Zabrana kritiziranje Pape, strukturalni (konzervativni) problem

Kardinal Kasper: Amoris Laetitia je "najvažniji dokument crkvene povijesti u proteklih 1000 godina"

(Rim) Dok kardinal Walter Kasper pobudnicu Amoris Laetitia označava najvažnijim crkvenim dokumentom u proteklih 1000 godina“, „kardinal Raymond Burke“ (Sandro Magister), njegov veliki protivnik na Biskupskoj sinodi 2014. godine, „hvata se za formalne aspekte“.

Ne nedostaju dijelovi Crkve koji se glasno slažu s Kasperovom procjenom. U njih spada dnevnik Talijanske biskupske konferencije Avvenire. Njega vodi jedan drugi Papin bliski suradnik, biskup Nunzio Galantino. Dnevnik u dokumentu Amoris Laetitia nipošto ne vidi samo „glasno razmišljanje jednoga mudroga Oca“, nego baš ono što kardinal Burke u njemu ne želi vidjeti: naime iregularan dokument Učiteljstva. Amoris Laetitia je „revolucionarni“ dokument koji zapečaćuje „arhiviranje pastorala zabrana i prisila“, „ koji se više pretvorio u čitanje Zakonika kanonskog prava nego Evanđelja“.

„Jadni kardinal Burke koji se hvata za kodekse i zareze“

„Jadni kardinal Burke, veliki kanonist koji se ne hvata ni za što drugo nego za kodekse i zareze…“, piše Sandro Magister. „Nedvojbeno je“, kaže Magister, „papa Franjo mislio i na Burkea kada u paragrafu 305 dokumenta Amoris Laetitia piše o onima koji 'zatvorenih srdaca znaju samo primjenjivati moralne zakone', kao da su to kamene gromade koje se baca na život ljudi.“

U usporedbi s time čini se je podupirateljima „pastoralnog novog usmjerenja“ (kardinal Schönborn) dosta lako. Oni nude ljudima što oni navodno rado žele čuti.

Konzervativna zabrana kritike prisiljava da se uzmakne na sporedne pozornice

I kardinal Walter Brandmüller, jedan drugi purpurnik, koji je u protekle dvije godine stekao zasluge u borbi za obranu sakramenta Ženidbe, dosada se u svojoj kritici dokumenta Amoris Laetitia ograničava na formalne vidike. Nije problem sadržaj Posinodske pobudnice, nego kriva tumačenja. Drugim riječima: što Papa kaže, to je sve točno, ali se krivo shvaća. To je tumačenje ovoga pontifikata koje je od početka bilo upitno i koje lako dovodi do posrtaja, kao primjerice sada.

Da bi kritizirali Papu, kardinali Burke i Brandmüller prisiljeni su uzmaknuti na sporednu pozornicu i izbjegavati stvarnu bojišnicu. Kritika pobudnice Amoris Laetitia pokazuje se pak slabom ako se odriče izravne, sadržajne konfrontacije. Dok su jedni na sporednom kolosijeku, kardinali kao Kasper i Schönborn voze punom parom na glavnoj pruzi i navješćuju suštu suprotnost. Pri tome govore o sadržajima i pozivaju se isključivo na papu Franju. Formalnim se pitanjima sada uopće ne bave.

Slabost purpurnog otpora u ovom je slučaju za očekivanje jer su sami kardinali sebi oduzeli svoje najjače sredstvo, sadržajnu konfrontaciju. Čega se boje? Je li ih strah posljedica? Kojih posljedica? Da se možda krivo shvaćanje papinstva sada ne pokazuje kao smetnja?

Naznake sadržajne kritike

Čini se da su oba kardinala svjesna slabosti vlastite argumentacije. Sandro Magister upozorava da se nijedan od njih, ni Burke ni Brandmüller, posve ne odriču sadržajne kritike.

Kardinal Brandmüller označio je u razgovoru za Bild-Zeitung neprihvatljivim dopuštanje iznimaka od zabrane Pričesti osobama koje žive u stanju otvorenog i trajnog preljuba. Po njegovom mišljenju to je kategorično nemoguće zbog vjerskih razloga i to je nemoguće i u pojedinačnim slučajevima.

Kardinal Burke vidi opasnost u opasnom nesporazumu koji može nastati zbog formulacije o braku kao „idealu“ koja je uporabljena u pobudnici Amoris Laetitia. „U dokumentu se nalaze brojne upute na 'ideal' braka. Takav opis braka može odvesti u zabludu. On može zavesti čitatelja da misli da je brak vječna ideja kojoj se muževi i žene u manje ili više promjenjivim okolnostima trebaju približiti. No kršćanski brak nije ideja. On je sakrament koji jednom muškarcu i ženi daje milost živjeti u vjernoj, trajnoj i plodnoj, uzajamnoj ljubavi“, kaže kardinal Burke.

Porazmisliti o samonametnutoj zabrani kritiziranja Pape

Samonametnuta zabrana kritiziranja pape pokazuje se za branitelje crkvenog nauka o braku i moralu kao najveća slabost jer je ona strukturalne naravi. Kod dosljednog pridržavanja ona protivničkoj strani daje prednost koja se jedva može popraviti i može se bezbroj puta ponavljati i o drugim pitanjima.

Samoograničavanje ionako djeluje anakronistički jer je papa Franjo svom kritičaru Antoniju Socciju poslao pismo zahvale u kojem je kritiku označio legitimnom i baš u odnosu na Soccija, rekao da Papi kritika „čini dobro“. Socci je ipak godinu i pol čak sumnjao u valjanost izbora pape.

U jednom vremenu u kojemu je sam Papa motor kontroverznih promjena, pravovjerni će katolici, a osobiti takozvani „konzervativni“, morati ponovno definirati svoj stav prema Papi. Ne će moći, i to vrlo skoro, a da ne ispitaju jesu li i što su od krivog balasta povezali s papinstvom. I morat će se od toga osloboditi žele li ispuniti svoju zadaću, obranu nepromjenjivog nauka vjere.

Nadanja da pontifikat pape Franje možda neće još dugo trajati može se pokazati kao još gori dvosjekli mač od zabrane kritike.

Izvor