petak, 16. veljače 2018.

Riječi Gospe Fatimske o molitvi krunice


† “Molite krunicu svaki dan kako biste izmolili mir svijetu i svršetak rata.”

13. svibnja 1917.


† “Želim da trinaestog idućeg mjeseca dođete ponovno ovamo i nastavite svaki dan moliti krunicu.”

13. lipnja 1917.



† “Želim da trinaestog idućeg mjeseca dođete ponovno ovamo i nastavite svaki dan moliti krunicu u čast drage Naše Gospe od Krunice da se postigne mir u svijetu i svršetak rata, jer jedino Ona može to postići.”

13. srpnja 1917.


† “Želim da nastavite moliti krunicu svaki dan.”

19. kolovoza 1917.


† “Nastavite moliti krunicu da se postigne svršetak rata.”

13. rujna 1917.


† “Ja sam vaša draga Gospa od Krunice i nadalje neka se dnevno moli krunica.”

13. listopada 1917.



† “Nastoj me barem ti utješiti i reci onima koji će se svake subote tijekom pet mjeseci ispovjediti i pričestiti, izmoliti Krunicu i razmatrati petnaest minuta sveta otajstva u mome društvu da im obećajem svoju prisutnost na času smrti i sve milosti potrebne za spasenje.”

10. prosinca 1925. sestri Luciji u Pontevedri


nedjelja, 11. veljače 2018.

Kult čovjeka

Pričest na ruku vjerojatno je najdramatičniji simbol postepene zamjene kulta Boga kultom čovjeka. Prije Drugog vatikanskog sabora glavna briga Crkve bilo je štovanje Boga i iskazivanje časti Bogu. Nakon Drugog vatikanskog Crkva je postala pretjerano zaokupljena sama sobom; počela se baviti opsesivnom i nezdravom introspekcijom. Malo mari za Boga, kao i za neevangelizirane mase čovječanstva. Ona svoje snage usmjerava na mijenjanje liturgijskih detalja, mijenjanje duljine redovničke odjeće časnih sestara, mijenjanje svetišta crkava, formulacija molitava, itd. 

Simbol ove introspekcije je okretanje oltara. Prije Koncila svećenik i vjernici slavili su Misu kao jedinstveno tijelo, okrenuti prema istoku, simbolu Krista – Sunca pravde, simbolu Uskrsnuća i Drugog dolaska. Danas je zajednica tijekom bogoštovlja okrenuta prema samoj sebi; svećenik i vjernici razmatraju jedni druge i čine se zadovoljni onime što vide. Taj proces samorazmatranja ima tendenciju povećanja zaokupljenosti dostojanstvom ne Boga, nego čovjeka.


Svaki – ponavljam, svaki – tradicionalni znak poštovanja i pobožnosti prema Presvetom Sakramentu tijekom dijeljenja Svete Pričesti je nestao. 

Zamislite kakav bi odgovor dobio potencijalni obraćenik da je postavio pitanje katoličkom svećeniku prije Drugog vatikanskog koncila kakve posebne znakove pobožnosti koriste katolici kako bi potvrdili svoje vjerovanje da je u Presvetom Sakramentu prisutan sam Bog!

Svećenik bi objasnio da vjernici kleče pobožno, primaju Pričest isključivo na usta, a samo posvećene ruke svećenika smiju dotaknuti hostiju, kao i kalež, korporal, palu, ili purifikatorij koji dolaze u dodir s posvećenim česticama. 

Od trenutka Posvećenja do završetka Pričesti vjernika svećenik je držao palac i kažiprst na obje ruke spojenima kako bi bio siguran da najsitnije čestice hostije ne bi pale na pod. Zatim bi razdvojio prste iznad kaleža dok bi ministrant dolijevao vino i vodu po njima u nizu detaljno propisanih polijevanja. 

Zamislite, dakle, odgovor bilo kojeg svećenika prije Drugog vatikanskog da ste mu predložili da će svi ti znakovi pobožnosti biti odbačeni. Ipak, većina svećenika koji bi reagirali pobunom protiv toga, prihvatili su promjene, možda bez entuzijazma, ali i bez pobune. Može li se uistinu zanijekati da je Crkva u naprednom stadiju pranja mozga? 

Ideja da je klečanje nedostojno nije ništa novo. Ona je bila važan dio nacističke propagande. Obitelj Elizabeth Gerstner, istaknute članice katoličkog otpora tiraniji „koncilijarne Crkve“ u Njemačkoj, tijekom Drugog svjetskog rata pružala je, kao i mnogi europski tradicionalni katolici, otpor nacizmu. Ona sama završila je u zatvoru kada je imala 21 godinu. U jednom pismu koje mi je nedavno napisala prisjetila se omiljenog slogana nacističke propagande: Ein Deutscher kniet nicht vor seinem Herrgott, em Deutscher steht vor seinem Gott. ["Nijemac ne kleči pred svojim Bogom, Nijemac stoji pred svojim Bogom."] 

Nacionalsocijalistička propaganda za škole koju je izdavalo ministarstvo propagande dr. Goebbelsa, isticalo je „židovsko kvarenje“ Katoličke Crkve. Rob kleči, tvrdio je dr. Goebbels; Nijemci su, naprotiv, freie Menschen, slobodni ljudi. Jednako je neprihvatljivo za dr. Goebbelsa bio nedostatak bogoštovlja na njemačkom jeziku. Čini se da bi on našao podosta toga za pohvaliti u „koncilijarnoj Crkvi“... 

Činjenica da klečanje nije uobičajeno u istočnim obredima, katoličkom i pravoslavnom, nije relevantno za pitanje klečanja u latinskom obredu. Istočni katolici imaju svoj tradicionalni način izražavanja pobožnosti, kao što je npr. česta upotreba znaka križa. 

U Bibliji postoje mnogobrojni primjeri klečanja s ciljem štovanja Boga, u Starom kao i u Novom zavjetu:

„Kad je Daniel čuo, da je pismo potpisano, otiđe u svoju kuću, gdje je u svojoj gornjoj sobi imao otvore prozora naprema Jeruzalemu. Tri puta na dan padao je na koljena svoja, obavljao je molitvu svoju i slavio Boga svojega, kao što je bio činio i prije.“ (Dan 6:10)

„Udalji se od njih kako se može kamenom dobaciti, klekne na koljena i pomoli se.“ (Lk 22:41)

„A Petar istjeravši sve van klekne na koljena, pomoli se i okrenuvši se k tijelu reče: 'Tabita, ustani!' A ona otvori oči svoje, pogleda Petra i sjede.“ (Dj 9:40)

„I kad je ovo rekao, klekne na koljena svoja i pomoli se sa svima njima.“ (Dj 20:36)

U 95. psalmu čitamo:

„Jer je Gospod velik Bog, kralj, veći od svih bogova. Dođite, poklonimo se i padnimo ničice; kleknimo pred Gospodom, koji nas je stvorio!“

Koji bi bio prihvatljiviji odgovor nego slijediti primjer psalmista, kada nam se sam naš Bog daje u Svetoj Pričesti preko posvećenih ruku Njegovog svećenika koje su Ga upravo prikazale u Žrtvi.

Michael Davies

subota, 3. veljače 2018.

Srce Isusovo pomaže


Bilo je oko 7 sati ujutro. Netko pokuca na vrata župnog stana i ne čekajući odgovor ulazi. "Hvaljen Isus, velečasni! Majka sam petero djece. Najstarija djevojčica ima 12 godina. Imam muža. Oh, to nije muž, to je nesretnik! A uz njega ja i sva naša djeca.

Cestar je. Svakog prvog u mjesecu prima plaću. Za dva do tri dana sve propije i zakarta. Evo ga onda kući. Ma sve bih ja to oprostila, da ne grdi, da ne psuje. Često se bojim da se zbog njegove psovke zemlja ne provali od Božjeg gnjeva. Oče, pomozite mi, savjetujte mi, kako ga obratiti?"

"Jesi li što čula o pobožnosti Srcu Isusovom? Znaš li tišto je to devetnica spasa?"

"Pripovijedali su mi Vaši župljani o toj čudesnoj devetnici spasa. Zato sam upravo došla k Vama, da me uputite. Sve ću učiniti, što god mi kažete."

"Slušaj dobro, majko! Devet prvih petaka u mjesecu se ispovjedi i pričesti s nakanom, da dadeš zadovoljštinu Presvetom Srcu Isusovom za sve uvrede što mu ih ljudi nanose u Presvetom Oltarskom Sakramentu. 

Druga tvoja nakana  neka bude da umreš u milosti Božjoj, bez smrtnog grijeha. 

Povedi sa sobom i najstariju kćer, neka i ona obavi ove devetnicu. Još k tome i treća nakana, da Vam Srce Isusovo obrati muža, odnosno oca. 

Nauči djecu da dnevno često mole: "Presveto Srce Isusovo, ja se u Te uzdam! Presveto Srce Isusovo, obrati našeg tatu! Vaše će molbe biti brzo uslišane. Ne zaboravi, treba se i zahvaliti ako dobiješ traženu milost."

Iza prvog petka molio sam u sv. Misi za obraćenje toga čovjeka. Dani su prolazili, pa i mjeseci. Zaboravio sam na taj slučaj. Nakon sedam mjeseci ulazio sam kao obično u svoju crkvu, da čitam svetu Misu. Odmah uočih ženu i dijete kako pred kipom Srca Isusova glasno mole. Čuh u molitvama i riječi tople zahvalnosti. 

Kod oblačenja u sakristiji čujem iza sebe glas: "Velečasni, evo me opet kod Vas. Prije sam bila najveća nesretnica, a sada sam najsretnija osoba. Došla sam se zahvaliti Srcu Isusovu za obraćenje moga muža. Nije bilo potrebno čekati devet petaka - muž se već prije obratio. Kuća mi je sada raj. Ne čuje se više u njoj gadnih psovki. Muž više ne pije i ne karta. U crkvi je s nama svake nedjelje, a obavljamo zajedno i prve petke. Bože, ima li tko sretniji od mene!"

(Glasnik Srca Isusova i Marijina, 1946. g.)
Izvor: knjižica "Obiteljska posveta Presvetim Srcima"

ponedjeljak, 29. siječnja 2018.

Franjevci Bezgrješne: hrabri glas progovara


Prije nekoliko dana, 20. siječnja, bila je važna godišnjica u povijesti franjevaca Bezgrješne. Toga datuma prije šest godina (2012.) u našem rimskom samostanu u Via Boccea, održan je sastanak Generalnog vijeća franjevaca Bezgrješne i petorice franjevaca (dva Amerikanca i tri Talijana), protivnika p. Stefana Manellija, utemeljitelja i generalnog poglavara Reda. 


Zajedno sa ostalim profesorima s tadašnje bogoslovije franjevaca Bezgrješne i ostalima zaduženima za formaciju, p. Manelli me pozvao da sudjelujem u tom događaju. Sastanak koji je trajao cijeli dan u dvije sesije, šokirao je žestinom zlonamjernih napada protiv p. Manellija. 


Sada vidimo da su te optužbe bile postepeno razvijane u klevetničkom crkvenom, medijskom i pravnom ratu protiv p. Manellija, ratu kojeg su podržali neki franjevci (čak i u Vatikanu), laici i pomalo „tridentski orijentiran“ dijecezanski svećenik. Tijekom posljednjih šest godina svjedočio sam objektivnoj devastaciji svoje redovničke zajednice (franjevci, sestre, laici), progonu (koji još uvijek traje) našeg utemeljitelja i naše autentične karizme franjevaca Bezgrješne, koju je odobrio papa Ivan Pavao II. 

petak, 26. siječnja 2018.

Zli anđeli

Zli anđeli su naši neprijatelji; oni nam zavide, nastoje nas navesti na grijeh, i mogu nam nanijeti ozljede, s Božjim dopuštenjem, preko našeg tijela ili naših zemaljskih dobara.

Unatoč svom njihovom prkosu i želji, oni ne mogu učiniti ništa protiv Boga, stoga svoj bijes iskaljuju na ljudima koji su stvoreni na sliku Božju. Mnogi teolozi tvrde da će mjesta palih anđela u Raju biti popunjena ljudima. 

Sveti Toma kaže: „Spoznaja da će biće sa zemlje zauzeti njegovo mjesto u Raju uzrokuje demonu više boli nego vatre pakla.“ 

Đavao je bio taj koji je naveo naše praroditelje na grijeh, a također i Judu (Iv 13:27). Đavao može, koliko to Bog dopusti, ozlijediti tijela i zemaljska dobra ljudi, kao u slučaju Joba i opsjednutih iz vremena našeg Gospodina. 

Njegov je veliki cilj uzrokovati uništenje Crkve, za koju zna da je sredstvo uništenja njegove moći na zemlji. On također zna da će i njemu i njegovim anđelima jednoga dana suditi sveci („Ne znate li, da će sveti suditi svijetu? ... Ne znate li, da ćemo anđelima suditi...“ 1 Kor 6:3). 

Mnogi vjeruju da, kao što Bog dodjeljuje svakom djetetu na njegovom rođenju anđela čuvara, tako i đavao dodjeljuje posebnog demona koji će ga kušati. Stoga moramo s jednom rukom raditi, a s drugom se boriti protiv neprijatelja. 

utorak, 23. siječnja 2018.

Padre Pio o ponašanju u crkvi

U nastavku slijedi izvadak iz pisma padre Pija jednoj od svojih duhovnih kćeri na temu ponašanja u crkvi i skromnosti.



“Kako bi izbjegla nepoštovanje i nesavršenosti u Božjoj kući, u crkvi, koju Božanski Učitelj naziva 'kućom molitve', potičem te u Gospodinu da imaš na umu sljedeće:

U crkvu uđi u tišini i s velikim poštovanjem, smatrajući se nedostojnom pojaviti se pred Gospodinovim Veličanstvom. Pored ostalih pobožnih razmatranja, sjeti se da je naša duša hram Božji, i kao takvu ju moramo očuvati čistom i neumrljanom pred Bogom i Njegovim anđelima.

Zasramimo se jer smo toliko puta popustili pred đavlom i njegovim zamkama (pred njegovim mamljenjem prema svijetu i tijelu, pred njegovom pompom) tako što nismo uspjeli zadržati srca i tijela čistima, jer smo dopustili našim neprijateljima da se uvuku u naša srca i tako oskvrnuli Božji hram koji smo postali putem svetog krštenja.

Zatim uzmi svete vode i učini znak križa pažljivo i sporo.

Čim se nađeš pred Bogom u Presvetom Sakramentu, pobožno poklekni. Kada nađeš mjesto, klekni i izrazi poštovanje prema Isusu u Presvetom Sakramentu. Povjeri sve svoje potrebe Njemu, kao i potrebe drugih. Govori Mu s povjerenjem, otvori svoje srce, i daj Mu potpunu slobodu da djeluje u tebi kako On želi.


subota, 20. siječnja 2018.

Mrtvljenje i užitak

Mrtvljenje je borba protiv triju požuda: požude tijela, požude očiju i oholosti, kako bi se te tri požude podredile duši, i na taj način se duša podredila Bogu.

Sv. Vinko Paulski kaže: "Mrtvljenje apetita je osnova duhovnog života. Tko se u ovome ne može kontrolirati, teško će moći pobijediti veće kušnje."

Sv. Franjo Saleški: "Jedna od stvari koja nas drži daleko od savršenstva je, bez sumnje, naš jezik. A budući da je najgori način govora govoriti previše, govori malo i dobro, malo i ljubazno, malo i jednostavno, malo i s ljubavlju, malo i prijateljski."

Po Božjem planu, užitak nije cilj, nije sam sebi svrha.

Naš je krajnji cilj ugoditi Bogu, voljeti Boga iznad svega, biti blizu Boga, i dospjeti u Nebo.

Ako užitak isključimo od odgovornosti i dužnosti, on postaje grijeh.
Više ili manje ozbiljan, jer predstavlja kršenje reda kojega je uspostavio Bog. Mi imamo snažnu potrebu za užitkom koji je sam sebi svrha, a kada uživamo uz isključenje dužnosti, kada stavimo Božje zapovijedi i Božji zakon u stranu, kao i nauk Crkve, naše odgovornosti kao muževa, žena, majki, očeva, djece, svećenika, biskupa, pape, onda se radi o manje-više ozbiljnom grijehu.

Mrtvljenje podrazumijeva odricanje od opasnih užitaka, kako bismo izbjegli grešnu prigodu, opasnost od grijeha.

Mrtvljenje je također i odricanje od određenih dozvoljenih užitaka kako bismo osigurali vlast volje nad našom sjetilnom prirodom.

Naš je Gospodin preporučio svojim učenicima prakticiranje posta, odricanje i mrtvljenje pogleda i dodira.
Sveti Pavao je bio toliko svjestan potrebe mrtvljenja tijela da ga je teško kažnjavao kako bi izbjegao grijeh i osudu na vječno prokletstvo. U 1. poslanici Korinćanima kaže: 
"Krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao."

Primjer sv. Vinka Paulskog

Sveti Vinko Paulski prakticirao je konstantno mrtvljenje osjetila, uskraćujući si i dozvoljene užitke, a često je prakticirao i dobrovoljnu patnju. Kada je putovao, nije dopuštao svojim očima da uživaju u lijepim prizorima, što je dopušteni užitak. Na putovanjima nije gledao krajolik, već je pogled držao na svom raspelu.

utorak, 16. siječnja 2018.

Je li lice migranta – lice Isusa?

Usred sve većeg muslimanskog nasilja u Europi, papa Franjo ostaje čvrsto pri obrani masovne migracije.

U svojoj Urbi et orbi božićnoj poruci, usporedio je migrante sa Svetom obitelji prisiljenoj putovati u Betlehem gdje nisu mogli pronaći sobu za boravak, a u svojoj poruci povodom Svjetskog dana mira Papa je osudio one koji smatraju da masovna migracija predstavlja rizik za nacionalnu sigurnost. Takvi su ljudi krivi za “umanjivanje ljudskog dostojanstva kojega imaju svi kao sinovi i kćeri Božje”.

Kao i u prethodnim prilikama, Papa je zaključio da oni koji ne primaju migrante “siju nasilje, rasnu diskriminaciju i ksenofobiju”. S druge strane, oni koji primaju migrante s dobrodošlicom primaju Krista. U obraćanju predstavnicima Caritasa u rujnu, papa Franjo rekao je da “nas sam Krist traži da prihvatimo našeg brata i sestru migranta i izbjeglicu širom otvorenih ruku”. U drugim je prilikama govorio da u licima migranata vidimo lice Isusa.




Od početka njegovog pontifikata, jedna od Papinih omiljenih tema su oni koji zatvaraju granice, a zapravo zatvaraju vrata Isusu. Ako ste kršćanin, teško je ignorirati taj argument. Tko želi Isusu zalupiti vrata? Tko želi na Sudnji dan čuti: “Bio sam stranac i niste me primili”?

nedjelja, 14. siječnja 2018.

Molitve za ministrante kod oblačenja

Kod oblačenja reverende:

“Dominus, pars haereditatis meae, et calicis mei: tu es, qui restitues hereditatem meam mihi.”

[Gospodine, dio si baštine moje i kaleža moga, Ti si Onaj koji će obnoviti naslijeđe moje.]



Kod oblačenja kote:

“Indue me, Domine, novum hominem, qui secundum Deum creatus est in iustitia et sanctitate veritatis. Amen.”

[Odjeni me Gospodine, u nova čovjeka, po Bogu stvorena u pravdi i svetosti istine. Amen.]

četvrtak, 11. siječnja 2018.

Zašto tradicionalna latinska Misa


Centralna i najsvetija tradicija Crkve je Sveta Misna Žrtva

Misa naših predaka, tradicionalna latinska Misa, ponekad nazvana tridentska Misa pape Pija V., zato što je bio zahtjev koncilskih otaca koji su zasjedali između 1545. i 1563. g. u talijanskom gradu Trentu da nam papa Pio V. da tradicionalnu latinsku Misu, kakvu smo upoznali i zavoljeli.

Sveti Pio V. nije uveo novu Misu. Sve što je on učinio bilo je uklanjanje iz tada postojeće latinske Mise preduge molitve koje su na vlastitu inicijativu dobronamjerni, no ponekad pretjerano pobožni biskupi i svećenici, tijekom stoljeća dodali Misi koju su naslijedili.

Povijesna intervencija svetog Pija V. nije se sastojala u uvođenju nove, novus ordo, Mise u Crkvu, već u povratku stare Mise, u svoj njenoj svečanoj jednostavnosti. Mise tako stare da neke njene ceremonije i molitve sežu u vrijeme našeg Gospodina i Njegovih apostola, i u vrijeme rimskih katakombi, gdje su služene prve latinske Mise prije 1900 godina - ne na stolovima, već na grobovima mučenika – prvih članova naše Crkve. Ti divni muškarci i žene, dječaci i djevojčice, koji su prije birali smrt nego izdaju ili kompromis njihovih i naših uvjerenja.

Bula “Quo primum”

Apostolska bula kojom je sveti papa Pio V. vratio natrag originalnu latinsku Misu izdana je 19. srpnja 1570. g. Njen je cjeloviti tekst postao sastavni dio službenog Rimskog misala, otisnut na prvim njegovim stranicama, kojeg je isti Papa naručio - za sva vremena - kao jedini misal koji će se otada i zauvijek koristiti u slavljenju Mise.

Uistinu su bili vrlo rijetki slučajevi u povijesti da je papa nedvosmisleno objavio svijetu da koristi puninu svog apostolskog autoriteta kao vrhovni poglavar Kristove crkve kako bi izdao dekret koji obvezuje zauvijek, za sva vremena, i prijeti onima koji bi se usudili prekršiti ga ne samo ekskomunikacijom iz Crkve, već i samim Božjim gnjevom ("upast će u srdžbu Svemogućega Boga").

Jedan takav rijetki papinski dekret bila je bula "Quo primum" pape Pija V. koja se bavi tradicionalnom latinskom Misom. 

Tekst bule sv. Pija V. Quo primum tempore je slojevit, sadrži i naredbe i dopuštenja, čak izričito svima daje »indult« za slavljenje Mise po ovome misalu. Između ostaloga, trajno jamči svim svećenicima da se smiju pridržavati ovoga obreda bez ikakvih skrupula u savjesti ili bojazni pred crkvenom kaznom. Na više mjesta ističe trajnost i nepromjenjivost ove uredbe.



"Snagom ove naše konstitucije koja će trajno vrijediti, određujemo i zapovijedamo da se ovome Misalu nikada ništa ne dodaje, oduzima ili mijenja. Jednako tako određujemo i izjavljujemo da se (...) svećenici ne obvezuju slaviti Misu drukčije nego smo to odredili. Također im trajno dopuštamo i odobravamo apostolskom vlašću i snagom ove odredbe da odsada potpuno slijede ovaj Misal kod pjevanja ili recitiranja Mise u kojim god Crkvama, bez ikakvih skrupula u savjesti i bez upadanja u bilo kakve kazne, osude i zabrane, te da se njime mogu i smiju slobodno i zakonito služiti."

“… i da se nitko ne tjera ili primorava zamijeniti ovaj Misal; ; i da se ovo Naše pismo ni u koje vrijeme ne smije opozvati ili preinačiti, nego da zauvijek čvrsto i valjano ostane na snazi.”

"Neka, dakle, nikome od ljudi ne bude dopušteno povrijediti ovu obznanu Našega odobrenja, (...) zapovijedi, i zabrane, niti joj se nerazboritom drskošću suprotstaviti. A ako bi se netko drznuo to pokušati, neka znade da će upasti u srdžbu Svemogućega Boga i blaženih Apostola njegovih Petra i Pavla!"


U kratkom video izlaganju o. Gommar A. De Pauw objašnjava zašto je i dalje nakon Drugog vatikanskog koncila ostao vjeran služenju tradicionalne latinske Mise.
Za prijevod na hrvatski kliknite ikonicu cc na videu.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...