Duhovnost stare liturgije (I.): Svijest o grijehu

Među liturgičarima i teolozima općenito se smatra da svaki oblik obreda utjelovljuje vrstu duhovnosti koja je svojstvena tom obredu. Tako, na primjer, istočni obredi naglašavaju mistične aspekte duhovnog života, kao i ulogu ikona u promicanju pobožnosti prema našem Gospodinu, Gospi i svecima. Stari obred Mise (tradicionalna latinska Misa) utjelovljuje duhovnost i duhovni nauk koji je primjenjiv na svaku generaciju i svako vrijeme. Pod starim obredom misli se na obred kojeg je kodificirao sveti Grgur Veliki i koji je kroz stoljeća prošao kroz vrlo spor organski razvoj. Posljednji promulgirani misal koji uživa taj organski rast je onaj iz 1962.

Danas u Crkvi vlada uobičajeno mišljenje da je liturgijski razvoj srednjovjekovnog razdoblja ustvari bio dekadentan i da se moramo vratiti vremenu apostola i rane Crkve kako bismo znali što je prava liturgija, kao i kako bismo spoznali što je Božja volja po pitanju liturgije. Međutim, to je mišljenje fundamentalno pogrešno. Pored činjenice da moderni liturgijski stručnjaci (pod moderni mislim na one u zadnjih 100 godina) nisu u potpunosti ispravno razumjeli liturgiju rane Crkve, mišljenje da je srednjovjekovni liturgijski razvoj na neki način bio aberacija je zapravo odbacivanje autentičnog razvoja koji se temeljio na razumijevanju Mise kao žrtve. Štoviše, takvi se likovi vole vraćati u vrijeme kad je liturgija navodno bila „iskonska“, pod čime obično misle da je bila u skladu s njihovom pogrešnom teologijom Mise shvaćene kao gozbe.

Svrha ovog eseja nije davati lekcije iz povijesti, već objasniti da je stari obred Mise zapravo proizvod Božje ruke Koji je kroz povijest koristio svece kako bi ga razvio u skladu sa Svojom svetom namjerom. Želja za odbacivanjem naše liturgijske baštine mi se zapravo čini kao želja za odbacivanjem onih stvari koje je Bog stvorio. U mjeri u kojoj je liturgija Božje djelo i djelo svetaca, ona utjelovljuje određene duhovne principe u samoj prirodi obreda na koje se vrijedi osvrnuti. Budući da ih ne možemo sve obuhvatiti, ograničit ćemo se na četiri principa: 1) svijest o našoj grešnosti, 2) potreba za samoodricanjem, 3) savršenost u krepostima i 4) određeni aspekti molitve.

Svi oni su neophodni elementi svakog pravog duhovnog života.

I. Svijest o grijehu

Prvi princip je svijest o našoj grešnosti. Stari obred Mise počinje s molitvama podno oltara. Misa počinje okretanjem svećenika prema oltaru – oltaru njegove mladosti („Introibo ad altare Dei. Ad Deum qui laetificat juventutem meam.“/ „Pristupit ću k Božjem žrtveniku. K Bogu koji razveseljuje moju mladost.“). 

Oltar je, naravno, mjesto gdje se prinosi žrtva za naše grijehe, a svećenik moli Boga da prosudi njegovu parbu („Judica me, Deus, et discerne causam meam de gente non sacra: ab homine iniquo, et doloso erue me. / Sudi mi, Bože, i prosudi parbu moju protiv bezbožnoga naroda; od zla i prijevarna čovjeka izbavi mene.“)

Odmah je na početku jasno da na ovom svijetu postoji dobro i zlo. Budući da je Confiteor (Ispovijed) nužan u svakoj Misi, stari obred nam jasno daje do znanja da smo griješili, a svećenik, a potom i narod, ispovijedaju svoje grijehe ne samo Bogu, već i cijelom Nebeskom sudu, tj. određenim svecima, kao i svim svecima općenito. („Confiteor Deo omnipotenti, beatae Mariae semper Virgini, beato Michaeli Archangelo, beato Joanni Baptiste, sanctis Apostolis Petro et Paulo, omnibus Sanctis, et vobis fratres... orate pro me ad Dominum Deum nostrum. / Ispovijedam se Bogu svemogućemu, blaženoj Mariji vazda Djevici, blaženome Mihovilu Arkanđelu, blaženom Ivanu Krstitelju, svetim Apostolima Petru i Pavlu, svima svetima, i vama, braćo...da se molite za me Gospodinu, Bogu našemu.“)

Sam svećenik mora ispovijediti svoju grešnost neovisno o ljudima, kao primjer njima i znak da svećenik mora biti duboko svjestan svoje vlastite grešnosti. Svećenik nekoliko puta tijekom obreda moli za oproštenje kako bi sačuvao osjećaj poniznosti i nedostojnosti pred Bogom za ulogu koja mu pripada. Niti jedan svećenik koji molitve shvaća ozbiljno ne može biti svladan ohološću. Kako se svećenik približava oltaru, on moli za odrješenje grijeha prisutnih ljudi i nakon što se nakloni prema oltaru, moli za oprost svih svojih grijeha („Oramus te, Domine, per merita sanctorum tuorum, quorum reliquiae hic sunt, et omnium Sanctorum: ut indulgere digneris omnia peccata mea. Amen. / Molimo Te, Gospodine, po zaslugama Svetih Tvojih, čije se moći ovdje nalaze, i sviju Svetih: da se udostojiš oprostiti sve grijehe moje. Amen.“).

Zatim slijedi Kyrie, koji sadrži molbu za Božjim milosrđem. Prije Evanđelja svećenik opet moli Boga da očisti njegovo srce i usne. Pored Confiteora, vjerojatno najznačaniji spomen svećenikovih grijeha sadržan je u Prikazanju (Offertorium), u molitvi Suscipe, sancte Pater. Svećenik u ovoj molitvi kaže da prikazuje neokaljanu žrtvu (hostiju) za „nebrojene grijehe, uvrjede i nemarnosti svoje“.

Potrebno je da svećenik stalno podsjeća samog sebe na svoju grešnost i sklonost zlu kako bi bio motiviran iskorijeniti grijeh iz svog života. Također je potrebno da svećenik to čini kako bi bio svjestan svoje nedostojnosti da prinese žrtvu, kao i potrebe za težnjom za čistoćom i svetošću kako bi ju dostojno prikazao. Budući da je prvi korak prema posvećenoj savršenosti svjesnost i priznanje o vlastitoj grešnosti, ove su molitve iznimno važne za duhovni život svećenika. Nitko od nas koji smo upoznati sa skandalima i grijesima povezanima sa svećenicima u zadnjih četrdeset godina ne želi da ove molitve budu izbačene iz Ofertorija Mise. Vjernici moraju htjeti da svećenik bude bezgrešan, a jedan način na koji se to postiže je prepoznavanjem u molitvama tijekom Mise da svećenik ne prikazuje ovu žrtvu samo za ljude, već i za sebe.

Ako svećenik ima osjetljivu savjest i zna da mora ostati čist zbog prikazanja žrtve, onda on zadobiva više milosti od Boga za ljude. Danas ljudi kažu da dok je god Misa valjana, stanje svećenika zapravo nije važno. Iako je istina da svećenik ne mora biti u stanju milosti da prikaže Misu valjano, on ima obavezu biti što svetiji kako bi zadobio više milosti za vjernike pod njegovom pastoralnom brigom. U Svetoj Misnoj Žrtvi postoje dvije vrste zasluga. Prva je Žrtva našeg Gospodina u kojoj se On, po rukama svećenika, prikazuje Bogu Ocu kao zadovoljština za naše grijehe. Ovdje se misli na činjenicu da je Misa sudjelovanje u Žrtvi na Kalvariji i zasluga koja proizlazi iz ove Žrtve je vječna jer Onaj Koji se prikazuje je Vječan. Pored ove esencijalne i primarne zasluge, postoji sekundarna zasluga koja proizlazi iz tri stvari: 1) svetosti svećenika, 2) svetosti vjernika koji pridružuju svoje vlastite žrtve Žrtvi svećenika, i 3) samog obreda. Kako bismo dobili što veće plodove od Mise, moramo učiniti sve što možemo kako bismo pomogli svećeniku u njegovoj svetosti, tj. prikazujući svoje molitve i mrtvljenja za njega kako bi zadobio svetost života. Ovo je moguće samo kad se svećenika stalno podsjeća na mogućnost da padne u grijeh ako se ne oslanja na Božju milost. Nije nam na korist ako ignoriramo ovu stvarnost i uklonimo ju iz obreda. Svijest o našoj grešnosti je apsolutno potrebna za naš duhovni napredak, a stari obred nije manjkav u tom smislu.

Riječ kultura dolazi od latinske riječi „cultus“. Iako nam tema ne dozvoljava da odemo predaleko u raspravu, moramo biti svjesni činjenice da kult, tj. liturgija ili obredi prevladavajuće religije, zapravo određuje kulturu društva. Ovo je bilo vidljivo tijekom protestantske revolucije, a mi smo imali prilike tome svjedočiti kada je Crkva promijenila obred Mise – katolička se subkultura u ovoj (američkoj) naciji raspala. Poanta je da ako želimo transformirati našu kulturu, moramo imati obred koji sadrži duboku svijest o našoj grešnosti; ako očekujemo da naše društvo ima svijest o grijehu, svećenik kada pristupa oltaru mora imati svijest o vlastitoj grešnosti. Budući da sve milosti dolaze u svijet preko Katoličke crkve, ako je naš obred manjkav, onda možda oduzimamo svijetu milosti koje bi mu taj obred trebao osigurati. 

p. Chad Ripperger

Izvor