Don Bosco je vidio da je kuća u Nizzi postala pretijesna za dječake koji su se javljali u sve većem broju, pa je odlučio kupiti veću zgradu. Bila mu je ponuđena vila na obližnjem trgu, ali su mu odmah rekli da je preskupa: vlasnici su tražili devedeset tisuća lira.
„A što je devedeset tisuća lira?“ upitao je don Bosco.
„Devedeset tisuća je devedeset tisuća, samo gdje ćete ih naći?“
„Providnost će ih naći.“
„Da, lako je reći Providnost… ali vi u džepu nemate ni jedne lire.“
„Ja nemam, ali ako Bog želi proširenje naše ustanove, onda će se novci pronaći.“
Don Boscova zapovijed nije trpjela protivljenja. Ugovor je potpisan, pronađen je novac, dug isplaćen i salezijanci su imali prekrasnu, prostranu vilu Gauthier koja je mogla primiti 300 dječaka. Oko nove godine bila je puna do posljednjeg mjesta. Devedeset tisuća lira nitko više nije ni spominjao.
„Ah ta Providnost!“, govorio je don Bosco, „ona ima ruke dulje od naše male vjere.“
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena pri komentiranju:
Objavljujem korisne, pristojne i potpisane komentare.