srijeda, 22. ožujka 2017.

KANONSKI STATUS? Što je zajedničko modernističkom Rimu i Svećeničkom bratstvu sv. Pija X.?

Važno razmatranje po pitanju reguliranja statusa FSSPX-a

p. Patrick de la Rocque, FSSPX

Bilješka o autoru članka: p. Patrick de la Rocque, FSSPX, svećenik je u crkvi sv. Nicolasa du Chardonne, najvećoj crkvi Bratstva sv. Pija X. u Parizu. On je također bio jedan od četvorice teologa na strani Bratstva sv. Pija X. tijekom doktrinarnih diskusija za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI. Dok traju rasprave o dobrim i lošim stranama mogućeg reguliranja statusa FSSPX-a, p. de la Rocque daje zanimljiv argument u prilog pristupanju toj mogućnosti s velikom dozom opreza.


4. veljače na području oko Vatikana osvanuli su plakati upućeni papi Franji na kojima je pisalo: „Hej, Franjo! Uveo si prisilnu upravu u Kongregacije, uklonio svećenike, obezglavio Malteški red i Franjevce od Bezgrešne, ignorirao kardinale… gdje je tvoje milosrđe?” Javio se, dakle, otpor protiv pape Franje; razlog tome je što je pod njegovim diktatorskim ultra-progresivizmom palo više žrtava. Od nekada cvatućeg mladog reda Franjevaca od Bezgrešne ne ostaje ništa, po osobnoj volji Pape. Razlog tome je što su dovodili u pitanje Drugi vatikanski koncil. Što se dogodilo kada je filipinski biskup primio neke od njih u svoju biskupiju? Papa Franjo ga je odmah smijenio. 

Još je jedan primjer kardinal Burke. Nakon što je smijenjen s mjesta pročelnika Apostolske signature i imenovan kardinalom patronom Suverenog malteškog reda, ponovno je de facto smijenjen s pozicije, zbog suprotstavljanja pobudnici Amoris Laetitia koja otvara mogućnost pristupa Svetoj Pričesti rastavljenima i ponovno vjenčanima. Što se tiče Malteškog reda, nakon što ga se ocijenilo prekonzervativnim, Papa je imenovao vrlo progresivnog mons. Becciua kako bi se pobrinuo za njegovo „duhovno obnavljanje“.

Uklanjajući svaku opoziciju svojim disciplinskim odlukama, papa Franjo nastavlja svoju doktrinarnu revoluciju. Nakon promoviranja pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane, subverzivni isusovački časopis Civilta Cattolica sada promiče ideju ređenja žena, s odobravanjem Pape.

Taj isti Papa, kako kažu, očigledno ima dobre namjere prema Tradiciji (tj. prema Bratstvu sv. Pija X. i zajednicama bliskima Bratstvu). Njegova ljubav prema periferijama ga navodno čini sklonim dodijeliti osobnu prelaturu Bratstvu. Neki se, u želji za priznanjem, raduju ovom Božjem daru, dok su drugi zabrinuti jer smatraju da se ovom Papi ne može previše vjerovati. Ali što ako postavljamo krivo pitanje?

Kao što nas podsjeća Aristotel, ako se ljudi udružuju, oni to čine kako bi ujedinili svoje napore radi dostizanja zajedničkog cilja. Iz nadnaravne perspektive, prvo pitanje na koje trebamo odgovoriti je težimo li mi istom cilju kao današnji Rim, imamo li mi istu vjeru u našeg Gospodina Isusa Krista, jedinog Otkupitelja, i imamo li istu vjeru u Katoličku crkvu, izvan koje nema spasenja? Imamo razloga bojati se da to nije slučaj.

Bez želje da se upuštamo u satiru, bilo bi neophodno upitati papu Franju o sadržaju njegove vjere, prije razmatranja je li kanonska regulacija oportuna ili razborita. Zato što Božja Volja ne može od nas zahtijevati da svoje vječno spasenje stavimo u ruke nekoga tko ne ispovijeda katoličku vjeru. Usput, uspostavljanje pravnog zajedništva bez pravog zajedništva bilo bi kontradiktorno. 

To je nedvojbeno ono što je nadbiskup Lefebvre imao u vidu kad je nakon biskupskih ređenja 1988. za časopis Fideliter izjavio: 

“Ako poživim još neko vrijeme i, ako me u dogledno vrijeme pozovu iz Rima, [..] podigao bih pitanje na doktrinarnu razinu: 'Prihvaćate li velike enciklike svih prethodnih papa? Prihvaćate li encikliku Quanta Cura pape Pija IX., Immortale Dei i Libertas pape Lava XIII., Pascendi pape Pija X., Quas Primas pape Pija XI., Humani Generis pape Pija XII.? Jeste li u punom zajedništvu s tim papama i s njihovim izjavama?' [...] Pozicije bi tada bile jasnije.”

ponedjeljak, 20. ožujka 2017.

PAPA HERETIK? Kanonski pravnici i teolozi održat će konferenciju na temu ‘svrgavanja pape’


Kanonski pravnici i teolozi sastat će se za dva tjedna u Parizu radi rasprave o temi koja nikada prije nije bila u fokusu katoličke konferencije: kako svrgnuti heretičnog papu. Konferencija pod nazivom Svrgavanje pape: teološke premise,kanonski modeli, ustavni izazov ima za cilj istražiti mehanizme koji su sastavljeni u Katoličkoj crkvi po pitanju odnosa prema papi koji otvoreno naučava lažni nauk i čak hereze.

Jedan od predavača bit će profesor Pariškog sveučilišta Laurent Fonbaustier koji je prošle godine objavio knjigu od 1200 stranica pod nazivom „Svrgavanje heretičnog pape“. 

Na konferenciji će gostovati 15 govornika koji će izlagati sljedeće teme: „Koncilijarizam i svrgavanje pape kroz prizmu galikanizma“, „Pad pape: između odricanja od službe i svrgavanja“, „Svrgavanje Ivana XXII. i Benedikta XIII. u Konstanzi, 1415.–1417.“


Također će gostovati profesori Nicolas Warembourg i Cyrille Dounot, koji su prošle godine bili među 45 katoličkih akademskih profesora i teologa koji su podnijeli kardinalu Angelu Sodanu, dekanu Kardinalskog zbora u Rimu, zahtjev da kardinali i istočni katolički patrijarsi zatraže od pape Franje da odbaci niz pogrešnih tvrdnji koje se mogu izvesti iz normalnog čitanja posinodske apostolske pobudnice Amoris laetitia.[1]

Skupina od 45 katoličkih akademskih građana i dušobrižnika navela je da Papina pobudnica predstavlja opasnost za katoličku vjeru i moral jer sadrži izjave koje mogu biti shvaćene u suprotnosti s katoličkom vjerom i moralom. 

Konferencija se održava nakon četiri godine Franjinog upravljanja Petrovom lađom. Tijekom tog vremena Papa i ljudi koje je postavio na ključne pozicije poveli su Crkvu u smjeru koji bi bio nezamisliv vjernim katolicima tijekom dva prethodna pontifikata. 

Franjini magloviti i neodređeni govori i osobito papinski spisi okrenuli su kardinale protiv kardinala, biskupe protiv biskupa, i laike protiv laika

Doktrinarna zbunjenost rezultirala je pastoralnim smjernicama koje su izdane na temelju Papinih spisa koje dopuštaju pristupanje Svetoj Pričesti onima koji žive u preljubu. 

U mjesecu studenom prošle godine vatikanist Giuseppe Nardi izvijestio je da u Vatikanu cirkulira teološka studija iz 1975. učenog brazilskog laika Arnalda Vidigala Xaviera da Silveire pod nazivom „Teološka hipoteza krivovjernog pape“ u kojoj autor istražuje je li moguće da papa jest ili da postane heretik, i ako jest, kakve posljedice iz toga slijede. 

Nardi piše: „Tri i pol godine nakon početka pontifikata, papa Franjo doseže svoje krajnje granice. Dojam, kojega odaju geste i riječi, latentne namjere da promijeni nauk Crkve mora u određenom trenutku poprimiti konačan oblik ili se mora raspasti.“ 

“Franjo se nalazi u škripcu zbog atmosfere koju je sam stvorio. Više ne zbog spontanog načina izražavanja o ovom ili onom, koji i dalje ostaje improviziran i neobvezujuć. Njegov pastoralni rad i vještine upravljanja, koje zahtijevaju osjećaj odgovornosti i uzoran karakter, dosežu svoj vrhunac. To bi moglo uzrokovati neuspjeh njegovog pontifikata“, dodao je. 

Konferencija se organizira tri mjeseca nakon što je kardinal Raymond Burke dao intervju u kojem je objasnio da ako papa formalno iznosi herezu, on tim činom prestaje biti papa. 

Kardinal Burke je u intervjuu iz prosinca 2016. izjavio da u Crkvi postoji proces za rješavanje takve situacije, dodajući da se nada da nećemo u skoro vrijeme tome svjedočiti. 

U prosincu prošle godine američki se kanonski pravnik dr. Edward Peters također dotaknuo pitanja što bi se moglo poduzeti ako bi se ustanovilo da je papa heretik.
Peters piše da je “krucijalno pitanje” iz perspektive kanonskog prava “tko odlučuje o tome je li papa upao u herezu” budući da kanon 1404. glasi: “Prvoj Stolici ne sudi nitko.”

Međutim, našao je u kanonskoj tradiciji poziciju da ako opći koncil odluči da je papa izrekao herezu, samim time će samoga sebe odrezati sa zdrave loze, i na taj način izgubiti svoju službu. 

Peters komentira: “…koliko god je mala vjerojatnost da papa uistinu upadne u herezu i koliko god bi teško bilo odrediti je li papa upao u herezu, takva bi katastrofa, Deus vetet [Bože oslobodi], rezultirala gubitkom papinske službe.” 

Lokacija nadolazeće konferencije je također simbolična, izvještava Church Militant. U 1300-ima Pariško je sveučilište istraživalo što se može učiniti s moguće krivovjernim papom Ivanom XXII. koji je odbijajući katolički nauk zauzeo poziciju da duše pravednih ne posjeduju blaženo gledanje nakon smrti, poziciju koje se odrekao na samrti.

Izvor

[1] Skupina od 45 katoličkih teologa, filozofa, crkvenih povjesničara i dušobrižnika (22 zaređena i 23 nezaređena) iz raznih krajeva svijeta uputila je 29. lipnja 2016. Kardinalskomu zboru Bogoslovnu prosudbu apostolske pobudnice Amoris laetitia na 16 stranica. U njoj su izdvojili 19 teza, a u njima 50 rečenica prema njihovu očitu sadržaju (od ukupno 3.151 koliko ih ima AL) i označili ih s po nekoliko od sljedećih ocjena: bezbožno bogohulno, dvojbeno, dvoznačno, izopačeno, krivovjerno, lakomisleno, maglovito, nedokazano, neistinito, opako, pogubno, raznoznačno, sablažnjivo, suprotno Svetomu Pismu, tjeskobno, uvrjedljivo pobožnim ušima, zavodljivo. Prosudba je „sinovska molba upućena Vrhovnomu Svećeniku da donese neopoziv i konačan pravni i naukovni spis kojim osuđuje cenzurirane tvrdnje“.

subota, 18. ožujka 2017.

MODERNISTIČKI RIM Vatikanski nadbiskup prikazan na homoerotskoj slici koju je naručio za oslikavanje katedrale


Nadbiskup Vincenzo Paglia, koji je sada na čelu Papinske akademije za život, platio je homoseksualnom umjetniku da naslika blasfemični homoerotski mural u katedrali koja je bila pod njegovom brigom 2007. godine. Mural sadrži i prikaz samog nadbiskupa.


Papa Franjo nedavno je imenovao nadbiskupa Vincenza Pagliu predsjednikom Instituta Ivana Pavla II. za studije o braku i obitelji. 

Masivni mural još uvijek prekriva zid katedrale u biskupiji Terni-Narni-Amelia. Prikazuje Isusa kako nosi u raj mreže pune golih i polugolih homoseksualaca, transseksualaca, prostitutki i dilera, isprepletenih u erotskim interakcijama. 
U mreži se nalazi sam Paglia, nekadašnji biskup spomenute biskupije. 

Prema riječima umjetnika, argentinskog homoseksualca Ricarda Cinallija, poznatog po svojim slikama muških tijela, biskup Paglia ga je izabrao između deset međunarodno poznatih umjetnika posebno za zadaću oslikavanja unutarnjeg zida katedrale. 

utorak, 14. ožujka 2017.

ON MORA KRALJEVATI Univerzalna prava Krista Kralja


U svojoj enciklici Quas Primas papa Pio XI. potvrdio je nauk svojih prethodnika na Petrovoj stolici o tome da se i države i individualne osobe moraju podrediti vlasti Krista Kralja. U potvrđivanju ove fundamentalne vjerske istine, papa Pio XI. nije mislio samo na katoličke nacije, ili kršćanske nacije, već na cjelokupno čovječanstvo. On navodi citat iz enciklike Annum Sacrum pape Lava XIII.:

„Taj najuzvišeniji i najveći dokaz štovanja i pobožnosti sasvim i pristaje Isusu Kristu jer je on vrhovni kralj i gospodar. Ta njegova vlast ne proteže se samo na katoličke narode ili samo na one koji su valjano primili sveto krštenje, koji dakako pripadaju Crkvi ako se gleda pravno, ali ih je zabluda mišljenja zavela na stranputice ili ih je nesuglasje rastavilo od ljubavi; već se odnosi i na one koji ne znaju za kršćansku vjeru, tako da je sav rod ljudski uistinu u vlasti Isusa Krista.“

Rimski prvosvećenici nedvosmisleno su osudili odvajanje Crkve i države sve do Drugog vatikanskog koncila. Crkveni je nauk da država ima dužnost omogućiti javno štovanje Boga u skladu s učenjima jedine prave Crkve, Katoličke Crkve, kao i pomagati Katoličkoj Crkvi u obnašanju Njenih funkcija. Država nema pravo ostati neutralna po pitanju religije, a još manje imati sekularni pristup u svojoj politici.  (...)

Tako mnogi svećenici danas s propovjedaonice naširoko izlažu o Crkvi kao samo jednom od ispravnih puteva spasenja, i iako neki još uvijek izražavaju dobrodošlicu obraćenicima, u biti propovijedaju da više nije potrebno biti katolik da bi se čovjek spasio. To je heretično i štetno za katolike, jedinstvo Crkve i posebno štetno za ne-katolike (Iznimka su samo oni koji se zbog nesavladivog neznanja nalaze izvan Crkve, ne vlastitom krivnjom, i koji su u vrijeme smrti u stanju Božje milosti.)

Svaki tjedan dobivam izvještaje od katolika o ovoj ozbiljnoj zabludi. Čak je i obred krštenja u opasnosti zbog ovog lažnog uvjerenja. Ako Crkva više nije potrebna, već je Ona samo najbolji odabir među mnogim valjanim religijama, onda potreba za sakramentom krštenja postaje sentimentalni „sakrament“, društveni događaj, možda ne službeno, ali u praksi da. Nekatolici su redovito krsni kumovi u različitim župama, što dalje umanjuje i svodi dogmu vjere na puki izbor. Neki su si svećenici dozvolili mijenjati formu krštenja ili dopuštaju laicima da sudjeluju u obredu u svojstvu svećenika, ili oboje. 

Nedavno sam obaviješten o jednom slučaju "krštenja" obavljenom u ime nekog drugog Trojstva, a ne Oca, Sina i Duha Svetoga. To poništava sakrament. Na tom istom svetogrđu laik je polio krštenika vodom. Laici mogu krstiti samo u nuždi, i tada izreći Kristove riječi polijevajući vodom tri puta. Ako se ne radi o slučaju nužde, krstiti mora svećenik i samo on mora politi vodom. U toj župi Krist sigurno nije Kralj jer su Njegove precizne riječi za sakrament krštenja namjerno odbačene. A nemoćno dijete ostaje nekršteno. 

Nitko tko tvrdi da je kršćanin ne bi smio osporiti činjenicu da se mi kao individualne osobe moramo podrediti vlasti Krista Kralja, no mali broj kršćana, uključujući i katolike, i konzervativne katolike, razumiju, a još manje drže do društvenog kraljevanja Isusa Krista.

Strogo govoreći, samo Bog ima prava koja Mu pripadaju po Njegovoj samoj prirodi. Kao ljudska bića mi posjedujemo samo uvjetna prava, prava koja nam je dao Bog. Mi imamo pravo činiti samo ono što je Bogu ugodno. Osnovno značenje riječi „sloboda“ je sposobnost djelovanja bez ograničenja. 

Na kraju opet citiram papu Lava XIII.:
„Istinska sloboda ljudskog društva ne sastoji se u tome da svatko čini što ga je volja, jer bi to jednostavno rezultiralo zbunjenošću i metežom, i dovelo do pada države: no sastoji se u tome da kroz propise građanskog zakona svi mogu lako pristati uz propise Vječnog Zakona.“ 


Krist je vladar zemaljskih kraljeva i On mora kraljevati!

Opportet illum regnare!

Iz knjige „Kraljevanje Krista“ Michaela Daviesa

utorak, 7. ožujka 2017.

SVETI ATANAZIJE - PRAVI PRIMJER ZA DANAŠNJE VRIJEME Dok su ga crkveni autoriteti smatrali izopćenikom on je ustrajao u očuvanju katoličke vjere i ljubavi prema živome Bogu


Atanazija Aleksandrijskog (298.-373.), kršćanskog biskupa i patrijarha Aleksandrije danas Katolička crkva časti kao sveca. Međutim, biskup Aleksandrijski je svojedobno ostao praktički sam u crkvenoj hijerarhiji u obrani pravovjerja, a protiv Arija, također biskupa iz Aleksandrije i njegove hereza nakon Prvog nicejskog sabora. Poglavito su se na kršćanskom istoku vodile žestoke rasprave o Svetom Trojstvu, od čistog arijanstva, preko poluarijanstva do nicejske vjere koja je potvrdila savršenu jednakost Oca i Sina, homoousios (istobitan).

Sve do 362. godine zbog svoje predanosti Nicejskom vjerovanju Atanazije Aleksandrijski doživio je pet izgona od rimskih careva, Konstancija II. i Julijana Apostate. Papa Liberije također ga je pod pritiscima careva privremeno ekskomunicirao što je vjerojatno razlog što je Liberije prvi Papa u povijesti koji nije proglašen svetim. Atanazije je često bio od svih napušten što mu je i donijelo naziv Athanasius contra mundum (Atanazije protiv svijeta). Usprkos svemu Atanazije je 363. godine uspio u Aleksandriji sazvati veliki sinod Istočne Crkve na kojemu je definirana prava vjera, te su potvrđene odluke Prvog nicejskog sabora. 
Praktički, istinski nauk Crkve je bio obranjen upravo zahvaljujući biskupu Atanaziju koji nije surađivao s hereticima, nego ih je nastojao obratiti na pravu vjeru.

ATANAZIJEVO VJEROVANJE:

Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est, ut teneat catholicam fidem:
Quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit.
Fides autem catholica haec est: ut unum Deum in Trinitate, et Trinitatem in unitate veneremur.
Neque confundentes personas, neque substantiam seperantes.
Alia est enim persona Patris, alia Filii, alia Spiritus Sancti:
Sed Patris, et Fili, et Spiritus Sancti una est divinitas, aequalis gloria, coeterna maiestas.
Qualis Pater, talis Filius, talis Spiritus Sanctus.
Increatus Pater, increatus Filius, increatus Spiritus Sanctus.
Immensus Pater, immensus Filius, immensus Spiritus Sanctus.
Aeternus Pater, aeternus Filius, aeternus Spiritus Sanctus.
Et tamen non tres aeterni, sed unus aeternus.
Sicut non tres increati, nec tres immensi, sed unus increatus, et unus immensus.
Similiter omnipotens Pater, omnipotens Filius, omnipotens Spiritus Sanctus.
Et tamen non tres omnipotentes, sed unus omnipotens.
Ita Deus Pater, Deus Filius, Deus Spiritus Sanctus.
Et tamen non tres dii, sed unus est Deus.
Ita Dominus Pater, Dominus Filius, Dominus Spiritus Sanctus.
Et tamen non tres Domini, sed unus est Dominus.
Quia, sicut singillatim unamquamque personam Deum ac Dominum confiteri christiana veritate compelimur: ita tres Deos aut Dominos dicere catholica religione prohibemur.
Pater a nullo est factus, nec creatus, nec genitus.
Filius a Patre solo est: non factus, nec creatus, sed genitus.
Spiritus Sanctus a Patre et Filio: non factus, nec creatus, nec genitus, sed procedens.
Unus ergo Pater, non tres Patres: unus Filius, non tres Filii: unus Spiritus Sanctus, non tres Spiritus Sancti.
Et in hac Trinitate nihil prius aut posterius, nihil maius aut minus: sed totae tres personae coaeternae sibi sunt et coaequales.
Ita ut per omnia, sicut iam supra dictum est, et unitas in Trinitate, et Trinitas in unitate veneranda sit.
Qui vult ergo salvus esse, ita de Trinitate sentiat.
Sed necessarium est ad aeternam salutem, ut incarnationem quoque Domini nostri Iesu Christi fideliter credat.
Est ergo fides recta ut credamus et confiteamur, quia Dominus noster Iesus Christus, Dei Filius, Deus et homo est.
Deus est ex substantia Patris ante saecula genitus: et homo est ex substantia matris in saeculo natus.
Perfectus Deus, perfectus homo: ex anima rationali et humana carne subsistens.
Aequalis Patri secundum divinitatem: minor Patre secundum humanitatem.
Qui licet Deus sit et homo, non duo tamen, sed unus est Christus.
Unus autem non conversione divinitatis in carnem, sed assumptione humanitatis in Deum.
Unus omnino, non confusione substantiae, sed unitate personae.
Nam sicut anima rationalis et caro unus est homo: ita Deus et homo unus est Christus.
Qui passus est pro salute nostra: descendit ad inferos: tertia die resurrexit a mortuis.
Ascendit ad caelos, sedet ad dexteram Dei Patris omnipotentis: inde venturus est iudicare vivos et mortuos.
Ad cuius adventum omnes homines resurgere habent cum corporibus suis: et reddituri sunt de factis propriis rationem.
Et qui bona egerunt, ibunt in vitam aeternam: qui vero mala, in ignem aeternum.
Haec est fides catholica, quam nisi quisque fideliter firmiterque crediderit, salvus esse non poterit.


PRIJEVOD:
Tko god želi biti spašen, prije svega je potrebno da drži katoličku vjeru. Koju ako netko ne sačuva cjelovitu i nepokvarenu, bez sumnje će propasti zauvijek.
Ovo je katolička vjera: da štujemo jednoga Boga u Trojstvu i Trojstvo u jedinstvu, bez miješanja osoba i bez razdiobe biti.
Drugačija je naime osoba Oca, drugačija Sina, drugačija Duha Svetoga.
Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno božanstvo, istu slavu i jednako vječno veličanstvo.
Kako Otac, tako Sin i tako Duh Sveti.
Nestvoren je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti.
Neizmjeran je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti.
Vječan je Otac, vječan je Sin, vječan je Duh Sveti.
A ipak nisu tri vječna, nego je jedan vječni.
Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni.
Tako je svemoguć Otac, svemoguć Sin, svemoguć Duh Sveti, a ipak nisu tri svemoguća, nego je jedan svemogući.
Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, a ipak nisu tri boga, nego je samo jedan Bog.
Tako je Otac Gospodin, Sin Gospodin, Duh Sveti Gospodin, a ipak nisu tri gospodina, nego jedan Gospodin.
Jer kako po kršćanskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga i Gospodina, tako nam katolička vjera zabranjuje reći da su tri Boga i tri Gospodina.
Otac nije ni od koga načinjen, niti stvoren, niti rođen.
Sin je samo od Oca: ne načinjen, niti stvoren, nego rođen.
Duh Sveti od Oca i Sina: nije načinjen, niti stvoren, niti rođen, nego izlazi.
Tako je jedan Otac, a ne tri Oca, jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti, a ne tri Duha Sveta.
U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje, nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne i jednako velike.
Tako da u svemu, kako je prije rečeno, treba štovati kako jedinstvo u Trojstvu, tako Trojstvo u jedinstvu.
Tko, dakle, želi biti spašen, to mora vjerovati o Trojstvu.
Ali za vječno spasenje potrebno je također vjerovati u utjelovljenje našega Gospodina Isusa Krista.
A ovo je prava vjera: moramo vjerovati i ispovijedati da je Gospodin naš, Isus Krist Sin Božji, Bog i čovjek.
Bog je, iz Očeve biti prije vjekova rođen, i čovjek od biti majke rođen u vremenu.
Potpuni Bog, potpuni čovjek, koji se sastoji od razumske duše i čovječjeg tijela.
Jednak Ocu po božanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi.
Koji iako je Bog i čovjek, ipak nisu dva Krista, nego jedan Krist.
Jedan naime, ne pretvaranjem božanstva u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo čovječnost.
Jedan potpuno i čitav, ne po pomiješanju biti, nego po jedinstvu osobe.
Jer kako razumska duša i tijelo tvore jednog čovjeka, tako je Bog i čovjek samo jedan Krist.
Koji je zbog našeg spasenja trpio, sašao nad pakao i treći je dan uskrsnuo od mrtvih.
Uzašao na nebo, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega, odatle će doći suditi žive i mrtve.
Kod njegovog ponovnog dolaska svi će ljudi uskrsnuti u svojim tijelima i dati račun o svojim djelima.
Oni koji su činili dobro, ući će u vječni život, a koji su činili zlo, u vječni oganj.
Ovo je katolička vjera, koju ako netko vjerno i čvrsto ne vjeruje, ne može biti spašen.



nedjelja, 5. ožujka 2017.

Štovanje Blažene Djevice Marije pomaže u očuvanju čistoće srca

"U Orlovstvu se osobito pazi na dobar primjer, a poglavito se štuje presveta Bogorodica. Svaki je orao vitez Marijin. Pred njegovom dušom uvijek lebdi dražesna slika Majke Božje ovjenčana čarom beskrajne ljepote i milinom najčišćega djevičanstva. Orao u svakoj djevojci vidi sestru Gospinu. A smije li orao o sestri Bezgrešne pomisliti i na najmanje zlo? 

Da, orao je apostol kršćanskog viteštva, apostol svete čistoće, on se bori da hrvatski narod opet poštiva žene i majke kako ga to uči Katolička Crkva. On hoće da među nama opet zablista, kao negda, svetost kršćanskog braka, koji Bog blagoslivlje mnoštvom djece - budućih blaženika koji će na vijeke gledati i veličati trojedinoga Boga."

Bl. Ivan Merz

utorak, 28. veljače 2017.

MODERNISTIČKI RIM NASTAVLJA BORBU PROTIV KATOLIČKE VJERE - SRAMOTA I JAVNA SABLAZAN Papa Franjo u posjetu anglikancima (hereticima - neprijateljima Božjim)


Papa Franjo je ovu nedjelju posjetio anglikansku crkvu u Rimu.
Kako nas uči sveta Majka Katolička Crkva anglikanci su heretici, neprijatelji živoga Boga.
Više informacija o toj javnoj sablazni i sramoti možete pročitati ovdje.


Iz katoličkog katekizma:

■ 169. P. Može li se tko spasiti izvan katoličke, apostolske i rimske Crkve?
O. Ne, izvan katoličke, apostolske i rimske Crkve nitko se ne može spasiti, isto kao što se nitko nije mogao spasiti od općeg potopa ako nije bio u Noevoj korablji, koja je bila slika ove Crkve.

■ 224. P. Tko su oni koji ne pripadaju općinstvu svetih?
O. Općinstvu svetih ne pripadaju u drugom životu oni koji su osuđeni, a u ovom životu oni koji su izvan prave Crkve.

■ 225. P. Tko su oni koji su izvan prave Crkve?
O. Izvan prave Crkve su: nevjernici, Židovi, krivovjernici, odmetnici, raskolnici i izopćenici.

■ 226. P. Tko su nevjernici?
O. Nevjernici su oni koji nisu kršteni i ne vjeruju u Isusa Krista, bilo zato što vjeruju i štuju lažne bogove, kao idolopoklonci ili zato što doduše vjeruju u pravoga Boga, ali ne u Isusa Krista niti da je došao kao osoba, niti da će doći.

■ 227. P. Tko su Židovi?
O. Židovi su oni koji priznavaju Mojsijev zakon, ali nisu primili krštenja i ne vjeruju u Isusa Krista.

■ 228. P. Tko su krivovjernici?
O. Krivovjernici su oni krštenici, koji tvrdoglavo odbijaju vjerovati neke istine koje je Bog objavio i koje Katolička Crkva naređuje vjerovati. To su npr. arijevci, nestorijevci i razne protestantske sljedbe.





"Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih."

ponedjeljak, 27. veljače 2017.

"Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti. Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa."


* 35. P. Što je to korizma?
O. Korizma je doba posta i pokore koje je Crkva ustanovila prema apostolskoj tradiciji.

■ 36. P. U koju je svrhu ustanovljena korizma?
O. Korizma je ustanovljena: 1. da bismo upoznali dužnost pokore u cijelom životu, čemu je prema svetim ocima, korizma prava slika; 2. da bismo na neki način nasljedovali strogi Isusov post od četrdeset dana u pustinji, 3. da bismo se pokorom pripremili proslaviti Uskrs što svetiji.


■ 37. P. Zašto se prvi dan korizme naziva pepelnicom?
O. Prvi dan korizme naziva se pepelnicom jer taj dan Crkva posipa glave svojih vjernika blagoslovljenim pepelom.

■ 38. P. Zašto Crkva na početku korizme posipa blagoslovljenim pepelom?
O. Na početku korizme Crkva posipa blagoslovljenim pepelom da bismo se sjetili kako smo stvoreni od pepela i kako ćemo se smrću vratiti u pepeo, te da se ponizimo i činimo pokoru zbog naših grijeha dok za to imamo vremena.

■ 39. P. S kakvim raspoloženjem moramo primiti blagoslovljeni pepeo?
O. Blagoslovljeni pepeo moramo primiti skrušenim i poniznim srcem i svetom odlukom da ćemo korizmu provesti u djelima pokore.

■ 40. P. Što moramo učiniti da bismo dobro proveli korizmu u skladu s uputama sv. Crkve?
O. Da bismo dobro proveli korizmu u skladu s uputama sv. Crkve, moramo učiniti četiri stvari: 1. točno provoditi post i odricati se ne samo nedopuštenih i opasnih stvari, nego po mogućnosti i onih dopuštenih, kao što je, npr. ograničenje zabava; 2. moliti, davati milostinju i činiti druga djela kršćanskog milosrđa prema bližnjemu više nego u drugo doba, 3. slušati riječ Božju i to ne samo zbog običaja ili znatiželje, nego zbog ozbiljne želje ostvariti istine o kojima slušamo, 4. pripremiti se uporno na ispovijed, da bi nam post bio zaslužniji i da se bolje pripremimo za uskrsnu pričest.

■ 41. P. U čemu se sastoji post?
O. Post se sastoji u tome da jedemo samo jedanput na dan te se uzdržimo od zabranjene hrane.

■ 42. P. Je li u dane posta, osim jednog obroka dnevno, zabranjena bilo kakva druga okrepa?
O. U dane posta Crkva dopušta laganu okrepu navečer ili u podne, ako se glavni obrok uzima navečer.

■ 43. P. Tko mora postiti?
O. Post obvezuje sve koji su navršili dvadeset i jednu godinu i nisu na zakonit način spriječeni.

■ 44. P. Jesu li oni, koji nisu dužni postiti, potpuno oslobođeni od odricanja?
O. Oni koji nisu dužni postiti, nisu oslobođeni od odricanja, jer nitko nije oslobođen opće dužnosti pokore. Zato se oni moraju odricati u drugim stvarima prema svojim snagama.

četvrtak, 23. veljače 2017.

Litanije svih svetih (tradicionalne)


Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.
Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se.
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se.
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se.
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se.

Sveta Marijo, moli za nas!
Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo djevica,

ponedjeljak, 20. veljače 2017.

FRANJO I JAVNE SABLAZNI "Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih."



Franjo dopustio demonski "blagoslov" od indijanske vračare (15.02.2017.).
___

Dobro se prisjetiti riječi nadbiskupa Lefebvra, revnog branitelja katoličke vjere:


Nemoguće je surađivati s modernistima (neprijateljima Isusa Krista i Katoličke Crkve).
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...