Liturgija pretposvećenih darova

U korizmi tj. u Velikoj ili Svetoj četrdesetnici u grkokatoličkoj konkatedralnoj crkvi sv. braće Ćirila i Metoda, na zagrebačkom Gornjem gradu, služit će se svake srijede i petka u 18 sati Božanska Liturgija pretposvećenih darova ("Preždeosvjaščenaja").

Stara knjižica, Nova knjižica 

Liturgija pretposvećenih darova je crkveno bogoslužje u bizantskom obredu koje se služi u svagdane Velikoga posta (Četrdesetnica), u sklopu kojega se podjeljuje pričest svetim Darovima (Tajnama odn. Euharistijom) koji su posvećeni na nekoj prethodnoj božanskoj Liturgiji. Otuda joj i naziv “pretposvećenih darova”. Radi se zapravo o Večernjoj s pričešću. 

Ovo drevno bogoslužje spominju crkveni kanoni još u 7. stoljeću. Prema Trulskom saboru, 692. godine, to se bogoslužje ima služiti u sve dane Velikoga posta izuzev subote, nedjelje i blagdana Blagovijesti (kanon 52.). Danas se uobičajeno služi srijedom i petkom, na blagdane koji imaju polijelej kada padnu u svagdane, u četvrtak 5. tjedna Velikog posta (Četvrtak Velikoga kanona) i u prva tri dana Velikog ili svetog tjedna. 

Tradicija drži da je službu sastavio i uredio rimski papa sv. Grgur (540.-604.), na Istoku zvan “Dialogos” ili “Dvojeslov”. Sigurno je da ju on prvi povijesno spominje kao nešto čemu je svjedočio u vrijeme boravka u Carigradu kao legat. Ovo pokorničko velikoposno bogoslužje sastoji se od dva temeljna dijela: Večernje i službe pričesti. Međutim, struktura Večernje nije ona sabaitsko-palestinskog tipa koja je ubičajena u sadašnjem časoslovu bizantskog obreda, već carigradskoga katedralnog tipa. U Liturgiji pretposvećenih darova tako je preživio stari katedralni časoslov Velike Crkve (Hagia Sophia) i pokatzuje stariji sloj bizantskog obreda koji je postojao sve do studitske i kasnije sabaitske liturgijske reforme u 10. i 11. st. 

Osobine carigradske Večernje jesu: pjevanje niza psalama koji su uokvireni u tri “antifona” (od kojih svaki sadrži 2 do 3 psalma sa “Slava Ocu...”, malom ektenijom i jednom večernjom molitvom); čitanja Staroga zavjeta s prokimenima (iz Knjige postanka i Mudrih izreka, u Velikom tjednu iz Knjige Jobove) te službom prinosa kâda u kojoj se svečano kadi žrtvenik uz antifonalno pjevanje središnjeg večernjeg psalma 140. (“Nek se uzdigne molitva moja kao kâd pred tobom, podizanje ruku mojih kô žrtva večernja”). Taj psalam zauzima središnje mjesto večernje molitve u svim kršćanskim obredima od najranijih vremena. U starijem katedralnom obliku nije bilo stihira na “Gospode zazvah”, što je kasniji plod spomenutih reformi. Danas se redovito čita 18. katizma psaltira (psalmi 118.-133.) te dodatni večernji psalmi (141., 129. i 117) sa stihirama Posnog trioda i Mineja (svetačke službe). 

Drugi dio službe sastoji se od svečanog prenašanja posvećenih svetih Darova sa proskomidikona (stola priprave) na oltar istim načinom kao i na Velikom ulasku na liturgiji. Umjesto kerubinske pjesme (“Iže heruvimi”) pjeva se pjesan sličnog sadržaja koji zapravo izriče bit i smisao ove službe: Sada sile nebeske s nama nevidljivo služe, jer evo ulazi Kralj slave. Evo svečano se unosi Žrtva otajstvena i već prinesena. Vjerom i ljubavlju pristupimo, da dionici vježnoga života postanemo. Aliluja, aliluja, aliluja. Prije same pričesti mole se uobičajene ektenije, ali i posebne ektenije za oglašene i prosvijetljene koji su u prvim stoljećima u ovom momentu napuštali službu. Na svršetku se pjeva psalam 33. (“Kušajte i vidite kako je dobar Gospod”) kao tipično “pričesni” psalam starih kršćanskih liturgija. 

Tijekom službe vrše se zemne prostracije (metanije) što ovom bogoslužju na poseban način daje pokorničko obilježje. Čitava ova služba je vrlo svečana te odiše ozbiljnošću i otajstvenim ozračjem. U svim Crkvama bizantskoga obreda ona se izvodi s velikom pažnjom i s posebnim, svečanim, tugaljivim i glazbeno razvijenim napjevima. Uobičajeno je na kršćanskom Istoku da se u Velikom postu srijedom i petkom posti do večeri, tj. do Liturgije pretposvećenih darova kada se vjerni pričešćuju.

Slično bogoslužje poznaje rimski obred (isključivo na Veliki petak kao Službu riječi s pričešću) te zapadno-sirijski (ili siro-antiohijski) obred u Indiji (gdje se naziva siro-malankarski).

Izvor