ponedjeljak, 14. svibnja 2018.

"A ako se tko i bori, ne dobije vijenca, ako se pravilno ne bori." (2 Tim 2, 3)


Svrha Svećeničkog bratstva sv. Pija X. je svećeništvo kakvo je htio Gospodin Isus Krist kada je rekao: "Ovo činite meni na spomen." 

Bratstvo stoga mora usmjeriti svećenike prema Svetoj Misnoj Žrtvi, koju oni moraju konkretizirati u svom svakodnevnom životu, sa svime što to podrazumijeva i što iz toga proizlazi. 

"Apostol nam savršeno sažima što se može reći o veličini, dostojanstvu i dužnosti kršćanskog svećeništva: 'Sic nos existimet homo ut ministros Christi et dispensatores mysteriorum Dei.'  (Tako neka nas smatra čovjek kao sluge Kristove i upravitelje tajna Božjih.) (1 Kor 4, 1) 

Svećenik je službenik Kristov, oruđe u rukama Božanskog Otkupitelja. On nastavlja djelo Otkupljenja u svoj njegovoj univerzalnosti koja obuhvaća cijeli svijet i božanskoj djelotvornosti, ono djelo koje je učinilo tako čudesnu transformaciju u svijetu.

Stoga je svećenik, kako je rečeno s dobrim razlogom, uistinu ‘drugi Krist’, jer je na neki način on sam nastavljanje Krista.

'Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas', rečeno je svećenicima, i stoga svećenici poput Krista nastavljaju davati slavu Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje." 

"Ad Catholici Sacerdotii", papa Pio XI.

                 

petak, 11. svibnja 2018.

BOŽJA MILOST NA BLAGDAN GOSPE FATIMSKE U Hrvatsku dolazi biskup iz Svećeničkog bratstva sv. Pija X.



Zahvalimo dragome Bogu na ovoj lijepoj vijesti za Katoličku crkvu.
Molimo za naše svećenike da im dragi Bog da milosti da spoznaju vrijednost tradicionalne latinske Mise i katoličkog nauka.

Sveti Pio X., moli za nas!
Sveti Josipe, moli za nas!

četvrtak, 10. svibnja 2018.

Katolička Misa i katolički nauk nerazdvojivi

"Misa i katolički nauk, Misa i društveno kraljevanje našeg Gospodina Isusa Krista su nerazdvojivi. Da bismo obnovili sve stvari u Kristu, ne možemo imati samo tradicionalnu Misu i ne možemo imati samo tradicionalni nauk. Ako želimo osvojiti svijet za Krista Kralja, onda se prava Misa, zajedno s odgovarajućim naukom, mora uspostaviti.

Postoji vitalna povezanost između katoličkog nauka i Mise, a sada živimo u razdoblju koje je ostvarilo destrukciju i jednog i drugog. Ta destrukcija katoličkih uvjerenja i bogoštovlja imala je razarajući utjecaj na društvo. Moramo se sjetiti da postoje posljedice za čovjekovo napuštanje Boga."

Thomas Gabriele, 
Catholic Family News konferencija, 2009.

Cijelo predavanje dostupno je na youtube kanalu Katolička Tradicija:

petak, 4. svibnja 2018.

O žaljenju prokletih duša: Treće žaljenje (sv. Alfonz Liguori)

Treće žaljenje prokletih duša - zbog spoznaje o velikom dobru koje su izgubile svojom krivnjom
Jedna kraljica, opijena željom za vlašću, rekla je: "Ako mi Gospodin udijeli kraljevanje četrdest godina, odreći ću se raja." Nesretna je kraljica vladala četrdeset godina, no sada je na drugom svijetu ožalošćena zbog onoga čega se odrekla. 

Oh, kolika li je njezina tjeskoba pri pomisli na izgubljeno kraljevstvo raja zbog vladavine od četrdeset godina, prepune nevolja, križeva i strahova! ”Plus cœlo torquetor, quam gehenna”, govori sv. Petar Krizolog. Za izgubljene duše dobrovoljan gubitak raja je veći gubitak nego same patnje pakla. 

Najveća patnja pakla je gubitak Boga, najvećeg dobra, izvora svih radosti u raju. Prokleti bi bili zadovoljni da im se tisuću puta gore muke pakla dodaju postojećima, samo da nisu zakinuti za Božju prisutnost. No njihov će se pakao sastojati u vječnom viđenju sebe bez Boga koje su zaslužili svojom krivnjom. 


Sveta Tereza govorila je da kada čovjek svojom krivnjom izgubi malenu svotu novca ili prsten nevelike vrijednosti, spoznaja o izgubljenome zbog vlastite nepažnje ga pogađa i oduzima mu mir. Kakva tek tjeskoba mora mučiti te duše kada shvate da su izgubile Boga, dobro beskonačne vrijednosti, i da su Ga izgubile svojom krivnjom? 

Proklete duše će vidjeti da je Bog želio da se one spase i da im je dao izbor – vječni život ili vječna smrt. Što čovjek odabere, to će i dobiti. Vidjet će da su mogle postići vječnu sreću da su to htjele i da su svojim izborom proklete. Na Sudnji dan vidjet će mnoge od svojih bližnjih među izabranima, no zato što nisu htjele prestati griješiti, svoju naviku grijeha ponijele su sa sobom u pakao. 

“Dakle, pogriješili smo”, reći će nesretnicima koji će s njima dijeliti pakao. “Pogriješili smo što smo izgubili raj i Boga svojom krivnjom, i naša je greška nepopravljiva.” Oni će uvijek iznova vapiti: “Nema mira u kostima mojim od grijeha mojih.” (Ps 38,4) Spoznaja da su sami uzrok svoga prokletstva uzrokuje bol koja prodire do samih kostiju i onemogućava im ikakav užitak u trenucima odmora. Stoga će svaka od tih duša samoj sebi predstavljati najveći užas. Svaka će doživjeti patnju kako je Gospodin obećao: “Ja te optužujem, ja izlažem sve pred tvojim očima.” (Ps 50, 21) 

Ako ste, draga braćo, do sada bili toliko nesmotreni da ste izgubili Boga zbog bijednih užitaka, ne ustrajte u svojoj ludosti. Nastojte, dok je to još u vašoj moći, popraviti pogreške iz prošlosti. Strahujte! Možda, ako sada ne odlučite promijeniti svoj život, Bog će vas napustiti i bit ćete izgubljeni zauvijek. 

Kada te đavao iskušava, sjeti se pakla. Misao o paklu će te očuvati od te zemlje bijede. Kažem ti, sjeti se pakla i uteci se Isusu Kristu i Presvetoj Djevici Mariji, i oni će te izbaviti od grijeha, koji su vrata pakla.

Izvor

ponedjeljak, 30. travnja 2018.

O žaljenju prokletih duša: Drugo žaljenje (sv. Alfonz Liguori)

Drugo žaljenje prokletih duša- zbog sjećanja na sitnice zbog kojih su izgubile dušu

Kralj Šaul zabranio je ljudima, pod prijetnjom smrću, da okuse hrane. Njegov sin Jonatan koji je bio veoma gladan okusio je malo meda. Otkrivši da je Jonatan prekršio naredbu, kralj je naredio da mora umrijeti. “Vrškom štapa, što sam ga imao u svojoj ruci, okusio sam samo malo meda. Spreman sam umrijeti.” No ljudi su se sažalili nad Jonatanom i nagovorili njegova oca da ga poštedi smrti. Za nesretne proklete duše nitko nema sažaljenja. Nema nikoga tko bi mogao posredovati za njih da ih izbavi od vječne smrti pakla. 

Nakon što se najeo jela od leće za koje je prodao svoje pravo prvorodstva, Ezava je mučila žalost i kajanje zbog onoga što je izgubio, i “zavrisnu gorko iza glasa” (Post 27, 34). Oh, kakvo će biti jaukanje i vrisak prokletih duša na samu pomisao da su zbog nekoliko otrovnih i trenutnih užitaka zauvijek izgubili vječno kraljevstvo Raja i što su vječno osuđeni na stalnu smrt! 


Nesretne izgubljene duše neprestano će biti zaokupljene razmatranjem uzroka njihova prokletstva. Za nas koji živimo na zemlji naša se prošlost čini kao jedan trenutak, kao san. Kako će se činiti pedeset ili šezdeset godina provedenih na ovom svijetu prokletim dušama kada se nađu u bezdanu vječnosti, nakon što prođe stotina ili tisuća milijuna godina u mukama i shvate da njihova bijedna vječnost tek počinje, i da će zauvijek biti na njenom početku? 

Je li tih pedesetak godina provedenih na zemlji bilo puno užitaka? Možda je grešnik koji živi u neprijateljstvu s Bogom uživao neprekidno zadovoljstvo u svojim grijesima? Koliko dugo traju užici grijeha? Samo nekoliko minuta; ostatak života onih koji žive udaljeni od Boga pun je tjeskobe i boli. Oh, kakvima će se činiti ti trenuci zadovoljstva prokletoj duši kada se nađe u ognjenom ponoru? 

“Što nam je koristila oholost? Što nam je vrijedilo bogatstvo i hvastanje? Sve je prošlo kao sjena.” (Mudr 5, 8) “Kakav li sam ja nesretnik!”, reći će svaka prokleta duša. “Živio sam na zemlji prema svojim neurednim sklonostima, prepuštajući se užicima, no što sam od toga dobio? Trajali su kratko i donijeli mi za života gorčinu i uznemirenost, a sada moram zauvijek gorjeti u ovom ognju, u očaju i ostavljen od svih.”

Izvor

četvrtak, 26. travnja 2018.

O žaljenju prokletih duša: Prvo žaljenje (propovijed sv. Alfonza Liguorija)

sveti Alfonz Liguori
“A djeca kraljevstva bit će izbačeni u tamu. Ondje će biti jauk i škrgut zuba.” (Mt 8:12) 


U današnjem Evanđelju čitamo: “Kad onda dođe u Kafarnaum, pristupi k njemu jedan satnik i zamoli: ‘Gospodine, sluga moj leži kod kuće uzet i muči se vrlo.’ On mu reče: ‘Ja ću doći i ozdravit ću ga.’ Satnik odgovori: ‘Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj; nego samo reci riječ, i ozdravit će sluga moj.’” 

Videći satnikovu vjeru, Otkupitelj ga je odmah utješio ozdravljajući njegovog slugu, i, okrećući se prema Svojim učenicima, rekao im je: “Zaista, kažem vam, tolike vjere ne nađoh u Izraelu. Ali vam kažem, mnogi će doći od istoka i od zapada i sjedit će za stolom s Abrahamom, Izakom i Jakovom u Kraljevstvu Nebeskom. A djeca kraljevstva bit će izbačeni u tamu. Ondje će biti jauk i škrgut zuba.” 


Ovim je riječima Gospodin htio nagovijestiti da će mnogi ljudi rođeni u nevjeri biti spašeni i uživati društvo svetaca, a mnogi koji će biti rođeni u krilu Crkve bit će bačeni u pakao gdje će ih crv savjesti koji izjeda natjerati na gorke suze koje će liti cijelu vječnost. Osvrnimo se na žaljenje koje će u paklu u svojoj savjesti osjećati kršćanin koji je proklet.

Prvo žaljenje osjećat će zbog spoznaje o tome kako je malo bilo potrebno učiniti da spasi svoju dušu. Drugo žaljenje osjećat će zbog sjećanja na sitnice zbog kojih je izgubio dušu. Treće žaljenje osjećat će zbog spoznaje o velikom dobru koje je izgubio svojom krivnjom. 

Prvo žaljenje - zbog spoznaje o tome kako je malo bilo potrebno učiniti da spasi svoju dušu 

Prokleta duša jednom se ukazala svetom Hubertu i rekla da su joj dvije stvari zbog kojih žali najveći krvnici u paklu: spoznaja o tome kako je malo bilo potrebno učiniti u ovom životu da osigura svoje spasenje, i spoznaja o sitnicama zbog kojih se osudila na vječnu patnju. Isto je rekao i sv. Toma. Govoreći o prokletima, rekao je: “Oni će prvenstveno biti ožalošćeni jer su prokleti ni za što, i jer su vrlo jednostavno mogli postići život vječni.” 

Zaustavimo se na prvom uzroku žaljenja, odnosno na tome kako su beznačajni i prolazni užici zbog kojih su svi prokleti zauvijek izgubljeni. Svaka će prokleta duša cijelu vječnost misliti: “Da sam se uzdržavala od tih zadovoljstava, da sam u određenim situacijama nadjačala ljudsko poštovanje (obzir), da sam izbjegavala grješne prigode, loše društvo, sada ne bih bila prokleta. Da sam češće posjećivala neka pobožna društva (vjerska, redovnička), da sam išla na ispovijed svaki tjedan, da sam se u kušnjama preporučila Bogu, ne bih padala u grijeh. Tako sam često namjeravala činiti ove stvari, no nikada nisam. Započinjala sam prakticirati ova sredstva spasenja, no naposlijetku bih odustajala, i stoga sam izgubljena. 

Ovo će mučenje prokletih duša biti uvećano sjećanjem na dobar primjer koji im je dala osoba koja je u svijetu živjela čednim i pobožnim životom. Pojačavat će ga i sjećanje na sve darove koje im je Bog dao kako bi uz njihovu suradnju mogli postići vječno spasenje; dar zdravlja, bogatstvo, poštovana obitelj, talenti; darovi od Boga koje ne smijemo iskoristiti za upuštanje u užitke i zadovoljenje taštine, već za posvećenje naših duša kako bismo postali sveti. 

Toliko darova milosti, toliko božanskog prosvjetljenja, svetog nadahnuća, ljubaznih poziva, i tolike godine života za popravak i zadovoljštinu prošlih nereda. No oni će u vječnosti slušati glas anđela Gospodnjeg da je za njih vrijeme spasenja prošlo. “I anđeo se zakle Onim, Koji živi u vijeke vjekova, Koji stvori nebo i što je na njemu, i zemlju i što je na njoj, i more i što je u njemu, da vremena više neće biti.” (Otk 10, 6) 

Jao! Kakvi će okrutni mačevi ovi blagoslovi od Boga biti za srce nesretnog prokletog kršćanina, kada vidi samoga sebe zatočena u zatvoru pakla i shvati da više nema vremena za popravak njegove vječne propasti! U očaju će reći svojim jadnim drugovima: “Prošla je žetva, prošla je jesen, a nama pomoć nije došla.” (Jer 8, 20) Vrijeme prikupljanja blaga za vječni život je prošlo tijekom kojeg smo mogli spasiti svoje duše, a mi nismo spašeni: zima je stigla, no ta je zima vječna, i u njoj moramo živjeti u žalosti i očaju sve dok će Bog biti Bog. 

Oh, kako sam nepromišljen bio! Da sam trpio za Boga zbog prepuštanja svojim strastima, da sam napore koje sam podnio za svoje prokletstvo podnosio za svoje spasenje, kako bih sretan sada bio! I što je sada preostalo od prošlih užitaka do kajanja i boli koje me sada muče i koje će me mučiti cijelu vječnost? Napokon će reći: “Mogao sam biti vječno sretan, no sada moram biti u vječnoj bijedi.” Ah! Ova će misao mučiti proklete duše više nego oganj i sve druge muke pakla.

Izvor

ponedjeljak, 23. travnja 2018.

Ukazanja Gospe od Dobrog Uspjeha i kriza u Katoličkoj crkvi

Pater Adam Purdy iz Bratstva svetog Pija X. održao je konferenciju u Quitu u Ekvadoru 30. siječnja 2018. godine. Detaljno je opisao krizu vjere u Katoličkoj crkvi, kao i krizu u društvenoj i političkoj sferi, uzrokovanu izostankom Kristova kraljevanja i Njegove milosti u našem društvu. 

P. Adam Purdy analizira Drugi vatikanski koncil, svećeničke skandale, kao i nedavni napad na sakrament braka, iz perspektive ukazanja Gospe od Dobrog Uspjeha koja su se dogodila u Quitu između 1594. i 1634. godine.



Za prijevod na hrvatski kliknite ikonicu cc na videu.

utorak, 3. travnja 2018.

“Neću te učiniti sretnom u ovom životu, nego u sljedećem.”

Katolička svetica Bernardica Soubirous tijekom svog kratkog života doživjela je osamnaest ukazanja u kojima je razgovarala s Blaženom Djevicom Marijom, koja joj se predstavila kao "Bezgrješno začeće". Otada su stotine milijuna ljudi posjetile svetište u Lourdesu, a mnogi su tamo iskusili čudesno ozdravljenje duše i tijela. Iako se svetu Bernardicu često povezuje s čudesnim ozdravljenjima, ona nas također može naučiti važnu lekciju o patnji.

Zemaljski život posut križevima

Njezin zemaljski život bio je posut mnogim križevima koje je ona hrabro nosila. Gotovo cijeli svoj život svetica je podnosila bolesti. Kao dijete imala je slabu i boležljivu konstituciju, a bolovala je od teškog oblika astme. Pored toga, sumnje, ljubomora i odbijanje okoline zbog ukazanja predstavljali su dodatnu patnju. Kao odrasla, borila se s veoma bolnom tuberkulozom kostiju i pluća. Bez štaka nije mogla prijeći preko sobe. Malo prije smrti posjetio ju je jedan novinar i postavio pitanje: "Je li vam, sestro, teško što ste bolesna?" 

Odgovorila je: "Bog zna, da mi je teško! Čitav život željela sam poučavati djecu, a sad se moram od njih kriti, da ih ne bih zarazila tuberkulozom. Čitav život željela sam njegovati bolesnike, a sada moram jednu bolničku sestru oteti od bolesnika i vezati je uza se. Čitav život željela sam obilaziti svijetom i pozivati ljude da skupa sa mnom hvale Boga, a evo ne mogu prijeći ni preko sobe." A onda je dodala: "Ali znam da je ovo volja Božja. I zato sam najsretnije biće na svijetu. Ni s kim na svijetu ne bih se zamijenila za sudbinu." Novinar je napisao: "U njezinim patnjama kao da se Nebo spustilo na zemlju." 

Jednoga dana u samostanu pristupila joj je grupa posjetitelja i upitala je li svjesna da se u Lourdesu događaju čudesna izlječenja, i zašto ona, kojoj je pokazana ljekovita voda na izvoru, nije otišla tamo radi ozdravljenja. 

Sveta Bernardica jednostavno je odgovorila: "Vidite, moja je zadaća nositi bolest." Njezin je odgovor iznenadio posjetitelje koji nisu mogli shvatiti što je ona željela time reći. Mnogi je ljudi niti danas ne bi shvatili. 

Patnja kao sredstvo posvećenja 

Danas je jak naglasak, opravdano, na pobjedi nad tjelesnim bolestima i smanjenju patnje koju bolest uzrokuje. To je dobra stvar, no ne smijemo zanemariti zauzeti ispravan stav prema patnji tijekom vremena kada ju moramo podnositi. Mnogi ljudi kada saznaju da su bolesni imaju tendenciju postati depresivni, ljuti ili utučeni, kao da bi njihov raj trebao biti ovdje i sada. 

Sveta Bernardica stavlja pred nas izazov za zauzimanje drugačijeg stava: prihvaćanje bolesti, patnje i boli koju sada moramo trpjeti kao pripremu za život koji dolazi. Naša Gospa u Lourdesu jednom je rekla Bernardici: "Neću te učiniti sretnom u ovom životu, nego u sljedećem."
Kao odgovor na patnju, ljudi mogu postati ogorčeni i misliti zašto se to događa baš njima, ili kako to nije pošteno, i mogu prezirati svoju patnju. No, s druge strane, ljudi mogu odgovoriti na radikalan način, prihvaćanjem, kako je to učinila sveta Bernardica i mnogi drugi herojski sveci i blaženici koji su prihvatili svoju bol kao križ kojega im je Bog poslao za njihovo vlastito posvećenje, i prikazivali svoju patnju za posvećenje i spas drugih. 

Kako su nas oni naučili, patnja nam daje mogućnost da se približimo Bogu, da sudjelujemo u Kristovoj patnji, da se pročistimo, i dobijemo predodžbu o vlastitoj krhkosti i slabosti kako bismo naučili još više ovisiti o Bogu. 

"Zašto moramo patiti? Zato što ovdje na zemlji čista Ljubav ne može postojati bez patnje. O Isuse, više ne osjećam svoj križ kada mislim na Tvoj!" 
Sv. Bernardica 

Sveta Bernardica je zaštitnica bolesnika. Ako vi ili netko koga znate pati od neke bolesti, onda biste trebali moliti za njihovo ozdravljenje, kao i za njihovo prihvaćanje patnje koju moraju trpjeti kako bi mogli duhovno rasti u takvoj situaciji. 

Sveta Bernardica preminula je s riječima na usnama:
"Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me jadnu grješnicu!"

Trideset godina nakon njezine smrti, kada su povodom postupka za njezino proglašenje blaženom otvorili njezin grob, njezino su tijelo našli bez i najmanjeg traga trulosti, dok su se povoji, u koje je bilo zamotano njezino tijelo, raspali, a križ je zahrđao. Tijelo svete Bernardice je neraspadnuto i savršeno očuvano 139 godina nakon njezine smrti.

Sveta Bernardice, moli za nas!

Izvor: 1, 2

nedjelja, 1. travnja 2018.

Víctimae pascháli laudes ímmolent Christiáni! (Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici!)

Uskrsnu kako je rekao, aleluja!


Posljednica na Uskrsnoj svetoj Misi:

Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici!
Janje ovce oslobodi, Krist nas grešne preporodi.
Sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta:
Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada.
Marijo, o reci što je? Što ti oko vidjelo je?
"Grob ja vidjeh Krista Boga, svijetlu slavu uskrsloga,
Anđele i platno bijelo u kom' bješe sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje;
Pred vama će tamo gdje je cvjetna strana Galileje."
Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine;
Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan!
Amen, aleluja!

(Víctimae pascháli laudes ímmolent Christiáni.
Agnus redémit oves: Christus ínnocens Patri reconciliávit peccatóres.
Mors et vita duéllo conflixére mirándo:
dux vitae mórtuus, regnat vivus.
Dic nobis, María, quid vidísti in via?
Sepúlcrum Christi vivéntis: et glóriam vidi resurgéntis.
Angélicos testes, sudárium et vestes.
Surréxit Christus spes mea:
praecédet vos in Galilaéam.
Scimus Christum surrexísse a mórtuis vere:
tu nobis, victor Rex, miserére.
Amen, allelúia.)

Sretan i blagoslovljen Uskrs želimo svim čitateljima bloga!

petak, 23. ožujka 2018.

Tradicionalna katolička ženstvenost: Zašto nositi veo?



Dio je Svetoga pisma i svete tradicije Crkve koju moramo očuvati. 

Nošenjem vela nasljedujemo primjer naše Gospe u Njenoj poniznosti i poslušnosti. 

Veo nas podsjeća da su naša tijela hram Duha Svetoga. 

Znak je našeg poštovanja prema Bogu i anđelima. 

Javno je svjedočanstvo poniznosti i skromnosti. 

Nošenje vela je ugodna žrtva koja daje slavu Bogu i uzvisuje Krista u Euharistiji. 

Veo naglašava ženstvenost i dostojanstvo žene. 

Vidljivo je svjedočanstvo potpune podređenosti Bogu.


             

utorak, 20. ožujka 2018.

Radijska poruka pape Pija XII. djeci o sv. Josipu


Prije šezdeset godina, 22. veljače 1958. g., papa Pio XII. poslao je sljedeću poruku učenicima diljem SAD-a u kojoj je naglasio svetost sv. Josipa i kako ga moramo imitirati. Tekst je objavljen u L’ Osservatore Romano. 

„Je li moguće da je već stigla još jedna korizma i da smo ponovno zamoljeni obratiti se našim dragim učenicima u Americi? Sigurno Nas ništa ne veseli više od razgovora s najmanjima u dragocjenom stadu Božanskog Pastira.Tijekom godine stotine i stotine djece dolaze nam u posjet u Rim gdje s njima razgovaramo i ona često odgovaraju na Naša pitanja. Jutros to nismo mogli učiniti jer ste vi predaleko. No barem Naš glas može putovati preko oceana i na neki Nas način uistinu dovesti u vaše učionice. 

A koju poruku on prenosi vama? Dopustite da vam ju ukratko iznesemo. Sljedeći tjedan započet će mjesec sv. Josipa. Ove smo godine odlučili njemu povjeriti sve što žarko želimo i čemu se nadamo od vas. 

Sveti Josip, kao što ste već naučili kod kuće i u školi, bio je veoma svet čovjek. Morao je biti, jer je bio muž Djevice Marije, najčišće, najsvetije, najuzvišenije od svih Božjih stvorenja. Štoviše, Vječni je Otac njegovoj brizi povjerio Svog Jedinorođenog Sina Isusa Krista, koji je postao čovjekom na zemlji. Marija je bila Isusova Majka, najnježnija od svih majki. Iako Josip nije bio Njegov otac, on je za Njega, zbog posebnog dara s Neba, osjećao svu ljubav i nježnu skrb koju očevo srce može poznavati. S Marijom, svojom ženom, dijelio je sve radosti i žalosti, planove i brige koje majka osjeća podižući svoju djecu. Štitio je Isusa od opasnosti djetinjstva, njegove su oči pazile na Njega kod kuće i u tesarskoj radioni, vodio Ga je kroz odrastanje i svojim je teškim radom i snažnom vjerom osiguravao rastuće potrebe Majke i Sina. 


Kakav je to lijep obiteljski život bio u Nazaretu! S pravom se zovu Sveta Obitelj. U toj malenoj kući nalazimo Isusa, svetijeg nego što itko može zamisliti, Koji je došao pomoći tebi i svima drugima da postanete sveti i Bogu ugodni. Tamo ćete pronaći i Njegovu Majku, vašu Blaženu Majku, čija je duša, kao što znate, od prvog daha pa tijekom cijelog Njenog života, bila nešto jednostavno veličanstveno i neopisivo lijepo, poput dragulja čije sve fasete jasno odražavaju bezgraničnu Božju svetost. Tu je bio i Josip, iako skroman i ponizan, imao je autoritet nad obitelji. Koliko li je tek on bio svet! Pod njegovom očinskom zaštitom i neumornom brigom odrastao je Dječak, Koji će kasnije na kalvarijskom Križu, umirući, obnoviti život za čovjeka, i putem milosti privući sve ljude u jedno sa Sobom. S Njim kao svojom Glavom, oni će stvoriti jednu veliku, veliku obitelj raspršenu po cijelom svijetu. Ta se obitelj zove Crkva, jedna, istinska Katolička crkva, čiji ste vi članovi, a to je članstvo vaše najveće bogatstvo na zemlji. 

Sada da vas pitamo, draga djeco, ako je Josip bio cijelim srcem i dušom zaokupljen brigom za tu malenu obitelj u Nazaretu, ne mislite li da je sada u Nebu on isti takav brižni otac i zaštitnik cijele Crkve, svih njenih članova, kao što je bio otac i zaštitnik Glave Crkve na zemlji? Čujemo vaš odgovor: „Da“. Ne zna li on da su mnoga od te djece u velikoj potrebi? Potrebna im je pomoć za njihove duše – milost pokajanja, milost ustrajnosti, milost poniznog, neustrašivog predanja Svetoj volji Božjoj. 

I Josip se obraća Isusu, Dječaku iz Nazareta, i odjednom obilato poteku milosti za ljudske duše. Ljudi također trebaju pomoć za svoja tijela: očevi su bez posla, majke nose preteške terete, djeca su bez potrebne hrane, odjeće i lijekova kada su bolesna. I Josip se okreće prema vama. Da, upravo prema vama se okreće kako biste pomogli i ohrabrili onu djecu koja su također vaša braća i sestre. Znamo da ga nećete iznevjeriti. Vaša pobožnost prema njemu potaknut će vas na male žrtve, no i na velike, kako bi ogromna ljudska obitelj, koju Isus žarko želi ujediniti u vjeri i milosrđu, znala da je sveti Josip još uvijek budni i velikodušni čuvar i zaštitnik, koji sada djeluje kroz one koji gaje vjernu pobožnost prema njemu. Kako smo rekli na početku, s pouzdanjem mu se obraćamo da pobudi nesebičnu ljubav u našim srcima za one koji trebaju i traže pomoć. 

Prije nego se rastanemo, draga djeco, želimo s velikom ljubavlju Našeg srca dati vama, vašim dragim roditeljima i svima vašima, vašim učiteljima i odgajateljima Naš apostolski blagoslov. Neka privuče u vaše duše snažnu milost postojane vjernosti Bogu i Njegovoj Crkvi; i nikada ne zaboravite da je sveti Josip uvijek uz vas kako bi vas zaštitio.“

nedjelja, 18. ožujka 2018.

MILOST BOŽJA Tradicionalna latinska sveta Misa na blagdan sv. Josipa, zaručnika BDM, zaštitnika Katoličke crkve i hrvatskog naroda

Gospodine, pretekao si ga obilnim blagoslovima, na glavu si mu stavio krunu od dragog kamenja. U tebe je tražio život, i ti si mu dao dug život u vijeke vjekova. (Ps 20, 4-5)


Svećenik Bratstva sv. Pija X. (FSSPX-a) služit će tradicionalnu latinsku misu u Zagrebu u 18 sati u kapeli sv. Josipa, na adresi Jurja Denzlera 37.
Također će biti služena tradicionalna Misa u Splitu u 18 sati u kapeli sv. Jeronima na adresi Zrinsko-Frankopanska 58.

Još jednom zahvaljujemo dragome Bogu što nam je u godini svetog Josipa, zaštitnika Katoličke crkve, svojom Providnošću pronašao prikladno mjesto za slavljenje Mise svih vjekova.

Deo gratias!

petak, 16. ožujka 2018.

Kada sve bude gotovo...




"Kada sve bude gotovo, nećeš žaliti što si patio, 
već ćeš žaliti što si tako malo patio, 
i to malo tako loše."


Bl. Sebastian Valfré

subota, 10. ožujka 2018.

Pogled na Spasitelja

"Prilika Božja u ljudskom liku među nas je stupila u Sinu čovječjem Isusu Kristu. Ako promatramo tu sliku kako nam govori u jednostavnom evanđeoskom izvještaju, onda nam otvara oči. Što bolje upoznajemo Spasitelja, tim više nas osvaja uzvišenost i blagost, kraljevska sloboda koja ne poznaje drugu vezu nego podlaganje Očevoj volji, te sloboda od svega stvorenog koja je ujedno temelj za milosrdnu ljubav prema svakom stvorenju.

I što prodre u nas dublje ta Božja slika, što više budi našu ljubav, tim postajemo osjetljiviji za sva odstupanja od Njega u sebi i drugima. Tako će nam se otvoriti oči za istinsku spoznaju čovjeka, slobodnu od svakog uljepšavanja. I ako nam snaga hoće zakazati da podnesemo pogled na ljudsku slabost kod sebe i kod drugih, onda je opet potreban samo jedan pogled na Spasitelja. 

Ta On se nije s odvratnošću okrenuo od naše bijede, nego je upravo došao k nama radi te bijede i natovario ju je na sebe - vere languores nostros ipse portavit et livore eius nos sasanati sumus (zaista je sam nosio naše slabosti i ozdravljeni smo Njegovom modricom). Ako smo bespomoćni i tražimo gdje bismo trebali naći lijek, sam nam je pripravio lijek. Po svojim sakramentima čisti nas i jača. I ako se ophodimo s Njim povjerljivo, prema Njegovoj volji, prožima i sve više i više nas preoblikuje Njegov duh. 

U kontaktu s Njim učimo biti bez ljudske potpore i dobiti slobodu i čvrstoću potrebnu da budemo potpora i oslonac drugima. On sam nas vodi i pokazuje nam kako trebamo voditi druge. Tako dobivamo cjelovito čovještvo po Njemu, a ujedno i pravi osobni stav. Tko promatra Njega i tko je upravljen na Njega, taj ima u sebi Boga, pralik svake osobnosti i zbir svih vrednota."

sv. Edith Stein

subota, 3. ožujka 2018.

Sveti Luj IX.: Kralj, križar, svetac


Francuski kralj sveti Luj IX. utjelovio je sve ono što monarh mora biti: vladao je pravedno, s integritetom, velikodušnošću i svetošću. On i kraljica Margareta Provansalska imali su jedanaestero djece, a njihova je linija vladala Francuskom do Francuske revolucije koja je tu vladavinu brutalno prekinula. 

Majka svetog Luja često mu je kao djetetu govorila: “Dragi moj sine, volim te koliko majka može voljeti svoje dijete, ali radije bih te vidjela mrtvog pod svojim nogama nego da počiniš samo jedan smrtni grijeh.” 

Koliko bi majki danas takvo nešto reklo, i uistinu to mislilo? Zar većina njih nije okupirana fizičkom dobrobiti, obrazovanjem, karijerom, reputacijom, vezama svoje djece? 

Koliko nas može reći da je dobrobit duša naše djece uistinu najvažnija u našim srcima? Najgora bojazan majke je rano izgubiti svoje dijete, no ako mi katolici uistinu vjerujemo u ono što tvrdimo, ne bi li naša najgora bojazan trebala biti vječno prokletstvo duša naše djece? Ne bismo li, stoga, trebali usmjeriti sve naše snage i molitve prema tom cilju: spasenju njihovih duša? 

Kada je sv. Luj postao muškarac i sam postao roditelj, pisao je svom najstarijem sinu Filipu III.: “Trebao bi, svom svojom snagom, izbjegavati sve što Njemu nije ugodno. I osobito moraš biti odlučan ne počiniti smrtni grijeh, bez obzira što se dogodi. Makar pretrpio najgoru vrstu mučenja, radije dopusti da ti svi udovi budu odrezani nego da svjesno upadneš u smrtni grijeh.” 

Sveti Luj jednom je upitao svoga prijatelja bi li radije bio jedan od gubavaca što lutaju sporednim putevima ili počinio smrtni grijeh. Njegov prijatelj je odgovorio: “Radije bih počinio trideset smrtnih grijeha nego bio gubavac.” Kralj je rekao: “Kada čovjek umre, izliječen je od gube u svome tijelu, no kada čovjek koji je počinio smrtni grijeh umre, ne može sa sigurnošću znati da se tijekom života pokajao dovoljno da mu je Bog oprostio; stoga mora biti u velikom strahu da ne bi ta guba grijeha trajala onoliko dugo koliko je Bog u Raju.” 

Sv. Luj je bio taj koji je kupio Trnovu krunu koja se danas nalazi u kapeli sv. Luja u Parizu. Dvaput dnevno prisustvovao je svetoj Misi, podupirao je svećenike i biskupe u njihovom radu i nikada nije imao straha kazniti one koji nisu obavljali svoju dužnost. 

Toliko je cijenio poslušnost da je odbio kazniti smrću izdajničkog sina Hugha de la Marchea, koji je postupio po očevom nalogu. Kralj je rekao: “Sin ne smije odbiti poslušnost očevim naredbama.” Kada bi ga zvali da uguši pobune, uvijek bi nadoknadio štetu nevinima koji su ju pretrpjeli. Ako bi zarobili nevjernika, naredio bi da mu se pruži prilika primiti kršćansku poduku i krštenje, a ne da ga se osudi na smrt. Odlučan živjeti u svetoj čistoći, snažno je poticao sve na svome dvoru da ostave svoje ljubavnice i žive čisto ili da reguliraju svoju situaciju i ožene se. Jednu ženu na svome dvoru poznatu po njenom ekstravagantnom i nečednom odijevanju svojim je privatnim i pažljivim opomenama naveo na promjenu odijevanja. 

Dobri je kralj umro od bolesti tijekom križarskog rata. U 15 sati, u milosni čas, izustio je posljednje riječi: “U ruke Tvoje predajem duh svoj” i prešao u slavu. Kanoniziran je nakon 27 godina. 

Sveti Luje, moli za nas!

nedjelja, 25. veljače 2018.

I NAČINI BIČ OD UŽETA... Karneval u katoličkoj crkvi, hramu Božjem


Stoga Isus uziđe u Jeruzalem.
U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede.
I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta...   (Iv 2, 13-15)

petak, 16. veljače 2018.

Riječi Gospe Fatimske o molitvi krunice


† “Molite krunicu svaki dan kako biste izmolili mir svijetu i svršetak rata.”
13. svibnja 1917.

† “Želim da trinaestog idućeg mjeseca dođete ponovno ovamo i nastavite svaki dan moliti krunicu.”
13. lipnja 1917.


† “Želim da trinaestog idućeg mjeseca dođete ponovno ovamo i nastavite svaki dan moliti krunicu u čast drage Naše Gospe od Krunice da se postigne mir u svijetu i svršetak rata, jer jedino Ona može to postići.”
13. srpnja 1917.

† “Želim da nastavite moliti krunicu svaki dan.”
19. kolovoza 1917.

† “Nastavite moliti krunicu da se postigne svršetak rata.”
13. rujna 1917.

† “Ja sam vaša draga Gospa od Krunice i nadalje neka se dnevno moli krunica.”
13. listopada 1917.


† “Nastoj me barem ti utješiti i reci onima koji će se svake prve subote tijekom pet mjeseci ispovjediti i pričestiti, izmoliti Krunicu i razmatrati petnaest minuta sveta otajstva u mome društvu da im obećajem svoju prisutnost na času smrti i sve milosti potrebne za spasenje.”
10. prosinca 1925. sestri Luciji u Pontevedri


nedjelja, 11. veljače 2018.

Kult čovjeka

Pričest na ruku vjerojatno je najdramatičniji simbol postepene zamjene kulta Boga kultom čovjeka. Prije Drugog vatikanskog sabora glavna briga Crkve bilo je štovanje Boga i iskazivanje časti Bogu. Nakon Drugog vatikanskog Crkva je postala pretjerano zaokupljena sama sobom; počela se baviti opsesivnom i nezdravom introspekcijom. Malo mari za Boga, kao i za neevangelizirane mase čovječanstva. Ona svoje snage usmjerava na mijenjanje liturgijskih detalja, mijenjanje duljine redovničke odjeće časnih sestara, mijenjanje svetišta crkava, formulacija molitava, itd. 

Simbol ove introspekcije je okretanje oltara. Prije Koncila svećenik i vjernici slavili su Misu kao jedinstveno tijelo, okrenuti prema istoku, simbolu Krista – Sunca pravde, simbolu Uskrsnuća i Drugog dolaska. Danas je zajednica tijekom bogoštovlja okrenuta prema samoj sebi; svećenik i vjernici razmatraju jedni druge i čine se zadovoljni onime što vide. Taj proces samorazmatranja ima tendenciju povećanja zaokupljenosti dostojanstvom ne Boga, nego čovjeka.


Svaki – ponavljam, svaki – tradicionalni znak poštovanja i pobožnosti prema Presvetom Sakramentu tijekom dijeljenja Svete Pričesti je nestao. 

Zamislite kakav bi odgovor dobio potencijalni obraćenik da je postavio pitanje katoličkom svećeniku prije Drugog vatikanskog koncila kakve posebne znakove pobožnosti koriste katolici kako bi potvrdili svoje vjerovanje da je u Presvetom Sakramentu prisutan sam Bog!

Svećenik bi objasnio da vjernici kleče pobožno, primaju Pričest isključivo na usta, a samo posvećene ruke svećenika smiju dotaknuti hostiju, kao i kalež, korporal, palu, ili purifikatorij koji dolaze u dodir s posvećenim česticama. 

Od trenutka Posvećenja do završetka Pričesti vjernika svećenik je držao palac i kažiprst na obje ruke spojenima kako bi bio siguran da najsitnije čestice hostije ne bi pale na pod. Zatim bi razdvojio prste iznad kaleža dok bi ministrant dolijevao vino i vodu po njima u nizu detaljno propisanih polijevanja. 

Zamislite, dakle, odgovor bilo kojeg svećenika prije Drugog vatikanskog da ste mu predložili da će svi ti znakovi pobožnosti biti odbačeni. Ipak, većina svećenika koji bi reagirali pobunom protiv toga, prihvatili su promjene, možda bez entuzijazma, ali i bez pobune. Može li se uistinu zanijekati da je Crkva u naprednom stadiju pranja mozga? 

Ideja da je klečanje nedostojno nije ništa novo. Ona je bila važan dio nacističke propagande. Obitelj Elizabeth Gerstner, istaknute članice katoličkog otpora tiraniji „koncilijarne Crkve“ u Njemačkoj, tijekom Drugog svjetskog rata pružala je, kao i mnogi europski tradicionalni katolici, otpor nacizmu. Ona sama završila je u zatvoru kada je imala 21 godinu. U jednom pismu koje mi je nedavno napisala prisjetila se omiljenog slogana nacističke propagande: Ein Deutscher kniet nicht vor seinem Herrgott, em Deutscher steht vor seinem Gott. ["Nijemac ne kleči pred svojim Bogom, Nijemac stoji pred svojim Bogom."] 

Nacionalsocijalistička propaganda za škole koju je izdavalo ministarstvo propagande dr. Goebbelsa, isticalo je „židovsko kvarenje“ Katoličke Crkve. Rob kleči, tvrdio je dr. Goebbels; Nijemci su, naprotiv, freie Menschen, slobodni ljudi. Jednako je neprihvatljivo za dr. Goebbelsa bio nedostatak bogoštovlja na njemačkom jeziku. Čini se da bi on našao podosta toga za pohvaliti u „koncilijarnoj Crkvi“... 

Činjenica da klečanje nije uobičajeno u istočnim obredima, katoličkom i pravoslavnom, nije relevantno za pitanje klečanja u latinskom obredu. Istočni katolici imaju svoj tradicionalni način izražavanja pobožnosti, kao što je npr. česta upotreba znaka križa. 

U Bibliji postoje mnogobrojni primjeri klečanja s ciljem štovanja Boga, u Starom kao i u Novom zavjetu:

„Kad je Daniel čuo, da je pismo potpisano, otiđe u svoju kuću, gdje je u svojoj gornjoj sobi imao otvore prozora naprema Jeruzalemu. Tri puta na dan padao je na koljena svoja, obavljao je molitvu svoju i slavio Boga svojega, kao što je bio činio i prije.“ (Dan 6:10)

„Udalji se od njih kako se može kamenom dobaciti, klekne na koljena i pomoli se.“ (Lk 22:41)

„A Petar istjeravši sve van klekne na koljena, pomoli se i okrenuvši se k tijelu reče: 'Tabita, ustani!' A ona otvori oči svoje, pogleda Petra i sjede.“ (Dj 9:40)

„I kad je ovo rekao, klekne na koljena svoja i pomoli se sa svima njima.“ (Dj 20:36)

U 95. psalmu čitamo:

„Jer je Gospod velik Bog, kralj, veći od svih bogova. Dođite, poklonimo se i padnimo ničice; kleknimo pred Gospodom, koji nas je stvorio!“

Koji bi bio prihvatljiviji odgovor nego slijediti primjer psalmista, kada nam se sam naš Bog daje u Svetoj Pričesti preko posvećenih ruku Njegovog svećenika koje su Ga upravo prikazale u Žrtvi.

Michael Davies

subota, 3. veljače 2018.

Srce Isusovo pomaže


Bilo je oko 7 sati ujutro. Netko pokuca na vrata župnog stana i ne čekajući odgovor ulazi. "Hvaljen Isus, velečasni! Majka sam petero djece. Najstarija djevojčica ima 12 godina. Imam muža. Oh, to nije muž, to je nesretnik! A uz njega ja i sva naša djeca.

Cestar je. Svakog prvog u mjesecu prima plaću. Za dva do tri dana sve propije i zakarta. Evo ga onda kući. Ma sve bih ja to oprostila, da ne grdi, da ne psuje. Često se bojim da se zbog njegove psovke zemlja ne provali od Božjeg gnjeva. Oče, pomozite mi, savjetujte mi, kako ga obratiti?"

"Jesi li što čula o pobožnosti Srcu Isusovom? Znaš li tišto je to devetnica spasa?"

"Pripovijedali su mi Vaši župljani o toj čudesnoj devetnici spasa. Zato sam upravo došla k Vama, da me uputite. Sve ću učiniti, što god mi kažete."

"Slušaj dobro, majko! Devet prvih petaka u mjesecu se ispovjedi i pričesti s nakanom, da dadeš zadovoljštinu Presvetom Srcu Isusovom za sve uvrede što mu ih ljudi nanose u Presvetom Oltarskom Sakramentu. 

Druga tvoja nakana  neka bude da umreš u milosti Božjoj, bez smrtnog grijeha. 

Povedi sa sobom i najstariju kćer, neka i ona obavi ove devetnicu. Još k tome i treća nakana, da Vam Srce Isusovo obrati muža, odnosno oca. 

Nauči djecu da dnevno često mole: "Presveto Srce Isusovo, ja se u Te uzdam! Presveto Srce Isusovo, obrati našeg tatu! Vaše će molbe biti brzo uslišane. Ne zaboravi, treba se i zahvaliti ako dobiješ traženu milost."

Iza prvog petka molio sam u sv. Misi za obraćenje toga čovjeka. Dani su prolazili, pa i mjeseci. Zaboravio sam na taj slučaj. Nakon sedam mjeseci ulazio sam kao obično u svoju crkvu, da čitam svetu Misu. Odmah uočih ženu i dijete kako pred kipom Srca Isusova glasno mole. Čuh u molitvama i riječi tople zahvalnosti. 

Kod oblačenja u sakristiji čujem iza sebe glas: "Velečasni, evo me opet kod Vas. Prije sam bila najveća nesretnica, a sada sam najsretnija osoba. Došla sam se zahvaliti Srcu Isusovu za obraćenje moga muža. Nije bilo potrebno čekati devet petaka - muž se već prije obratio. Kuća mi je sada raj. Ne čuje se više u njoj gadnih psovki. Muž više ne pije i ne karta. U crkvi je s nama svake nedjelje, a obavljamo zajedno i prve petke. Bože, ima li tko sretniji od mene!"

(Glasnik Srca Isusova i Marijina, 1946. g.)
Izvor: knjižica "Obiteljska posveta Presvetim Srcima"

ponedjeljak, 29. siječnja 2018.

Franjevci Bezgrješne: hrabri glas progovara


Prije nekoliko dana, 20. siječnja, bila je važna godišnjica u povijesti franjevaca Bezgrješne. Toga datuma prije šest godina (2012.) u našem rimskom samostanu u Via Boccea, održan je sastanak Generalnog vijeća franjevaca Bezgrješne i petorice franjevaca (dva Amerikanca i tri Talijana), protivnika p. Stefana Manellija, utemeljitelja i generalnog poglavara Reda. 


Zajedno sa ostalim profesorima s tadašnje bogoslovije franjevaca Bezgrješne i ostalima zaduženima za formaciju, p. Manelli me pozvao da sudjelujem u tom događaju. Sastanak koji je trajao cijeli dan u dvije sesije, šokirao je žestinom zlonamjernih napada protiv p. Manellija. 


Sada vidimo da su te optužbe bile postepeno razvijane u klevetničkom crkvenom, medijskom i pravnom ratu protiv p. Manellija, ratu kojeg su podržali neki franjevci (čak i u Vatikanu), laici i pomalo „tridentski orijentiran“ dijecezanski svećenik. Tijekom posljednjih šest godina svjedočio sam objektivnoj devastaciji svoje redovničke zajednice (franjevci, sestre, laici), progonu (koji još uvijek traje) našeg utemeljitelja i naše autentične karizme franjevaca Bezgrješne, koju je odobrio papa Ivan Pavao II. 

petak, 26. siječnja 2018.

Zli anđeli

Zli anđeli su naši neprijatelji; oni nam zavide, nastoje nas navesti na grijeh, i mogu nam nanijeti ozljede, s Božjim dopuštenjem, preko našeg tijela ili naših zemaljskih dobara.

Unatoč svom njihovom prkosu i želji, oni ne mogu učiniti ništa protiv Boga, stoga svoj bijes iskaljuju na ljudima koji su stvoreni na sliku Božju. Mnogi teolozi tvrde da će mjesta palih anđela u Raju biti popunjena ljudima. 

Sveti Toma kaže: „Spoznaja da će biće sa zemlje zauzeti njegovo mjesto u Raju uzrokuje demonu više boli nego vatre pakla.“ 

Đavao je bio taj koji je naveo naše praroditelje na grijeh, a također i Judu (Iv 13:27). Đavao može, koliko to Bog dopusti, ozlijediti tijela i zemaljska dobra ljudi, kao u slučaju Joba i opsjednutih iz vremena našeg Gospodina. 

Njegov je veliki cilj uzrokovati uništenje Crkve, za koju zna da je sredstvo uništenja njegove moći na zemlji. On također zna da će i njemu i njegovim anđelima jednoga dana suditi sveci („Ne znate li, da će sveti suditi svijetu? ... Ne znate li, da ćemo anđelima suditi...“ 1 Kor 6:3). 

Mnogi vjeruju da, kao što Bog dodjeljuje svakom djetetu na njegovom rođenju anđela čuvara, tako i đavao dodjeljuje posebnog demona koji će ga kušati. Stoga moramo s jednom rukom raditi, a s drugom se boriti protiv neprijatelja. 

utorak, 23. siječnja 2018.

Padre Pio o ponašanju u crkvi

U nastavku slijedi izvadak iz pisma padre Pija jednoj od svojih duhovnih kćeri na temu ponašanja u crkvi i skromnosti.



“Kako bi izbjegla nepoštovanje i nesavršenosti u Božjoj kući, u crkvi, koju Božanski Učitelj naziva 'kućom molitve', potičem te u Gospodinu da imaš na umu sljedeće:

U crkvu uđi u tišini i s velikim poštovanjem, smatrajući se nedostojnom pojaviti se pred Gospodinovim Veličanstvom. Pored ostalih pobožnih razmatranja, sjeti se da je naša duša hram Božji, i kao takvu ju moramo očuvati čistom i neumrljanom pred Bogom i Njegovim anđelima.

Zasramimo se jer smo toliko puta popustili pred đavlom i njegovim zamkama (pred njegovim mamljenjem prema svijetu i tijelu, pred njegovom pompom) tako što nismo uspjeli zadržati srca i tijela čistima, jer smo dopustili našim neprijateljima da se uvuku u naša srca i tako oskvrnuli Božji hram koji smo postali putem svetog krštenja.

Zatim uzmi svete vode i učini znak križa pažljivo i sporo.

Čim se nađeš pred Bogom u Presvetom Sakramentu, pobožno poklekni. Kada nađeš mjesto, klekni i izrazi poštovanje prema Isusu u Presvetom Sakramentu. Povjeri sve svoje potrebe Njemu, kao i potrebe drugih. Govori Mu s povjerenjem, otvori svoje srce, i daj Mu potpunu slobodu da djeluje u tebi kako On želi.


subota, 20. siječnja 2018.

Mrtvljenje i užitak

Mrtvljenje je borba protiv triju požuda: požude tijela, požude očiju i oholosti, kako bi se te tri požude podredile duši, i na taj način se duša podredila Bogu.

Sv. Vinko Paulski kaže: "Mrtvljenje apetita je osnova duhovnog života. Tko se u ovome ne može kontrolirati, teško će moći pobijediti veće kušnje."

Sv. Franjo Saleški: "Jedna od stvari koja nas drži daleko od savršenstva je, bez sumnje, naš jezik. A budući da je najgori način govora govoriti previše, govori malo i dobro, malo i ljubazno, malo i jednostavno, malo i s ljubavlju, malo i prijateljski."

Po Božjem planu, užitak nije cilj, nije sam sebi svrha.

Naš je krajnji cilj ugoditi Bogu, voljeti Boga iznad svega, biti blizu Boga, i dospjeti u Nebo.

Ako užitak isključimo od odgovornosti i dužnosti, on postaje grijeh.
Više ili manje ozbiljan, jer predstavlja kršenje reda kojega je uspostavio Bog. Mi imamo snažnu potrebu za užitkom koji je sam sebi svrha, a kada uživamo uz isključenje dužnosti, kada stavimo Božje zapovijedi i Božji zakon u stranu, kao i nauk Crkve, naše odgovornosti kao muževa, žena, majki, očeva, djece, svećenika, biskupa, pape, onda se radi o manje-više ozbiljnom grijehu.

Mrtvljenje podrazumijeva odricanje od opasnih užitaka, kako bismo izbjegli grešnu prigodu, opasnost od grijeha.

Mrtvljenje je također i odricanje od određenih dozvoljenih užitaka kako bismo osigurali vlast volje nad našom sjetilnom prirodom.

Naš je Gospodin preporučio svojim učenicima prakticiranje posta, odricanje i mrtvljenje pogleda i dodira.
Sveti Pavao je bio toliko svjestan potrebe mrtvljenja tijela da ga je teško kažnjavao kako bi izbjegao grijeh i osudu na vječno prokletstvo. U 1. poslanici Korinćanima kaže: 
"Krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao."

Primjer sv. Vinka Paulskog

Sveti Vinko Paulski prakticirao je konstantno mrtvljenje osjetila, uskraćujući si i dozvoljene užitke, a često je prakticirao i dobrovoljnu patnju. Kada je putovao, nije dopuštao svojim očima da uživaju u lijepim prizorima, što je dopušteni užitak. Na putovanjima nije gledao krajolik, već je pogled držao na svom raspelu.

utorak, 16. siječnja 2018.

Je li lice migranta – lice Isusa?

Usred sve većeg muslimanskog nasilja u Europi, papa Franjo ostaje čvrsto pri obrani masovne migracije.

U svojoj Urbi et orbi božićnoj poruci, usporedio je migrante sa Svetom obitelji prisiljenoj putovati u Betlehem gdje nisu mogli pronaći sobu za boravak, a u svojoj poruci povodom Svjetskog dana mira Papa je osudio one koji smatraju da masovna migracija predstavlja rizik za nacionalnu sigurnost. Takvi su ljudi krivi za “umanjivanje ljudskog dostojanstva kojega imaju svi kao sinovi i kćeri Božje”.

Kao i u prethodnim prilikama, Papa je zaključio da oni koji ne primaju migrante “siju nasilje, rasnu diskriminaciju i ksenofobiju”. S druge strane, oni koji primaju migrante s dobrodošlicom primaju Krista. U obraćanju predstavnicima Caritasa u rujnu, papa Franjo rekao je da “nas sam Krist traži da prihvatimo našeg brata i sestru migranta i izbjeglicu širom otvorenih ruku”. U drugim je prilikama govorio da u licima migranata vidimo lice Isusa.




Od početka njegovog pontifikata, jedna od Papinih omiljenih tema su oni koji zatvaraju granice, a zapravo zatvaraju vrata Isusu. Ako ste kršćanin, teško je ignorirati taj argument. Tko želi Isusu zalupiti vrata? Tko želi na Sudnji dan čuti: “Bio sam stranac i niste me primili”?

nedjelja, 14. siječnja 2018.

Molitve za ministrante kod oblačenja

Kod oblačenja reverende:

“Dominus, pars haereditatis meae, et calicis mei: tu es, qui restitues hereditatem meam mihi.”

[Gospodine, dio si baštine moje i kaleža moga, Ti si Onaj koji će obnoviti naslijeđe moje.]



Kod oblačenja kote:

“Indue me, Domine, novum hominem, qui secundum Deum creatus est in iustitia et sanctitate veritatis. Amen.”

[Odjeni me Gospodine, u nova čovjeka, po Bogu stvorena u pravdi i svetosti istine. Amen.]

četvrtak, 11. siječnja 2018.

Zašto tradicionalna latinska Misa


Centralna i najsvetija tradicija Crkve je Sveta Misna Žrtva

Misa naših predaka, tradicionalna latinska Misa, ponekad nazvana tridentska Misa pape Pija V., zato što je bio zahtjev koncilskih otaca koji su zasjedali između 1545. i 1563. g. u talijanskom gradu Trentu da nam papa Pio V. da tradicionalnu latinsku Misu, kakvu smo upoznali i zavoljeli.

Sveti Pio V. nije uveo novu Misu. Sve što je on učinio bilo je uklanjanje iz tada postojeće latinske Mise preduge molitve koje su na vlastitu inicijativu dobronamjerni, no ponekad pretjerano pobožni biskupi i svećenici, tijekom stoljeća dodali Misi koju su naslijedili.

Povijesna intervencija svetog Pija V. nije se sastojala u uvođenju nove, novus ordo, Mise u Crkvu, već u povratku stare Mise, u svoj njenoj svečanoj jednostavnosti. Mise tako stare da neke njene ceremonije i molitve sežu u vrijeme našeg Gospodina i Njegovih apostola, i u vrijeme rimskih katakombi, gdje su služene prve latinske Mise prije 1900 godina - ne na stolovima, već na grobovima mučenika – prvih članova naše Crkve. Ti divni muškarci i žene, dječaci i djevojčice, koji su prije birali smrt nego izdaju ili kompromis njihovih i naših uvjerenja.

Bula “Quo primum”

Apostolska bula kojom je sveti papa Pio V. vratio natrag originalnu latinsku Misu izdana je 19. srpnja 1570. g. Njen je cjeloviti tekst postao sastavni dio službenog Rimskog misala, otisnut na prvim njegovim stranicama, kojeg je isti Papa naručio - za sva vremena - kao jedini misal koji će se otada i zauvijek koristiti u slavljenju Mise.

Uistinu su bili vrlo rijetki slučajevi u povijesti da je papa nedvosmisleno objavio svijetu da koristi puninu svog apostolskog autoriteta kao vrhovni poglavar Kristove crkve kako bi izdao dekret koji obvezuje zauvijek, za sva vremena, i prijeti onima koji bi se usudili prekršiti ga ne samo ekskomunikacijom iz Crkve, već i samim Božjim gnjevom ("upast će u srdžbu Svemogućega Boga").

Jedan takav rijetki papinski dekret bila je bula "Quo primum" pape Pija V. koja se bavi tradicionalnom latinskom Misom. 

Tekst bule sv. Pija V. Quo primum tempore je slojevit, sadrži i naredbe i dopuštenja, čak izričito svima daje »indult« za slavljenje Mise po ovome misalu. Između ostaloga, trajno jamči svim svećenicima da se smiju pridržavati ovoga obreda bez ikakvih skrupula u savjesti ili bojazni pred crkvenom kaznom. Na više mjesta ističe trajnost i nepromjenjivost ove uredbe.



"Snagom ove naše konstitucije koja će trajno vrijediti, određujemo i zapovijedamo da se ovome Misalu nikada ništa ne dodaje, oduzima ili mijenja. Jednako tako određujemo i izjavljujemo da se (...) svećenici ne obvezuju slaviti Misu drukčije nego smo to odredili. Također im trajno dopuštamo i odobravamo apostolskom vlašću i snagom ove odredbe da odsada potpuno slijede ovaj Misal kod pjevanja ili recitiranja Mise u kojim god Crkvama, bez ikakvih skrupula u savjesti i bez upadanja u bilo kakve kazne, osude i zabrane, te da se njime mogu i smiju slobodno i zakonito služiti."

“… i da se nitko ne tjera ili primorava zamijeniti ovaj Misal; ; i da se ovo Naše pismo ni u koje vrijeme ne smije opozvati ili preinačiti, nego da zauvijek čvrsto i valjano ostane na snazi.”

"Neka, dakle, nikome od ljudi ne bude dopušteno povrijediti ovu obznanu Našega odobrenja, (...) zapovijedi, i zabrane, niti joj se nerazboritom drskošću suprotstaviti. A ako bi se netko drznuo to pokušati, neka znade da će upasti u srdžbu Svemogućega Boga i blaženih Apostola njegovih Petra i Pavla!"


U kratkom video izlaganju o. Gommar A. De Pauw objašnjava zašto je i dalje nakon Drugog vatikanskog koncila ostao vjeran služenju tradicionalne latinske Mise.
Za prijevod na hrvatski kliknite ikonicu cc na videu.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...