Pater Spadaro i autentično čitanje pobudnice Amoris Laetitia

Isusovci među sobom: papa Franjo, pater Antonio Spadaro (Civiltà Cattolica) i
General reda Adolfo Nicolás

(Rim) Isusovački red za pontifikata pape Franje doživljava velike uspjehe. Brojni su isusovci dospjeli do položaja od povjerenja i dobili su papinske zadatke. Među njih spada i pater Antonio Spadaro, urednik rimskog isusovačkog časopisa La Civlità Cattolica. Pater Spadaro slovi kao ovlašteni Papin tumač. Riječi patera Spadara i časopisa Civiltà Cattolica stoga jasnije izriču što Papa odista želi reći, ali koje zbog razlogā oportuniteta ne izgovara toliko jasno. To vrijedi i za Posinodsku pobudnicu Amoris Laetitia.

Proročanstvo koje se samo ispunja

Pater Spadaro spada u nauži krug osoba od povjerenja pape Franje. Kad zauzme stav, onda to čini kao Papin glasnogovornik i posve u njegovu smislu. Za tog isusovca, dakle, nije bilo teško glumiti „proroka“ kada je u studenom prošle godine izjavio da je biskupska sinoda stvorila „temelj“ da se rastavljeni ponovno vjenčani mogu pripustiti sakramentima, „otvarajući jedna vrata koja su na prošloj Sinodi ostala zatvorena“. Pater Spadaro došao je do tog zaključka, iako se u Zaključnom izvješću sinode uopće ne spominju riječi „Pričest“ ili „pripuštanje sakramentima“.

Trenutačno izdanje časopisa Civiltà Catolica izišlo je s predstavljanjem pobunice Amoris Laetitia. Termin objave svjesno je promijenjen i časopis je ranije izišao kako bi se objavio način čitanja dokumenta koji Papa želi. „Pater Spadaro ne pokazuje ni najmanje oklijevanje da ono proročanstvo proglasi ispunjenim“, rekao je Magister.

„Sva ograničenja“ dokinuta

Prema Spadaru papa Franjo uklonio je sva „ograničenja“ prošlosti za „takozvane neregularne“ parove, i to također i glede „reda sakramenata“. Formulacija „takozvane“ skupa s navodnicima ne potječe od Spadara, nego od samog Pape. Ona se u tom obliku nalazi i u pobudnici Amoris Laetitia. Drugim riječima, više ne postoje neregularne situacije. „Nered“, o kojemu govori katolička moralka i koji se spominje i u Katekizmu Katoličke Crkve, dokinut je, barem što se Pape tiče.

Samo ova formulacija, ovaj „takozvani“, vrijedi kao „cijeli dokument“, kako je već izjavio Alberto Melloni, voditelj progresivne Bolonjske škole. Već i sama formulacija jest „odrješenje“ za ove parove i čini ih „primateljima Euharistije“.

Voditelj „Bolonjske škole“ veoma zadovoljan

Pri tome se ovaj put na 264 stranice tiskane verzije i u sveukupno 325 paragrafa Apostolske pobudnice ne nalazi „ni jedna jedina riječ u korist Pričesti za rastavljene ponovno vjenčane“, kaže vatikanist Sandro Magister. Što se nalazi, jesu samo „aluzije“ u fusnotama 351 i 336. A njih je doduše Melloni označio kao „odlučujuće“.

„Pater Spadaro nije bilo koji isusovac. On je urednik časopisa Civiltà Cattolica, onog časopisa koji je povijesno uvijek bio 'Papin časopis', a to je on danas više nego ikada“. Još u ožujku prošle godine posvjedočio je Spadarov prethodnik, isusovac GianPaolo Salvini da je papa Franjo časopisu stvorio novu reputaciju jer se on osobno zanima za njegovo usmjerenje. (članak: Isusovački časopis Civiltà cattolica i njezih „super-glavni urednik“, Papa)

„Za Jorega Marija Bergoglia pater Spadaro predstavlja sve: savjetnika, tumača, osobu od povjerenja, tajnika“, kaže Magister. On spada u najuži krug uredništva pobudnice Amoris Laetitia. Budući da se svi članci koji se objavljuju u časopisu Civiltà Cattolica moraju najprije Vatikanu poslati na procjenu, a papa Franjo se o važnim temama osobno brine o tome, smije se tim više pretpostaviti da način čitanja koji Spadaro daje za Posinodsku pobudnicu vjerno prenosi osobno Papino mišljenje.

U središtu Sinode nije stajala „ljepota“ braka i obitelji

Koje su stvarne Franjine nakane s pobudnicom Amoris Laetitia, može se stoga pročitati u časopisu Civiltà Cattolica. Cijele 24 stranice pater Spadaro posvećuje Posinodskoj pobudnici. Cijelih 12 stranica od toga odnose se samo na pitanje takozvanih „neregularnih“ parova i na njihovo pripuštanje euharistijskoj Pričesti. 

Ova procjena i uvodni govor kardinala Kaspera pred kardinalskim konzistorijem u veljači 2014. potvrđuju da u stvari nikada nije bila posrijedi ljepota braka i obitelji, nego „normalizacija“ (Roberto de Mattei) rastave, drugoga braka i izvanbračnog suživota.

Pri tome isusovac Spadaro pokušava akrobatsku „konstrukciju“, kojom pokušava u sve uvući i prethodne pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., koja sada Franji dopušta da dospije do Pričesti za rastavljene ponovno vjenčane, što su njegova ova prethodnika još kategorično isključivala.

Potpuni članak patera Antonija Spadara SJ „AMORIA LAETITIA, struktura i značenje posinodske apostolske pobudnice pape Franje“ u La Civiltà Cattolica, 2916. II, broj 3980 od 23.travnja 2016., str.105-128.

Tri posljednja odlomka članka glase:

Pastoralna se briga stoga ne smije tumačiti kao protuslovlje pravu. Posve suprotno: ljubav prema istini temeljna je točka susreta između prava i dušobrižništva. Istina nije apstraktna, nego se integrira u ljudski i kršćanski put svakog vjernika. Ovaj pastoral također nije samo praktična primjena teologije. Nije riječ o tome da se dušobrižništvo prilagodi nauku, nego da se nauk ne liši svog izvornog i konstitutivnog pastoralnog žiga.

Već u kontekstu Sinode nastupila je želja da ne dođe do ograničavanja na normativni ili osuđujući jezik, nego da se uporabi onaj pozitivni i otvoreni jezik koji je svojstven Koncilu i da se preispita vlastiti pastoralni pristup u svjetlu stila pape Franje. Na redovitoj Sinodi njemački je kružok u sinodskoj dvorani izjavio: „Naš je način razmišljanja statičan i premalo biografski i historijski.“ Jezik nije samo vanjština, nego prenosi srce evangelizirajuće i pastoralne Crkve koje kuca, Crkve koja nije samo kadra govoriti sama sebi i o samoj sebi. Papa je u svojem zaključnom nagovoru na Sinodi govorio o „ljepoti kršćanske novosti koju valja prenositi, a koja je katkad prekrivena hrđom arhaičnog ili jednostavno nerazumljivoga jezika.“

Jezik milosrđa utjelovljuje istinu u životu. Papina je briga u ovoj pobudnici o ljubavi obitelji da se ljubav ponovno stavi u službu pastoralne zadaće Crkve. Nauk valja čitati u odnosu na srce kršćanske kerygme i u svjetlu pastoralnog konteksta u kojemu se primjenjuje radi salus animarum.