nedjelja, 24. travnja 2016.

Blaženi Alojzije Stepinac o tradicionalnoj latinskoj svetoj Misi


Molitveni i poučni dio svete Mise

Dragi naš Spasitelj, Gospodin Isus Krist, neizmjerno je ljubio ljude. Za njih je podnio strašne muke i umro konačno na drvetu križa, razapet između dva razbojnika. Ali baš uoči svoje gorke muke, kad su ljudi bili najnezahvalniji prema Njemu, On je pokazao svoju najveću ljubav prema ljudima. Za vrijeme Posljednje večere Spasitelj je ustao, skinuo svoju gornju haljinu, uzeo ubrus, opasao se njime, ulio vode u umivaonicu i počeo prati noge svojim učenicima, a onda otirati ubrusom kojim je bio opasan. Kad im je oprao noge, onda je opet sjeo k stolu. Uzeo je u svoje svete ruke kruh, pogledao očima prema nebu, blagoslovio taj kruh, prelomio ga i dao svojim dragim apostolima govoreći: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo Moje!“ Kada su apostoli jeli tijelo Kristovo, uzeo je božanski Spasitelj u svoje svete ruke kalež s vinom, zahvalio, blagoslovio ga i dao opet svojim apostolima govoreći: „Uzmite i pijte iz njega svi, jer ovo je Moja Krv Novoga Saveza, koja se prolijeva za mnoge na oproštenje grijeha. To činite na Moj spomen!“ Nakon riječi božanskog Spasitelja kruh je postao tijelo Kristovo, a vino krv Kristova. No ipak tijelo Kristovo nije izgledalo kao ljudsko tijelo, nego je još izgledalo kao kruh. Ni krv Kristova nije izgledala kao ljudska krv, nego kao vino. Tijelo je imalo okus, boju, težinu i miris kruha. Krv je imala okus, boju, miris i težinu vina. Ostale su naime prilike kruha i vina i nakon riječi Kristovih makar to više nije bilo vino i kruh. Riječima pak – to činite na Moj spomen – dao je Isus apostolima i njihovim nasljednicima zapovijed i vlast da prinose istu žrtvu. 


     I. Što je naime učinio Isus, kad je rekao – ovo je tijelo Moje, ovo je krv Moja? Ustanovio je svetu misnu žrtvu ili, kako se obično kaže, Misu. A zašto? Zato da svi vjernici uzmognu prisustvovati na taj način žrtvi, koju je Isus prinio za sve ljude na drvetu križa. Tom žrtvom otkupio je Isus Krist sve ljude od grijeha i otvorio im put u nebo. Svi ljudi nisu mogli prisustvovati toj krvavoj žrtvi Isusovoj na križu. A da bi svi mogli prisustvovati barem obnovi te žrtve i steći iste zasluge, kao da su bili kod Njegove krvave žrtve, zato je ustanovio svetu misnu žrtvu ili svetu Misu. Na Kalvariji, na križu, bila je krvava žrtva Isusova. U svetoj Misi je nekrvna žrtva Isusova. Sveta Misa je prava žrtva Kristova, jer se u njoj na otajstveni način opet žrtvuje Krist kao na Kalvariji na križu. Samo tamo se, kako rekosmo, žrtvovao na krvavi, bolni način, a ovdje, na svetoj Misi, na nekrvni, to jest na bezbolan način pod prilikama kruha i vina, jer Isus iza slavnoga svoga Uskrsnuća više ne može trpjeti. 

Kao što znate, na križu su tijelo i krv Isusova bili silom odijeljeni jedno od drugoga, jer je sveta Krv Isusova zbog silnih rana do posljednje kapi istekla iz Njegovog svetog Tijela. Već same odijeljene prilike kruha i prilike vina u svetoj Misi označuju lijepo to dijeljenje krvi i tijela Kristova na drvetu križa za vrijeme Njegove gorke muke ili strašnu Kristovu smrt. Kao što je Njegovo sveto Tijelo bilo kao samljeveno od boli na križu, tako se i pšenična zrna, iz kojih se priprema kruh, moraju najprije samljeti pod kamenom, a vino istisnuti silom pod prešom. To mljevenje i pečenje pšeničnih zrnaca podsjeća nas živo na boli Kristovog tijela, a tiskanje grožđa pod prešom, na tečenje krvi Isusove na križu za vrijeme muke. Nadalje, kad svećenik izgovara riječi pretvorbe, Isus kao da biva posve poništen, jer postaje sličan običnom jelu. On, kojega nebesa ne mogu obuhvatiti, leži kao u kakvoj tamnici pod prilikama kruha i vina. I kad svećenik jede svetu hostiju, odnosno uzima prilike kruha i vina, pod kojima se skriva Isus Krist Gospodin, onda Krist isto tako biva kao uništen, slično kako je bio ubijen na drvetu križa. Ali nije to samo neka prazna slika Isusove smrti na križu, nego je to prava obnova Isusove smrti na križu jer je Isus Krist doista nazočan pod objema prilikama u svetoj Misi, to jest prilikama kruha i vina. Sveta Misa je dakle prava žrtva Kristova, koju je Isus ustanovio na Posljednjoj večeri kako smo vidjeli, i to zato, da nas uvijek podsjeća na Njegovu krvavu žrtvu na križu i da svi ljudi mogu postati dionici zasluga Njegovih na drvetu križa.

     II. Ali kod te svete Mise, koja se svaki dan služi na oltarima u našim crkvama, moramo razlikovati razne dijelove. Tri su glavna dijela svete Mise: prikazanje, pretvorba, pričest. O njima ćemo govoriti kasnije.
Ali da se sve to, to jest prikazanje, pretvorba, pričest što dostojnije obavi, kako se pristoji ovoj božanskoj žrtvi, mora biti dostojna priprava za tu svrhu. Svećenik koji služi svetu Misi mora se cijelim svojim životom svaki dan pripravljati na služenje svete Mise, jer nema uzvišenije stvari i ne može je ni biti na ovome svijetu. Zato svećenik ponajprije prije svete Mise obavlja svaki dan takozvano razmatranje, moli dio svojeg časoslova, koji je propisan, ako treba ispovijedi se, itd. Tek onda, obučen u sveto misno odijelo, koje je raznih boja za razne svetkovine i dane, pristupa k oltaru da služi svetu Misu. A kako je sveta Misa najdivnija molitva, koju bi morali moliti svi vjernici sa svećenikom, a u zadnjoj liniji sa samim Isusom Kristovm, zato nije čudo, da ona počinje molitvom. Svećenik, obučen u sveto misno odijelo, kao što smo rekli dolazi u podnožje oltara i počinje, kada se pobožno prekriži, moliti pristupne molitve. Te pristupne molitve podsjećaju nas na one četiri tisuće godina, kada su ljudi bili daleko od Boga, kao što je i svećenik još od oltara, dok stoji u podnožju, i kada su željno čekali na dolazak Spasitelja svijeta. Vi vidite, kako se svećenik duboko sagiblje u podnožju oltara, kad moli „Confiteor“ („Ispovijedam se Bogu Svemogućemu“). On je sav skrušen i pun kajanja, jer želi biti čist i od najmanje mrlje grijeha, prije nego uzađe k oltaru, pa se u tu svrhu preporučuje i Majci Božjoj, svetom Mihovilu Arkanđelu, svetom Ivanu Krstitelju, svetim apostolima Petru i Pavlu, svim svetima, pa i samim vjernicima, da se mole za njega kod Gospoda Boga. 

Tek onda uzlazi k oltaru, gdje poljubi pobožno moći svetaca, koje su pohranjene u žrtveniku, i opet, moli, da Gospod uzme bezakonja naša, da budemo dostojni čistih srdaca ući u svetinju nad svetinjama. Po zasluzi svetih mučenika, čije su moći pohranjene u žrtveniku, moli da se Gospodin dostoji otpustiti njegove grijehe. Onda moli na desnoj strani ili strani Poslanice takozvani Ulaz, iza čega se vraća u sredinu oltara i moli naizmjenice s ministrantima devet puta „Kirie eleison“ ili „Gospodine, smiluj se“, na koje se obično nastavlja „Slava Bogu na visinu“. To je ona sveta pjesma, koju su anđeli pjevali u svetoj Badnjoj noći na poljanama Betlehema, pa nas time podsjeća na Isusovo rođenje u štalici. Onda svećenik moli misnu molitvu, već prema raznim danima ili svetkovinama. Ta nas molitva podsjeća na mladost našeg Isusa, kad je Spasitelj živio u tišini i zabiti od svijeta i žarko se svaki dan molio za spasenje svijeta.

     III. Ali, kao što znadete, Isus naš nije samo molio. Kad je došlo vrijeme, On je išao od grada do grada u zemlji izraelskoj i propovijedao Evanđelje, i to pune tri godine, prije nego je sama Sebe žrtvovao na drvetu križa. A jer se Isus žrtvuje i u svetoj Misi, samo dakako nekrvnim načinom, zato On i ovdje propovijeda ljudima svaki dan. I kao što je Njegova žrtva u svetoj Misi sakrivena pod prilikama kruha i vina, tako je i Njegova propovijed u svetoj Misi kao sakrivena, ali opet uvijek prisutna, jer propovijeda na usta svojih poslanika: proroka, evanđelista, apostola. Čujemo ih u čitanju svetih knjiga, koje se čitaju pod Misom, a napose to biva, kad se čitaju poslanice svetih apostola i evanđelja, koja svećenik na blagdane s propovijedaonice posebno razlaže puku na materinjem jeziku. Znamo, da većina Židova nije primila Njegovog propovijedanje Evanđelja. Zato je Isus poslao apostole, da propovijedaju Evanđelje poganima i oni su to učinili. Milijuni pogana prihvatili su radosno sveto Evanđelje, pa se zato u svetoj Misi prije Prikazanja obično moli Vjerovanje. Sve te molitve priprava su za one glavne dijelove svete Mise, kao što smo već govorili. 

     IV. Ali već iz ovoga što smo do sada rekli o svetoj Misi, možemo vidjeti, da je ona nešto najdivnijega i najuzvišenijega na zemlji. Zato ju svaki pravi kršćanin mora cijeniti kao svoje najveće blago na zemlji, a tako i vi.

1 komentar:

  1. »Drago dijete ne može glumiti da ima izvanrednu pobožnost prema Duhu Svetom. Kad ona o Njemu govori, to je uvijek s izrazima najžarčega zanosa i tada izgleda kao preobražena.«

    U svim se svojim nedaćama Božja službenica utjecala Duhu Svetom i to s pouzdanjem, vrijednim da ga pobožne duše nasljeduju. »Ti si, Duše sveti, onaj koji nas uči razumijevati Isusa. Dođi, utjeho moja; dođi, radosti moja, moja snago, moje svjetlo, dođi, prosvijetli me da pronađem izvor gdje ću se moći osvježiti. Samo mi Tvoja kaplja daje da kušam Isusa, takva kakav jest. Isus govori da On voli doći k onima koji mnogo toga ne znaju. Evo, ja sam jedna od tih neznalica. Ja Te ne molim druge znanosti osim one da znam naći Isusa i sačuvati mudrost i to onu u Njemu. Osjetila sam kako se njegova mudrost već pomalo rasplamsava u meni, u mom srcu. Duh Sveti nikad ne odbija.«

    Dana 1. ožujka 1874. sestra je Marija priznala što je obično molila prije razmatranja. Evo: »Duše Sveti, prosvijetli me! Što treba činiti da nađem Isusa? Učenici bijahu neuki; oni su bili uz Isusa pa ipak ga nisu razumjeli. I ja sam također u Isusovoj kući pa ga ne razumijem. I najmanja me stvar uzbuni; ja sam veoma osjetljiva, nisam dovoljno velikodušna da prinosim žrtve za Isusa. O, Duše Sveti, kad će Tvoje svjetlo zahvatiti učenike. To se zbilo na Duhove; oni tada bijahu posve preobraženi; više nisu bili kao prije; njihova se snaga obnovila; žrtve su im postale lake; oni su bolje upoznali Isusa nego kad je bio kod njh. O, vrelo svjetla i mira, dođi i prosvijetli me! Gladna sam, dođi i nahrani me! Žedna sam, dođi i napoji me; slijepa sam, dođi i prosvijetli me! Siromašna sam, dođi i obogati me!« Molitvama Duhu Svetom sestra Marija je širila pobožnost Duhu Svetom.

    Dana 18. svibnja 1873. doživjela je ovo: »Vidjela sam pred sobom goluba, a povrh njega kalež koji se prelijevao, kao da bijaše usred kakvog izvora, te prao i kupao goluba. A iz tog je čudesnog ukazanja odjekivao glas koji je govorio: ’Ako me hoćeš tražiti, kažem ti, zaista, zaista kažem ti: Tko zazove Duha Božjega, tražit će me i naći će me. Njegova će savjest postati tankoćutna kao cvijeće na poljanama. Ako je tko otac i mati pa moli Duha Svetog, mir će ući na njihovo ognjište, a mir će uvijek biti i u srcima te obitelji.

    Tko zaziva Duha Svetoga, neće umrijeti u tminama, nego u miru. Živo želimo da svećenici svakog mjeseca jedanput služe misu na čast Duhu Svetom. Tko to bude činio sam će doživjeti kako će ga počastiti Duh Sveti. I on će hodati u svjetlu i u miru. I ozdravljat će bolesnike te buditi one što spavaju.’«

    U tom dijalogu s Duhom Svetim sestra je Marija rekla: »’Gospodine, tko će mi vjerovati? – Nitko!’ – A onda opet čuje glas: ’Kad dođe čas, ja ću se sam pobrinuti o svemu i o tebi, ti nećeš biti ništa…’ I sve iščeznu, a moje srce ostade zahvaćeno ljubavlju.« – Eto, to je barem nešto od duhovnog blaga blažene sestre Marije od propetoga Isusa!

    OdgovoriIzbriši

Napomena pri komentiranju:
Objavljujem korisne, pristojne i potpisane komentare.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...