Bula Auctorem Fidei pape Pija VI.

1794. godine papa Pio VI. (umro u zatočeništvu u revolucionarnoj Francuskoj) u buli Auctorem Fidei osudio je 85 propozicija sinode u Pistoji, poradi njezinog dvosmislenog jezika i raznih noviteta i zabluda. Donosimo nekoliko ulomaka iz uvodnog dijela bule u prijevodu (neautoriziranom) s engleskoga jezika, kao i nekoliko osuđenih propozicija s papinim komentarima i osudom.

Važnost ovog dokumenta, naročito tih ulomaka, kao i izabranih propozicija, u tome je što u njima papa razotkriva i osuđuje taktiku korištenja dvosmislenosti za uvođenje zabluda, koju su modernisti kasnije iskoristili kako bi svoje zablude uvrstili u dokumente Drugog vatikanskog koncila, a u osuđenim propozicijama se mogu naći i preteče tih raznih modernističkih zabluda.

Papa je dokument adresirao ne samo biskupima, kao što je uobičajeno, nego svim katolicima. S obzirom na tešku situaciju Crkve danas, poslušajmo njegova ohrabrenja u teškoćama, njegove opomene, te njegove osude promicatelja zabluda i njihovih opakih taktika.

Bula pape Pija VI.

AUCTOREM FIDEI

Pio, biskup,

Sluga slugu Božjih

Pozdrav i apostolski blagoslov svim kršćanskim vjernicima.

Apostol Pavao¹ zapovijeda nama, koji gledamo na Isusa kao autora i dovršitelja vjere, da temeljito razmotrimo narav i veliki opseg protivštine protiv Njega, koju je podnio od grešnika, tako da u ovom ili onom trenutku izmoreni naporima i opasnostima ne pokleknemo i gotovo beživotno ne padnemo. Od najveće je potrebe da se ojačamo i osvježimo ovom najkorisnijom misli kad plane vatra iz podivljale vrućine strahovite i neprestane urote protiv samog tijela Kristovog, koje je Crkva², tako da ojačani u Gospodinu i u snazi Njegove moći možemo zaštićeni štitom vjere oduprijeti se zlom danu i ugasiti sve vatrene strijele opakoga. Uistinu u ovim burnim vremenima, u ovom revolucionarnom prevratu, svi dobri ljudi moraju se pridružiti bremenitoj borbi protiv svakog i svih neprijatelja kršćanskog imena. Čuvanje i vođenje cijelog stada povjereno pastirskoj Nam brizi još su ozbiljnije pitanje Nama, koji smo najviše od svih dužni imati veliku revnost za kršćansku vjeru.⁴

(...)

I tako, prije svega uzimajući k srcu mudri savjet Našega prethodnika sv. Zosima: "Stvari koje su od velike važnosti zahtijevaju temeljito sagledavanje"⁶, zadužili smo četiri biskupa i njihove osobne teologe iz sekularnog klera da ispitaju Sinodu... Zatim smo stvorili kongregaciju od nekoliko kardinala Svete Rimske Crkve i drugih biskupa da marljivo prouče cjelokupnu kolekciju akata [sinode]... Osobno smo primili njihove nalaze, usmeno i pismeno, da sinoda treba biti u cijelosti osuđena i da vrlo mnogo propozicija uzeto iz sinode treba biti kažnjeno više ili manje ozbiljnim cenzurama, neke same po sebi, a druge u povezanosti s formalno iznesenim mišljenjima.

(...)

Odlučili smo (...) okoristiti se mudrim savjetom, dužno i svjesno primijenjenim, koji je ostavilo nekoliko Naših svetih prethodnika zajedno s visoko cijenjenim biskupima i čak ekumenskim koncilima, posvjedočenim i preporučenim s važnim primjerima iz prilika kad su morali obuzdati rast opasnih ili štetnih noviteta ove vrste.

Oni su znali sposobnost inovatorâ [tj. začetnikâ novitetâ, op. prev.] u umijeću prevare. Kako ne bi šokirali uši katolika, inovatori su tražili kako sakriti suptilnosti svojih krivudavih manevara korištenjem naoko bezazlenih riječi⁷ koje bi im omogućile da podmetnu zabludu u duše na veoma nježan način. Kad je jednom istina bila kompromitirana, mogli su, putem manjih izmjena ili dodataka u frazeologiji, iskriviti ispovijest vjere koja je potrebna za naše spasenje, te odvesti vjernike suptilnim zabludama u vječnu propast. Ovaj način pretvaranja i laganja je opak, bez obzira na okolnosti u kojima se koristi. Iz veoma dobrih razloga nikada ne može biti toleriran u sinodama, čija se glavna dika sastoji u naučavanju istine s jasnoćom i isključujući svaku opasnost od zablude.

Štoviše, ako je sve ovo grješno, ne može se opravdati na način na koji vidimo da čine, pod krivim izgovorom da su naizgled šokantne izjave na jednom mjestu dalje razvijane po pravovjernim crtama na drugim mjestima, te čak na trećim mjestima ispravljene; kao da se dopušta mogućnost da se ili potvrdi ili zaniječe ta izjava, ili da se to ostavi osobnoj sklonosti pojedinca - takva je uvijek bila prijevarna i bezočna metoda koju inovatori koriste za ustanoviti zabludu. Ona dopušta i mogućnost promicanja zablude, kao i njezinog opravdavanja.

Kao da su se inovatori pretvarali da su uvijek namjeravali predstaviti te alternativne odlomke, posebno onima jednostavne vjere, koji na kraju upoznaju samo jedan dio zaključaka takvih rasprava, koje su objavljene na narodnom jeziku za svačiju upotrebu. Ili opet, kao da su ti isti vjernici sposobni pregledavati takve dokumente da bi prosudili o tim stvarima sami, bez zbunjenosti i izbjegavajući sav rizik od zabluda. To je veoma sramotna tehnika za podmetanje doktrinarnih zabluda, koja je odavno osuđena od Našega prethodnika sv. Celestina⁸, koji je otkrio da je korištena u pisanjima Nestorija [začetnika hereze nestorijanizma], biskupa Carigrada, i koju je razotkrio kako bi je osudio s najvećom mogućom oštrinom. Kad su ti tekstovi bili pažljivo pregledani, varalica je bio razotkriven i ometen, jer se izražavao u mnoštvu riječi, miješajući istinite stvari s drugima koje su bile nejasne; miješajući ponekad jedne s drugima na takav način da je mogao ispovijedati ono što je nijekao, dok je u isto vrijeme imao temelj za nijekanje onih samih rečenica koje je ispovijedao.

Kako bi se razotkrile takve zamke, nešto što postaje potrebno s određenom učestalosti svakog stoljeća, nijedna druga metoda nije potrebna nego sljedeća: kad god postane potrebno razotkriti izjave za koje se sumnjiči da skrivaju neku zabludu ili opasnost pod krinkom dvosmislenosti, mora se optužiti izopačeno značenje pod kojim je ta zabluda, suprotstavljena katoličkoj istini, zamaskirana.

(...)

Nakon neprestane javne i privatne molitve, naše i pobožnih vjernika, za svjetlo Duha Svetoga, te nakon razmatranja svega temeljito i pravovremeno, odlučili smo osuditi više propozicija, nauka i mišljenja u aktima i dekretima spomenute sinode, ili izričito naučavanih ili prenesenih kroz dvosmislenosti, sa za svaku prikladnim oznakama i kaznama (kao što je rečeno gore), upravo kao što ih osuđujemo u ovoj Našoj konstituciji, koja će biti zauvijek valjana...

Bilješke:

1. Heb. 12

2. Kol. 1

3. Efež. 6

4. Papa sv. Siricije, Himeriju iz Taragone, poslanica I., u kolekciji Coustanta.

6. Papa sv. Zosim, Poslanica 2., u kolekciji Coustanta.

7. Papa sv. Leo Veliki, Poslanica 129., u izdanju Ballera.

8. Papa sv. Celestin I., Poslanica 13., br. 2 u kolekciji Coustanta.

9. Papa sv. Celestin I., Poslanica 14., kleru i puku Carigrada, br. 8 u kolekciji Coustanta.

Slijedi nekoliko osuđenih propozicija, označenih originalnim brojem iz bule, koje smo podijelili po naslovima, uočavajući njihovu vezu sa zabludama modernista i Drugog vatikanskog koncila.

[Pokušaj rušenja božanski ustanovljenog poretka u Crkvi i uvođenja demokracije u Crkvu]

2. Propozicija koja kaže "da je Bog dao vlast Crkvi da je ona poradi spasenja duša prenese pastirima koji su njezini službenici";

ako se time razumije da vlast crkvene službe i upravljanja proizlazi iz ZAJEDNICE vjernikâ prema pastirima,

--heretična.

3. Također, propozicija koja kaže "da je Rimski prvosvećenik ministerijalna glava",

ako je tako protumačena da Rimski prvosvećenik ne prima od Krista u osobi blaženog Petra, nego od Crkve, vlast službe koju kao Petrov nasljednik, pravi Kristov namjesnik i glava cijele Crkve posjeduje u univerzalnoj Crkvi,

--heretična.

[Preteča vjerske slobode]

4. Propozicija koja tvrdi "da bi to bila zloupotreba autoriteta Crkve, kad ona prenese taj autoritet izvan granica nauke i morala i proširi ga na vanjske stvari te silom zahtijeva ono što ovisi o uvjeravanju i ljubavi"; i također, "da njoj mnogo manje pripada tražiti silom vanjsku poslušnost svojim dekretima";

utoliko ako sljedećim nedefiniranim riječima: "proširi ga na vanjske stvari", propozicija osuđuje kao zloupotrebu autoriteta Crkve korištenje moći koju je primila od Boga, koju su sami apostoli koristili u ustanovljenju i sankcioniranju vanjske discipline,

--heretična.

[Preteča kolegijalizma]

7. Također, u ovom, da potiče biskupa "da se revno zalaže za savršenije ustanovljenje crkvene discipline", i to "protiv svim suprotnim običajima, izuzećima, rezervacijama koje su suprotstavljene dobrom uređenju biskupije, za veću slavu Božju i za veće uzdizanje vjernika";

jer tim pretpostavlja da biskup ima pravo svojim vlastitim sudom i voljom proglašavati i odlučivati suprotno običajima, izuzećima, rezervacijama, bilo onim u univerzalnoj Crkvi ili čak u svakoj provinciji, bez pristanka ili intervencije više hijerarhijske vlasti, od koje su ti običaji itd. bili ustanovljeni ili odobreni i imaju snagu zakona,

--vodi u raskol i podrivanju hijerarhijske vlasti, zabluda.

8. Također, kad [sinoda]kaže da je uvjerena da "biskupova prava koja je primio od Isusa Krista za upravljanje Crkvom ne mogu biti promijenjena ili spriječena, te da kad se dogodi da je vršenje tih prava bilo prekinuto iz bilo kojeg razloga, biskup uvijek može i trebao bi se vratiti na njegova originalna prava, onoliko često koliko to zahtijeva opće dobro njegove [mjesne] crkve";

jer implicira da biskup u vršenju prava ne može biti zapriječen ni prisiljen od nijedne više vlasti, kad god biskup prosudi da bi to bilo protiv općeg dobra njegove crkve,

--vodi u raskol, i podrivanju hijerarhijske vlasti, zabluda.

9. Nauka koja kaže da bi "reforma koja ide za sprječavanjem zloupotreba vezano za crkvenu disciplinu trebala jednako ovisiti i biti ustanovljena od strane biskupa i župnikâ u biskupijskim sinodama, te da bez slobode odlučivanja oni ne bi bili dužni poslušati prijedloge i naredbe biskupa"

--lažna, lakoumna, štetna za biskupski autoritet, podriva hijerarhijsku vlast, pogoduje herezi Aerija, koju je obnovio Kalvin (vidi Benedikt XIV., De Syn. dioc,  13. 1).

10. Također, nauka po kojoj su župnici i ostali svećenici skupljeni u sinodi proglašeni sucima u pitanjima vjere zajedno s biskupom, te je u isto vrijeme implicirano da su kvalificirani za prosuđivanje u pitanjima vjere po svom vlastitom pravu i da su to primili kod zaređenja,

--lažna, lakoumna, podriva hijerarhijski poredak, umanjuje snagu dogmatskih definicija ili sudova Crkve, barem zabluda.

[Odbacivanje limba]

26. Nauka koja odbacuje kao pelagijansku bajku ono mjesto u podzemlju (koje vjernici općenito nazivaju limbom djece) u kojem su duše koje u trenutku smrti imaju samo krivnju istočnog grijeha kažnjene kaznom osuđenih, osim kazne vatrom,

kao da samom ovom činjenicom oni koji uklanjaju kaznu vatre uvode ono srednje mjesto i stanje bez krivnje i kazne između Kraljevstva Božjeg i vječne propasti o kakvom pelagijanci prazno govore,

--lažna, lakoumna, klevetnička prema katoličkim školama (tj. teolozima, op. prev.).

[Smatranje Misa bez naroda manje vrijednim]

28. Propozicija sinode u kojoj, nakon što je izjavila da je "blagovanje žrtve bitan dio žrtve", dodaje "međutim, ne osuđuju se kao nedopuštene Mise u kojima se oni koji su prisutni ne pričešćuju sakramentalno, iz razloga jer oni sudjeluju u blagovanju žrtve, ali manje savršeno, pričešćujući se duhovnom pričesti",

budući da implicira da nešto nedostaje u biti žrtve kod one žrtve koja je prinesena ili bez ikoga prisutnog, ili gdje prisutni ne sudjeluju u pričesti ni sakramentalno ni duhovno, kao da bi takve Mise trebalo smatrati nedopuštenim, u kojima se svećenik jedini pričešćuje i nije prisutan nitko drugi tko se pričestio bilo sakramentalno ili duhovno,

--lažna, zabluda, osumnjičena za herezu i miriše po herezi.

[Izbjegavanje katoličkog termina transupstancijacija]

29. Doktrina sinode u dijelu gdje, pokušavajući objasniti nauku vjere u obredu posvećenja, i zanemarujući skolastička pitanja o načinu u kojem je Krist u Euharistiji, te potičući svećenike koji obavljaju dužnost poučavanja da se suzdrže od tih pitanja, izriče tu nauku u samo ove dvije propozicije: 

1) nakon posvećenja Krist je uistinu, stvarno i bitno prisutan pod česticama; 

2) tada prestaje cijela supstancija kruha i vina, a ostaju samo prilike; apsolutno propušta na bilo koji način spomenuti transupstancijaciju, iliti pretvorbu cijele supstancije kruha u tijelo i cijele substancije vina u krv, koju je Tridentski koncil definirao kao članak vjere, te koja je sadržana u svečanoj ispovijesti vjere;

budući da se ovakvim nepromišljenim i sumnjivim izostavljanjem smanjuje poznavanje i članka vjere i također riječi posvećene od Crkve za zaštitu ispovijesti vjere u taj članak, kao da se radi o raspravi o samo skolastičkom pitanju,

--opasna, uvredljiva prema iznošenju katoličke istine o dogmi transupstancijacije, pogoduje hereticima.

[Uklanjanje pomoćnih oltara]

31. Propozicija sinode koja kaže da je prikladno, prema redu božanske službe i drevnom običaju, da u svakom hramu postoji samo jedan oltar, te dakle da je sretna obnoviti taj običaj,

--lakoumna, klevetnička prema veoma drevnom pobožnom običaju koji je bio raširen  i odobren ovih mnogih stoljeća u Crkvi, osobito u Latinskoj crkvi.

[Mijenjanje liturgije]

33. Propozicija sinode po kojoj se pokazuje željna ukloniti uzrok dijelom poradi kojeg je uvedena zaboravnost principa vezanih za red liturgije, "vraćajući je (liturgiju) većoj jednostavnosti obreda, izražavajući je u narodnom jeziku, izgovarajući je naglas";

kao da je sadašnji red liturgije, primljen i odobren od Crkve nastao dijelom iz zaboravnosti principa po kojim ona treba biti regulirana,

--lakoumna, uvredljiva pobožnim ušima, vrijeđa Crkvu, pogoduje optužbama heretikâ protiv nje.

[Ako gornja izjava sinode zvuči poznato, to je vjerojatno zato što su modernisti koji su pisali dokumente Drugog vatikanskog koncila upotrijebili gotovo isti izraz: "Obredi trebaju biti obilježeni plemenitom jednostavnosti, trebaju biti kratki, jasni i neopterećeni beskorisnim ponavljanjima, trebaju biti prilagođeni mogućnosti shvaćanja ljudi i u normalnim okolnostima da ne trebaju puno objašnjavanja." (Sacrosanctum Concilium, pogl. 1, III, 34)]

[Protiv ispovijedanja lakih grijeha]

39. Izjava sinode o ispovijedanju lakih grijeha, za koju ne želi da se često čini, da ne bi ispovijedi takve vrste postale obezvrijeđene,

--lakoumna, opasna, protivna praksi svetaca i pobožnih koju je odobrio sveti Tridentski koncil.

[Prezir prema skolastičkoj (tj. crkvenoj) filozofiji]

41. Također, u tom gdje je dodano, npr. da su "skolastici, napuhani njihovim suptilnostima, uveli loše shvaćeno blago zasluga Krista i svetaca, te su zamijenili jasnu ideju odrješenja od kanonske pokore sa zbrkanim i lažnim pojmom primjene zasluga";

kao da blaga Crkve, iz kojih papa podjeljuje oproste, nisu zasluge Krista i svetaca,

--lažno, lakoumno, klevetnički prema zaslugama Krista i svetaca, prije osuđeno u Luterovom čl. 17.

76. Optužba koju sinoda iznosi protiv skolastičke metode, da je "otvorila put izmišljanju novih sustava neskladnih jedni s drugima u vezi istina veće vrijednosti, što je konačno dovelo do probabilizma i laksizma";

utoliko što na teret skolastičkoj metodi stavlja prijestupe pojedinaca koji bi je mogli zloupotrijebiti, i koji je zloupotrebljavaju,

--lažna, lakoumna, protiv veoma svetih i učenih ljudi koji su razvili skolastičku metodu na veliku korist Katoličke vjere, klevetnička, pogoduje kritikama heretika koji ju (skolastiku, op. prev.) mrze.

[Protiv nižih redova]

55. Također, nauka po kojoj izjavljuje da veoma želi da se nađe način da se ukloni niži kler (pod tim imenom označuje klerike nižih redova) iz katedrala i kolegija zamjenjujući ih odobrenim laicima starije dobi kojima bi bila dodijeljena prikladna stipenda za službu posluživanja na Misama i za druge službe, kao što su akoliti itd., kao što kaže da se prije činilo, dok te službe nisu bile svedene na čistu formu za primanje viših redova;

utoliko što kritizira pravilo po kojem se pazi da "funkcije nižih redova trebaju biti obavljane ili vršene samo od onih koji imaju taj red" (IV. milanska pokrajinska sinoda), i to također prema namjeri Tridentskog koncila (vidi s. 23, pogl. 17 "da službe svetih redova, od đakonata do vratara, hvalevrijedno primljene u Crkvi od apostolskih vremena i neko vrijeme zanemarene na mnogim mjestima, trebaju biti obnovljene prema svetim kanonima i ne smiju se smatrati beskorisnima kao što to čine heretici"),

--lakouman prijedlog, uvredljiv pobožnim ušima, remeti crkvene službe, umanjuje doličnost na koju treba paziti što je više moguće u slavljenju otajstava, klevetnički prema dužnostima i funkcijama nižih redova, kao i prema disciplini odobrenoj od kanona i posebno od Tridentskog koncila, pogoduje optužbama i klevetama heretika protiv njega.

[Uvođenje narodnog jezika]

66. Propozicija koja tvrdi da bi bilo "protiv apostolske prakse i Božjih planova, ako se ne pripreme lakši načini da narod ujedini svoj glas sa glasom cijele Crkve";

ako se tako razumije da označava uvođenje pučkog jezika u liturgijske molitve,

-- lažna, lakoumna, remeti red propisan za slavljenje otajstava, lako vodi do mnogih zala.

Dakle, zapovijedamo svim Kristovim vjernicima oba spola da se ne usude vjerovati, poučavati, niti propovijedati išta o spomenutim propozicijama i naukama suprotno onom što je izjavljeno u ovoj Našoj Konstituciji; da tko god ih bude naučavao, branio, ili objavljivao, ili bilo koju od njih, zajedno ili odvojeno, osim možda da im se suprotstavi, bit će podvrgnut ipso facto (samim tim činom, op. prev.), i bez ikakve druge deklaracije, crkvenim cenzurama i ostalim kaznama koje su po zakonu određene za one koji počine slične prijestupe.

Izvori (1,2)

Bula na latinskom i španjolskom:
https://books.google.hr/books?id=5wOjJINE5nAC