četvrtak, 25. srpnja 2019.

Blažena Djevica Marija - nužna za spasenje




Prema učenju mnogih svetaca i crkvenih otaca, pobožnost prema Presvetoj Djevici nužna je za spasenje. Očiti je znak da je netko odbačen, ako nema štovanja ni ljubavi prema njoj i naprotiv, neprevarljiv znak da je predodređen onaj, koji je potpuno i istinski njoj odan i pobožan.

Osobito na koncu svijeta će se najveći sveci i duše najbogatije u milosti i u krepostima najustrajnije moliti Presvetoj Djevici i imat će je uvijek pred očima kao svoj savršeni uzor da je nasljeduju te kao svoju jaku pomoćnicu koja će ih pomagati.

Budući da je ona sigurno sredstvo i put ravan i bez ljage, kojim stižemo Isusu Kristu i savršeno Ga nalazimo, treba da ga po njoj nađu one svete duše koje imaju sjati u svetosti. 

Tko nađe Mariju, naći će život, to jest Isusa Krista koji je put, istina i život. Ali Mariju ne može naći tko je ne traži. A ne može je tražiti onaj tko je ne pozna. Jer nitko ne traži i ne želi nepoznat predmet. Treba, dakle, da Marija bude poznatija negoli ikada, da se tako više pozna i slavi Presveto Trojstvo.


sv. Ljudevit Montfortski, "Rasprava o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji"

utorak, 16. srpnja 2019.

Put kršćanskog savršenstva


Sve kršćansko savršenstvo se sastoji:


U želji i odluci da se postane svet: Ako tko hoće ići za mnom;
U obraćenju i mrtvljenju: neka se odrekne samoga sebe;
U trpljenju: neka uzme križ svoj;
U nasljedovanju i djelovanju: i neka me slijedi!

Ako tko hoće ići za mnom

Isus kaže: Ako tko, a ne “ako neki”, da bi označio malen broj izabranih, koji će se htjeti suobličiti Isusu Kristu raspetom u nošenju svoga križa. Taj broj je malen, tako malen, da bismo od boli svisnuli, kad bi nam bilo dano da ga upoznamo. Toliko malen, da se jedva nađe jedan između deset tisuća, kako je to bilo objavljeno većem broju svetaca, na primjer sv. Šimunu Stiliti, kako nam to prenose sv. opat Nil, sv. Efrem, sv. Basilije i drugi. Toliko ih je malo, da, kad bi Bog htio sabrati prave nosioce Križa, morao bi im doviknuti, kako je nekoć po proroku viknuo: Bit ćete probrani jedan po jedan! (Iz 27, 12), sabrani jedan iz ove pokrajine, drugi iz onog kraljevstva.

Ako tko hoće, to jest ako ima istinsku, potpunu i odlučnu volju, koju ne pokreće narav, običaj, samoljublje, interes ili ljudski obzir, nego posebna pobjednička milost Duha Svetoga, koja se ne daje svakome: Nije dano svakome, da razumije ova otajstva (usp. Mt 13,11). Istinska iskustvena spoznaja otajstva Križa je dana samo malom broju prijatelja.
Čovjek, koji se hoće popeti na Kalvariju i usred svoje zemlje dati se sa Isusom razapeti na Križ, mora biti hrabar, odlučan junak, visoko uzdignut k Bogu, koji prkosi svijetu i paklu, svojemu tijelu i svojoj vlastitoj volji, što više pripravan sve ostaviti, sve poduzeti i sve trpjeti za Isusa Krista. 

Znajte, dragi prijatelji Križa, da oni među vama koji nisu tako odlučni, idu samo na jednoj nozi, lete samo jednim krilom i nisu dostojni biti u vašoj sredini, jer nisu vrijedni, da se zovu prijateljima Križa, kojega moramo sa Isusom ljubiti, velikodušno i s velikom srčanošću. Nečija polovična volja mogla bi, poput šugave ovce, pokvariti cijelo stado. Ima li među vama koja takva, koja je ušla u vaš ovčinjak kroz opaka vrata svijeta, istjerajte je u ime Isusa Krista razapetoga, kao vučicu, koja je prodrla među ovce.

Ako tko hoće ići za mnom, koji sam se tako ponizio, poništio, da sam postao sličniji crvu nego čovjeku; a ja crv sam, a ne čovjek (Ps 22,7); koji sam došao na svijet samo zato, da zagrlim Križ, da ga usadim usred svoga srca, zavolim od svoje rane mladosti, (usp. Mudr 8,2) da cijeli svoj život žeđam za njim, kako sam tjeskoban dok se sve to ne izvrši (Lk 12,50), da ga radosno nosim i da mi je miliji nego li sve radosti nebeske i zemaljske, namjesto određene mu radosti podnese Križ (Heb 12,2); i koji napokon, nisam bio zadovoljan prije, nego što sam umro u njegovom božanskom zagrljaju.

Neka se odrekne samoga sebe

Ako tko dakle hoće za mnom koji sam raspet i tako sam se poništio, neka se kao i ja hvali samo siromaštvom, poniženjima i trpljenjima moga Križa; neka se odrekne samoga sebe!
Neka su isključeni iz društva pravih prijatelja križa oni oholi nosioci križa, mudraci svijeta, veliki geniji i jake duše, koje su poradi svoga znanja tvrdoglave i znanjem se nadimlju! 

Daleko neka budu oni silni brbljavci, koji mnogo viču, a ne donose nikakvih plodova osim onih svoje taštine! Daleko neka budu one pobožne oholice, koje svugdje donose sotonski ja i uvijek u ustima imaju onu oholu riječ: Zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi (Lk 18,11) koji ne mogu trpjeti prekoravanja, a da se ne ispričavaju, poniženja, a da se ne uzvisuju.

Brižno pazite da ne primite u svoje društvo takove delikatne i osjetljive duše, koje se boje svakoga i najmanjega uboda igle; koje u najmanjoj boli viču i tuže se, a nisu nikada okusile pokorničke haljine ni biča ni drugih pokorničkih muka, i u svojim pomodarskim pobožnostima tražeći ugodu miješaju finoću i najistančaniju neumtrvljenost.

Neka uzme križ svoj

Neka uzme križ svoj! - Svoj. Neka takav čovjek ili takova žena – rijetka žena koja više vrijedi nego biserje (Iz 31, 10) i koju cijela zemlja ne bi mogla isplatiti - radosno uzme, s ljubavlju zagrli i nosi hrabro na vlastitim ramenima svoj križ, ne tuđi.

Svoj križ, što mu ga je pripravila moja mudrost po težini, mjeri i broju (usp. Ps 11,20): svoj križ, koji sam ja vlastitom rukom i najvećom točnošću četverostruko izmjerio: naime njegovu debljinu, duljinu, širinu i dubinu; svoj križ, koji sam mu ja u jednom činu beskrajne ljubavi i dobrote prema njemu, izrezao tek kao mali dio onoga Križa, koji sam nosio na Kalvariju; svoj križ, koji je najveći dar uopće, što ga mogu na zemlji darovati svojim odabranicima; svoj križ, kojemu je debljina gubitak zemaljskih dobara, poniženja, preziranja, boli, bolest i duhovne patnje, što ih mora iz ruke moje providnosti, primati svaki dan do svoje smrti ; svoj križ, kojemu je duljina određeni broj mjeseci i dana, u kojima je potišten radi klevete, satrt bolešću u krevetu, spao na prosjački štap, prisiljen da bude izvrgnut mnogim napastima, suhoći, osamljenosti i drugim duhovnim patnjama; svoj križ, čiju širinu čine teške situacije pune gorčine bilo sa strane rodbine, prijatelja i suradnika; napokon svoj križ, kojemu je dubina najskrovitija patnja, kojom ću ga ožalostiti, a da ga neće moći utješiti stvorovi, pače će ga ostaviti i sa mnom se složiti, da mu otežaju boli.

Neka uzme križ, nipošto vuče ili strese; neka ne odreže ništa od njega i neka ga ne skriva, već neka ga nosi visoko uzdignuta. Neka drži Križ visoko u ruci, neka ne bude nestrpljiv; neka se ne tuži; neka ne plače i neka se ne tuži; neka ne mrmlja svojevoljno; bez razdioba i naravi prirođenih izgovora, neka se ne srami, neka se ne obazire na ljude.

Neka ga stavi na svoje čelo i govori sa sv. Pavlom: Neka je daleko od mene da se čime ponosim osim Križem Gospodina našega Isusa Krista (Gal 6,14). Bogu neka se svidi, da ja nemam druge slave osim u Križu Isusa Krista, moga Učitelja. Neka ga nosi na svojim ramenima poput Isusa Krista, da mu Križ bude oružje pobjede i žezlo njegova kraljevstva (usp. Iz 9, 6).

Napokon neka ga iz ljubavi usadi u svoje srce, da ga pretvori u gorući trnov grm, koji će danju i noću gorjeti najčišćom ljubavi prema Bogu i neće nikada izgorjeti (usp. Izl 3,2).

Sv. Ljudevit Montfortski, "Pismo prijateljima Križa"
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...