GOSTUJUĆI AUTOR Žalosna markica

“Kada ljudu počnu upoznavati jedni druge, bit će manje straha” 

Nedavno je na portalu bitno.net objavljen ovaj članak.

Zanimljivo je kako modernizam želi pod krinkom prikazivanja straha ili sa druge strane ljubavi ukinuti dogme i nauku svete katoličke crkve. Čovjeku koji ne pozna problematiku može se učiniti kao da pristup problematici međureligijskog odnosa ovisi o ljudskim ili bolje rečeno psihološkim faktorima straha, ljubavi, milosrđa, tolerancije ili sličnih poimanja. Je li to uistinu tako pokazat ću kroz jedan dokument, odnosno encikliku "Mortalium animos" pape Pija XI. Pročitajte i izvucite sami zaključak.

Tako papa u enciklici iznosi sljedeće: "Možda nikada u prošlosti nismo vidjeli, kao u ovim našim vremenima, da je ljudski duh toliko zaokupljen željom jačanja bratskih odnosa koji nas povezuju i sjedinjuju, a koji proizlaze iz našega zajedničkoga podrijetla i naravi, te njihova širenja prema općemu dobru ljudskoga društva..." " Zbog toga razloga te osobe često priređuju zasjedanja, sastanke i govore kojima prisustvuje velik broj slušatelja, i gdje svi bez razlike bivaju pozvani pridružiti se raspravi – kako nevjernici svake vrste, tako i kršćani, čak i oni koji su nesretno otpali od Krista ili koji tvrdokorno i uporno niječu Njegovu božansku narav i poslanje. Naravno, katolici ni na koji način ne mogu odobriti ovakve pokušaje, budući da se temelje na krivome mišljenju koje smatra sve vjere više-manje dobrima i hvalevrijednima, jer svaka od njih na svoj način očituje i označava onaj osjećaj koji nam je svima urođen te nas dovodi k Bogu i poslušnome priznavanju Njegove vlasti. Oni koji imaju takvo mišljenje su ne samo u zabludi i obmanjeni, nego štoviše, iskrivljujući ideju istinite vjere oni je odbacuju, te malo-pomalo upadaju u naturalizam i ateizam, kako se naziva. Otuda jasno proizlazi da tkogod podržava one koji zastupaju te teorije i pokušavaju ih ostvariti, potpuno napušta od Boga objavljenu vjeru."

"Neki bivaju još lakše zavedeni izvanjskim izgledom dobra kad je riječ o promicanju jedinstva među svim kršćanima."

"Nije li pravo – često ponavljaju – dapače, nije li u skladu s dužnošću da se svi koji zazivaju Kristovo ime uzdrže od uzajamnih predbacivanja, te da se na koncu sjedine u međusobnoj ljubavi? Tko bi se mogao usuditi reći da ljubi Krista ako svim silama ne radi na ostvarenju želje Njega koji je molio Oca da njegovi učenici budu “jedno”? (Iv 17, 21). I nije li sâm Krist želio da se Njegovi učenici odlikuju i raspoznavaju ovom osobinom – da ljube jedni druge: “Po ovome će svi znati da ste moji učenici, ako jedni druge ljubite”? (Iv 13, 35). Svi kršćani – dodaju oni – trebaju biti “jedno”: jer tada bi bili daleko snažniji u iskorjenjivanju kuge bezvjerstva koje svednevice gmiže poput zmije te se sve više širi, spremajući se obeskrijepiti Evanđelje. Ove i druge stvari neprestano ponavlja i proširuje taj sloj ljudi koji su poznati kao svekršćani; i ti ljudi, daleko od toga da su malobrojni i raštrkani, uzrasli su do razmjera čitavoga sloja, te su se grupirali u nadaleko raširena društva, kojima većinom ravnaju nekatolici, premda su nadahnuta različitim naukama koje se tiču vjere. Ovaj pothvat se tako zauzeto promiče na mnogo mjesta da dobiva pristanak priličnoga broja građana, te čak osvaja umove vrlo mnogo katolika te ih primamljuje nadom da bi ostvarivanje takvoga jedinstva bilo u skladu sa željama Svete Majke Crkve, kojoj zapravo ništa tako ne leži na srcu kao pozvati natrag svoje zalutale sinove i privinuti ih nazad svome krilu. No ustvari, iza ovih zamamnih riječi i laskanja krije se najteža zabluda koja posve uništava temelje katoličke vjere."

Papa se osvrće u enciklici na sve kršćane: "Čini se kako ovi svekršćani, koji usmjeravaju svoja razmišljanja prema ujedinjenju Crkava, doista teže prema najplemenitijoj zamisli u promicanju ljubavi među svim kršćanima; pa ipak, kako se može dogoditi da ova ljubav teži za povredom vjere? Svatko znade da je sâm Ivan, Apostol ljubavi – koji u svome Evanđelju otkriva otajstva Presvetoga Srca Isusova, i koji nikada nije prestao utiskivati u pameti svojih sljedbenika novu zapovijed “Ljubite jedni druge” – uza sve to zabranio bilo kakav doticaj s onima koji ispovijedaju okrnjenu i iskrivljenu inačicu Kristova nauka: “Ako vam itko dođe i ne donosi ovoga nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga” (2 Iv 10). Zbog toga, budući da se ljubav temelji na potpunoj i iskrenoj vjeri, Kristovi učenici moraju prvenstveno biti ujedinjeni vezom jedne vjere...." , a što vrijedi za njih vrijedi i za sve druge vjere..

Kako onda do jedinstva vjere?

"Kako tako velika raznolikost mišljenja može osloboditi put k ostvarenju jedinstva Crkve, nije nam poznato; to jedinstvo može nastati jedino iz jedne učiteljske vlasti, jednoga zakona vjerovanja i jedne vjere kršćanâ. Ali poznato nam je da je odatle malen korak do zanemarivanja vjere ili do indiferentizma i modernizma, kao što ga nazivaju. Oni koji su nesretno zaraženi ovim zabludama smatraju da dogmatska istina nije apsolutna nego relativna, to jest, podudara se s raznolikim potrebama vremena i mjesta te s različitim misaonim usmjerenjima, budući da nije sadržana u nepromjenjivoj objavi, nego se može prilagođavati ljudskome životu..."

Pojedini su napustili Katoličku crkvu i potreban je povratak: "Jasno je, stoga, časna braćo, zašto ova Apostolska Stolica nikada nije dopustila svojim vjernicima sudjelovanje u okupljanjima nekatolika: budući da se jedinstvo kršćana može promicati jedino promicanjem povratka u jedinu istinitu Kristovu Crkvu onih koji su od nje odijeljeni, jer su je u prošlosti nesretno napustili.", a pojedini ju trebaju priznati kao i vjeru u Isusa Krista (nedavno je jedan katolički afrički biskup koji je bio musliman krstio svoga oca koji je spoznao da je Krist pravi utjelovljeni Bog) dok se to ne dogodi i dok raskraljujemo Kralja pretvarajući sve religije u jednako dobre, mira na svijetu ne može biti.

Cijeli dokument možete naći i pročitati ovdje ili ovdje.