JOHN SALZA Je li Svećeničko bratstvo svetog Pija X. (FSSPX) u raskolu (šizmi)?

U nastavku donosimo prijevod teksta sa ove stranice.
Zahvaljujem osobi koja je prevela tekst.

***

Proteklih godina, bio sam nepoželjni korisnik mnogih email službenih priopćenja Dr. Boba Moynihana, osnivača i urednika časopisa Inside the Vatican. Dr. Moynihan šalje redovite mailove objašnjavajući svoje vlastite stavove o aktualnim zbivanjima u Crkvi. U svojem nedavnom Pismu 21 pod naslovom "Može li se Lefebvrovski raskol zacijeliti? I pod kojim uvjetima?", Dr. Moynihan više puta izjavljuje da je Bratstvo sv. Pija X. u šizmi. Pokušava obavještavati o razgovorima između Rima i "sljedbenika nadbiskupa Marcela Lefebvrea" (što zapravo nije obavijest jer su razgovori privatni i Moynihan priznaje da ne zna "što se događa"), te piše:

"Postoji samo jedna službena šizma u Rimskoj Katoličkoj Crkvi nakon II. Vatikanskoj koncila. Ona se dogodila 1988. kada je nadbiskup Marcel Lefebvre zaredio četiri biskupa protivno uputama pape Ivana Pavla II. To je dovelo do ekskomunikacija Lefebvrea i ta četiri biskupa, i do šizme Lefebvrea i njegovih sljedbenika sa Rimom. Otada je prošlo 23 godine...Papa Benedikt je jasno rekao da bi volio zacijeliti tu šizmu za vrijeme svog pontifikata". 

Kao što vidimo, Dr. Moynihan ne samo da ne zna što se događa u razgovorima Bratstva sa Svetom Stolicom, on također ne razumije da su biskupi i svećenici FSSPX-a članovi Katoličke Crkve. Dok je FSSPX-ov kanonski status neregularan i tako njegovi svećenici djeluju pod izvanrednoj i ne uobičajenom jurisdikcijom, FSSPX nije i niti je ikad bio u šizmi (šizmatici nemaju "neregularni" kanonski status jer nisu uopće podložni Crkvenom kanonskom zakonu). No ipak, zbog nepromišljenog načina na koji se Sveta Stolica prvobitno ponijela prema biskupskim ređenjima nadbiskupa Lefebvrea 1988., možemo shvatiti zašto neupućeni katolici mogu imati to pogrešno mišljenje. Pogledajmo nakratko u Crkveni zakon i činjenice o slučaju, što će nam pružiti jasnoću o tom pitanju.

Dan nakon što je nadbiskup Lefebvre zaredio četiri biskupa, kardinal Gantin (ne papa Ivan Pavao II.) je izjavio 1. srpnja 1988. da se nadbiskup sam ekskomunicirao zaredivši biskupe bez pontifikalnog ovlaštenja po kršenju kanona 1382, i također se odnosio prema zaređenjima kao šizmatičkom činu pod kanonom 1364. 1. Iako je Papa Ivan Pavao II. potvrdio Ganitovu odluku u svom motupropriju Ecclesia Dei Afflicta (2. srpnja 1988.), njegov motuproprij nije papinski dekret o šizmi niti čak autentična interpretacija kanonskog zakona koji se tiče šizmi. A nije niti mogao to biti jer po papinom Kanonskom zakoniku iz 1983. zaređenje biskupa bez dozvole nije šizmatički čin. Bespotrebno je govoriti da papine kaznene sankcije moraju biti bazirane na trenutno važećem kanonskom zakonu Crkve kao stvar pravde, na koji se katolici imaju pravo oslanjati; inače, kazneni kanoni ne služe svojoj svrsi. Zbog toga, po zakonima Crkve, niti nadbiskup Lefebvre niti biskupi koje je zaredio nisu krivi za šizmu. 

Zato je vjerojatno Sveta Stolica dala nadbiskupu Lefebvreu kanonsko upozorenje o ekskomunikaciji, a ne o šizmi prije nego je zaredio biskupe. Dr. Moynihan bi trebao znati razliku između neposlušnosti i šizme. Neposlušnost neke osobe prema papinoj zapovijedi ne uzrokuje šizmu; osoba mora zapravo odbaciti papin autoritet da bi bila kriva za zločin šizme, i to "odbijanje pokornosti" (pod kanonom 751) mora biti interpretirano u najužem i najstrožem smislu, u korist počinitelja. Čak i liberal O. Yves Congar, uporan kritičar nadbiskupa Lefebvrea, ispravno objašnjava da šizma uključuje odbijanje prihvaćanja postojanja legitimnog autoriteta pape a ne odbijanje prihvaćanja odluka legitimnog autoriteta. Naravno, nadbiskup Lefebvre nikad nije porekao autoritet pape Ivana Pavla II. kao Kristovog namjesnika. U stvari, on je vjerovao da njegovi postupci, da osigura tradicionalne svećenike, zapravo služe papi i Crkvi općenito. 

Zapravo, komisija Ecclesia Dei je vrlo jasno rekla da FSSPX nije u šizmi. Komisija je izjavila da katolici mogu ispuniti svoju nedjeljnu obvezu tako što sudjeluju na Misama koje služe FSSPX svećenici, a to je bilo i prije nego što su ekskomunikacije ukinute! (pogledajte pismo Monsignora Perla od 27.rujna 2002.). Da su svećenici FSSPX-a u šizmi, komisija Ecclesia Dei ne bi dozvolila katolicima da sudjeluju na njihovim Misama, jer bi tako dozvolili katolicima da slave Boga izvan Crkve (i tako bi im dozvolili da prekrše treću Božju zapovijed). To dokazuje da zapravo FSSPX biskupi i svećenici nisu u šizmi (npr. katolici ne mogu ispuniti svoju nedjeljnu obvezu tako što sudjeluju na liturgijama koje služe šizmatični svećenici istočnih pravoslavnih sekti). Ta ista komisija je rekla, dok god katolici pohađaju FSSPX kapelice iz svoje pobožnosti prema tradicionalnoj latinskoj Misi (a ne zato što se žele odvojiti od rimskog biskupa- naravno da ne žele!) takvo ponašanje nije grešno. 

Sveta Stolica je izjavila da je situacija sa FSSPX-om interna stvar Katoličke Crkve i da FSSPX nije kontra-biskupija ili odvojena crkvena struktura. To što Crkva smatra situaciju sa FSSPX-om "internom stvari" također dokazuje da FSSPX svećenici i biskupi nisu u šizmi. Kardinal Castrillon Hoyos je u pet različitih intervjua izjavio da FSSPX nije u formalnoj šizmi (koju Moynihan naziva "službenom šizmom"), bez ikakvog prijekora od Svete Stolice. Slučaj Hawaii 6 također to potvrđuje. Te ekskomunikacije ne bi bile ukinute da su tih šest katolika sudjelovali na Misama koje su služili šizmatični svećenici. A za one koji inzistiraju da su FSSPX svećenici "suspendirani" (iako Sveta Stolica nikad nije izdala dekret o njihovoj suspenziji!), oni bi time priznali da su FSSPX svećenici još uvijek podložni Crkvenim disciplinarnim zakonima. U takvom slučaju, FSSPX svećenici ne mogu biti šizmatici koji su izvan Crkve, jer kao što smo prije rekli, netko tko je izvan Crkve nije podložan njezinom kanonskom zakonu. To je pravna nemogućnost.

Objašnjenje pape Benedikt XVI. u njegovom motupropriju Summorum Pontificum (2007.) također jasno govori da FSSPX nije u šizmi. Papa Benedikt je prvi objasnio da je motuproprij Ivana Pavla II. iz 1988. izdan da bi dovelo FSSPX u "potpuno zajedništvo" sa Rimom - ne da izjavi da su potpuno prekinuli svoje jedinstvo sa Rimom, što je slučaj sa šizmaticima. (Mi primjećujemo da kanonski zakonik ne prepoznaje takav princip poput "djelomičnog zajedništva"; taj termin je jedinstven za ekumenski dvosmislen način govora koncilijarne Crkve. Netko je ili član Tijela Kristovog ili potpuno odijeljen od Tijela kao što je to slučaj sa šizmaticima). Ali Papa Benedikt spominje kao pozitivan razlog za svoj motuproprij, koji nadopunjuje Ecclesia Dei, da dođe do "unutarnjeg pomirenja u srcu Crkve." Primijetite da papa govori da je ovo pomirenje - između FSSPX-a i Rima - "unutarnje", ono koje se događa u "srcu Crkve", dodatno demonstrirajući da je FSSPX unutar Crkve gdje slijedi pomirenje. 

Papa Benedikt je također razjasnio da SSPX nije u šizmi tako što je poništio ekskomunikacije donešene pod njegovim prethodnikom. Šizmatici ostaju ekskomunicirani iz Crkve dok se ne odreknu svojih pogrešaka, ali papa Benedikt nije zahtjevao nikakve takve opozive od FSSPX-a prije nego je poništio biskupske ekskomunikacije. Taj čin bez presedana pokazuje da ekskomunikacije nisu bile opravdane, i kanonski zakon podržava taj zaključak. Kao što sam već objasnio, kanonski zakon djeluje da ublažava ili eliminira kanonske kazne pod određenim okolnostima. Na primjer, kanon 1323.4 koji predviđa da osoba ne podliježe kazni koja je, kada je prekršila zakon, "djelovala pod prisilom velikog straha, makar samo relativno velikog, ili zbog nužde (prijeke potrebe) ili zbog velike (ozbiljne) neugodnosti, osim ako čin u sebi nije zao ili ako nije usmjeren na štetu duša."

Kako je to tu primijenjeno, nadbiskup Lefebvre je razjasnio u svojoj propovijedi 30. srpnja 1988. da je on vjerovao da je djelovao "iz nužde" kod zaređivanja biskupa da sačuva tradicionalno svećenstvo i (tradicionalnu) svetu Misu koja je potpuno napuštena od biskupa u to vrijeme. Nadbiskup je bio zabrinut zbog modernizma koji je harao Crkvom (sjetite se da su ova zaređenja bila vrlo brzo nakon skandaloznog molitvenog skupa u Asiziju) i bio je iskreno zabrinut da bi bez tradicionalnih biskupa njegovi sjemeništarci ostali siročad. Kad netko čita njegove propovijedi, jasno je da je zadnja stvar koju je nadbiskup htio učiniti je da se odvoji od Vječnog Rima. Naravno, čin zaređivanja biskupa nije intrinzično (sam po sebi) zlo, niti je štetno za duše (pogotovo kada nadbiskup nije podrazumijevao biskupima dati jurisdikciju ili uspostaviti crkvenu strukturu u opoziciji sa Crkvom).

Kao što smo rekli, papa je vrhovni zakonodavac Crkve, i on se očito nije slagao sa "slučajem nužde" nadbiskupa Lefebvrea. No, ipak kanonski zakon gleda što je na umu prijestupnika, ne pape. Kanon 1323.7 kaže da osoba nije podložna kazni ako je, kada krši zakon ili propis, "bez krivnje mislila da su postojale neke od spomenutih okolnosti (npr. nužda)..." Drugim riječima, ako je nadbiskup Lefebvre (ne papa) "mislio, ne iz vlastite pogreške", da je "razlog za nuždu" postojao da zaredi četiri biskupa, onda se on ne bi izložio ekskomunikaciji pod kanonom 1382.

Da li itko može zaista raspravljati o tome da nadbiskup nije mislio da postoji "razlog za nuždu" ili "velika (ozbiljna) neugodnost" koje su motivirale njegova zaređenja? Mislim da ne može. Stavljajući sa strane probleme "tradicionalizma", ja mislim da će svaki iskreni katolik zaključiti da je nadbiskup uistinu vjerovao "bez vlastite pogreške", da je imao slučaj nužde ili ozbiljne neugodnosti.

Ali čak i da netko želi optužiti nadbiskupa da je pogriješio u svojoj procijeni, kanon 1324.1 kaže da se kazna umanjuje za one koji "su pogrešno mislili da je jedna od okolnosti (nužda) prisutna"(°8). Pod kanonom 1324.3, gdje je kazna umanjena, "optuženi nije vezan kaznom latae sententiae." Tako, čak i da je nadbiskup Lefebvre bio kriv u svojoj procijeni, kanon 1324 bi smanjio njegovu kanonsku kaznu na nešto manje od ekskomunikacije. Nadbiskup Lefebvre je znao kanonski zakon. On je temeljio svoju odluku da zaredi četiri biskupa na tom zakonu koji pruža "razlog nužde" i "ozbiljne (velike) neugodnosti". Ako se katolici ne mogu osloniti na kanonski zakon da upravlja njihovim djelima, onda imamo apsolutnu monarhiju, a ne Katoličku Crkvu.

Dr. Moynihan otkriva svoje neznanje o tim zakonskim (pravnim) pitanjima i čini ozbiljnu štetu Crkvi optužujući svoje kolege katolike da su u "službenoj šizmi" (Postoji li "neslužbena šizma? Možda poput "djelomičnog" zajedništva?). Takav isključiv pristup prema Bratstvu je često isprika za nespremnost ili nesposobnost u postupku rješavanja legitimnih doktrinalnih problema koji su podneseni od FSSPX-a i ugošćeni od Svete Stolice. Umjesto da nam pokažu kako bi se koncilski nauk o vjerskoj slobodi i ne-katoličkim religijama mogao pomiriti sa naukom pret-koncilskog Učiteljstva, Dr. Moynihan bi radije udaljio FSSPX i sve druge katolike koji se usuđuju preispitivati II. Vatikanski koncil.

Na svu sreću, to nije stav pape Benedikta XVI., koji ne samo da priznaje da je Bratstvo unutar Crkve, već prepoznaje sa Bratstvom da je Crkva pretrpjela jedan napad na njenu teologiju, liturgiju i disciplinu nakon koncila. Vrijeme je da Dr. Moynihan i njegovi istomišljenici prepoznaju da kriza u Crkvi nema veze sa "šizmom" ili "potpunim zajedništvom" već sa dogmama (istinskim naukom) Crkve. To je upravo ono što je Naša Gospa od Fatime otkrila. Na kraju, Bezgrješno Srce Naše Gospe će trijumfirati, i Crkvene dogme (istinski nauk) će se ponovno obnoviti - bez kompromisa.