Drugi duhovni aspekt starog obreda koji se u njemu očituje na više načina je samoodricanje i mrtvljenje.
Jedna od najjasnijih manifestacija ovog samoodricanja je tišina staroga obreda. Osobe koje previše brbljaju, odnosno sklone su previše pričati, obično pate od te svoje mane zato što su puni sebe. U ljudskoj je prirodi da svaki puta kada učinimo nešto što je u skladu s našom fizičkom dispozicijom, mi dobijemo određeni užitak od toga. Ljudi često kažu da su za nešto raspoloženi ili neraspoloženi, i kada dobiju nešto što odgovara njihovom raspoloženju, oni osjećaju određeno zadovoljstvo. Pričanje funkcionira na isti način: naši apetiti mogu biti navezani na pričanje, i upravo se stari obred bori protiv toga. Tako što zahtijeva tišinu, stari obred pruža mogućnost uklanjanja želje za pričanjem kod prisutnih vjernika. Imao sam mnoge rasprave s laicima koje dolaze na stari obred prvi puta i osjećaju odbojnost prema njemu upravo zbog šutnje. Oni to ne izraze baš tako, no kroz razgovor s njima postaje jasno da im se ne sviđa što nitko ne priča njima i što oni sami ne pričaju tijekom obreda.
Sv. Ivan od Križa običavao je reći da bi prije ulaska u mističnu kontemplaciju njegova ''kuća'', kako je nazvao sebe, postala sva tiha. Pod time je mislio da bi se svi njegovi apetiti utišali. To nam govori da mi moramo biti tiho, moramo biti oslobođeni sebe kako bismo se uzdigli u visine savršenstva, a stara Misa pomaže u razumijevanju toga. Pored toga, uči nas da mi sa svojim govorom ne moramo biti u centru pažnje kako bi obred imao dublje značenje.
Stari obred također njeguje osjećaj nenavezanosti kod svećenika i vjernika jer je obred u potpunosti odredila Sveta Majka Crkva. U Starom zavjetu vidimo da je Bog dao vrlo detaljne upute kako Ga se treba štovati. Ovo je ključno za razumijevanje liturgije na dva načina. Prvi je da liturgija nije naše djelo, već djelo Boga posredstvom svećenika; ona nije nešto što mi činimo, već Bog, jer se posvećenje ne može dogoditi bez Boga Koji je prvi razlog Žrtve. Drugi je način da Bog, a ne mi, određuje kako ćemo Ga štovati. Ovo je jedna od najočitijih pogrešaka modernog vremena: želja da mi sami određujemo kako ćemo štovati Boga. To je pogrešno jer Bog određuje kakav način štovanja Mu je ugodan, a kakav nije, i stoga, samo On treba odrediti obred. Ranije je bilo spomenuto da je Bog oblikovao liturgiju kroz vrijeme posredstvom svetaca koji su bili puni ljubavi prema Bogu – sve što su oni činili došlo je od Njega i vodilo je natrag Njemu.
Stari nas obred uči važnu duhovnu lekciju da ako želimo biti sveti i Bogu ugodni, naša je zadaća prilagoditi se liturgiji, a ne mijenjati liturgiju i prilagođavati ju nama. Nadalje, budući da Bog određuje obred, jasno nam je da se u Misi ne radi o nama, nego o Bogu. Mi smo sekundarni aspekt obreda. To je u starom obredu vidljivo u tome što nam nije dana kontrola nad liturgijom, i stoga nam postaje jasno da se tu ne radi o nama. Iako je naša želja imati koristi od Mise, naša se korist u konačnici mora vratiti Bogu, tj. mi postajemo sveti zato što to daje Bogu veću slavu. Tako da se i aspekti koji se tiču nas zapravo tiču Boga.
Tradicionalni obred, time što je određeno kako treba izgledati, osigurava dvije važne duhovne prednosti za svećenika.
Prva je mir, jer svećenik se može podrediti volji Božjoj prateći rubrike Mise koje su unaprijed određene. Kao svećenik mogu reći da to daje veliki osjećaj slobode. Svećenik se ne mora brinuti oko toga što će izabrati i reći, brinući o tome što će reći vjernici. Drugo je da uči svećenika samoodricanju i ponekad mrtvljenju kad obred nije pod njegovom kontrolom. U Misi se ne radi o svećeniku, ona ne mora biti određena njegovom osobnošću. Očito samo svećenik može služiti Misu, no on može zaboraviti sebe samo kad je cijeli obred određen od strane Crkve, koja je Vox Dei, Božji glas. To mu omogućuje da zaboravi sebe i sve ostalo kako bi mogao u potpunosti ući u misterij i svetu stvarnost koja je prisutna, i na taj način izvući najveću korist iz toga.
On na najsavršeniji način djeluje in persona Christi – u osobi Krista – jer je njegova osobnost svedena na minimum i on može postati sličniji Kristu. Budući da svećenik služi Misu okrenut prema Bogu, a ne prema ljudima, njegova vlastita osobnost, ili njezin nedostatak, nije ono što određuje obred. On pušta da njegova osobnost nestane u pozadini kako bi se u potpunosti mogao koncentrirati na Boga. Kada govorimo o služenju, svećenik prvenstveno služi Bogu. Često kada se termin ''služenje'' koristi vezano uz svećenstvo, obično znači neku vrstu društvenog rada, prije nego se veže uz svoje pravo značenje služenja Bogu.
Stara Misa ima samo dva moguća izbora, oba u većoj mjeri regulirana. Prvi je da se u određene dane, u skladu s određenim uvjetima, mogu služiti zavjetne Mise, ali to se ne odnosi na sam obred. Drugi je da se u određenim okolnostima i u određene dane neke molitve mogu dodati u proprij, npr. molitve za kišu, za mir, ili nešto tog tipa. No one su detaljno regulirane, i iako ih svećenik može izabrati, odluka o tome kada i kako će ih izreći nije u potpunosti njegova. Poanta je da bi mogućnosti izbora unutar rituala trebale biti minimalne kako bi se sačuvala poslušnost prema nadređenima, samoodricanje i smanjenje samovolje, što je potrebno za duhovni život. Ako je dopušteno previše mogućnosti izbora, to nije u skladu sa svećenikovim samoodricanjem, a potiče samovolju, budući da obred postaje podložan izboru svećenika. Također ostavlja dojam da je liturgija djelo svećenika, a ne djelo Boga kroz svećenika. Nedostatak mogućnosti izbora uči svećenika nenavezanosti, a također uči i vjernike samoodricanju jer znaju da ne mogu utjecati na svećenika da čini u liturgiji ono što oni hoće, jer je to van njegove ovlasti.
Nenavezanost je ključna u bilo kojoj raspravi o liturgiji i svakom ozbiljnom duhovnom životu. Suvremeni je čovjek izgubio svaku nenavezanost u odnosu prema liturgiji i on je stalno pokušava podrediti svojim željama i apetitima. No nenavezanost je potrebna, i svaka rasprava o liturgijskoj obnovi zahtijeva da se ljudi prvo odvoje od onoga što oni žele kako bi spoznali što želi Bog. Budući da je čovjek nesposoban doći do raja sam, liturgija mora biti od Boga i o Bogu kako bi nas udaljila od nas samih i dala osjećaj za transcendentno, čežnja za kojim je ukorijenjena duboko u srcu čovjeka.
Stara liturgija također osigurava dubinu u duhovnom životu čovjeka zbog tri razloga. Prvi je zato što nas odvaja od nas samih i približava Bogu. Ako ostanemo u sebi i oblikujemo liturgiju po našim željama i hirovima, liturgiju u kojoj se u konačnici radi o nama, onda smo osuđeni na plitkost i površnost. Dok je liturgija izvan naših ruku, prepoznajemo da je ona iznad nas, da je mistična, a u mjeri u kojoj je ona o Bogu, možemo o njoj beskonačno razmatrati.
Drugo je da je ona utemeljena na tradiciji. Tradicija osigurava mehanizam po kojem se čovjek može odreći sama sebe radi Boga koji oblikuje tradiciju, umjesto da čovjek sam preuzima kontrolu nad tradicijom i odbacuje ju. Drugim riječima, tradicija osigurava mehanizam po kojemu se duhovna i liturgijska baština svetaca može prenijeti drugoj generaciji, koja ju može koristiti na svoju duhovnu korist. Moderni je čovjek odlučio odbaciti liturgijsku tradiciju i zamijeniti ju samim sobom, da bi se izgubio u sebi i nikada uistinu razumio samog sebe. Tradicija omogućava mladima da se učvrste u mudrosti prošlih vremena. Ovo se ne odnosi samo na kulturološke stvari, već i na liturgiju i duhovni život.
Treća stvar koju stara liturgija omogućava je ponavljanje. Moderni je čovjek odbacio ponavljanje jer ima fiksaciju na novotarije. Nove stvari, naravno, daju zadovoljstvo našim željama i apetitima, no ne podrazumijevaju nužno dubinu. Kako bi se ušlo u dubinu nekih stvari, to zahtijeva vrijeme i opetovano razmatranje neke stvari. Repetitio mater discendi, ili ponavljanje je majka učenja. Ovo ponavljanje se ne odnosi samo na učenje, već i na naš duhovni život također. Ponavljajući molitvu, njeno značenje postaje nam jasnije i tako možemo dublje i savršenije u njega proniknuti. Budući da stari obred ne dopušta novotarije, već ponavljanja, on omogućava ljudima da se usredotoče na otajstva, a ne na nove stvari koje konstantno dolaze.
S tišinom koja umiruje naše apetite i ponavljanjem koje karakterizira svaku Misu, možemo sudjelovati i proniknuti u otajstva Mise na savršeniji i potpuniji način. Prečesto se sudjelovanje izjednačava s fizičkom aktivnošću, umjesto s višim i aktivnijim oblikom sudjelovanja koje je duhovno sudjelovanje.
Novotarija stvara duhovnu pohlepu. Pod duhovnom pohlepom podrazumijeva se duhovni nedostatak kojim osoba uživa u i zaokupljena je samo fizičkim i duhovnim utjehama koje joj šalje Bog, umjesto da iskoristi tu utjehu kao sredstvo za rast u svetosti. Duhovna pohlepa nastaje kada ljudi čine duhovne i religiozne stvari zbog utjehe ili užitka, i tako sam užitak, a ne Bog, postaje ciljem duhovnosti. Novotarije stvaraju duhovnu pohlepu jer ljudi često misle da je novo uvijek bolje, i tako svaka nova stvar donosi novi užitak. Ovdje vidimo da novotarije lako mogu držati ljude zaokupljenima, no opasnost je u tome što one ometaju naš duhovni rast jer nas navode da ne tražimo Boga, već usmjeravamo svoju pažnju na novu stvar koja zadovoljava naše apetite. Svi sveti duhovni pisci upozoravaju da je duhovna pohlepa jako opasna za duhovni život.
Stari obred uništava duhovnu pohlepu na tri načina. Prvo, tišina u obredu eliminira našu želju za pričanjem. Činjenica je da neki ljudi vole vokalnu molitvu zbog duhovnog užitka koji nastaje zbog samog govorenja. Drugo, ponavljanje osigurava da naši apetiti koji stalno žele nešto novo nisu zadovoljeni. Ponavljanje je nešto što daje užitak na intelektualnom nivou, a ne na nivou apetita. Naši apetiti se mogu zasititi kada doživljavamo istu stvar; intelekt, s druge strane, može prepoznati vrijednost neke stvari svaki puta kada se s njome susretne. Treće, mi dobivamo određeni užitak kada imamo nad nečim kontrolu. Zbog toga obred mora odrediti Crkva, a ne mi. Ako je obred stvar našeg izbora između raznih mogućnosti, a ne u skladu sa zakonima Crkve, mi osjećamo određeni užitak jer imamo kontrolu. No to znači podrediti duhovno dobro našim željama.
Štoviše, iako nisu dio novog obreda, neki oblici glazbe koja se u njemu koristi tu su zbog nekog osjetilnog užitka i užitka za naše apetite koji nastaje iz takve glazbe, a ne zbog njene koristi u približavanju našeg uma i volje u bližu vezu s Bogom. Ovo rezultira time da ljudi zamjenjuju iskustva koja im donose užitak s pravim iskustvom Boga. Na koncu to dovodi do zaključka da je autentično iskustvo Boga uvijek ugodno. Dok u sljedećem životu ono to jest, u ovom su životu iskustva Boga često teška i izuzetno bolna za nas – ne zbog nekog nedostatka u odnosu Boga prema nama, već zbog naše nesavršenosti i grešnosti koje nam uzrokuju bol. Poanta je da glazba i svi drugi aspekti obreda trebaju ljude usmjeriti prema odvajanju od osjetilnih užitaka i utjeha koje ne smiju biti glavni oslonac njihovog duhovnog života. Zato gregorijanski koral, koji privlači intelekt i volju, prirodno stvara molitvu, koja se definira kao uzdizanje uma i srca prema Bogu. Gregorijanski koral ne privlači emocije i apetite, već nas ljepota korala prirodno uvlači u razmatranje božanske istine i otajstava obreda.
Ako nemamo razne liturgijske mogućnosti, već unaprijed određen obred prema univerzalnim zakonima Crkve, izbjegava se da jedna osoba nametne svoje raspoloženje i svoj duhovni život (ili njegov nedostatak) drugim ljudima koji su prisutni na Misi. Drugim riječima, izbjegava se da se netko nametne u duhovni život laika svojim izborom koji je rezultat njegovog unutarnjeg stanja i duhovnog života. Budući da se ljudi prirodno po tome razlikuju, kada obred postane proizvod jedne osobe ili više njih, on gubi svoju duhovnu privlačnost kod ostalih ljudi, čije je unutarnje raspoloženje i duhovni život drugačiji. Stari obred, s druge strane, izbjegava ovu zamku time što je sam obred određen. Jedna od prednosti starog obreda je da nije važno u kojoj si župi; on je svugdje isti. U mjeri u kojoj mogućnosti novog obreda dopuštaju partikularizaciju obreda, on prestaje biti katolički, odnosno univerzalni. Zapravo, u vremenu hipermobilnosti, čini se osobito nemudro mijenjati obred. To sam shvatio kada sam u Rimu nazočio Misi na talijanskom. Da je Misa bila na latinskom prema starom obredu, osjećao bih se kao kod kuće; umjesto toga, imao sam dojam kao da sam samo promatrač izvana.
Zato latinski i određen obred daju Misi univerzalnu privlačnost; svatko može ići na tu Misu u bilo kojoj župi na svijetu i osjećati se kao kod kuće. Iako možda nećemo razumjeti propovijed kada smo u stranoj zemlji, bez obzira na to možemo proniknuti u sam obred jednako duboko i s jednakim žarom kao u našoj župi. Ovim bi se također izbjeglo da ljudi idu od župe do župe u potrazi za svećenikom čiji izbor Mise odgovara njihovim željama.
Latinski nas jezik isto tako primorava na određeno samoodricanje jer ne možemo manipulirati jezikom za svoje ciljeve. Sprječava svećenika u improviziranju, čime bi nametao svoje unutarnje raspoloženje svima prisutnima na Misi. Latinski jezik i fiksne rubrike u Misi nam pomažu da umremo sebi, da se ispraznimo od sebe. Sveti Ivan od Križa često je naglašavao da mi moramo „postati ništa kako bi Bog postao sve u nama, ili, riječima sv. Ivana Krstitelja, koje možemo upotrijebiti u odnosu na stari obred,: „On mora rasti, a ja se umanjivati.“
Odricanje od sebe, što stari obred čini, nužno je za autentičan duhovni život.
p. Chad Ripperger
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena pri komentiranju:
Objavljujem korisne, pristojne i potpisane komentare.