petak, 30. prosinca 2016.

Pogledajte katastrofalne plodove nakon Drugog vatikanskog koncila uvođenjem protestantiziranog (novus ordo) obreda

"Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati" (Mt 7,20)


Devet milijuna katolika napustilo je Katoličku crkvu u Brazilu u samo dvije godine.

Statistika pastoralne katastrofe u Brazilu: Istraživanje agencije Datafolha otkrilo je da je broj odraslih osoba koje se deklariraju kao katolici pao sa 60% u 2014. godini na 50% u prosincu 2016.

To znači kako je u samo dvije godine oko devet milijuna vjernika odlučilo napustiti Crkvu.

Izvor 1,2

"Tko ima uši da čuje neka čuje" (Mt 13,9)

srijeda, 28. prosinca 2016.

Anđeli - najplemenitija bića koja je Bog stvorio

Tko su anđeli?


„Anđeli su duhovi“, kaže sveti Augustin, „no nisu anđeli zato što su duhovi. Oni postaju anđeli kada su poslani, jer naziv anđeo označuje službu, a ne narav. Anđeo je duh po onome što jest, a anđeo po onome što čini." 
(Enarratio in Psalmos, 103, 1, 15) 

Riječ anđeo dolazi od grčke riječi koja znači „poslanik, vjesnik“. U Starom zavjetu najčešći naziv za anđela je mal'akh, što označava poslanika.
Generički naziv „anđeo“ ne otkriva ništa o pravoj prirodi tih duhovnih bića osim činjenice da su ponekad poslani na misije kao Božji vjesnici ljudima. Nazvani su poslanicima po najčešćoj službi koju vrše u odnosu prema Božjoj djeci na zemlji, i jer su samo u takvim prilikama i u tom svojstvu vidljivi ljudima. 

Iako su anđeli bestjelesni duhovi, njihova su imena uvijek muška. Crkva je dopustila određenu slobodu u umjetničkom prikazivanju anđela, iako su se stvarni anđeli prikazivali pred svecima u muževnom obliku. Primijetit ćete da su čak i tzv. ''putti'' (anđeli prikazani kao mala djeca s krilima) prikazani kao muški anđeli, iako ih se prikazuje i u ne toliko određenom spolu.To je posebno često kod prikazivanja anđela iz viktorijanskog doba.

"Za anđele, on je imao ovu riječ: Onaj koji od svojih anđela pravi duhove i od svojih slugu jednu plamen vatre." (Heb 1,7). Ovdje sveti Pavao citira Psalam 103., isti onaj kojeg je komentirao sveti Augustin.

Služba vjesnika, anđela, nije niti najvažnija niti najčešća među dužnostima nebeskih duhova; ona sama ne daje dovoljan temelj za spekulaciju o njihovoj pravoj prirodi i svrsi.

"Anđeli njihovi na nebesima gledaju uvijek lice Oca mojega, koji je na nebesima." (Mt 18, 10) I dok su anđeli na zemlji u svojstvu čuvara, oni su i dalje blagoslovljeni gledanjem Boga, „lica Oca mojega“. Oni su, milošću Božjom, od početka sretni stanovnici Nebeskog Jeruzalema.


"Ne zaboravimo," piše sveti Bernard, "da su stanovnici Neba duhovi, moćni, slavni, blagoslovljeni, različitih osobnosti, određenog ranga kojem pripadaju od početka... obdareni besmrtnošću, ne poznaju strasti, takvima su stvoreni putem milosti; sastoje se od čistog razuma, dobrostivosti, pobožni su i vjerni, besprijekorno moralni, jedinstveni u srcu i umu, blagoslovljeni dubokim mirom, Božja stvorenja predana slavljenju Boga i služenju Njemu. Sve smo to utvrdili čitanjem i držimo vjerom.“ [De Consideratione, Lib. V, cap. 4.]

Uistinu, sve o prirodi, karakteru i blaženom stanju anđela potvrđujemo čitajući izvore, Sveto pismo i Tradiciju. Sve kvalitete anđeoskih duhova koje je nabrojao sveti Bernard su iznimno lijepe i teološki ispravne. Katolički je nauk [D. 428, 1783] da su anđeli čisti duhovi, bestjelesna bića, slobodni i neovisni od bilo kakvog materijalnog tijela.

Anđeli, bića koja su najviše poput Boga, najbolje pokazuju dobrotu, veličanstvo, i slavu Boga; oni su Njegov najsavršeniji odraz. Nebesa i zemlja uistinu su puni Njegove slave. Često se zaključuje da su anđeli nadnaravna bića jer su bestjelesni i čisti duhovi, što je netočno jer je jedino nadnaravno biće sam Bog. Anđeli su naravna bića, oni pripadaju, i, uistinu, vladaju našim svijetom. Oni su bića jednako prirodna kao i hrastovi, ptice ili ljudi. 

Pretvarati se da oni ne postoje zato što ih ne vidimo je isto kao i pretvarati se da nikada ne spavamo jer se nikada nismo uhvatili na spavanju. Prava je istina da bi nas anđeli mogli istisnuti iz svijeta prirode na temelju njihove brojnosti. Mi ljudi nemamo monopol nad prirodom, čak niti nad slobodnom voljom i intelektualnim znanjem u poretku prirode; imamo stariju braću koja daleko premašuju naše slabe moći, no koja svejedno čine dio stvorenoga svijeta koji je isto tako naš. 

Pater O' Sullivan u svom djelu „Sve o anđelima“ piše:
„Anđeli su čisti duhovi, moćni prinčevi nebeski koji stoje pred Bogom, diveći se njegovoj otkrivenoj prisutnosti. Oni su goruće vatre ljubavi, ispunjeni puninom sreće.


Anđeli su savršena stvorenja Boga, ogledala Njegove Božanske savršenosti, odražavaju Njegovu ljubav, Njegovu ljepotu, Njegovu svetost, Njegovu moć, sve Njegove božanske atribute i savršenosti, ali svaki anđeo na svoj način.

Nema dva slična anđela, niti dva ista. Božje savršenosti su bezgranične, i bezbrojni milijuni anđela odražavaju ove savršenosti na božanski divan način. Nema dva muškarca, ili dvije žene koji su identični, ali je razlika među njima mala, dok je razlika između dva anđela velika, potpuna. Svaki anđeo je posebno različit od drugoga, kao što se jedna vrsta razlikuje od druge. Svi milijuni muškaraca i žena koji nastanjuju svijet, svi oni koji su ikada živjeli ili koji će ikada živjeti, jedne su iste vrste, ali svaki anđeo je vrsta za sebe!

Anđeli su beskrajno divni, nemaju sjenu nesavršenstva, niti mana. Ništa na ovoj zemlji nam ne može dati ideju o njihovoj predivnoj slavi. Niti jedan slikar, pjesnik ili neki drugi umjetnik nije nikada stvorio nešto kao što su oni. Oni su žive slike Božanske ljepote.

Slike anđela fra Angelica nadmašuju one drugih umjetnika, tako da je Michelangelo uzviknuo kada ih je vidio: “Mora da je Angelico vidio ove anđele na Nebu; inače, nikada ih ne bi mogao naslikati kao što ih je naslikao.” Ali čak nam ni Angelicove slike ne daju ni približno sliku onoga što su u stvari pravi anđeli.


Sv. Brigita, koja je po Božjoj milosti imala nebeske vizije, rekla nam je da u slučaju da vidimo anđela u svoj njegovoj ljepoti, bili bismo tako zadivljeni tim prizorom, da bismo umrli od ljubavi.
Sv. Franciska Rimska imala je milost da stalno može vidjeti svog anđela. Kaže da kad bi se anđeo pojavio u svom njegovom sjaju, svjetlo sunca i mjeseca i zvijezda, ako bi ga usporedili sa sjajem anđela, bili bi tamni.

Poslije uskrsnuća Našeg Gospodina, čitamo kako je anđeo sišao s Neba i pomaknuo kamen koji je zatvarao sveti grob. Sveto Pismo kaže da je lice anđela bilo kao munja, a njegova odjeća bijela kao snijeg. Njegova pojava bila je tako puna dostojanstva, da su vojnici koje su Kristovi neprijatelji postavili da čuvaju grob, bili zapanjeni, i nisu se usudili pogledati ga, nego su pali na zemlju kao mrtvi.
Kada se anđeli ukazuju ljudima, uzimaju ljudski oblik da ne bi prestrašili ili zbunili one koji ih gledaju.

Kakva mora biti blistava ljepota Nebeskog Jeruzalema, gdje ovi bezbrojni milijuni divnih anđela nisu samo predivni, nego se svi razlikuju jedan od drugoga, tako da je savršenstvo jednoga potpuno različito od onoga drugoga.

Anđeli izražavaju Božju dobrotu i milinu. Oni odražavaju sve Njegove Božanske vrline i savršenstva, oni uživaju viziju Božje bezgranične ljubavi, uzvraćaju mu ljubav svom snagom i intenzitetom svoje prirode.
Njihova sreća je savršena, jer oni primaju iz mora Božje sreće na način na koji ni jedan ljudski um to ne može proniknuti. Sreća koju uživa anđeo u jednom trenu je tako duboka, potpuna i sveobuhvatna, da nadmašuje svu sreću koju smrtni čovjek može uživati u tisuću godina.“

četvrtak, 8. prosinca 2016.

Kraljice bez grijeha istočnoga začeta, moli za nas!



(Iz 61, 10) Kličem od radosti u Gospodinu i duša se moja veseli u Bogu mojemu, jer me je odjenuo u haljine spasenja i ogrnuo me plaštem svetosti, kao zaručnicu urešenu biserima. 
(Ps 29, 2) Veličat ću te, Gospodine, jer si me odabrao. Nisi dao da se moji neprijatelji raduju nada mnom. 
Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.
(Iz 61, 10) Kličem od radosti u Gospodinu i duša se moja veseli u Bogu mojemu, jer me je odjenuo u haljine spasenja i ogrnuo me plaštem svetosti, kao zaručnicu urešenu biserima.

subota, 3. prosinca 2016.

BOŽJA KAZNA ZA GRIJEHE Pogledajte usporedbu dviju bogoslovija - modernu i katoličku

Moderna bogoslovija u Đakovu:



Katolička bogoslovija u Zaitzkofenu:


"Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas.

Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi.


Sjećajte se riječi koju vam rekoh: Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati.


A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla.


Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha; no sada nemaju izgovora za svoj grijeh."

nedjelja, 27. studenoga 2016.

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav

Blagoslov nove bogoslovije Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (FSSPX-a) u američkoj saveznoj državi Virginiji, 4. studenoga 2016. godine.


Deo gratias!

četvrtak, 24. studenoga 2016.

Pastor aeternus - dogmatska konstitucija o Kristovoj crkvi (I. vatikanski sabor, IV. sjednica, 18. VII. 1870.)


Predgovor o uspostavljanju i temelju Crkve

Vječni pastir i biskup naših duša [usp. 1 Pt 2,25], kako bi trajnim učinio djelo svoga otkupljenja, odlučio je sagraditi Svetu crkvu, u kojoj bi svi vjernici kao u kući živoga Boga bili povezani vezom jedne vjere i ljubavi. Zbog toga je, prije nego će se proslaviti, molio Oca ne samo za apostole, nego i za one koji će na njihovu riječ povjerovati u njega, kao bi svi bili jedno, kao što su jedno sam Sin i Otac [usp. Iv 17,20 sl.]. On je dakle na isti način poslao apostole, koje si je izabrao od svijeta [usp. Iv 20,21], kao što je sam bio poslan od Oca [usp. Iv 20,21]; tako je želio da u njegovoj Crkvi budu pastiri i učitelji "sve do kraja svijeta'' [Mt 28,20]. 

Da bi pak sam episkopat bio jedan i nepodijeljen, i kako bi se preko s njim tijesno povezanog svećenstva, svekoliko mnoštvo vjernika sačuvalo u jedinstvu vjere i zajedništva, drugim je apostolima pretpostavio blaženog Petra, te je u njemu ustanovio vječno počelo i vidljiv temelj obaju jedinstava, na čijoj će čvrstoći sagraditi vječni hram, i u čvrstoći te vjere će se uzdići uzvišenost Crkve koja seže do neba. 

I budući da se vrata paklena iz dana u dan sa sve većom mržnjom odasvud podižu da sruše Crkvu, kad bi to bilo moguće, i protiv njezinog od Boga postavljenog temelja, mi smo uz pristanak svetog sabora procijenili da bi za zaštitu, održanje i napredak katoličkog stada bilo potrebno iznijeti nauk o ustanovljenju, vječnosti i naravi svetog apostolskog prvenstva, u kojem se nalazi snaga i čvrstoća čitave Crkve, koji svi vjernici trebaju vjerovati i držati, prema drevnoj i trajnoj vjeri čitave Crkve, te zabraniti i osuditi suprotne zablude tako škodljive stadu Gospodnjem. 


Poglavlje 1. O ustanovljenu apostolskog primata u blaženom Petru

Naučavamo dakle i izjavljujemo da je, prema svjedočanstvu Evanđelja, Krist Gospodin neposredno i izravno obećao i dodijelio blaženom apostolu Petru prvenstvo nadležnosti nad čitavom Božjom crkvom. Jednom se naime Simonu, komu je već ranije kazao: "Zvat ćeš se Kefa (Stijena)" [Iv 1,42], nakon što je ovaj izrazio svoju ispovijest, govoreći: "Ti se Krist-Pomazanik, Sin Boga života", Gospodin obratio ovim svečanim riječima: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji bit će svezano i na nebu; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno i na nebesima" [Mt 16, 16-19]. A Isus je poslije svoga uskrsnuća jedino Šimunu Petru dao nadležnost vrhovnog pastira i upravitelja nad čitavim svojim ovčinjakom, govoreći: "Pasi jaganjce moje", "Pasi ovce moje" [Iv 21,15-17]. 

Tom se tako očitom nauku svetog Pisma, kako ga je Katolička crkva uvijek shvaćala, otvoreno suprotstavljaju kriva mišljenja onih koji izokrećući niječu oblik vlasti koji je Krist Gospodin ustanovio u svojoj Crkvi, tj. da je samo Petar, prije ostalih apostola, bilo svakog pojedinog, bilo svih zajedno, dobio istinitu i pravu nadležnost prvenstva; ili koji tvrde da to prvenstvo nije bilo dano neposredno i izravno blaženom Petru, nego Crkvi, a po njoj njemu kao službeniku iste Crkve. 

[K a n o n] Dakle, tko kaže da Krist Gospodin nije blaženog apostola Petra postavio za prvaka svih apostola i za vidljivu glavu čitave vojujuće Crkve; ili, da je on od Gospodina našega Isusa Krista izravno i neposredno primio samo prvenstvo časti, a ne istinito i pravo prvenstvo nadležnosti: neka bude kažnjen anatemom. 

Poglavlje 2. O vječnosti prvenstva blaženoga Petra u rimskim prvosvećenicima

Što je pak Prvak pastira i veliki Pastir ovaca, Gospodin naš Isus Krist, u blaženom apostolu Petru ustanovio za vječno spasenje i vječno dobro Crkve, to po istom ustanovitelju mora sigurno trajati u Crkvi, koja je utemeljena na stijeni i koja će čvrsto stajati do kraja vjekova. Uistinu "nitko ne sumnja, štoviše, svim je vjekovima poznato, da je preblaženi Petar, prvak i glava apostola, te stup vjere i temelj Katoličke crkve, od Gospodina našega Isusa Krista, Spasitelja i Otkupitelja ljudskoga roda, primio ključeve kraljevstva nebeskoga; on do ovih vremena trajno živi i vrši sudačku vlast u svojim nasljednicima", biskupima svete Rimske stolice, koju je on osnovao i posvetio svojom krvlju. 

Zbog toga, tkogod naslijedio tu Petrovu stolicu, on prema ustanovi samoga Krista, dobiva Petrovo prvenstvo nad čitavom Crkvom. "Ostaje dakle uredba istine, i blaženi Petar, ustrajući u primljenoj čvrstoći stijene, koji ne napušta primljeno kor milo Crkve". Zbog tog je razloga bilo uvijek "potrebno, da se zbog jačeg prvenstva" oko Rimske crkve "okupe sve Crkve, to jest odasvud svi koji su vjernici", kako bi se u toj Stolici iz koje za sve proizlaze "prava časnog zajedništva, (svi) spojili kao što su udovi s glavom udruženi u jednu cjelinu tijela. 

[Kanon] Tko dakle kaže, da nije po ustanovi samoga Gospodina Krista, ili po Božjem pravu, da blaženi Petar u prvenstvu nad čitavom Crkvom ima trajne nasljednike; ili da rimski prvosvećenik nije nasljednik blaženog Petra u istom prvenstvu: neka bude kažnjen anatemom. 

Poglavlje 3. O snazi i razlozima prvenstva rimskog prvosvećenika

Zbog toga, oslonjeni na jasna svjedočanstva svetog Pisma, i slažući se s jasnim i očitim dekretima kako naših predšasnika, rimskih prvosvećenika, tako i općih sabora, obnavljamo definiciju općeg Firentinskog sabora, prema kojoj svi Kristovi vjernici moraju vjerovati "da sveta Apostolska stolica, i rimski prvosvećenik, imaju prvenstvo na čitavom svijetu, te da je isti rimski prvosvećenik nasljednik blaženog Petra, prvaka apostola, i pravi Kristov zamjenik, glava čitave Crkve te otac i učitelj svih kršćana; te da je Gospodin naš Isus Krist, istom blaženom Petru predao puninu vlasti da pase, vodi i upravlja čitavu Crkvu, kao što se to uostalom nalazi u dokumentima općih sabora i u svetim kanonima". 

Naučavamo dakle i izjavljujemo da je po odluci Gospodnjoj Rimska crkva dobila prvenstvo redovite vlasti nad svim drugim (Crkvama), i daje ta vlast nadležnosti rimskog prvosvećenika, koja je uistinu biskupska, neposredna; prema kojoj su obvezatni svi pastiri i vjernici bilo kojeg obreda i dostojanstva, kako zasebno pojedinci tako i svi zajedno, na službu hijerarhijske podložnosti i prave poslušnosti, ne samo u stvarima koje se odnose na vjeru i ćudoređe, nego i u onima koje se odnose na stegu i upravu Crkve razasute po čitavom svijetu; tako da sačuvavši kako zajedništvo s rimskim prvosvećenikom tako i jedinstvo u ispovijedanju vjere, Kristova crkva bude jedno stado pod jednim vrhovnim pastirom [usp. Iv 10,16]. To je učenje katoličke istine od koje nitko ne može odstupiti, a da sačuva vjeru i spasenje. 

Isto tako bilo daleko (mišljenje) daje ova vlast vrhovnog prvosvećenika ovisna od one redovne i neposredne vlasti biskupske nadležnosti, koju imaju biskupi, postavljeni od Duha Svetoga [usp. Dj 20,28] na mjesto apostolskih nasljednika, da kao pravi pastiri pasu i vode njima označeno pojedino stado, kako bi ono bilo utvrđeno, ojačano i zaštićeno od vrhovnog i sveopćeg pastira, prema onoj (riječi) svetog Grgu Velikog: "Moja je čast, čast opće Crkve. Moja čast je čvrsta snaga moje braće. Ja ću onda biti uistinu počašćen kada se pojedincima neće uskraćivati njima dužna čast.'' 

Nadalje, iz te vrhovne vlasti rimskog prvosvećenika da upravlja čitavom Crkvom, slijedi da ona ima pravo da u izvršavanju te svoje zadaće može slobodno općiti s pastirima i stadom čitave Crkve, kako bi ih na putu spasenja mogao poučavati i voditi. Zbog toga osuđujemo i odbacujemo mišljenje onih koji kažu, da se zakonito može spriječiti ta veza vrhovne glave s pastirima i stadom, ili je čine ovisnom od svjetovne vlasti, tako da tvrde, da ono što Apostolska stolica, ili (drugi) s njezinim autoritetom, odrede za upravljanje Crkvom, ima snagu i valjanost samo ako bude odobreno od svjetovne vlasti. 

I budući da je po božanskom pravu apostolskog prvenstva rimski prvo svećenik na čelu čitave Crkve, naučavamo i izjavljujemo, da je on vrhovni sudac vjernika, te da se u svim sporovima koji spadaju na crkvenu provjeru, može uteći njegovom sudu; presudu pak Apostolske stolice, od čijeg autoriteta nema većeg, ne može nitko poništiti, niti itko smije suditi o njezinoj presudi. Zbog toga, skreću s pravog puta istine oni koji tvrde, da je dozvoljeno od sudaca rimskog prvosvećenika prizvati na opći sabor kao na autoritet viši od rimskog prvosvećenika. 

[K a n on] Zbog toga, tko kaže da rimski prvosvećenik ima samo službu nadgledanja ili upravljanja, a ne punu i vrhovnu vlast nadležnosti nad čitavom Crkvom, (i to) ne samo u stvarima koje spadaju na vjeru i ćudoređe, nego i u onima koje spadaju na stegu i upravu Crkve raširene po čitavom svijetu; ili da on ima samo veći dio, a ne svu puninu te vrhovne vlasti; ili da ta njegova vlast nije redovita i neposredna, bilo nad svim i pojedinim crkvama, bilo nad svim i pojedinim pastirima i vjernicima, neka bude kažnjen anatemom. 

Poglavlje 4. O nezabludivom učiteljstvu rimskog prvosvećenika

Ova Sveta Stolica je uvijek držala, trajna praksa Crkve potvrđuje, a sami su opći sabori, posebno oni koji su na Istoku i na Zapadu zadržali jedinstvo vjere i ljubavi. izjavili, da se u samom apostolskom prvenstvu, koje je rimski prvosvećenik kao nasljednik Petra, prvaka apostola, dobio nad čitavom Crkvom, nalazi i vrhovna učiteljska vlast. 

Naime oci 4. carigradskog sabora, slijedeći tragove predšasnika, objavili su ovu svečanu ispovijest: "Početak je spasenja, čuvati pravilo ispravne vjere [...]. I jer se ne može mimoići riječ Gospodina našega Isusa Krista, koji je kazao: 'Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju'' [Mt 16,18], pa se to što je rečeno dokazuje stvarnim učincima, budući da se kod Apostolske stolice katolička religija sačuvala uvijek neokrnjena, i sveto se učenje poštovalo. Ne želeći se nikako odvojiti od te vjere i nauka [...], nadamo se, da ćemo zaslužiti biti u tom zajedništvu koje propovijeda Apostolska stolica, u kojem se nalazi čitava i prava čvrstoća kršćanske religije". 

Uz odobrenje pak Drugog lionskog sabora Grci su ispovjedili: "Sveta Rimska crkva istinito i ponizno priznaje da je od samog Gospodina u blaženom Petru, prvaku i glavi apostola, čiji je nasljednik rimski prvosvećenik, s puninom vlasti dobila vrhovno i puno prvenstvo i vrhovništvo nad čitavom katoličkom Crkvom. I kao što je ona više od ostalih obvezna braniti vjersku istinu, isto se tako, ako se po jave neka pitanja o vjeri, ona moraju riješiti prema njezinom sudu". 

Firentinski sabor je naime definirao: "da je Rimski prvosvećenik [...] pravi Kristov zamjenik, glava čitave Crkve, te otac i učitelj svih kršćana; te daje Gospodin naš Isus Krist, istom blaženom Petru predao puninu vlasti da pase, vodi i upravlja čitavu Crkvu". 

Kako bi udovoljili toj pastirskoj zadaći, naši su predšasnici uvijek neumorno nastojali, da se spasonosni Kristov nauk proširi među sve narode na zemlji, i jednakom su brigom bdjeli da se on sačuva ispravan i čist, kao što je i primljen. Zbog toga su biskupi čitavog svijeta, bilo pojedinačno, bilo okupljeni na saborima, slijedeći dugotrajni običaj Crkava i oblik drevnog pravila, iznosili pred ovu Apostolsku Stolicu posebno one opasnosti koje su se pojavljivale u pitanjima vjere, kao bi se ponajviše nadoknadile štete za vjeru tamo gdje vjera ne može imati nedostatak. 

Rimski pak prvosvećenici, kako su im to savjetovali uvjeti vremena i stvari, bilo sazvavši opće sabore, ili istražujući mišljenje Crkve razasute po svijetu, bilo na partikularnim sinodama, ili pak primijenivši drugu pomoć koju im je na raspolaganje stavljala Božja providnost, definirali su da treba držati ono što su uz Božju pomoć spoznali da je u skladu sa svetim Pismom i apostolskom predajom. 

A Petrovim nasljednicima nijee naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola. A taj pak apostolski nauk prihvatili su svi časni oci, a sveti i pravovjerni učitelji su ga poštovali i slijedili; oni su najpotpunije znali da je ta Petrova stolica ostala uvijek netaknuta od svake zablude, prema božanskom obećanju Gospodina i Spasitelja našega, koje je dao prvaku svojih učenika: "Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću" [Lk 22,32]. 

Dakle, taj posebni dar da u istini i vjeri nikada ne zataji, dana je od Boga Petru i njegovim nasljednicima na toj Stolici, kako bi svojom uzvišenom službom služili spasenju sviju, kako bi čitavo Kristovo stado po njima bilo sačuvano od otrovne hrane zabluda i hranilo se hranom nebeskog nauka, kako bi se nakon uklanjanja prilika za raskol čitava Crkva sačuvala jedna, i oslonjena na svoj temelj ostala čvrsta protiv vratiju pakla. 

Budući pak da u ovo vrijeme, kada se ponajviše traži učinkovitost apostolske službe, nema malo onih koji se suprotstavljaju tom autoritetu, mislimo da je apsolutno potrebno svečano potvrditi svojstvo, koje se jedinorođeni Božji Sin udostojao spojiti s vrhovnom pastirskom službom. 

I tako Mi, vjerno se držeći predaje katoličke vjere prihvaćene od početka, na slavu Boga našega Spasitelja, na uzvišenje katoličke religije i na spas kršćanskih naroda, uz suglasnost svetog sabora, naučavamo i definiramo daje od Boga objavljena dogma: da se rimski prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja učenja o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve definicije rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve. 

[K a n o n] Ako bi se pak netko usudio proturječiti ovoj našoj definiciji, čega neka nas Bog oslobodi, neka bude kažnjen anatemom.

ponedjeljak, 21. studenoga 2016.

Deus Caritas Est (Bog je ljubav)


Sve što volimo ovdje na zemlji, bilo osobe ili stvari, volimo ih jer ih na neki način smatramo vrijednima ljubavi. Bog je beskrajno vrijedan ljubavi, On je punina svega što je dobro i vrijedno ljubiti, i stoga On zaslužuje našu potpunu ljubav. Ako zbrojimo sve što smatramo dobrim i vrijednim ljubavi u ovom svijetu, sve značajno, svu moć, mudrost, ljepotu, dobrotu, ljubav, i svu sreću koju u njemu nalazimo i umnožimo to milijun puta, sve će to biti ništa u usporedbi s time koliko je Bog vrijedan naše ljubavi. 

U dubini ljudskog srca Bog je usadio ljubav zbog koje čovjek osjeća duboku čežnju za Njime, savršenim dobrom i izvorom sve sreće. Naša je volja gladna i žedna Boga. Ona je u suštini usmjerena prema Bogu, poput magneta. I sve što mi želimo ili volimo, volimo samo zato što u tome nalazimo djelić savršenog dobra i savršene sreće za kojima žudi naša duša. Nažalost, grešnik i svjetovni čovjek ne shvaća da sreću za kojom čezne može naći samo u Bogu, i stoga on traži sreću tamo gdje ju ne može naći – u svjetovnim stvarima i užitku grijeha. Kako kaže sv. Augustin: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“ 

Vjernik, revan čovjek, s druge strane, traži savršenu sreću u Bogu, koji predstavlja najveće dobro i savršeno ispunjenje čežnje naše volje. On iz iskustva zna da je savršena sreća u Bogu i da samo Bog može ispuniti sve njegove želje. On je također postepeno postao svjesniji duboke i tajne čežnje za Bogom, i često osjeća kao da je njegova duša zaljubljena u Boga te stoga s ushićenjem kaže: „Nađoh onoga koga ljubi duša moja, i neću ga pustiti...“ (Pj 3:4)

Tražimo i ljubimo Boga poput svetaca, ljubeći Ga u Njemu i u svim stvarima. Osluškujmo i slijedimo čežnju naše duše. To će nam već ovdje na zemlji dati predokus nebeske sreće.

Benedicamus Domino

subota, 19. studenoga 2016.

MODERNIZAM KAO SINTEZA SVIH HEREZA Modernist kao reformator


38. Na kraju ostaje još nešto reći što se tiče reformatora. Već do sada izneseno obilno nam pokazuje koja je pomama za novošću obuzimala te ljude. A ta pomama se odnosila na katoličanstvo. Oni hoće reformiranu filozofiju osobito u sjemeništima, na način da se skolastičku filozofiju ukloni iz povijesti filozofije i smjesti ju se u ropotarnicu zajedno s drugim već prevladanim sistemima, a da se mladiće u sjemeništima poučava modernoj filozofiji, koja je jedina prava i koja odgovara našem dobu. Pri reformiranju teologije pak hoće da ona što ju nazivamo racionalnom teologijom ima za temelj modernu filozofiju. Traže tako da se pozitivna teologija ponajprije temelji na povijesti dogmi. I za povijest traže da se piše i poučava pomoću njihovih metoda i novim pravilima. Kažu da se dogme i njihov razv trebaju uskladiti sa znanošću i poviješću. 

Glede kateheze traže da se katekizme uvrste samo one dogme koje su reformirane i koje su dokučive običnom čovjeku. Što se tiče obreda, iz sveg se grla deru da se moraju smanjiti izvanjska štovanja i zabraniti da se dalje njihov broj povećava; premda su, istini za volju, drugi koji su skloniji simbolizmu u vezi tog popustljiviji. Glasno bruje da se crkveni režim mora obnoviti u svakom pogledu, ali na osobit način na stegovnom i dogmatskom području. Zato zahtijevaju da se i iznutra i prema vani uskladi s modernom sviješću, koja je sva okrenuta demokraciji, jer, kako kažu, u upravljanju moraju sudjelovati i niži kler pa čak i laikat te je također nužno decentralizirati vlast koja je previše zgusnuta i ograničena na središte. Rimske se kongregaciji moraju pomladiti, a to prije svega vrijedi za Sveti oficij i Indeks (popis zabranjenih knjiga). Mora se promijeniti stav crkvene vlasti u političkim i društvenim pitanjima, tako da se nju drži i podalje od civilnih uređenje i ujedno ju se prilagodi društvenim pitanjima kako bi ih ona mogla prožeti svojim duhom. 

Što se tiče morala, slažu se sa amerikanistima da se aktivnim krepostima mora davati prednost pred pasivnima, te snažno zagovarati njihovo vršenje s prevagom nad ovim drugima. Traže da se kler vrati drevnoj poniznosti i siromaštvu, ali s takvom sviješću i činima koji će odgovarati duhu modernizma. Na kraju, ne nedostaje ni onih koji, veoma se rado pokoravajući migovima svojih protestantskih učitelja, žele da se u svećeništvu ukine sveto beženstvo. Postoji li dakle uopće išta u Crkvi a da to ovi ne bi reformirali u skladu sa svojim načelima?

Pascendi dominici gregis (Pio X., 8. IX. 1907.)

četvrtak, 17. studenoga 2016.

Krivična djela protiv vjere i jedinstva Crkve

...Pod unaprijed izrečeno izopćenje pridržano Ordinariju potpadaju oni katolici:
...Roditelji ili zamjenici roditelja, koji predadu znatice djecu na odgoj i poduku u nekatoličkoj vjeri...





Izvor
Kodeks kanonskog prava iz 1917. god.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...