„Ja sam podmetnuo požar, hoću li ga i ugasiti?“

Papa Franjo sa vatrogasnom kacigom u bojama Crkvene države

(Rim) „Ja sam podmetnuo požar; ja ću ga i ugasiti.“ Ove riječi stavila je stranica Secretum meum mihi (SMM) papi Franji u usta uz gornju sliku i dovela ju je u vezu nedavno objavljenom Apostolskom pobudnicom Amoris Laetitia koja je iznijela na vidjelo duboku podjelu i nejedinstvo u Katoličkoj Crkvi.

„To bi barem bilo ono što se po našem mišljenju trebalo dogoditi, ali što se do sada nije dogodilo. To je misao koja nam je pala na um nakon što smo pogledali ovu gornju fotografiju koju je Vatikan objavio“, piše SMM.

Na koncu prošlotjedne audijencije papa je Franjo susreo vatrogasce. Skupina vatrogasne brigade potječe iz francuskoga mjesta Fort de Demont i sudjelovala je na općoj audijenciji na Trgu sv. Petra.

Papa Franjo sa francuskim vatrogascima

Fotograf Vatikanske tiskovne agencije koji je pratio Papu tijekom njegova obilaska, mogao je fotografirati trenutke kada je papa Franjo stavio vatrogasnu kacigu koju vatrogasci nose tijekom svojih intervencija. Francuski su je vatrogasci dali Papi na dar. Osobitost: kaciga je u bojama Crkvene države, dakle žuto-bijela.

Izvor

SVETINJA NAD SVETINJAMA Putovi Sionski tuguju, jer nema tko da dođe na svečanost, sva su vrata njegova razrušena

Izvor 

Dušmani postadoše glavari njegovi, neprijatelji se njegovi obogatiše.

Jeruzolime, Jeruzolime, obrati se Gospodu Bogu svojemu.

ŠPANJOLSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA Amoris Laetitia: papa je Franjo predložio „novi oblik primjene“ crkvenoga nauka

(Rim) Pokazuje li Španjolska biskupska konferencija put koji bi nakon Apostolske pobudnice Amoris Laetitia uskoro mogao vrijediti za cijelu Crkvu? Jučer je madridski nadbiskup Carlos Osoro, dopredsjednik Španjolske biskupske konferencije održao tiskovnu konferenciju na kojoj ga je pratio rektor bogoslovije njegove nadbiskupije, koji je profesor na Papinskome sveučilištu u Salamanki, José María Tamayo, generalni tajnik Biskupske konferencije i dvojica isusovaca koji imaju važnu ulogu.

Dvoznačnosti pobudnice „Amoris Laetitia“ dovode Madridskog nadbiskupa u nepriliku

Željelo se „pohvaliti“ pobudnicu pape Franje, naveo je nadbiskup Osoro razlog održavanja tiskovne konferencije. Tijekom konferencije postalo je pak jasno da u kleru zbog dokumenta Amoris Laetitia vlada priličan nemir i da su brojni svećenici poslali upite kako se sada trebaju postaviti.

Nakon 55 minuta teoloških tumačenja koja su u širokom luku zaobišla kontroverzne vidike pobudnice Amoris Laetitia, uslijedilo je prvo novinarsko pitanje koje se odmah odnosilo na dvoznačnosti u papinskom dokumentu. Što se odgovorilo na „mogući paradoks“ da bi jedan svećenik rastavljenima ponovno civilno vjenčanima mogao podijeliti Pričest, a drugi ne.

Pitanje koje je nadbiskupa Osora i druge nazočne dovelo u vidljivu nepriliku. Nitko nije želio odgovoriti na pitanje dok konačno isusovac Pablo Guerrero, pastoralni teolog na Papinskom sveučilištu Comillas nije dao odgovor kojemu nitko od nazočnih nije proturječio, čak ni nadbiskup Osoro.

„To bi bilo kao da odluka leži u svećenikovoj nadležnosti. To pak nije tako. Papa je u jasnom vršenju sinodalnosti i zajedništva s cijelim biskupskom kolegijem Crkve natpastira svake biskupije potaknuo da svećenicima svoje biskupije izrekne niz općih i istih kriterija kako bi se izbjegle pojedinačne odluke po vlastitoj prosudbi. Nijedan se svećenik ne smije osjećati kao vlasnik Riječi Božje“, rekao je pater Guerrero.

„Novi stil Učiteljstva“: nema podjele na „dobre“ i „loše“

Svi su sudionici tiskovne konferencije naglasili da se crkveni nauk „ne mijenja“. Papa je Franjo pak biskupima predložio „nov način primjene“ ovoga nauka. Papinski dokument „preporučuje“, rekao je pater Julio Martinez, rektor Papinskog sveučilišta Comillas i drugi isusovac za konferencijskim stolom, da se svijet ne dijeli na „čiste i nečiste“ niti na „dobre i loše“.

„Posvemašnje priznanje Učiteljstva nije u proturječju s unutarcrkvenom raspravom. Suočeni smo s novim stilom Učiteljstva. Pri tome je posrijedi harmonično zajedništvo između spasenja i morala da se ne bi palo u vjerski rigorizam.“

Po tome se čini da je Španjolska biskupska konferencija priznala smekšavanje nerazrješivosti braka. Jer po spomenutim „općim i istim kriterijima“ koje bi svećenicima trebalo dati kao upute za ponašanje, implicitno se priznaje da postoje situacije u kojima je nerazrješivi brak ipak razrješiv. Istodobno Biskupska konferencija pokušava djelovati preventivno s obzirom na anarhično stanje da bi po pobudnici Amoris Laetitia svaki svećenik po vlastitom nahođenju mogao odlučivati. Biskupska konferencija bi pitanje o „općim i istim kriterijima“ za kler mogla na sebe preuzeti.

Papina „taktička finesa“?

Uoči objavljivanja posinodske pobudnice, već prema stavovima, gajila se bojazan ili nada da bi papa Franjo mogao donijeti opće pravilo kojim on rastavljene ponovno vjenčane pripušta Pričesti i time priznaje rastavu i drugi brak i dokida nerazrješivost sakramentalnoga braka. Time bi u očima branitelja sakramenta braka bio odgovoran za herezu. To nije učinio, no ipak je sve učinio. „Taktična finesa“ (Secretum meum mihi), kako sada već tvrde i podupiratelji i kritičari, upravo je u odricanje od općeg pravila. Time Franjo doduše nije uveo novo pravilo, ali štoviše, nije ni potvrdio dosadašnje tradicionalno. Time pokazuje da „otvara vrata“, a da mu se za to ne može suditi.

U „vršenju sinodalnosti“, kako je isusovac Guerrero izjavio na tiskovnoj konferenciji u Madridu, Franjo je sazivanjem Biskupske sinode o braku i obitelji stavio željezo u vatru. Pobudnicom Amoris Laetitia sada već vruće željezo gurnuo je biskupima, čime se konkretno, otkada ih je uveo Drugi vatikanski sabor, misli na biskupske konferencije. Zbog nemira koji je unesen u Crkvu, među vjernike i u kler, biskupi su prisiljeni izdati ono opće pravilo kojega se Papa odrekao.

Pitanje odgurnuto na 130 biskupskih konferencija i 3.000 biskupija

Papa je Franjo odgurnuo vrata da svaka biskupska konferencija i svaki mjesni biskup može donijeti kriterije da rastavljene ponovno oženjene pripusti Pričesti. Tradicionalni bi nauk morala pojedinačno potvrditi svaka biskupska konferencija i svaki biskup. Vjerojatnost da se nađe samo jedna biskupska konferencija ili jedan biskup koji smekšava nerazrješivost sakramentalnoga braka s obzirom na to da ima 130 biskupskih konferencija i biskupskih sinoda i gotovo 3.000 biskupija prilično je velika. U svakom slučaju, od jedinstvenog pitanja koje vrijedi za cijelu Crkvu pravi se stostruko.

Španjolska biskupska konferencija osjeća stvarni ili samo osjetni pritisak vjernika i svećenika. Nesigurnosti izazvane pobudnicom Amoris Laetitia bile su bjelodane. Nije dosljedno potvrđeno da nerazrješivost braka zbilja znači nerazrješivost, niti je potvrđeno da onda iz toga proistječe kategorično ne pripuštanju javnih preljubnika sakramentima kako je to Crkva uvijek naučavala.

Izvor

SRAMOTA I SABLAZAN Pričest za rastavljene ponovno civilno vjenčane: da ili ne? – Papa Franjo: „Da i točka“

Papa Franjo na povratku s otoka Lezbosa

(Rim) Sada je izletjelo. Dvije i pol godine izbjegavao je jasnu izjavu, izražavao ju je u aluzijama, navodio je na to da se shvati, bila mu je na vrh jezika. No jasan odgovor nije dao. Tek nakon tri godine pontifikata, tri godine nakon prve pohvale kardinala Kaspera i njegovoga „milosrđa“, dvije i pol godine nakon najave biskupske sinode o obitelji i nakon dvije, vruće sinodske godine papa Franjo je konačno izustio što je, dakako, od početka mislio i želio reći. Smiju li rastavljeni ponovno vjenčani ići na Pričest: da ili ne? Na povratku s otoka Lezbosa papa Franjo konačno je dao odgovor. Taj će odgovor mnoge obradovati, a druge – s dobrim razlogom – zaprepastiti. On glasi: „Da i točka“.

Igra s moći faktičnoga
Sam je Papa time proturječio onima koji su dosada tvrdili da se papa Franjo posve nalazi na području katoličkog nauka. On navodno samo ima „drukčiji“ komunikacijski stil i igra se malo s gestama i riječima, ali inače ne želi ništa drugo i ne može ništa drugo željeti nego ono što je Crkva odvajkada o toj temi naučavala i živjela. No je li to baš tako? To se pitaju mnogi katolici već tri godine, jedni sa zabrinutom naklonošću, a drugi sa strahom. No posve siguran nitko nije mogao biti.

U protekle dvije godine mnogobrojni su najbliži suradnici pape Franje otvoreno zauzeli stav, počevši od kardinala Kaspera. Za pomne promatrače time je bilo jasno što i sam papa Franjo misli. Bez njegove privole i njegove naklonosti njegovi ljudi od povjerenja ne bi se nikada usudili dati mnoge izjave. Odlučujuća papinska riječ još je nedostajala.

Uslijedile su dvije biskupske sinode, premalo uzeti u obzir, no dalekosežni zahvat u crkveni parnicu proglašenja ništavnosti braka i na koncu posinodska pobudnica Amoris Laetitia. Svaka etapa s puno riječi, djelomično zbunjujućih, djelomično iritirajućih. Svaki se put u Katoličkoj Crkvi revno raspravljalo. Na progresivnoj strani odmah je otpočelo klicanje i slavlje, premda s vremenskim odmakom, jer su uvijek trebali vremena da prepoznaju „revoluciju“ iza toliko bačenih dimnih granata. Takozvani „konzervativni“ koji se od 2013. godine svako jutro boje što će taj dan reći ili učiniti Papa iz Argentine, troše veći dio svoje energije na „prekrajanje“ njegovih iritantnih izjava, na njihovo „ispravno tumačenje“ i štite ga protiv svake vrste „zlih i podmuklih podmetanja“. Nakon tri godine djeluju umorno i iscrpljeno.

A sada ih je sam Papa kompromitirao. Jedan dio njih će to po navici opovrgavati No to svejedno boli. Osobna Papina izjava u okviru improvizirane tiskovne konferencije u zračnim visinama naravno da ne može promijeniti crkveni nauk. Međutim, oni koji Papinu izjavu po koji već put žele prikazati kao nesporazum koji zlonamjerni mediji Papi žele zakvačiti, moraju opet ozbiljno veslati i koprcati se. Jasno je da se papinska izjava uklapa u opći scenarij koji karakterizira ovaj pontifikat: igru s moći (zemaljski) faktičnoga. (….)

Je li se papa Franjo tijekom improvizirane tiskovne konferencije sjetio fusnote ili nije, na pitanje novinara, postoje li nakon pobudnice Amoris Laetitia „nove konkretne mogućnosti“ da rastavljeni ponovno vjenčani mogu primati sakramente: da ili ne, odgovorio je riječima: „Mogu samo reći da i točka.“

Izvor (dio članka)

Zabrana kritiziranje Pape, strukturalni (konzervativni) problem

Kardinal Kasper: Amoris Laetitia je "najvažniji dokument crkvene povijesti u proteklih 1000 godina"

(Rim) Dok kardinal Walter Kasper pobudnicu Amoris Laetitia označava najvažnijim crkvenim dokumentom u proteklih 1000 godina“, „kardinal Raymond Burke“ (Sandro Magister), njegov veliki protivnik na Biskupskoj sinodi 2014. godine, „hvata se za formalne aspekte“.

Ne nedostaju dijelovi Crkve koji se glasno slažu s Kasperovom procjenom. U njih spada dnevnik Talijanske biskupske konferencije Avvenire. Njega vodi jedan drugi Papin bliski suradnik, biskup Nunzio Galantino. Dnevnik u dokumentu Amoris Laetitia nipošto ne vidi samo „glasno razmišljanje jednoga mudroga Oca“, nego baš ono što kardinal Burke u njemu ne želi vidjeti: naime iregularan dokument Učiteljstva. Amoris Laetitia je „revolucionarni“ dokument koji zapečaćuje „arhiviranje pastorala zabrana i prisila“, „ koji se više pretvorio u čitanje Zakonika kanonskog prava nego Evanđelja“.

„Jadni kardinal Burke koji se hvata za kodekse i zareze“

„Jadni kardinal Burke, veliki kanonist koji se ne hvata ni za što drugo nego za kodekse i zareze…“, piše Sandro Magister. „Nedvojbeno je“, kaže Magister, „papa Franjo mislio i na Burkea kada u paragrafu 305 dokumenta Amoris Laetitia piše o onima koji 'zatvorenih srdaca znaju samo primjenjivati moralne zakone', kao da su to kamene gromade koje se baca na život ljudi.“

U usporedbi s time čini se je podupirateljima „pastoralnog novog usmjerenja“ (kardinal Schönborn) dosta lako. Oni nude ljudima što oni navodno rado žele čuti.

Konzervativna zabrana kritike prisiljava da se uzmakne na sporedne pozornice

I kardinal Walter Brandmüller, jedan drugi purpurnik, koji je u protekle dvije godine stekao zasluge u borbi za obranu sakramenta Ženidbe, dosada se u svojoj kritici dokumenta Amoris Laetitia ograničava na formalne vidike. Nije problem sadržaj Posinodske pobudnice, nego kriva tumačenja. Drugim riječima: što Papa kaže, to je sve točno, ali se krivo shvaća. To je tumačenje ovoga pontifikata koje je od početka bilo upitno i koje lako dovodi do posrtaja, kao primjerice sada.

Da bi kritizirali Papu, kardinali Burke i Brandmüller prisiljeni su uzmaknuti na sporednu pozornicu i izbjegavati stvarnu bojišnicu. Kritika pobudnice Amoris Laetitia pokazuje se pak slabom ako se odriče izravne, sadržajne konfrontacije. Dok su jedni na sporednom kolosijeku, kardinali kao Kasper i Schönborn voze punom parom na glavnoj pruzi i navješćuju suštu suprotnost. Pri tome govore o sadržajima i pozivaju se isključivo na papu Franju. Formalnim se pitanjima sada uopće ne bave.

Slabost purpurnog otpora u ovom je slučaju za očekivanje jer su sami kardinali sebi oduzeli svoje najjače sredstvo, sadržajnu konfrontaciju. Čega se boje? Je li ih strah posljedica? Kojih posljedica? Da se možda krivo shvaćanje papinstva sada ne pokazuje kao smetnja?

Naznake sadržajne kritike

Čini se da su oba kardinala svjesna slabosti vlastite argumentacije. Sandro Magister upozorava da se nijedan od njih, ni Burke ni Brandmüller, posve ne odriču sadržajne kritike.

Kardinal Brandmüller označio je u razgovoru za Bild-Zeitung neprihvatljivim dopuštanje iznimaka od zabrane Pričesti osobama koje žive u stanju otvorenog i trajnog preljuba. Po njegovom mišljenju to je kategorično nemoguće zbog vjerskih razloga i to je nemoguće i u pojedinačnim slučajevima.

Kardinal Burke vidi opasnost u opasnom nesporazumu koji može nastati zbog formulacije o braku kao „idealu“ koja je uporabljena u pobudnici Amoris Laetitia. „U dokumentu se nalaze brojne upute na 'ideal' braka. Takav opis braka može odvesti u zabludu. On može zavesti čitatelja da misli da je brak vječna ideja kojoj se muževi i žene u manje ili više promjenjivim okolnostima trebaju približiti. No kršćanski brak nije ideja. On je sakrament koji jednom muškarcu i ženi daje milost živjeti u vjernoj, trajnoj i plodnoj, uzajamnoj ljubavi“, kaže kardinal Burke.

Porazmisliti o samonametnutoj zabrani kritiziranja Pape

Samonametnuta zabrana kritiziranja pape pokazuje se za branitelje crkvenog nauka o braku i moralu kao najveća slabost jer je ona strukturalne naravi. Kod dosljednog pridržavanja ona protivničkoj strani daje prednost koja se jedva može popraviti i može se bezbroj puta ponavljati i o drugim pitanjima.

Samoograničavanje ionako djeluje anakronistički jer je papa Franjo svom kritičaru Antoniju Socciju poslao pismo zahvale u kojem je kritiku označio legitimnom i baš u odnosu na Soccija, rekao da Papi kritika „čini dobro“. Socci je ipak godinu i pol čak sumnjao u valjanost izbora pape.

U jednom vremenu u kojemu je sam Papa motor kontroverznih promjena, pravovjerni će katolici, a osobiti takozvani „konzervativni“, morati ponovno definirati svoj stav prema Papi. Ne će moći, i to vrlo skoro, a da ne ispitaju jesu li i što su od krivog balasta povezali s papinstvom. I morat će se od toga osloboditi žele li ispuniti svoju zadaću, obranu nepromjenjivog nauka vjere.

Nadanja da pontifikat pape Franje možda neće još dugo trajati može se pokazati kao još gori dvosjekli mač od zabrane kritike.

Izvor

ŽALOSNO VRIJEME Progresistički prodor i okupacija u ratu oko tumačenja pobudnice Amoris Laetitia

Katolički vjernik trenutačno je suočen s panoramom koja ne može biti više zabrinjavajuća. Uz pomoć nove Apostolske pobudnice „Amoris Laetitia“ takozvani progresistički tabor ostvaruje neviđen prodor i okupaciju terena.

Tri najvažnije bojišnice jesu:

a.) Glede pitanja pripuštanja rastavljanih ponovno civilno vjenčanih Pričesti papinska se pobudnica tumači tako da su dopuštene iznimke od opće zabrane. Jedno takvo tumačenje pobudnice Amoris Laetitia imalo bi teške posljedice za kristologiju, za nauk o milosti, za moralnu teologiju, sakramentologiju i za doktrinarno razumijevanje braka. Zbog tog je razloga proteklih godina rasprava o ovom pitanju bila tako intenzivna.

b.) Jako naglašavanje potrebe „razlikovanja“ u pastoralu progresizam uzima za povod kako bi u praksi ostvarivao moralnu teologiju koja u sebi sadržava moralnu teologiju uvjetovanu situacijom ili joj barem veoma sliči. Takav bi korak uistinu bio revolucionaran, jer bi to bilo okretanje leđa moralu koji potječe od naravnog zakona i Božjih zapovijedi, sve do subjektivističke situacijske etike.

c.) Usporedo s time teži se velikoj decentralizaciji Rimokatoličke Crkve, također i kod prosudbe relevantnih moralno-teoloških pitanja, kao u slučajevima rastavljenih ponovno civilno vjenčanih osoba. U tim slučajevima dušobrižnici u ispovjedaonici trebaju ispitati stanje stvari i pri tome se ravnati prema smjernicama mjesnih biskupa. Nema razumnog razloga zašto se ova uredba kasnije ne bi proširila i na druge moralno-teološki problematične slučajeve.

Za ovaj prodor i okupaciju progresizam se služi svim raspoloživim oružjem, kao primjerice kardinalima Schönbornom i Marxom ili isusovačkim časopisom „Civiltà Cattolica“ koji uživa utjecaj u cijelome svijetu te mnogim drugima. Da praktično svi progresistički teolozi pripomažu kod ostvarenja ovog prodora, jedva da je potrebno posebno i spominjati.

Vjernici u nevjerici trljaju oči promatrajući kako ovu pravu rafalnu paljbu na tradicionalno Učiteljstvo konzervativni tabor nedostatno brani. Na argumente progresista jedna da se odgovara. Umjesto toga, pokušava se pokazati da Amoris Laetitia ne traži da je se prihvati kao doktrinaran tekst ili da pobudnicu treba čitati u svjetlu Učiteljstva. U nekim izjavama traži se pribježište u crkvenopravnim paragrafima ili pojašnjenjima saborā kako se ne bi moralo sučeliti sa sadržajem nove Apostolske pobudnice.

Koliko god pohvalne bile ove izjave: usuprot gore opisanoj kampanji diljem svijeta protiv tradicionalnog Učiteljstva one su nedovoljne.

Posrijedi je istinska teološka bitka koja prijeti da će iza sebe ostaviti pravu pravcatu pustoš. Vjernici čeznu za pastirima koji će prepoznati ovaj povijesni trenutak i prikladno reagirati.

Izvor

„U tom je pogledu eksploziv unutra“ – Amoris Laetitia i Schönbornova neposlušnost

Kardinal Schönborn i kardinal Baldisseri – Amoris Laetitia

„Oproštaj od Učiteljstva“

(Beč) Katolički teolog i ravnatelj lijevo-liberalnog austrijskog dnevnika Der Standard, Wolfgang Bergmann, spomenuo je jučer u emisiji „Praxis-Religion und Gesellschaft“ ključ pobudnice Amoris Laetitia. On se nalazi u onome što ne piše u dokumentu, naime u „oproštaju od Učiteljstva“ i time od normativnih naredbi.

Bergmann slovi kao „insider“ u crkvenim krugovima. Nekada je vodio nastupe u javnosti austrijskoga Caritasa i bio je ravnatelj za komunikacije Bečke nadbiskupije. Time je do 1999. bio bliski suradnik kardinala Christopha Schönborna, Bečkog nadbiskupa.

Pobudnicu Amoris Laetitia kardinal Schönborn nije samo predstavio svjetskoj javnosti u Papino ime, nego ona nosi djelomično i njegov potpis. Prvi odlomak kontroverznoga osmog poglavlja počinje „postupnošću“(Gradualität), ključnom riječju koju je Schönborn skovao već tijekom prve Biskupske sinode 2014. godine. Sukladno tome u odnosima dviju osoba nema iregularnih situacija, nego samo postupnost u ostvarenju „ideala“ braka. Koncepcija koja je već svojevremeno kritizirana kao relativističko rastakanje sakramenta Ženidbe, ali je ipak ušla u jedan službeni papinski dokument.

„Rimskoj je teologiji odzvonilo“

Prema Bergmannu pobudnicom Amoris Laetitia postignut je samo „posve minimalan napredak“. Pozitivno je pak da je papa Franjo otpočeo s „oproštajem od Učiteljstva“. Papa piše „propovjednički, lirski, citira pisce, onda ima pedagoško-psihološki pristup, a samo na malo mjesta teološki.“ Za to postoji jedan razlog, kaže Bergmann: „Rimskoj je teologiji odzvonilo“.

Papa je Franjo javnim preljubnicima, Bergmann govori o rastavljenima ponovno oženjenima, „otvorio vrata za primanje sakramenata“, iako „samo u dvjema fusnotama“, i time „u skrivenom obliku“.

Potom je Bergmann izvijestio o „Bečkoj praksi“. O ovoj praksi „već 15 godina“ govorio je i sam kardinal Schönborn tijekom tiskovne konferencije na kojoj je predstavljena pobudnica Amoris Laetitia u Rimu i time je opovrgao čak i njemu dosada – iako sve rjeđe i rjeđe – dodjeljivani prišivak da je „konzervativac“.

„Schönborn je s obzirom na to živio u neposlušnosti“

U Bečkoj je nadbiskupiji za vrijeme kardinala Schönborna već duže postojala praska, kaže Bergmann, „koja je zbilja išla protiv linije Rima, Schönborn je s obzirom na to živio u neposlušnosti“, koja može dovesti „do blagoslova para rastavljenih ponovno oženjenih“. „Sada je ovu praksu legitimirao i Rim.“

To također pokazuje „da je posve opravdano biti jedno vrijeme neposlušan jer čovjeka kasnije sustigne praksa. To se sada možda može primijeniti i na druge teme, primjerice za blagoslov homoseksualnih parova. Dakle, u tom je pogledu eksploziv unutra.“ „Bečka praksa“ tiče se i homoseksualnih odnosa.

Bergmann osim toga u pobudnici Amoris Laetitia vidi svjesno Papino „odricanje od vlasti“. „Papa Franjo zbilja se odriče vlasti.“ Ovo „odricanje od vlasti“ premještanjem u mjesne Crkve sada pak mora postati konkretno i ne smije se iscrpljivati u najavama i „ohrabrenjima da se kasnije ne bi opet sve povuklo“, rekao je ravnatelj Standarda.

Izvor

Pričest na ruku: Pod je umrljan Njegovom Krvlju

“Kan. 3.: Tko niječe da se u časnom sakramentu euharistije pod svakom prilikom, i pod pojedinim dijelom svake prilike, ako se on odijeli, nalazi čitav Krist, neka bude kažnjen anatemom.”
Tridentski sabor

Promatrajući rasprave na temu pričesti na ruku, primijetio sam niz sličnih argumenata koje daju i laici i klerici, neki opravdavajući primanje pričesti na ruku, drugi podjeljivanje, koji pokazuju da unatoč njihovim dobrim namjerama, ne razumiju pravu narav dotičnog problema. 

Dragi laici, mi moramo prestati razmišljati na ovaj način: Ja to volim, mene to ne vrijeđa, ja mislim da je to normalno, ja smatram to ozbiljnim, to meni omogućuje da imam pobožnost, što ja vjerujem, što ja mislim, što sam ja pročitao da je netko rekao ili napisao u nekom stoljeću... odnosno govoriti ja, ja, ja...

Dragi svećenici koji želite davati pričest na ruku i, također, oni koji ne želite, ali ipak to radite, morate prestati razmišljati na ovaj način: Ja preferiram pričest na ruku, ja vjerujem da ja prije svega moram biti poslušan, ja ne želim nikakve probleme, ja mislim da to nije tako ozbiljno, ja nisam taj koji odlučuje, ja mislim da ako i papa i moj biskup tako rade, da onda i ja moram tako... odnosno govoriti ja, ja i opet ja. 

Ne, dragi laici i dragi svećenici, ta perspektiva je potpuno pogrešna. Problem nisi ti, što ti vjeruješ ili ne vjeruješ, koje ćeš ti posljedice imati ako ne daš pričest na ruku, što bi tebi mogli reći, što mnogi ili malo njih radi, niti čak što biskup ili papa rade. Ne, ne i ne. Sada ću stati i reći glasno:

Problem nije u tome što se tebi događa – problem je što se Njemu događa!

Tvoje stajalište nije važno, a nije niti hipotetski razlog koji možda imaš ili nemaš; tvoje dobre namjere, tvoja želja za poslušnošću; svi se ti argumenti ruše pod svojom vlastitom težinom kada ih se gleda iz Njegove perspektive, a ne iz tvoje vlastite. 

Koji je Njegov problem s pričesti na ruku?

Dogmatski je definirano na Tridentskom saboru da je svaki dio Svete Hostije Isus Krist Tijelom, Krvlju, dušom i božanstvom. 

Iz tog razloga i najmanji dio koji može pasti na tlo je posve isti kao da je pala cijela Hostija. 

I ako čestice padaju na tlo, dogmatsko je vjerovanje da je isti Isus Krist, Njegovo Tijelo i Njegova Krvi sada na tlu. 

Iz tog razloga, ako mi stanemo na te čestice, mi gazimo Isusa Krista. Da, ponovit ću to. Mi gazimo Isusa Krista. I mi to činimo svojom greškom, voljno i sudjelujemo u tome, a ne zato što se to dogodilo zbog neke nezgode koju nismo mogli kontrolirati. 

Ako bismo samo na trenutak razmotrili tu danteovsku scenu koja se odigrava u našim crkvama, bili bismo užasnuti. Fantastična ilustracija Rodriga Garcíe nam daje uvid u to. Izgleda li vam to surovo? To je upravo ono što se događa, iako mi to ne vidimo.

Jednostavno je shvatiti Ljubav koja je sama Euharistija, mjesto gdje se Isus pokazao najkrhkijim, gdje je On riskirao da bude s prijezirom gažen u sekundi, tihu i nevidljivu Muku, ali ne manje okrutnu. Jasno je da se prema Euharistijskom Isusu u Njegovom dobrovoljnom stanju krhkosti i ranjivosti trebamo odnositi s poštovanjem i brigom na koje smo apsolutno i bez iznimke obavezni te bez kojeg mi nemamo nikakvu vrijednost. Naša je jedina dužnost da Ga štitimo od svih i svega, čak i po cijenu naše časti ili položaja.

Neki će reći da pretjerujem, da uvijek može biti čestica na ovaj način ili drugi, i njih zaista može biti; ali činjenica je da mi ljudski ne možemo kontrolirati neku mikronsku česticu koja, na primjer, prolazi pred našim očima nezapažena. Ali posve je druga stvar reći da onda pada zbog naše pogreške, nepažnje, kukavičluka, itd. Istina je da se to može dogoditi kada se pričest prima na koljenima bez plitice – što je još jedna odgovornost svećenika – ali mogućnost je daleko manja nego kada izlažemo Hostiju trenju uzrokovanom kontaktom s rukama. 

U mnogim promatranjima koje sam učinio, moram reći da nikad nisam uspio vidjeti – iako zasigurno postoji netko nepoznat meni koji je to učinio i on je iznimka – da je ijedan pričesnik koji je primio pričest u ruku pokušao očistiti preostale čestice, niti je bilo ikakvog pokušaja da ih se potraži.

Bilo koji svećenik koji je davao pričest s pliticom zna da čak i na tradicionalnoj Misi uvijek ostaju prisutne čestice; i na isti način, uvijek ostaju čestice na ruci. Sam čin stavljanja Hostije na ruku i s ruke u usta da bi se pričestio, uzrokuju neizbježno odvajanje. U praksi to znači stotine čestica koje su oskvrnute i izgažene zbog naše vlastite pogreške. 

Sve to postaje još bolnije ako mi na trenutak promislimo o tome kako se ova praksa aktivno promiče, te se čak prisiljava prvopričesnike da primaju pričest na ruku, kao što se to dogodilo u mojoj maloj gradskoj župi s potpunim znanjem, šutnjom i pasivnošću nadbiskupa Seville (1).

Nijedan svećenik nije dužan dati pričest na ruku, a isto tako isti kanonski propisi koji je podržavaju (2), dozvoljavaju svakom svećeniku da odluči da je tako ne daje ako postoji opasnost od oskvrnuća.. Zar ne postoji rizik od oskvrnuća da će Isus Krist pasti na tlo i biti gažen? Zar ne postoji, u ovoj praksi, rizik od oskvrnuća Presvete Hostije kao što smo nedavno vidjeli u Pamploni? Dragi svećeniče koji si, u dobroj vjeri, davao pričest na ruku, pogledaj našu ilustraciju, razmatraj o njoj i onda mi reci: Zar ti ozbiljno misliš da je bezazleno davati pričest na ruku, čak i samo jednoj jedinoj osobi?

Nitko, ponavljam, ne smije riskirati mogućnost da se na Tijelo Kristovo gazi i da Ga se oskvrne, a to se događa s jednom jedinom pričesti na ruku. Može li se donijeti zakon koji traži da dijete izloži svoju majku mogućnosti da se po njoj gazi, da je se zlostavlja i vrijeđa? Čak i da postoji takav zakon, tko bi s imalo zdravog razuma tvrdio da je ta osoba moralno obvezna slušati takav zakon? ... Koliko to više vrijedi kada pričamo o Isusu Kristu, našem Gospodinu i Stvoritelju! 

Ja nemam sumnje da većina vas koji dajete ili primate pričest na ruku nemate takve namjere jer nastavljate to gledati iz svoje perspektive, one ja, ja, ja perspektive. Stanite za trenutak, razmislite o tome i pogledajte na to iz Njegovog stajališta, gdje Ga se gazi po tlu i oskrvnjuje, Crkvu ispunjenu potocima Krvi Našeg Gospodina, i siguran sam da više nećete niti davati niti primati pričest na ovaj način.

Ako je bilo tisuće mučenika koji su umrli jer nisu htjeli oskvrnuti neku sliku, ili svetu knjigu... zar ćete tolerirati da Krv, Tijelo, Duša i Božanstvo istog Isusa Krista budu oskvrnuti i gaženi pred našim očima? 

Ja bih radije umro nego dopustio da Gospodin padne na tlo zbog moje pogreške.

Zabilješke: 

[Ilustracija - Rodrigo García za „Adelante la Fe - The Remnant“]

Ja sam osobno izvijestio nadbiskupa Seville, monsignora Asenja, da su djeca prisiljena primati prvu pričest stojeći i na ruku. Njegov odgovor na to je bio: „Ja ne mogu ništa učiniti.“ Jadna djeca, iskorištena i izmanipulirana od onih koji žele uništiti vjeru, koji se trebaju uvijek prisjetiti oštrih Gospodinovih riječi protiv onih koji manipuliraju malenima: „A tko sablazni jednog od ovih malenih, što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese mlinski kamen o vrat i da ga utope u dnu mora.“ (Mt 18:6)

“Ako postoji opasnost od oskvrnuća, Pričest se ne smije dijeliti vjernicima na ruku.“ (Redemptionis Sacramentum 92).

Dodatak iz komentara:

Sabor u Zaragozi (380.): Izopćio sve koji se usude primiti Svetu Pričest na ruku. To je potvrdila sinoda u Toledu. 

Sinoda u Rouenu (650.): Osudila Pričest na ruku da zaustavi raširene zloupotrebe koje su se dogodile zbog te prakse i radi zaštite od svetogrđa. 

6. Ekumenski sabor u Carigradu (680.- 681.): Zabranio vjernicima da primaju Presvetu Hostiju u svoju ruku, prijeteći prijestupnicima s izopćenjem. 

Sv. Toma Akvinski (1225. - 1274.): “Zbog poštovanja prema tom sakramentu (Presvetoj Euharistiji), ništa ju ne smije dotaknuti što nije posvećeno; zato su korporal i kalež posvećeni, a tako i svećenikove ruke, da mogu dodirivati taj sakramenat.“ (Summa Theologica, III. dio, P. 82, članak 3 - 8.)

Tridentski sabor (1545. - 1565.): “Kod sakramentalnog primanja je u Crkvi Božjoj uvijek bio običaj da laici primaju pričest od svećenika, a da svećenici kod slavljenja mise pričešćuju sami sebe [kan. 10]; taj običaj koji potječe od apostolske predaje treba zadržati po pravu i po redu.“

(...)

Izvor

Kardinal Burke: Papina pobudnica nije učiteljska, ne može promijeniti crkveni nauk

Donosimo u kratkim crtama stav kardinala Burkea o Posinodskoj apostolskoj pobudnici.

Kardinal Raymond Burke izjavio je da upravo objavljena Posinodska apostolska pobudnica pape Franje ne može promijeniti crkveni nauk i praksu, naglasivši da dokument nije učiteljski.

„Povijesno je Crkva oduvijek reaktivna na pogrješno stremljenje da se svaku papinu riječ tumači obvezom u savjesti; što je, dakako, apsurdno“, napisao je u jednom članku koji je jučer objavio National Catholic Register. „Papa Franjo od početka pojašnjava da Posinodska pobudnica nije čin Učiteljstva“.

Burke dodaje da se Crkva trudi da se „Papino osobno promišljanje, dok se prihvaća s poštovanjem koje se duguje njegovoj osobi, ne pobrka s vjerom koja je obvezujuća, a koju zahtijevaju izjave papinskog Učiteljstva“.

„Neki komentatori zamjenjuju to poštovanje“, koje svakako dugujemo Papi, „s obvezom da se treba 'vjerovati božanskom i katoličkom vjerom (kanon 750, §1) sve ono što je sadržano u dokumentu“ kaže Burke. „No Katolička Crkva, premda inzistira na poštovanju koje dugujemo petrovoj službi, jer ju je ustanovio sam naš Gospodin, nikada nije tvrdila da se svaka izjava Petrova nasljednika mora prihvatiti kao dio njegovog nezabludivoga Učiteljstva“.

Kardinal Burke poziva Crkvu na razjasni da osobna Papina mišljenja nisu čini Učiteljstva. „Dok Rimski prvosvećenik može izreći zanimljiva osobna promišljanja i koji mogu biti izvor nadahnuća, Crkva uvijek mora biti brižljiva i naglasiti da je njihovo objavljivanje vlastiti čin, a ne vršenje papinskog Učiteljstva.“

Kardinal upozorava da je nedostatno razlikovanje između osobnog Papina mišljenja i učiteljskog naučavanja „štetno za vjernike i oslabljuje svjedočenje Crkve kao Tijela Kristova u svijetu“.

Prema kardinalu Burkeu pobudnica se ne može tumačiti kao „revolucija u Crkvi“, kao „radikalna promjena s obzirom na crkveni nauk i praksu“ jer je „jedini ključ za ispravno tumačenje pobudnice Amoris laetitia trajno crkveno naučavanje i njezina stega koja štiti i promiče ovo naučavanje“.

„Takvo viđenje dokumenta istodobno je izvor čuđenja i pomutnje za vjernike i mogući izvor sablazni, ne samo za vjernike, nego i za druge ljude dobre volje koji gledaju na Krista i njegovu Crkvu kako bi naučavali i ostvarivali u praksi istinu o braku i njezin plod, obiteljski život, prvu stanicu života Crkve i svakoga društva“.

Izvor

VELIKI DOGAĐAJ Tijelo hrvatskog sveca, svetog Leopolda Bogdana Mandića dolazi u Hrvatsku

Tijelo hrvatskog sveca, svetog Leopolda Bogdana Mandića boravit će u Zagrebu od 13. do 18. travnja 2016. godine.

U srijedu, 13. travnja tijelo svetog Leopolda Bogdana Mandića bit će svečano dočekano u 17 sati ispred zagrebačke prvostolnice. Bogoslužje dočeka i molitvu Večernje predvodit će zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić.

U 19 sati održat će se sveta misa koju će predvoditi mons. Vlado Košić, biskup sisački.

Toga dana u zagrebačkoj će katedrali od 17.30 do ponoći biti mogućnost za ispovijed.

U četvrtak 14. travnja tijelo sv. Leopolda bit će cijeloga dana izloženo vjernicima na štovanje u katedrali, a nakon večernje mise je svečani ispraćaj i odlazak tijela u crkvu Sv. Leopolda u zagrebačkoj Dubravi, gdje nakon svečanog dočeka slijedi bdjenje, te će mogućnost ispovijedi biti do ponoći.

Ako bude vjernika, crkva će ostati otvorena cijelu noć. Tijelo velikog hrvatskog svetca biti će u crkvi Leopolda Mandića na čašćenje vjernicima izloženo sve do ponedjeljka 18. travnja gdje nakon jutarnje mise slijedi oproštaj od vjernika te se svečevo tijelo vozi dalje, u Sloveniju. Sve ovo vrijeme, slavit će se svete mise, a hodoćasnici će dolaziti iz cijele Hrvatske. Podsjetimo, sveti Leopold Mandić proglašen je posebnim zaštitnikom ove godine milosrđa, a postavljen je od strane samog pape Franje kao djelitelj velikih milosti kojemu se možemo utjecati – svi oni koji milost trebaju.

Izvor 1,2

Bogu hvala na ovom velikom događaju za našu zemlju!