Mrtvljenje je borba protiv triju požuda: požude tijela, požude očiju i oholosti, kako bi se te tri požude podredile duši, i na taj način se duša podredila Bogu.
Sv. Vinko Paulski kaže: "Mrtvljenje apetita je osnova duhovnog života. Tko se u ovome ne može kontrolirati, teško će moći pobijediti veće kušnje."
Sv. Franjo Saleški: "Jedna od stvari koja nas drži daleko od savršenstva je, bez sumnje, naš jezik. A budući da je najgori način govora govoriti previše, govori malo i dobro, malo i ljubazno, malo i jednostavno, malo i s ljubavlju, malo i prijateljski."
Po Božjem planu, užitak nije cilj, nije sam sebi svrha.
Naš je krajnji cilj ugoditi Bogu, voljeti Boga iznad svega, biti blizu Boga, i dospjeti u Nebo.
Ako užitak isključimo od odgovornosti i dužnosti, on postaje grijeh.
Više ili manje ozbiljan, jer predstavlja kršenje reda kojega je uspostavio Bog. Mi imamo snažnu potrebu za užitkom koji je sam sebi svrha, a kada uživamo uz isključenje dužnosti, kada stavimo Božje zapovijedi i Božji zakon u stranu, kao i nauk Crkve, naše odgovornosti kao muževa, žena, majki, očeva, djece, svećenika, biskupa, pape, onda se radi o manje-više ozbiljnom grijehu.
Mrtvljenje podrazumijeva odricanje od opasnih užitaka, kako bismo izbjegli grešnu prigodu, opasnost od grijeha.
Mrtvljenje je također i odricanje od određenih dozvoljenih užitaka kako bismo osigurali vlast volje nad našom sjetilnom prirodom.
Naš je Gospodin preporučio svojim učenicima prakticiranje posta, odricanje i mrtvljenje pogleda i dodira.
Sveti Pavao je bio toliko svjestan potrebe mrtvljenja tijela da ga je teško kažnjavao kako bi izbjegao grijeh i osudu na vječno prokletstvo. U 1. poslanici Korinćanima kaže:
"Krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao."
Primjer sv. Vinka Paulskog
Sveti Vinko Paulski prakticirao je konstantno mrtvljenje osjetila, uskraćujući si i dozvoljene užitke, a često je prakticirao i dobrovoljnu patnju. Kada je putovao, nije dopuštao svojim očima da uživaju u lijepim prizorima, što je dopušteni užitak. Na putovanjima nije gledao krajolik, već je pogled držao na svom raspelu.
Kada je ulazio u grad, držao bi pogled spušten ili oči zatvorene da bi mogao gledati samo Boga. Pri posjetu plemićima, nije gledao tapiserije ni druge lijepe predmete, već je pogled držao spuštenim kako bi zadržao sabranost duha.
Istu je stvar prakticirao u crkvama, ne podižući pogled, osim kod gledanja Presvetog Sakramenta; nije gledao dekoracije u crkvama, ma koliko lijepe bile. Nikada nije viđen kako bere cvijeće u vrtu, ili kako uzima nešto što je ugodno osjetu mirisa. Baš suprotno, uživao je biti u prostoru gdje je bio neugodan miris, poput bolnica i kuća bolesnih.
Svoj je jezik koristio samo za hvalu Boga i kreposnih stvari, nasuprost porocima, kao i za utjehu, savjet i pouku svoga bližnjega. Uši je otvarao samo za govor koji je težio dobru, jer mu je svjetovni govor i vijesti nanosio bol i svakako se trudio izbjeći slušati sve što nije na korist duše.
Kada bi ga pokajnik koji je bio ponešto nemaran u govoru pitao za pokoru da umrtvi tijelo, svećenik bi mu odgovorio, stavljajući prst preko svojih usana:
"Najbolja je pokora oprezno paziti na sve što prođe kroz ova vrata - usta."
Cijelu propovijed o mrtvljenju i užitku s prijevodom na hrvatski možete poslušati u sljedećem videu:
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena pri komentiranju:
Objavljujem korisne, pristojne i potpisane komentare.