni oprost, koji se može namijeniti samo za duše u čistilištii;

- 2. studenoga, Dušni dan: pobožni pohod crkvi ili oratoriju, u kojoj treba izmoliti Očenaš i Vjerovanje; potpuni oprost može se namijeniti samo za pokojne; 

- na Blagdan Krista Kralja: čin posvete ljudskoga roda ("Posvetna molitva Presvetom Srcu Isusovu"), izmoljen javno;

- 31. prosinca: tko javno u crkvi izmoli ili pjeva himan Tebe Boga hvalimo; mora biti službeni himan, a ne pučka pjesma.


3. U Općoj crkvi i u Rimu:

a) Pobožan pohod jednoj od četiri patrijarhalne bazilike (Sv. Petra, Sv. Pavla, Sv. Marije Velike, Sv. Ivana Lateranskog): uz molitvu Očenaša i Vjerovanja; potpuni oprost može se u tim bazilikama primiti na blagdan nebeskog zaštitnika, nedjeljom, zapovijedanim blagdanom i jednom na godinu na dan po izboru.

b) Sudjelovanje u svetim obredima koji se provode u mjesnoj crkvi.

c) Pobožan pohod župnoj crkvi, katedrali ili konkatedrali na blagdan glavnog proštenja (titulara, zaštitnika), uz molitvu Očenaša i Vjerovanja.

d) Pobožan pohod crkvi ili oltaru na dan posvete crkve ili oltara, uz Očenaš i Vjerovanje.

e) Dan posvećen utemeljitelju nekog reda: pohod njihovoj crkvi ili oratoriju, uz molitvu barem Očenaša i Vjerovanja (31. srpnja, Blagdan sv. Ignacija, uz pohod koje isusovačke crkve; 07. kolovoza, Blagdan sv. Dominika, uz pohod koje dominikanske crkve; 04. 10., Blagdan sv. Franje Asiškog, uz pohod koje franjevačke crkve; 15. listopada, Blagdan Terezije Velike, uz pohod koje karmelićanske crkve; 31. siječnja, Blagdan sv. Ivana Bosca, uz pohod koje salezijanske crkve ili oratorija...) .


4. U nekim posebnim zgodama:

- na godišnjicu vlastitog krštenja, uz obnovu krsnog zavjeta;

- primivši papin blagoslov urbi et orbi uživo ili preko TV ili radija;

- u euharistijskom kongresu, ukoliko se sudjeluje na završnom svečanom obredu;

- u duhovnim vježbama, ukoliko se sudjelovalo barem tri cijela dana;

- u trenutku smrti: primivši Apostolski blagoslov ili, ako je moguće, moleći molitvu koju je umirući u životu redovito molio;

- na dan Prve Pričesti: prvopričesnici i oni koji pobožno sudjeluju u obredu;

- na dan svečane Mlade Mise: mladomisnik i svi nazočni koji pobožno sudjeluju;

- svećenički jubilej (25., 50., 60. i 70.) ili biskupski jubilej (25., 40. i 50.): svećenik ili biskup jubilarac ako obnovi odluku da će vjerno i savjesno izvršavati dužnosti svoga zvanja, kao i svi vjernici koji prisustvuju jubilarnoj Misi;

- na koncu svetih misija: ako smo pobožno slušali nekoliko propovijedi i sudjelovali u završnoj svečanosti;

- za vrijeme dijecezanske Sinode: svi koji pobožno posjete crkvu u kojoj se održava Sinoda, uz molitvu Očenaša i Vjerovanja;

- pastoralna vizitacija: svima koji sudjeluju u jednoj službi kojoj predsjeda vizitator.

PONOVIMO: za dobivanje ovih potpunih oprosta moramo ispuniti:

- tzv. obične ili uobičajene uvjete (tri su takva uvjeta: Sakramentalna Ispovijed, Euharistijska Pričest i Molitva na nakane svetog Oca)

- da izvršimo propisano djelo, uz koje je vezan potpuni oprost 

- da nismo neuredno navezani na nijedan, pa ni laki grijeh.

Za više informacija pogledajte OVDJE.

A kako je s tobom?

Ni u jednom svom dijelu - kaže sv. Franjo Saleški - Spasitelj nije toliko ljubak i nježan kao u sv. Pričesti, u kojoj se On, da tako kažemo, poništava postajući jelo da bi se sjedinio s našim srcem.
Zbog toga je govorio učeni Gerson da nema prikladnijeg načina za upaliti u nama plamen Božje ljubavi od svete Pričesti. Isto tako ako želimo liječiti naše duhovne slabosti nema prikladnijeg sredstva od svete Pričesti.
On sam dolazi u svetoj Pričesti da zapali oganj Božje ljubavi, a kako to pita se Guglielmo da tu možemo promatrati i đavolsko čudo, te usred tolikog plamena duše ostaju hladne prema Božanskoj ljubavi. To proizlazi iz nepripremljenosti duše, a posebno iz slabe priprave za pričest.

Vatra odmah zapali suho drvo, ali ne i zeleno, jer ono nije prikladno za vatru.
Sveci su se jako obogaćivali po pričestima, jer su se brižno pripravljali.
Sv. Alojzije Gonzaga se tri dana pripravljao za pričest, a tri dana je zahvaljivao. 
Zato treba žarko željeti primiti Isusa u pričesti. 

(sv. Alfonz Marija de Liguori)