Euharistija – potreba našeg srca

Fecisti nos ad Te, Deus! 

Za Sebe si nas, Gospodine, stvorio!

Sv. Augustin

Zašto je Isus Krist u Euharistiji? Na to bi se pitanje mogli dati mnogi odgovori. Jedan koji ih sve objedinjuje glasi: zato što nas On voli i zato što želi da mi volimo Njega. Ljubav – to je motiv za ustanovljenje Euharistije. Za nas bi bez Euharistije Kristova ljubav bila beživotna, ljubav prošlosti, koju bismo brzo zaboravili, i to bi nam bilo gotovo i oprostivo. Ljubav ima svoje zakone, svoje zahtjeve, koje sama Euharistija u potpunosti zadovoljava. 

Zbog Euharistije Isus ima svako pravo biti voljen jer nam u Njoj On daje dokaz beskonačne ljubavi. Prirodna ljubav, kako ju je Bog usadio u naša srca, zahtijeva tri stvari: obostranu prisutnost ili zajedništvo života, zajedničko vlasništvo nad imovinom, i savršeno sjedinjenje.

I.

Odsutnost prijatelja je nevolja prijateljstva, njegovo mučenje. Odvajanje oslabljuje i najsnažnije prijateljstvo i, ako je ono dugotrajno, može završiti potpunim prekidom prijateljstva. Kad naš Gospodin ne bi bio prisutan, već bi bio daleko, naša bi ljubav prema Njemu ohladila zbog odsutnosti. U prirodi je čovjeka i njegove ljubavi da mu je potrebna prisutnost objekta njegove ljubavi kako bi volio. Vidimo što se dogodilo nesretnim apostolima dok je naš Gospodin bio u grobu. Učenici su u Emausu priznali da su gotovo izgubili vjeru; njihov dobri Gospodin više nije bio s njima.

Da nam Gospodin nije ostavio niti jedan drugi dokaz Svoje ljubavi osim Betlehema i Kalvarije, kako bismo Ga brzo zaboravili, našeg dragog Spasitelja! Kakva bi to ravnodušnost bila!

Ljubav želi vidjeti, čuti, razgovarati, dodirnuti. Ništa ne može zauzeti mjesto voljenoga, ni uspomene, ni darovi, ni slike; u tim stvarima nema života.

Naš je Gospodin toga bio svjestan. Ništa ne može zauzeti Njegovo mjesto, a mi moramo imati upravo Njega pored sebe.

A Njegove riječi? Ne, mi ih ne možemo čuti od Samog Spasitelja i one nas više ne mogu oduševiti.

Njegovo Evanđelje? Ono je svjedočanstvo.

Zar sakramenti ne daju život? Potreban nam je Tvorac života da ga potvrdi u nama.

A križ? Ne! Bez Isusa križ je izvor tuge.

A nada? Bez Isusa to je samo agonija. Protestanti to imaju, ali opet, kako je hladan protestantizam!

Je li nas Isus imao namjeru ostaviti u tužnom stanju života bez Njega?

Bili bismo suviše nesretni bez Isusove prisutnosti! Život bi bio teško izdrživ da kroz njega moramo ići prognani i sami na zemlji, primorani uskraćivati si zemaljska dobra i životne utjehe, dok bi oni od ovoga svijeta sve to mogli.

No s Euharistijom, s Isusom među nama, često pod istim krovom, Koji je uvijek tu, i danju i noću, i Kojemu svi mogu prići, a On očekuje da svi dođu u Njegov Dom koji nikada nije zatvoren, pripuštajući siromašne i posebno njih pozivajući, život gubi mnogo od svoje gorčine.

On je dobri Otac među Svojom djecom. To je zajedništvo života s Isusom.

Kakvo zajedništvo! Ono nas uzdiže i oplemenjuje! Kako Euharistija razvija naš odnos zajedništva s Isusom Kristom, približava nas Nebu i Samom Isusu. To je uistinu jednostavno, blisko i intimno prijateljstvo puno ljubavi za kojim mi imamo potrebu.

II.

Ljubav traži zajedničko vlasništvo nad imovinom. Želi dijeliti sreću i nesreću. U prirodi je ljubavi, njen je instinkt, davati, i davati sve s radošću i srećom. U skladu s tim, kako obilato Isus u Presvetom Sakramentu daje Svoje zasluge, Svoje milosti, i samu Svoju slavu! Koliko On to sve žarko želi dijeliti s nama! Odbija li nam ikada išta?

On nam daje Sebe, svima i zauvijek. On prekriva svijet posvećenim hostijama i želi da Ga sva Njegova djeca posjeduju. Nakon umnožavanja kruha u pustinji ostalo je dvanaest košara. Svi su trebali biti nahranjeni. 

Krist u Euharistiji želi obaviti cijeli svijet u Svoj sakramentalni oblak i oživjeti sve narode ovom životnom vodom koja se ulijeva u ocean vječnosti, no tek nakon što ugasi žeđ posljednjeg izabranog i da mu snage.

III.

Posljednja težnja ljubavi je jedinstvo dvaju bića koja se vole, stapanje dvoje u jedno, dvaju srca u jedno srce, dvaju umova u jedan, dviju duša u jednu dušu.

Slušajte majku dok privija k sebi svoje dijete: „Mogla bih ga pojesti!“

Isus je podložan ovom zakonu ljubavi kojeg je On sam postavio. Nakon što je podijelio naše stanje, naš život, On nam se daje u Pričesti.

Božansko sjedinjenje duša, to savršenije i intimnije što je veći žar naših želja.

In Me manet, et Ego in illo. Mi prebivamo u Njemu, On prebiva u nama. Mi postajemo jedno s Njim do neizrecivog zajedništva koje je započelo ovdje na zemlji milošću i usavršeno Euharistijom, a bit će dovršeno u Raju u vječnom i slavnom zajedništvu.

Ljubav živi s Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ona dijeli sve što pripada Isusu. Ona je jedno s Isusom.

Želje našeg srca su zadovoljene; ono ne može tražiti ništa drugo.

sv. Petar Julijan Eymard