ponedjeljak, 21. svibnja 2018.

KATOLIČKA CRKVA PROTIV VJERSKE SLOBODE Post Tam Diuturnas - pismo pape Pija VII.


Papa Pio VII. napisao je ovo pismo povodom prijedloga novog ustava u Francuskoj 1814., nakon što je Napoleon tek poražen i prognan na otok Elbu, papa se nedavno vratio u Rim iz progona koji mu je bio nametnuo Napoleon, a francuski kralj Luj XVIII. je vraćen na prijestolje svojih predaka. 

Donosimo vam ovo pismo jer pokazuje s kolikim uvjerenjem i strasti su pape osuđivali vjersku slobodu, neumjerenu slobodu tiska i ostale tekovine bezbožnog liberalizma, ali također da možete pročitati što Učiteljstvo uči da su posljedice tih teških zabluda za vjeru, za države i za duše.

POST TAM DIUTURNAS 

Pismo pape Pija VII. mons. de Boulogneu, biskupu Troyesa, 

29. travnja 1814. 

Časni Brate, zdravlje i apostolski blagoslov. 


Nakon tako dugih i žestokih oluja u kojima je Petrova lađa bila bacana na način koji je izazivao čuđenje, i kojim smo također Mi koji smo njezin nedostojni kapetan činili se potresenim i gotovo poraženim, napokon je nasilni vjetar počeo slabjeti i uvjereni smo da se obnavlja spokoj u skladu s dugotrajnim željama i molitvama Našim i svih dobrih ljudi. Dok smo se radovali, povrativši Našu prijašnju slobodu (u vrijeme kad smo se najmanje tom nadali), radovali se, ne toliko jer su te stvari bile vraćene Nama, koliko jer su bile vraćene Crkvi, te dok smo također ponizno zahvaljivali Ocu Milosrđa za ovu veliku dobrobit, velika je bila utjeha koju smo primili kad smo saznali da je naznačeni kralj francuske nacije izdanak one slavne dinastije koja je jednom iznjedrila presvetog kralja Luja [sv. Luj IX.] i sjala svojom značajnom službom Bogu i ovoj Apostolskoj Stolici. I uistinu je u tolikoj mjeri ta radost prožimala Našu dušu da smo, iako su nam novinske stranice donijele sretnu vijest o ovom, ipak, ne obazirući se na primljenu tradiciju, odlučili poslati izvanrednog nuncija u Francusku tako da njegovim posredstvom možemo najizravnijim riječima čestitati imenovanom kralju na obnovi njegove vlasti. Međutim, najveća tuga je brzo poremetila tu Našu radost kad su dnevne novine izvijestile da je Senat Pariza izdao novi ustav kraljevstva. 

Budući da su stvari bile tako sretno promijenjene, nadali smo se ne samo da će sve zapreke organizirane protiv Katoličke vjere u Francuskoj biti uklonjene najvećom brzinom (kao što smo neprestano tražili), nego da će isto tako, kako se predstavi prilika, biti vraćen njezin sjaj i ures. Odmah smo vidjeli da je u ustavu u vezi ovog pitanja ostala velika tišina, i da čak nije bilo ni spomena Svemogućega Boga, po kojem kraljevi kraljuju i vladari upravljaju. Bit će ti lako, Časni Brate, uvjeriti se koliko ozbiljno, koliko gorko i koliko bolno je ovo pitanje bilo Nama, kojima je od Isusa Krista, Sina Božjega, Gospodina Našega povjereno sve kršćanstvo. Jer kako možemo s ravnodušnosti tolerirati da se Katolička vjera, koju je Francuska primila u prvim vremenima Crkve, koja je u tom istom kraljevstvu bila potvrđena krvi tolikih mnogih najhrabrijih mučenika, koju daleko najveći dio francuskog naroda ispovijeda, i koja je uistinu bila hrabro i stalno branjena, čak i za vrijeme najozbiljnijih teškoća i progona i opasnosti zadnjih godina, te koju je, konačno, ta ista dinastija kojoj naznačeni kralj pripada i ispovijedala i branila s mnogo žara - da ta Katolička, ta presveta vjera, kažemo, ne samo ne bude proglašena jedinom u Francuskoj i zaštićena bedemom zakonâ i autoritetom Vlade, nego da bude, u samoj obnovi monarhije, potpuno zaobiđena? Ali mnogo teža i uistinu mnogo gorča tuga se povećala u Našem srcu - tuga po kojoj priznajemo da smo bili potreseni, nadjačani i rastrgani na dva dijela - od dvadeset trećeg članka ustava, u kojem smo vidjeli ne samo da je "sloboda vjere i savjesti" (da iskoristimo iste riječi iz članka) dopuštena silom ustava, nego također da su pomoć i pokroviteljstvo obećani i toj slobodi, kao i službenicima tih različitih vrsta "vjere". Sigurno da ne trebamo koristiti puno riječi da bi u potpunosti razumio koliko smrtonosna rana Katoličkoj vjeri u Francuskoj je zadana tim člankom. Jer kad se neselektivno ustanovi sloboda svih "vjerâ", po toj samoj činjenici istina je pomiješana sa zabludom i sveta i prečista Zaručnica Kristova, Crkva, izvan koje ne može biti spasenja, stavljena je na istu razinu sa sektama heretika i sa samom židovskom nevjerom. Jer kad se naklonost i pokroviteljstvo obeća čak i sektama heretika i njihovim službenicima, ne samo njihove osobe nego također same njihove zablude toleriraju se i njeguju: sustav zabludâ u kojem je sadržana ta smrtonosna i uvijek žalosna hereza koja, kao što kaže sv. Augustin (de Haeresibus, 72.) "tvrdi da svi heretici idu pravim putem i naučavaju istinu: što je toliko apsurdno da mi se čini nevjerojatnim." 

Međutim, ne bismo se trebali ništa manje čuditi i žalostiti nad slobodom tiska koju jamči i dopušta članak 23. ustava. Uistinu, iskustvo prošlih vremena nas uči, ako bi itko u to sumnjao, koje velike opasnosti i koje sigurno trovanje vjere i morala ona potiče. Jer posve je jasno da je prvenstveno po tom sredstvu, prvo, izopačen moral ljudi, zatim je njihova vjera iskvarena i zbačena, te su napokon među njima uzburkane pobune. Uzimajući u obzir današnje stanje velike iskvarenosti čovječanstva, ova najteža zla bi i dalje bila predmet straha ako - što neka Bog odvrati - bude dopušteno svakomu slobodno objavljivati što god hoće. Niti smo uistinu bez drugih uzroka žalosti u tom novom ustavu kraljevstva, posebno u člancima 6, 24 i 25. Suzdržat ćemo se od objašnjavanja svakog od ovih članaka pojedinačno jer ne sumnjamo, Časni Brate, da ćeš lako primijetiti u kojem smjeru téže. Doista, u tako velikoj i tako pravednoj tjeskobi Naše duše utješeni smo nadom da naznačeni kralj neće pristati na članke predloženog ustava koje smo spomenuli; doista u to sebe najčvršće uvjeravamo, poradi predačke pobožnosti i revnosti za vjeru kojom nemamo sumnje da je obdaren. Međutim, kad bismo šutjeli za vrijeme opasnosti za vjeru i duše, sigurno bismo izdali Našu službu, pa smo stoga odlučili u međuvremenu poslati ti ovo pismo, Časni Brate, čija Nam je vjera i svećenička snaga bila tako uvjerljivo dokazana, ne samo da bi bilo u potpunosti znano da najoštrije odbijamo te stvari koje smo ti dosad naveli i što god možda bude predloženo protivno Katoličkoj vjeri, nego također da, savjetujući se s ostalim biskupima francuskih crkava, proučiš savjete i studije za koje smo te zadužili, kako bi velika zla koja (ako ne budu brzo otjerana) prijete Crkvi u Francuskoj bila odvraćena te da tî zakoni i dekreti i druge odredbe vlade koje, kao što dobro znaš, nikad nismo prestali sa žalosti spominjati zadnjih godina i koji su još na snazi, budu uklonjeni. Prikaži se dakle pred naznačenim kraljem; nagovijesti mu presilnu tugu koja, nakon toliko pretrpljenih velikih teškoća i kušnji, zaokuplja i muči Našu dušu, objasni kakve velike štete Katoličkoj vjeri, kakve teške opasnosti dušama, kakvo uništenje vjere bi se dogodilo u Francuskoj ako bi dao pristanak ustavu koji je u nacrtu; daj mu do znanja da smo u cijelosti uvjereni da on ne želi početi svoju vladavinu na tako zlosutan način da Katoličkoj vjeri nanese pretešku i gotovo neizlječivu ozljedu; i reci mu da, naprotiv, Bog sam, u čijoj su moći zakoni svih kraljevstava, svakako zahtijeva od njega da iskoristi tu moć koju ima na radost svih ljudi i posebno Nas, njemu obnovljene, naročito za obranu i ures Crkve Božje; te da se nadamo i čvrsto se uzdamo da će se dogoditi, po Božjem nadahnuću, da Naš glas, prenesen po tebi, dotakne njegovu dušu tako da, slijedeći stope njegovih predaka koji su poradi ispovijedanja i tako česte obrane Katoličke vjere zavrijedili od ove Svete Stolice titulu Najkršćanskijih kraljeva, učini što je dužan, što od njega očekuju svi dobri ljudi, što ga Mi žarkom revnosti molimo - da bude pokrovitelj Katoličke vjere. Koristi, Časni brate, svu svoju snagu i žar za vjeru koji gori u tebi. Koristi u ovoj najvećoj i najsvetijoj zadaći milost u kojoj si toliko jak i tvoju izvanrednu rječitost. Zasigurno ćeš od Gospodina primiti što trebaš reći, i Mi također nećemo propustiti moliti svetu pomoć za tebe Našim molitvama, a u međuvremenu tebi, i stadu koje je povjereno tvojoj brizi, najprivrženije udjeljujemo Naš apostolski blagoslov. 

Dano u Ceseni, 29. travnja 1814., u petnaestoj godini Našega pontifikata 

PIUS P.P. VII

ponedjeljak, 14. svibnja 2018.

"A ako se tko i bori, ne dobije vijenca, ako se pravilno ne bori." (2 Tim 2, 3)


Svrha Svećeničkog bratstva sv. Pija X. je svećeništvo kakvo je htio Gospodin Isus Krist kada je rekao: "Ovo činite meni na spomen." 

Bratstvo stoga mora usmjeriti svećenike prema Svetoj Misnoj Žrtvi, koju oni moraju konkretizirati u svom svakodnevnom životu, sa svime što to podrazumijeva i što iz toga proizlazi. 

"Apostol nam savršeno sažima što se može reći o veličini, dostojanstvu i dužnosti kršćanskog svećeništva: 'Sic nos existimet homo ut ministros Christi et dispensatores mysteriorum Dei.'  (Tako neka nas smatra čovjek kao sluge Kristove i upravitelje tajna Božjih.) (1 Kor 4, 1) 

Svećenik je službenik Kristov, oruđe u rukama Božanskog Otkupitelja. On nastavlja djelo Otkupljenja u svoj njegovoj univerzalnosti koja obuhvaća cijeli svijet i božanskoj djelotvornosti, ono djelo koje je učinilo tako čudesnu transformaciju u svijetu.

Stoga je svećenik, kako je rečeno s dobrim razlogom, uistinu ‘drugi Krist’, jer je na neki način on sam nastavljanje Krista.

'Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas', rečeno je svećenicima, i stoga svećenici poput Krista nastavljaju davati slavu Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje." 

"Ad Catholici Sacerdotii", papa Pio XI.

                 

petak, 11. svibnja 2018.

BOŽJA MILOST NA BLAGDAN GOSPE FATIMSKE U Hrvatsku dolazi biskup iz Svećeničkog bratstva sv. Pija X.



Zahvalimo dragome Bogu na ovoj lijepoj vijesti za Katoličku crkvu.
Molimo za naše svećenike da im dragi Bog da milosti da spoznaju vrijednost tradicionalne latinske Mise i katoličkog nauka.

Sveti Pio X., moli za nas!
Sveti Josipe, moli za nas!

četvrtak, 10. svibnja 2018.

Katolička Misa i katolički nauk nerazdvojivi

"Misa i katolički nauk, Misa i društveno kraljevanje našeg Gospodina Isusa Krista su nerazdvojivi. Da bismo obnovili sve stvari u Kristu, ne možemo imati samo tradicionalnu Misu i ne možemo imati samo tradicionalni nauk. Ako želimo osvojiti svijet za Krista Kralja, onda se prava Misa, zajedno s odgovarajućim naukom, mora uspostaviti.

Postoji vitalna povezanost između katoličkog nauka i Mise, a sada živimo u razdoblju koje je ostvarilo destrukciju i jednog i drugog. Ta destrukcija katoličkih uvjerenja i bogoštovlja imala je razarajući utjecaj na društvo. Moramo se sjetiti da postoje posljedice za čovjekovo napuštanje Boga."

Thomas Gabriele, 
Catholic Family News konferencija, 2009.

Cijelo predavanje dostupno je na youtube kanalu Katolička Tradicija:

petak, 4. svibnja 2018.

O žaljenju prokletih duša: Treće žaljenje (sv. Alfonz Liguori)

Treće žaljenje prokletih duša - zbog spoznaje o velikom dobru koje su izgubile svojom krivnjom
Jedna kraljica, opijena željom za vlašću, rekla je: "Ako mi Gospodin udijeli kraljevanje četrdest godina, odreći ću se raja." Nesretna je kraljica vladala četrdeset godina, no sada je na drugom svijetu ožalošćena zbog onoga čega se odrekla. 

Oh, kolika li je njezina tjeskoba pri pomisli na izgubljeno kraljevstvo raja zbog vladavine od četrdeset godina, prepune nevolja, križeva i strahova! ”Plus cœlo torquetor, quam gehenna”, govori sv. Petar Krizolog. Za izgubljene duše dobrovoljan gubitak raja je veći gubitak nego same patnje pakla. 

Najveća patnja pakla je gubitak Boga, najvećeg dobra, izvora svih radosti u raju. Prokleti bi bili zadovoljni da im se tisuću puta gore muke pakla dodaju postojećima, samo da nisu zakinuti za Božju prisutnost. No njihov će se pakao sastojati u vječnom viđenju sebe bez Boga koje su zaslužili svojom krivnjom. 


Sveta Tereza govorila je da kada čovjek svojom krivnjom izgubi malenu svotu novca ili prsten nevelike vrijednosti, spoznaja o izgubljenome zbog vlastite nepažnje ga pogađa i oduzima mu mir. Kakva tek tjeskoba mora mučiti te duše kada shvate da su izgubile Boga, dobro beskonačne vrijednosti, i da su Ga izgubile svojom krivnjom? 

Proklete duše će vidjeti da je Bog želio da se one spase i da im je dao izbor – vječni život ili vječna smrt. Što čovjek odabere, to će i dobiti. Vidjet će da su mogle postići vječnu sreću da su to htjele i da su svojim izborom proklete. Na Sudnji dan vidjet će mnoge od svojih bližnjih među izabranima, no zato što nisu htjele prestati griješiti, svoju naviku grijeha ponijele su sa sobom u pakao. 

“Dakle, pogriješili smo”, reći će nesretnicima koji će s njima dijeliti pakao. “Pogriješili smo što smo izgubili raj i Boga svojom krivnjom, i naša je greška nepopravljiva.” Oni će uvijek iznova vapiti: “Nema mira u kostima mojim od grijeha mojih.” (Ps 38,4) Spoznaja da su sami uzrok svoga prokletstva uzrokuje bol koja prodire do samih kostiju i onemogućava im ikakav užitak u trenucima odmora. Stoga će svaka od tih duša samoj sebi predstavljati najveći užas. Svaka će doživjeti patnju kako je Gospodin obećao: “Ja te optužujem, ja izlažem sve pred tvojim očima.” (Ps 50, 21) 

Ako ste, draga braćo, do sada bili toliko nesmotreni da ste izgubili Boga zbog bijednih užitaka, ne ustrajte u svojoj ludosti. Nastojte, dok je to još u vašoj moći, popraviti pogreške iz prošlosti. Strahujte! Možda, ako sada ne odlučite promijeniti svoj život, Bog će vas napustiti i bit ćete izgubljeni zauvijek. 

Kada te đavao iskušava, sjeti se pakla. Misao o paklu će te očuvati od te zemlje bijede. Kažem ti, sjeti se pakla i uteci se Isusu Kristu i Presvetoj Djevici Mariji, i oni će te izbaviti od grijeha, koji su vrata pakla.

Izvor

ponedjeljak, 30. travnja 2018.

O žaljenju prokletih duša: Drugo žaljenje (sv. Alfonz Liguori)

Drugo žaljenje prokletih duša- zbog sjećanja na sitnice zbog kojih su izgubile dušu

Kralj Šaul zabranio je ljudima, pod prijetnjom smrću, da okuse hrane. Njegov sin Jonatan koji je bio veoma gladan okusio je malo meda. Otkrivši da je Jonatan prekršio naredbu, kralj je naredio da mora umrijeti. “Vrškom štapa, što sam ga imao u svojoj ruci, okusio sam samo malo meda. Spreman sam umrijeti.” No ljudi su se sažalili nad Jonatanom i nagovorili njegova oca da ga poštedi smrti. Za nesretne proklete duše nitko nema sažaljenja. Nema nikoga tko bi mogao posredovati za njih da ih izbavi od vječne smrti pakla. 

Nakon što se najeo jela od leće za koje je prodao svoje pravo prvorodstva, Ezava je mučila žalost i kajanje zbog onoga što je izgubio, i “zavrisnu gorko iza glasa” (Post 27, 34). Oh, kakvo će biti jaukanje i vrisak prokletih duša na samu pomisao da su zbog nekoliko otrovnih i trenutnih užitaka zauvijek izgubili vječno kraljevstvo Raja i što su vječno osuđeni na stalnu smrt! 


Nesretne izgubljene duše neprestano će biti zaokupljene razmatranjem uzroka njihova prokletstva. Za nas koji živimo na zemlji naša se prošlost čini kao jedan trenutak, kao san. Kako će se činiti pedeset ili šezdeset godina provedenih na ovom svijetu prokletim dušama kada se nađu u bezdanu vječnosti, nakon što prođe stotina ili tisuća milijuna godina u mukama i shvate da njihova bijedna vječnost tek počinje, i da će zauvijek biti na njenom početku? 

Je li tih pedesetak godina provedenih na zemlji bilo puno užitaka? Možda je grešnik koji živi u neprijateljstvu s Bogom uživao neprekidno zadovoljstvo u svojim grijesima? Koliko dugo traju užici grijeha? Samo nekoliko minuta; ostatak života onih koji žive udaljeni od Boga pun je tjeskobe i boli. Oh, kakvima će se činiti ti trenuci zadovoljstva prokletoj duši kada se nađe u ognjenom ponoru? 

“Što nam je koristila oholost? Što nam je vrijedilo bogatstvo i hvastanje? Sve je prošlo kao sjena.” (Mudr 5, 8) “Kakav li sam ja nesretnik!”, reći će svaka prokleta duša. “Živio sam na zemlji prema svojim neurednim sklonostima, prepuštajući se užicima, no što sam od toga dobio? Trajali su kratko i donijeli mi za života gorčinu i uznemirenost, a sada moram zauvijek gorjeti u ovom ognju, u očaju i ostavljen od svih.”

Izvor

četvrtak, 26. travnja 2018.

O žaljenju prokletih duša: Prvo žaljenje (propovijed sv. Alfonza Liguorija)

sveti Alfonz Liguori
“A djeca kraljevstva bit će izbačeni u tamu. Ondje će biti jauk i škrgut zuba.” (Mt 8:12) 


U današnjem Evanđelju čitamo: “Kad onda dođe u Kafarnaum, pristupi k njemu jedan satnik i zamoli: ‘Gospodine, sluga moj leži kod kuće uzet i muči se vrlo.’ On mu reče: ‘Ja ću doći i ozdravit ću ga.’ Satnik odgovori: ‘Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj; nego samo reci riječ, i ozdravit će sluga moj.’” 

Videći satnikovu vjeru, Otkupitelj ga je odmah utješio ozdravljajući njegovog slugu, i, okrećući se prema Svojim učenicima, rekao im je: “Zaista, kažem vam, tolike vjere ne nađoh u Izraelu. Ali vam kažem, mnogi će doći od istoka i od zapada i sjedit će za stolom s Abrahamom, Izakom i Jakovom u Kraljevstvu Nebeskom. A djeca kraljevstva bit će izbačeni u tamu. Ondje će biti jauk i škrgut zuba.” 


Ovim je riječima Gospodin htio nagovijestiti da će mnogi ljudi rođeni u nevjeri biti spašeni i uživati društvo svetaca, a mnogi koji će biti rođeni u krilu Crkve bit će bačeni u pakao gdje će ih crv savjesti koji izjeda natjerati na gorke suze koje će liti cijelu vječnost. Osvrnimo se na žaljenje koje će u paklu u svojoj savjesti osjećati kršćanin koji je proklet.

Prvo žaljenje osjećat će zbog spoznaje o tome kako je malo bilo potrebno učiniti da spasi svoju dušu. Drugo žaljenje osjećat će zbog sjećanja na sitnice zbog kojih je izgubio dušu. Treće žaljenje osjećat će zbog spoznaje o velikom dobru koje je izgubio svojom krivnjom. 

Prvo žaljenje - zbog spoznaje o tome kako je malo bilo potrebno učiniti da spasi svoju dušu 

Prokleta duša jednom se ukazala svetom Hubertu i rekla da su joj dvije stvari zbog kojih žali najveći krvnici u paklu: spoznaja o tome kako je malo bilo potrebno učiniti u ovom životu da osigura svoje spasenje, i spoznaja o sitnicama zbog kojih se osudila na vječnu patnju. Isto je rekao i sv. Toma. Govoreći o prokletima, rekao je: “Oni će prvenstveno biti ožalošćeni jer su prokleti ni za što, i jer su vrlo jednostavno mogli postići život vječni.” 

Zaustavimo se na prvom uzroku žaljenja, odnosno na tome kako su beznačajni i prolazni užici zbog kojih su svi prokleti zauvijek izgubljeni. Svaka će prokleta duša cijelu vječnost misliti: “Da sam se uzdržavala od tih zadovoljstava, da sam u određenim situacijama nadjačala ljudsko poštovanje (obzir), da sam izbjegavala grješne prigode, loše društvo, sada ne bih bila prokleta. Da sam češće posjećivala neka pobožna društva (vjerska, redovnička), da sam išla na ispovijed svaki tjedan, da sam se u kušnjama preporučila Bogu, ne bih padala u grijeh. Tako sam često namjeravala činiti ove stvari, no nikada nisam. Započinjala sam prakticirati ova sredstva spasenja, no naposlijetku bih odustajala, i stoga sam izgubljena. 

Ovo će mučenje prokletih duša biti uvećano sjećanjem na dobar primjer koji im je dala osoba koja je u svijetu živjela čednim i pobožnim životom. Pojačavat će ga i sjećanje na sve darove koje im je Bog dao kako bi uz njihovu suradnju mogli postići vječno spasenje; dar zdravlja, bogatstvo, poštovana obitelj, talenti; darovi od Boga koje ne smijemo iskoristiti za upuštanje u užitke i zadovoljenje taštine, već za posvećenje naših duša kako bismo postali sveti. 

Toliko darova milosti, toliko božanskog prosvjetljenja, svetog nadahnuća, ljubaznih poziva, i tolike godine života za popravak i zadovoljštinu prošlih nereda. No oni će u vječnosti slušati glas anđela Gospodnjeg da je za njih vrijeme spasenja prošlo. “I anđeo se zakle Onim, Koji živi u vijeke vjekova, Koji stvori nebo i što je na njemu, i zemlju i što je na njoj, i more i što je u njemu, da vremena više neće biti.” (Otk 10, 6) 

Jao! Kakvi će okrutni mačevi ovi blagoslovi od Boga biti za srce nesretnog prokletog kršćanina, kada vidi samoga sebe zatočena u zatvoru pakla i shvati da više nema vremena za popravak njegove vječne propasti! U očaju će reći svojim jadnim drugovima: “Prošla je žetva, prošla je jesen, a nama pomoć nije došla.” (Jer 8, 20) Vrijeme prikupljanja blaga za vječni život je prošlo tijekom kojeg smo mogli spasiti svoje duše, a mi nismo spašeni: zima je stigla, no ta je zima vječna, i u njoj moramo živjeti u žalosti i očaju sve dok će Bog biti Bog. 

Oh, kako sam nepromišljen bio! Da sam trpio za Boga zbog prepuštanja svojim strastima, da sam napore koje sam podnio za svoje prokletstvo podnosio za svoje spasenje, kako bih sretan sada bio! I što je sada preostalo od prošlih užitaka do kajanja i boli koje me sada muče i koje će me mučiti cijelu vječnost? Napokon će reći: “Mogao sam biti vječno sretan, no sada moram biti u vječnoj bijedi.” Ah! Ova će misao mučiti proklete duše više nego oganj i sve druge muke pakla.

Izvor

ponedjeljak, 23. travnja 2018.

Ukazanja Gospe od Dobrog Uspjeha i kriza u Katoličkoj crkvi

Pater Adam Purdy iz Bratstva svetog Pija X. održao je konferenciju u Quitu u Ekvadoru 30. siječnja 2018. godine. Detaljno je opisao krizu vjere u Katoličkoj crkvi, kao i krizu u društvenoj i političkoj sferi, uzrokovanu izostankom Kristova kraljevanja i Njegove milosti u našem društvu. 

P. Adam Purdy analizira Drugi vatikanski koncil, svećeničke skandale, kao i nedavni napad na sakrament braka, iz perspektive ukazanja Gospe od Dobrog Uspjeha koja su se dogodila u Quitu između 1594. i 1634. godine.



Za prijevod na hrvatski kliknite ikonicu cc na videu.

utorak, 3. travnja 2018.

“Neću te učiniti sretnom u ovom životu, nego u sljedećem.”

Katolička svetica Bernardica Soubirous tijekom svog kratkog života doživjela je osamnaest ukazanja u kojima je razgovarala s Blaženom Djevicom Marijom, koja joj se predstavila kao "Bezgrješno začeće". Otada su stotine milijuna ljudi posjetile svetište u Lourdesu, a mnogi su tamo iskusili čudesno ozdravljenje duše i tijela. Iako se svetu Bernardicu često povezuje s čudesnim ozdravljenjima, ona nas također može naučiti važnu lekciju o patnji.

Zemaljski život posut križevima

Njezin zemaljski život bio je posut mnogim križevima koje je ona hrabro nosila. Gotovo cijeli svoj život svetica je podnosila bolesti. Kao dijete imala je slabu i boležljivu konstituciju, a bolovala je od teškog oblika astme. Pored toga, sumnje, ljubomora i odbijanje okoline zbog ukazanja predstavljali su dodatnu patnju. Kao odrasla, borila se s veoma bolnom tuberkulozom kostiju i pluća. Bez štaka nije mogla prijeći preko sobe. Malo prije smrti posjetio ju je jedan novinar i postavio pitanje: "Je li vam, sestro, teško što ste bolesna?" 

Odgovorila je: "Bog zna, da mi je teško! Čitav život željela sam poučavati djecu, a sad se moram od njih kriti, da ih ne bih zarazila tuberkulozom. Čitav život željela sam njegovati bolesnike, a sada moram jednu bolničku sestru oteti od bolesnika i vezati je uza se. Čitav život željela sam obilaziti svijetom i pozivati ljude da skupa sa mnom hvale Boga, a evo ne mogu prijeći ni preko sobe." A onda je dodala: "Ali znam da je ovo volja Božja. I zato sam najsretnije biće na svijetu. Ni s kim na svijetu ne bih se zamijenila za sudbinu." Novinar je napisao: "U njezinim patnjama kao da se Nebo spustilo na zemlju." 

Jednoga dana u samostanu pristupila joj je grupa posjetitelja i upitala je li svjesna da se u Lourdesu događaju čudesna izlječenja, i zašto ona, kojoj je pokazana ljekovita voda na izvoru, nije otišla tamo radi ozdravljenja. 

Sveta Bernardica jednostavno je odgovorila: "Vidite, moja je zadaća nositi bolest." Njezin je odgovor iznenadio posjetitelje koji nisu mogli shvatiti što je ona željela time reći. Mnogi je ljudi niti danas ne bi shvatili. 

Patnja kao sredstvo posvećenja 

Danas je jak naglasak, opravdano, na pobjedi nad tjelesnim bolestima i smanjenju patnje koju bolest uzrokuje. To je dobra stvar, no ne smijemo zanemariti zauzeti ispravan stav prema patnji tijekom vremena kada ju moramo podnositi. Mnogi ljudi kada saznaju da su bolesni imaju tendenciju postati depresivni, ljuti ili utučeni, kao da bi njihov raj trebao biti ovdje i sada. 

Sveta Bernardica stavlja pred nas izazov za zauzimanje drugačijeg stava: prihvaćanje bolesti, patnje i boli koju sada moramo trpjeti kao pripremu za život koji dolazi. Naša Gospa u Lourdesu jednom je rekla Bernardici: "Neću te učiniti sretnom u ovom životu, nego u sljedećem."
Kao odgovor na patnju, ljudi mogu postati ogorčeni i misliti zašto se to događa baš njima, ili kako to nije pošteno, i mogu prezirati svoju patnju. No, s druge strane, ljudi mogu odgovoriti na radikalan način, prihvaćanjem, kako je to učinila sveta Bernardica i mnogi drugi herojski sveci i blaženici koji su prihvatili svoju bol kao križ kojega im je Bog poslao za njihovo vlastito posvećenje, i prikazivali svoju patnju za posvećenje i spas drugih. 

Kako su nas oni naučili, patnja nam daje mogućnost da se približimo Bogu, da sudjelujemo u Kristovoj patnji, da se pročistimo, i dobijemo predodžbu o vlastitoj krhkosti i slabosti kako bismo naučili još više ovisiti o Bogu. 

"Zašto moramo patiti? Zato što ovdje na zemlji čista Ljubav ne može postojati bez patnje. O Isuse, više ne osjećam svoj križ kada mislim na Tvoj!" 
Sv. Bernardica 

Sveta Bernardica je zaštitnica bolesnika. Ako vi ili netko koga znate pati od neke bolesti, onda biste trebali moliti za njihovo ozdravljenje, kao i za njihovo prihvaćanje patnje koju moraju trpjeti kako bi mogli duhovno rasti u takvoj situaciji. 

Sveta Bernardica preminula je s riječima na usnama:
"Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me jadnu grješnicu!"

Trideset godina nakon njezine smrti, kada su povodom postupka za njezino proglašenje blaženom otvorili njezin grob, njezino su tijelo našli bez i najmanjeg traga trulosti, dok su se povoji, u koje je bilo zamotano njezino tijelo, raspali, a križ je zahrđao. Tijelo svete Bernardice je neraspadnuto i savršeno očuvano 139 godina nakon njezine smrti.

Sveta Bernardice, moli za nas!

Izvor: 1, 2
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...