Msgr. Lefebvre je na današnji datum prije 26 godina, zajedno sa biskupom Castro Mayerom, posvetio četvoricu svećenika Bratstva sv. Pija X. za biskupe Katoličke Crkve.
Imena tih biskupa su: Bernard Tissier de Mallerais, Richard Williamson, Alfonso de Galarreta, Bernard Fellay.
A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.
Gospodin nije rekao da vrata paklena neće vladati Crkvom, nego da je neće NADvladati.
Zahvaljujući msgr. Lefebvreu i njegovoj izrazitoj hrabrosti danas imamo sačuvanu Tradicionalnu latinsku Misu, bogati izvor božanskog milosrđa za nas grešne ljude.
Zahvaljujući msgr. Lefebvreu danas postoji najveća katolička tradicionalna zajednica, Bratstvo sv. Pija X., i prije svega zaslugom msgr. Lefebvrea i povijesnog posvećenja novih biskupa 1988. god., danas postoje "Ecclesia Dei" zajednice koje također služe Tradicionalnu latinsku Misu.
Za blagdana Srca Isusova 1900.g. 160.000 hrvatskih mladića i djevojaka se posvetilo Srcu Isusovu. Posveta je prethodila Prvom hrvatskom katoličkom sastanku koji je održan u rujnu iste godine. Što je značila ta posveta, kako se ona pripremala, kako je obavljena, kakve je reakcije izazvala kod slobodarskih duhova tadašnjeg vremena, o svemu tome govorimo u ovom članku. Nešto od te posvete ostalo je sve do danas: pjesma "Do nebesa nek se ori" spjevana je bila upravo za tu prigodu i kroz cijelo dvadeseto stoljeće ostala je jedna od naših najpjevanijih i najpopularnijih vjerskih pjesama.
U Zagrebu ustanovljen pripremni odbor za posvetu mladeži
Nakon što je Papa Leon XIII. zajedno sa svim biskupima svijeta 1899. god. posvetio svijet Presvetom Srcu Isusovu, u Hrvatskoj je sljedeće, 1900. godine bila pokrenuta inicijativa da se hrvatska mladež još posebno posveti Srcu Isusovu. Glavni idejni začetnik ove posvete bio je isusovac o. Antun Puntigam, koji je tada bio na službi u Nadbiskupskom sjemeništu i Gimnaziji u Travniku. Uspio je za tu ideju pridobiti i oduševiti nekoliko zagrebačkih svećenika, koji su kao vjeroučitelji bili izravno uključeni u pastoralnom radu s mladima. Oni su se okupili početkom 1900. g. u samostanu sestara milosrdnica u Zagrebu i odlučili su pokrenuti i ostvariti ovu ideju posvete među hrvatskom mladeži.
Enciklika Annum Sacrum, kojom je Leon XIII. najavio posvetu i obrazložio njezin smisao, bila je objavljena svega tri tjedna prije datuma posvete određene za sam blagdan Srca Isusova, 11. lipnja 1899. te se ni vjernici, a pogotovo mladež nisu mogli u tako kratkom vremenu temeljitije pripremiti za taj čin. Druga je okolnost bila Jubilarna godina i prijelaz iz 19. u 20. stoljeće; to je davalo još dodatni smisao planiranoj posveti. Završetak jednog stoljeća, te ulazak u novo trebali su kod hrvatske mladeži biti označeni potvrdom vjere i odanosti Isusu Kristu i njegovoj ljubavi koja najuvjerljivije govori kroz Njegovo probodeno Srce.
U tu svrhu ustanovljen je bio odmah i odbor u koji su ušli ovi svećenici: Dr. Andrija Jagatić kao predsjednik, K. Matica potpredsjednik, Stjepan Ćukac tajnik, te odbornici: Dr. J. Lang, N.Kamenar, Dr. K. Bošnjak, Stj. Niemčić, Dr. L. Jambreković, M. Rukavina.
Elizabeti se, međutim, navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.
Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. A Zaharija, otac njegov, napuni se Duha Svetoga i stade prorokovati:
»Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj! Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega, kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze; iskazati dobrotu ocima našim i sjetiti se svetog Saveza svojega, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje. A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih, darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.«
Dječak je, međutim, rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.
Bratstvo sv. Pija X. će ove godine zarediti 20 novih svećenika. U Winoni u Americi je zaređeno 7 novih svećenika, pogledaj ovdje. U Econu u Švicarskoj 27. lipnja će biti zaređeno 8 svećenika (7 Francuza i 1 Švicarac). U Zaitzkofenu u Njemačkoj 28. lipnja će biti zaređeno 5 svećenika (3 Poljaka i 2 Švicarca). Bogu hvala. Izvor
NAPOMENA: "Modernizam je sinteza svih hereza." (sv. Pio X.)
Sveti Josip Kupertinski najpoznatiji je među studentima koji se nalaze pred teškim ispitima i naizgled nesavladivim akademskim zadaćama. Bio je obdaren mnogim mističnim iskustvima, a često se nalazio u stanju ekstaze u kojemu je njegov duh uživao u zvucima nebeskih melodija. Zato se, uz ostala velika imena duhovnih velikana i ovoga, ne toliko poznatoga sveca često dovodi u povezanost s glazbom. Poznat je kao zaštitnik učenika i studenata, a smatra ga se i zaštitnikom zrakoplovaca.
Josip je rođen 1603. godine, a prezime je dobio po imenu maloga sela u kojemu je rođen, Cupertina u Napulju. Oca zbog prerane smrti Josip nije ni upoznao, a živio je s majkom u vrlo siromašnim i skromnim uvjetima.
Njegove poteškoće s učenjem započinju već u ranoj dječačkoj dobi. Za vrijeme nastave dogodilo mu se nekoliko puta, a kasnije se događalo sve češće, da je njegov duh odjednom poletio u visine mističnoga iskustva. Josip je imao ekstatične vizije za vrijeme kojih nije obraćao pozornost na ono što se oko njega u učionici događalo, pa su mu se ubrzo djeca počela rugati.
Josipov duh nije čeznuo za intelektualnim usavršavanjem, nego za mističnim iskustvom Boga. Ljubav prema Gospodinu toliko ga je obuzela da mu je htio pokloniti čitav svoj život u svećeničkoj službi. Prvo se obratio franjevcima konventualcima kad mu je bilo 17 godina, no oni su ga odbili zbog slabih rezultata u školi i vrlo niske razine znanja. Nakon toga uputio se kapucinima, koji su ga prihvatili u službu brata suradnika. Zbog sve češćih stanja ekstaze i mističnih iskustava, nije bio u stanju obavljati svoje poslove, pa je i s te dužnosti otpušten. Sa svih strana Josipu su dolazila obeshrabrenja, ali u njemu je gorjela ljubav koja nije pristajala na bilo kakva rješenja – želio je svim srcem i unatoč svemu biti svećenik. Suzama i nagovaranjima ušao je ponovno u franjevački samostan i predano radio kao pomoćnik te se iskazao iznimnim vrlinama, poniznošću, poslušnošću i ljubavlju za druge, pa su ga franjevci ipak odlučili zarediti za svećenika.
Prije ređenja Josip je morao proći najtežu kušnju – složene i zahtjevne ispite s područja teologije. Učio je danima i noćima bez odmora, čitao je literaturu i nastojao zapamtiti sve potrebno, ali jednostavno mu nije uspjelo. Prije ispita, nakon što je iscrpio vlastite snage do kraja i potrudio se naučiti što je više mogao, svjestan da to nije dovoljno, zavapio je Bogu u žarkoj molitvi da mu pomogne proći zadnji korak koji ga je dijelio od toliko željenoga zvanja. Oba završna ispita održala su se pred zahtjevnom komisijom i uz ponajbolje studente, ali Josipove molitve bile su uslišane. Postavljena su mu upravo ona pitanja na koja je jedino znao odgovor. 1628. godine ostvarila mu se najveća životna želja – zaređen je za svećenika.
Zbog svojih ekstaza i lebdenja probudio je sumnju inkvizicije pa je 21. listopada 1638. morao napustiti svoj dragi samostan u Grottelli te poći u Napulj da bude podvrgnut ispitivanju pred sudištem tamošnje inkvizicije. Čudo se ponovilo u kapeli ženskoga samostana Sv. Grgura pred samim sucima inkvizicije. I oni ga vidješe kako u zanosu lebdi u zraku. Slučaj je predan u Rim samoj Kongregaciji sv. Oficija, koja oca Josipa oslobodi sumnje da ide za nekom afektiranom svetošću i da zlorabi pučku lakovjernost. No ipak mu bi zabranjeno da se vrati u Grottellu, već naređeno da bude poslan u koji drugi samostan u kojem će biti “udaljen i odijeljen od susreta sa svjetovnjacima”.
Poglavari ga poslaše u Asiz, gdje ostade 14 godina, gdje je i dalje imao one izvanredne milosti. Ljudi su i dalje dolazili k njemu, pa i svećenici i prelati, preporučivali se njegovu zagovoru te od njega tražili savjete. Odredbom Svetog oficija svetac je iz Asiza premješten u Pietrarubbiju kod Macerate, u kapucinski samostan Svetog Lazara. Napokon je papa Aleksandar VII. 12. lipnja 1656. donio odluku da se otac Josip može vratiti svojoj redovničkoj subraći i to ovaj put u samostan Sv. Franje u Osimo kraj Ancone.
Prakticirao je strogi post i pokoru, a njegov duh je unatoč poteškoćama ostao vedar i usmjeren samo Gospodinu. Josip Kupertinski umro je 18. rujna 1663. godine, a svetim ga je proglasio papa Klement XIII. 1767. godine.
Zanimljivo je da ga zazivaju u pomoć đaci i studenti, osobito oni koji idu na ispite.
Molitva svetom Josipu Kupertinskom za uspjeh na ispitu
Dobri Bože, zahvaljujem Ti na svim darovima koje mi daješ. Udijeli mi milost da se uvijek njima služim Tebi na slavu, za svoje posvećenje i na dobro drugih. Daj da uvijek budem radosna srca. Blagoslovi moje roditelje i bdij nad mojim učenjem. Prosvijetli moje učitelje, nastavnike i profesore, a budi na pomoć i mojim kolegama. Utječem Ti se po zaslugama i po zagovoru sv. Josipa Kupertinskoga, koji je i sam iskusio teškoće učenje i tjeskobe ispita, ali je doživio i radost da za svoj trud uz pomoć svoje drage nebeske Majke Marije bude nagrađen. Molim Te, vodi moju pamet, učvrsti moju volju i potakni velikodušnu zauzetost, da tako ispunim svoje dužnosti i zaslužim uspješno položiti ispit pred kojim se nalazim. Amen.
Blagoslov s Presvetim Sakramentom je obred u kojemu se vjernici klanjaju Isusu izloženome na Oltaru u Sakramentu Njegove ljubavi, te ga mole da blagoslovi njih koji se nalaze pred Oltarom. U ovome obredu ljude ne blagoslivlja svećenik nego sâm Isus Krist, stvarno prisutan u Presvetome Sakramentu. Pobožni se klanjatelj može pridružiti pjevanju zbora, ili iz svoga srca iznijeti pred Gospodina osjećaje ljubavi, klanjanja, zahvalnosti, prošnje ili kajanja. Kad svećenik otvori Svetohranište i okadi Presveti sakrament, zajedno se pjeva (Adoro te devote):
Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš,
Što pod prilikama tim se sakrivaš:
Srce ti se moje cijelo predaje,
Jer dok promatra te, svijest mu prestaje.
Vid i opip, okus, varaju se tu,
Al' za čvrstu vjeru dosta je što čuh:
Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,
Istine nad ovom nema istinom.
Samo Bog na križu bješe oku skrit,
Ovdje je i čovjek tajnom obavit;
Vjerujem u oba, oba priznajem,
S razbojnikom isto skrušen vapijem.
Isuse, kog sad mi krije veo taj,
Žarku želju, molim, Ti mi uslišaj:
Daj da otkrito Ti lice ugledam
I u slavi Tvojoj blažen uživam.
Na završetku klanjanja pjeva se himan Tantum ergo (Divnoj dakle), a za to se vrijeme okadi Presveti Sakrament:
Divnoj dakle Tajni ovoj
Klanjajmo se smjerno mi;
Stari Zakon žrtvi novoj
Nek se sada ukloni;
Vjera duši čovjekovoj Nek spoznanje dopuni.
Bogu Ocu, Bogu Sinu Hvala s pjesmom radosnom; Slavimo im veličinu, Častimo ih dušom svom: K Duhu Svetom nek se vinu Glasi s dikom jednakom. Amen.
S. Kruh s neba dao si njima. (Aleluja.) M.Koji svaku slast u sebi ima. (Aleluja.) S. Pomolimo se. Bože, koji si nam u divnome Sakramentu ostavio uspomenu muke svoje, daj nam, molimo, tako častiti sveta otajstva Tijela i Krvi Tvoje da vazda osjećamo u sebi plod otkupljenja Tvojega. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. M.Amen.
Sada se stavlja veo za blagoslov na svećenikova ramena. On pristupi k Oltaru, uzme Pokaznicu s Presvetim Sakramentom i blagoslovi narod čineći znak križa. Za to vrijeme poslužitelj pozvoni, a svi se naklone za vrijeme blagoslova s Presvetim.
Nakon toga svećenik odlaže Pokaznicu na oltar, skida veo, te se klečeći pred oltarom mole sljedeći zazivi kao zadovoljština za psovke:
Blagoslovljen budi Bog. Blagoslovljeno Njegovo sveto ime. Blagoslovljen Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek. Blagoslovljeno ime Isusovo. Blagoslovljeno Presveto Srce Isusovo. Blagoslovljena Predragocjena Krv Isusova. Blagoslovljen Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Blagoslovljen Duh Sveti Utješitelj. Blagoslovljena velika Bogorodica, Presveta Djevica Marija. Blagoslovljeno sveto i bezgrešno njezino začeće. Blagoslovljeno njezino slavno uznesenje! Blagoslovljeno Ime Marije, Djevice i Majke! Blagoslovljen sveti Josip, njezin prečisti Zaručnik! Blagoslovljen Bog u svojim Anđelima i u svojim Svetima!
Svećenik posprema pokaznicu s Presvetim Sakramentom u Svetohranište. Svi ustanu i pjevaju Psalam 116:
Hvalite Gospodina, svi puci: * slavite ga, svi narodi. Jer je utvrđeno nad nama milosrđe njegovo: *
i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka. Slava Ocu i Sinu: *
i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda: *
Evo dragi čitatelji i štovatelji Presvetoga Srca Isusova jedna zanimljiva knjiga, točnije rečeno molitvenik.
Osnovni podaci:
BDIJTE I MOLITE - Sveta Getsemanska Ura
R.P.Mateo Crawley-Boevoy SS.CC.
HEURE SAINTE
PRIREDIO, IZDAO I ODGOVARA: Fra Roko Tomić, Zagreb Vrbanićeva 35.
UMNOŽENO u samostanu ss. Naše Gospe, Zagreb Primorska 20
Zagreb 1961.
UVOD IZ KNJIGE
Prvi i najvažniji apostolat u pravom smislu, najmoćniji, najplodniji i najviše na dohvatu dušama dobre volje, jest apostolat molitve i žrtve u jedinstvu s umirućim Srcem Isusovim. Tko zna moliti, tko zna s ljubavlju trpjeti, sigurno je apostol.
Ne posvećujem dakle ove SVETE URE samo sjajnoj vojsci onih, koji rade. One su na poseban način namijenjene također, da okrijepe bezbrojne čete nepoznatih uzetih, nijemih, trpećih apostola, koji po ljubavi s Križa hoće i propovijedaju Kraljevstvo Presvetog Srca Isusova.
ADVENIAT REGNUM TUUM!
o. Matej
I. Porijeklo Svete Ure
Pobožnost Svete Ure počinje izravno od objava u Paray-le-Monialu a dosljedno, početak joj je u samom Srcu našega Gospodina.
Sveta Marija Margareta molila je pred izloženim presvetim Sakramentom (1). Gospodin joj se pokazao u svem sjaju i slavi: otkrio je presveto Srce i gorko joj se potužio na nezahvalnost grešnika. "Barem ti me utješi i nadoknadi njihove nezahvalnosti, koliko možeš," dodao je.
I on sam pokazao je svojoj službenici sredstva, kojima se treba poslužiti: česta Pričest, Pričest prvog petka u mjesecu i Sveta Ura.
"Svake noći od četvrtka na petak" reče joj, "učestvovat ćeš u istoj onoj smrtnoj žalosti, koju sam ja osjetio u Maslinskom vrtu. Ta žalost dovest će te, a da ti toga ne ćeš moći razumjeti, u tešku agoniju, težu od same smrti. A da se sa mnom sjediniš, u poniznoj molitvi, koju ja tada usred svojih muka prinosim svome Ocu, ustat ćeš između jedanaeat sati i ponoći, te kroz jedan sat ležati licem prostrta na zemlji, da umiriš božansku srdžbu moleći milosrđe za grešnike; ujedno na neki način nastojati da ublažiš gorčinu, koju sam osjetio, kad su me apostoli napustili, te sam ih morao prekoriti, što nisu mogli jednu uru sa mnom probdjeti. I kroz tu uru činit ćeš, što te budem poučio."
U petak, 13. lipnja, preuzvišeni biskup Bernard Fellay posvetio je sedmoricu đakona Bratstva sv. Pija X. za svećenike u Winoni, Minnesota. Na istoj svetoj Misi petorica subđakona su zaređeni za đakone. Bogu hvala.
U jednu trgovinu, u Luxemburgu, ušla je starija siromašna žena i zamolila za komadić mesa. Rekla je da nema novca da plati. Uz nju je stajao, hladan na njezinu molbu, čuvar zaposlen u toj trgovini. Mesar ju je upitao: "Komadić mesa? Čime ćete platiti?"
Žena je mirno odgovorila: "Novca nemam, ali prikazat ću za Vas jednu svetu Misu."
" Oba muškarca, bezvjerci, podrugljivo su joj se smijali. Mesar je kroz smijeh odgovorio: "Dogovoreno! Idite, gospođo u crkvu na Misu, a ja ću vam dati toliko mesa koliko na vagi vrijedi ta vaša Misa. "
Žena je mirno izišla iz trgovine i otišla u crkvu. Nakon nekog vremena vratila se i predala mesaru listić papira na kojem je pisalo: "Prikazala sam jednu svetu Misu za vas!"
Mesar je stavio na jednu stranu vage papirić, a na drugu stranu jednu kost, kako bi joj se narugao. Kazaljka na vagi nije se pomakla niti za gram. Zatim je stavio i komad mesa - i opet ništa. Mesar je pomaknuo papirić i utegom provjerio ispravnost vage. Sve je bilo ispravno. Ponovno je stavio papirić na jednu, a veliku šunku na drugu stranu vage. Ni ovog puta kazaljka se nije pomakla. Vidjevši sve ovo mesar se uozbiljio. Shvatio je da nema dovoljno mesa u trgovini kojim bi mogao ispuniti svoje nepromišljeno obećanje, ali je shvatio i to da se s Bogom ne valja izrugivati.
Darovao je ženi sve što je stavio na vagu i obećao joj da će ubuduće svakoga dana moći dobiti komadić mesa besplatno. Tog se dana mesar obratio.
Čuvar u trgovini bio je moj otac. Nakon toga događaja i on se obratio. Gotovo svakoga dana, s velikom poniznošću, sudjelovao je na svetoj Misi. I nas djecu je poticao da često, sabrano, s vjerom i pouzdanjem pohađamo sveta euharistijska Otajstva. Rezultat takvoga odgoja bio je taj da su osim mene još dva moja brata postala svećenici.
o.Stanislav, misionar Presvetog Srca Isusova
(iz Pobožnost Presvetom Oltarskom Sakramentu - Sav Tvoj, str 99.)
NAPOMENA: Ovdje je riječ o Tradicionalnoj Latinskoj Misi.