Je li lice migranta – lice Isusa?

Usred sve većeg muslimanskog nasilja u Europi, papa Franjo ostaje čvrsto pri obrani masovne migracije.

U svojoj Urbi et orbi božićnoj poruci, usporedio je migrante sa Svetom obitelji prisiljenoj putovati u Betlehem gdje nisu mogli pronaći sobu za boravak, a u svojoj poruci povodom Svjetskog dana mira Papa je osudio one koji smatraju da masovna migracija predstavlja rizik za nacionalnu sigurnost. Takvi su ljudi krivi za “umanjivanje ljudskog dostojanstva kojega imaju svi kao sinovi i kćeri Božje”.

Kao i u prethodnim prilikama, Papa je zaključio da oni koji ne primaju migrante “siju nasilje, rasnu diskriminaciju i ksenofobiju”. S druge strane, oni koji primaju migrante s dobrodošlicom primaju Krista. U obraćanju predstavnicima Caritasa u rujnu, papa Franjo rekao je da “nas sam Krist traži da prihvatimo našeg brata i sestru migranta i izbjeglicu širom otvorenih ruku”. U drugim je prilikama govorio da u licima migranata vidimo lice Isusa.

Od početka njegovog pontifikata, jedna od Papinih omiljenih tema su oni koji zatvaraju granice, a zapravo zatvaraju vrata Isusu. Ako ste kršćanin, teško je ignorirati taj argument. Tko želi Isusu zalupiti vrata? Tko želi na Sudnji dan čuti: “Bio sam stranac i niste me primili”?
Papin argument je emocionalan, ali snažan, i temelji se na Svetom pismu. Zbog Papinog položaja i njegovog pozivanja na Isusa i Svetu obitelj, njegov apel po pitanju migranata zahtijeva pobližu analizu, tim više što je toliko puno toga na kocki.

Prvo što valja imati na umu je da je većina Kristovih primjedbi usmjerena prema pojedincima, a ne vladama. Ako se brod pun migranata prevrne blizu obale, a nađete se u poziciji da možete pomoći, imate kršćansku dužnost pružiti ruku. Vlade također imaju odgovornost spasiti migrante u opasnosti u moru, no isto tako, na prvom mjestu, imaju i odgovornost ne ohrabrivati tako opasan pothvat. Štoviše, trebalo bi biti očito da vlade nemaju dužnost dopustiti neograničen priliv migranata unutar svojih granica. Nemaju dužnost činiti ono što je matematički nemoguće. Dužnost vlade prema vlastitim građanima može zahtijevati zatvaranje granica u određenim okolnostima. “Bio sam stranac i primili ste me” je poruka primarno upućena srcima i umu pojedinih kršćana, a ne Švedskoj agenciji za migracije.

Pa opet, što je činiti pojedincu kada dođe vrijeme glasanja? Treba li dati svoj glas stranci koja zagovara primanje migranata ili stranci koja zagovara zatvorene granice? I ako glasa za ovu drugu, znači li to da je zatvorio vrata Isusu?

Analogija između Isusa i muslimanskih migranata ima taj nedostatak da je primjenjiva na neke situacije, a na neke nije. Ako se primijeni preširoko, postaje jako zbunjujuća. Nije teško vidjeti lice Isusa u djetetu koje prelazi granicu u rukama svoje majke, ali što je s mladićem koji prelazi granicu s vizijom džihada u svojoj glavi? Želite li reći čovjeku kojega je upravo pregazio izbjeglica džihadist na Londonskom mostu da je Isus vozio taj auto? I kada smo već na temi Londona, želite li reći dostavljaču koji je bio žrtva napada kiselinom da mora težiti tome da vidi lice Isusa u licu svoga napadača? Prema novinama The Sun: “Prestrašeni dostavljači proglasili su ogromna područja istočnog, sjevernog i južnog Londona ‘no-go’ zonama zbog epidemije napada kiselinom.”

Članovima Donjeg doma Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva nedavno je rečeno da London ima više napada kiselinom po stanovniku nego ijedan drugi grad na svijetu.

Postavlja se pitanje zašto nismo ohrabreni vidjeti lice Isusa u licu dostavljača unakaženom kiselinom? Za razliku od mnogih migranata, on uistinu jest žrtva. Znamo da većinu migranata čine mladi muškarci, i većina njih ne bježi od rata. Zapravo, 80% migranata koji tvrde da bježe od rata u Siriji uopće nisu iz Sirije. Štoviše, sudeći prema trenutnom valu kriminala u Europi, značajan broj tih migranata su u većoj mjeri zlostavljači nego žrtve. 

2200 migranata stiglo je u Munchen; nema žena, nema djece. 

Očito samo muškarci bježe iz "ratnih zona"??

Nije dobra ideja politizirati Isusovo rođenje, no čini se da to Papa radi u svojoj Urbi et Orbi božićnoj poruci. “Božić nas poziva da se usredotočimo na znak Djeteta i prepoznamo Ga u licima male djece, osobito onih za koje nema mjesta u prenoćištu, kao što nije bilo za Dijete Isusa”, rekao je Papa. Zatim moli da “vidimo Isusa u licima djece koja pate u raznim dijelovima svijeta”, no čini se da su većina njih muslimanska djeca. Npr., “djeca Bliskog Istoka koja i dalje pate zbog tenzija između Izraela i Palestine”, “djeca u Siriji”, “djeca koju sam sreo u nedavnom posjetu Myanmaru i Bangladešu” i “djeca koja su prisiljena napustiti svoje domove i putuju sama u nehumanim uvjetima”. Papa Franjo zatim zaključuje: “Neka naša srca ne budu zatvorena kao što su bila u domovima Betlehema.”

Ovo posljednje je, naravno, usmjereno prema “sebičnim” i “strašljivim” Europljanima i Amerikancima koji se protive Papinoj politici otvorenih granica. Problem je u tome što je Papina referenca na Dijete Isusa jednostrana. Kao što Papa kaže, trebali bismo pokušati vidjeti lice Isusa u licima djece koja pate. Ali zašto ne možemo vidjeti lice Isusa i u licima žrtava muslimanskih migranata – onih koji su bili pretučeni, silovani, izbodeni ili pregaženi?

Ili u licima mnoge djece koja su bila žrtve masakra kamionom u Nici prije dvije godine? Ili u licima djece žrtava terorističkog napada na koncertu Ariane Grande u Manchesteru u Engleskoj, u licima 1400 tinejđerki, žrtava pakistanskih grupa  silovatelja u Rotherdamu u Engleskoj? Mogli bismo uključiti i svu muslimansku djecu koja su žrtve vlastite religije. Npr., procjenjuje se da su stotine tisuća muslimanske djece koja žive u Europi bile podvrgnute ženskom genitalnom sakaćenju. Zašto analogija s Kristom ne obuhvaća ovu ostalu djecu koja su žrtve?

Ovog je Božića papa Franjo također upotrijebio analogiju koju je često koristio u prošlosti. Usporedio je današnje izbjeglice sa Svetom obitelji koja je pred Herodom bježala u Egipat. Franjo nikada ne specificira tko su današnji Herodi, no jasno je da je njegova poruka usmjerena prema onim Europljanima i Amerikancima koji zatvaraju svoja srca Svetoj obitelji koja nam danas dolazi, kako Papa kaže, u obliku muslimanskih migranata.

Kao što je slučaj s mnogim Papinim biblijskim referencama, i ova se može koristiti dvosmjerno. Netko može jednako tako tvrditi da oni koji otvaraju granice muslimanskim migrantima ustvari otvaraju vrata Herodovoj vojsci. Uvozeći kulturu koja opravdava silovanje, hvali nasilje i terorizam, crkvene i političke elite na vlasti pomažu i potiču Herode današnjice. I ne bi se trebali čuditi ako se dogodi pokolj nevinih. 

Još bismo jednu analogiju mogli razmotriti. Da je Herod uspio pronaći Dijete Krista, kršćanstvo bi bilo ugušeno u začetku. Iako nije uspio, pokušaji istrebljenja kršćanstva nisu prestali.

Danas taj pokušaj dolazi najvećim dijelom iz muslimanskog svijeta i nema sumnje da se mnogi muslimani nadaju donijeti sa sobom u Europu njihov rat protiv kršćanstva.

Iz te perspektive, nisu oni koji primaju migrante s dobrodošlicom ti koji nude utočište Djetetu Kristu, već oni hrabri Europljani koji se odupiru današnjem ekvivalentu Herodovim trupama.

Netko može opravdano vidjeti lice Isusa u muslimanskim izbjeglicama, no netko opet jednako opravdano u njima može vidjeti lice džihada.

William Kilpatrick

Izvor