GOSPINA UPOZORENJA U FATIMI Tajne zapečaćene ćelije sestre Lucije

Sestra Lucia dos Santos preminula je 13. veljače 2005.godine. U grob je ponijela mnoge tajne i jedno od najvećih proročanstava u crkvenoj povijesti: Treću fatimsku tajnu, i to onaj neobjavljeni dio. Njezina je monaška ćelija odmah zapečaćena. U nju imaju pristup samo malobrojni izaslanici s posebnim vatikanskim dopuštenjem. Odmah po njezinu preminuću počele su rasprave o objavljenoj Trećoj tajni, njezinu sadržaju, interpretaciji, cjelovitosti, o neizvršenoj posveti Rusije. Ove rasprave, kako godine prolaze, samo su se intenzivirale.

Jedan od prvih koji je postavljao nezgodna pitanja bio je poznati katolički publicist Vittorio Messori koji je desetljećima bio tako blizu Vatikanskim odajama i usko je surađivao s kardinalima i papama. Je li možda i on kao i Dollinger nešto znao što mi ostali još ne znamo?

Njegovo je svjedočanstvo tim zanimljivije jer ga se nipošto ne može proglasiti „fatimistom“. 

Već je 2005. godine objavio tekst u kojemu iznosi neke svoje sumnje i postavlja neugodna pitanja. Taj je tekst ponovno objavljen 2014. godine u talijanskom dnevniku Corriere della Sera i na privatnim internetskim stranicama Vittorija Messorija. Mi ga prvi put donosimo u hrvatskom prijevodu.

Fatimska tajna, zapečaćena ćelija sestre Lucije

Tekst ponovno objavljen 21.travnja 2014. – prvi put objavljen 15. veljače 2005. u talijanskom dnevniku Corriere della Sera

Ako je Lourdes sunčana svjetlost, jednostavnost smješka malene Bernardice Soubirou, poziv na vječne vrijednosti vjere (molitva, pokora, opraštanje), Fatima je uznemirujuća gruda tajni. Nije nam slučajno poznati otac René Laurentin mogao dati, sa znanstvenom metodom, poznatu povijest, gotovo konačnu, ukazanjā u špilji u Massabielleu na Pirinejima. Za Fatimu bibliografija je uništena, ali nedostaje – i možda će uvijek nedostajati – potpuna i kritična rekonstrukcija činjenica, također i stoga što se protežu na gotovo jedno stoljeće i zacijelo još nisu zaključena. Sestra Lucija, dodajući zagonetku na zagonetku (ili, ako netko želi, slučaj na slučaj) preminula je 13. u mjesecu, istog dana u mjesecu, dakle, na koji su se dogodila ukazanja u mjestu Cova da Iria, u „Ireninom brlogu“, u pustopoljini koju udara vjetar s Atlantika, kao i istog dana kada je Ali Agca uperio svoj pištolj u Ivana Pavla II.

No nestanak posljednje vidjelice nije zaključio slučaj. Možda ga je, štoviše, ponovno otvorio prema nepoznatim obzorjima. Ne znamo što se nalazi u njezinoj ćeliji u klauzuri u koju nema pristupa gdje je, kako je potvrdio sam biskup Coimbre, sestra Lucija imala druga ukazanja, gdje je sastavila dnevnik, gdje je pisala pisma papama, gdje je zabilježila svoje mistične intuicije. Ova je ćelija već zapečaćena i ono što je u njoj, bit će dano na prosudbu teolozima i monsinjorima od povjerenja koje šalje, pretpostavljamo, sam kardinal Ratzinger koji, kao čuvar pravovjerja, mora paziti na vizionarska iskušenja koja uvijek ponovno procvjetaju. I nije rečeno da ti papiri ne će završiti ostavljeni zauvijek u nekom odjelu Tajnog vatikanskog arhiva u koji nema pristupa. Za razliku, i ovdje, od svete Bernardice koje je u samostanu u Neversu živjela kao i svaka druga sestra, razlikujući se samo po stalnim tjelesnim patnjama, karmelićanka Irma Maria Lucia de Jesus do Coraçao Imaculado (svjetovno ime Lucia de Jesus dos Santos), i dalje je živjela u svojem misterioznom usudu posrednice s jednom „drugom“ stvarnošću. Kažu da su je u samom samostanu poštovali, ali su je se istodobno i bojali kao svjedokinje uznemirujuće dimenzije, kao čuvarice mudrosti koja zacijelo nije dolazila od njezinog seljačkog podrijetla iz siromaštva i neznanja, nego od nadnaravne povlastice.

Jedno od svojim malobrojnih putovanja Pavao VI. želio je posvetiti Fatimi: taj papa intelektualac, na čiju je formaciju utjecala francuska kultura, kako se čini, nije se baš rado kretao svijetom mistike. No ipak, s ovom karmelićankom želio je dugi povjerljiv razgovor, tete-à-tete, o kojemu možda postoji transkripcija među pokojničinim papirima, u kojemu je papa Montini zacijelo želio ispitati proročke darove koji su joj se pripisivali. A dobro je poznato da Ivan Pavao II. nikada nije propustio priliku da je zamoli za posebne molitve za posebne potrebe: Crkve ili svoje osobne. I sam je papa Wojtyla bio taj koji je, kršeći na neki način tisućljetnu razboritost i mudrost Učiteljstva glede „privatnih objava“ , htio da u njezinoj nazočnosti sam Državni tajnik – s teološkim komentarom nakon toga, Kardinala pročelnika Kongregacije za nauk vjere – pročita malobrojne retke koje je redovnica napisala olovkom dok je još bila mlada. Bila je to tajnovita „Treća tajna“. Svečano čitanje koje pak, daleko od toga da je razriješilo misterij, otvorilo je drugi: o tumačenju, o sadržajima, o cjelovitosti objavljenoga teksta.

Nastavlja se i možda će se zauvijek nastaviti uznemirujuća zamršenost koju Fatima predstavlja. Zapletena i u političke strasti, militantni antikomunizam koji se često kao buzdovanom služio Gospinim riječima o „zabludama koje će Rusija proširiti po svijetu i koji je optužio papu Ivana i njegove nasljednike da nisu htjeli objaviti Treću tajnu i da su odbili izvršiti posvetu Moskve Bezgrješnom Srcu Marijinu kako se zahtijevalo u ukazanju.

No tajne su se zgusnule i oko samog imena mračnoga mjesta koje je postalo jednim od ciljeva najčešćeg hodočašćenja na svijetu. Zašto je se Gospa htjela ukazati u samome mjestu na Zapadu koje se zove kao Muhamedova ljubljena kći, ona Fatima koja u islamskome svijetu na neki način ima ulogu (osobito za šijite) koju u katoličanstvu ima Marija? Nju štuju i muslimani koji su spremni kamenovati bilo koga tko god dovodi u sumnju njezino trajno djevičanstvo; ali, još iznad Marije nalazi se Fatima, lijepa, sveta, milosrdna mladenka Alija, Prorokovog rođaka.

Držeći se mišljenja nekih sudaca (i u svezi s time dijelimo njihovo čitanje činjenica), neprozirnoga ubojicu koji je pucao na Trgu sv. Petra 13. svibnja, na dan kada liturgija Crkve slavi Gospu Fatimsku, nisu platile istočne tajne službe, nego islamski radikalisti, vjerojatno Iranci, koji su se željeli osvetiti za „krađu“ koju su pretprpjeli. Marija se u Fatimi njima bila ukazala, a ne kršćanima nevjernicima koji su to sebi uzeli: tako se već godinama vikalo po kuranskim školama.

Pitanja, problemi, nerješive zagonetke u svezi s ovim ukazanjem: a čudno je to jer je njezina istina bila među najočitijim u povijesti karizmi. Teško je uistinu nijekati da je se „nešto“ veliko i strašno zbilo 1917. godine u onim krajevima u Portugalu kada imamo mnogo fotografija i čak i kinematografske filmske vrpce koji pokazuju mnoštvo koje se sastojalo od desetina tisuća ljudi najprije duboko potresenih, a onda u bijegu, u smrtnom strahu od Sunca koje je „plesalo“ i potom, vrteći se, činilo se da će se survati na zemlju da je zapali. Čak ni mnoštvo „jakih duhova“, „slobodnih mislilaca“ koji su pristigli iz Lisabona i iz Porta da se izruguju „praznovjerju“ nije se usuđivalo nijekati stvarnost zastrašujućega događaja. Mnogi su se, naprotiv, obratili na najžarkije katoličanstvo (dogodilo se to i poslaniku dnevnih novina masonskih loža koje su bile najoštrije antiklerikalno nastrojene) i svjedočili su na postupku proglašenja blaženima dvaju pastirčića koji su kratko nakon toga umrli, onako kako je Gospođa to bila prorekla. Teško se može i zamisliti da Lucija, predvodnica te siromašne skupine, ne će slijediti na oltaru sudbinu svojih rođaka. I ovdje postoji jedna zagonetka ili, ako želimo, jedna druga novost u crkvenoj povijesti: jedna vrsta „svete navjestiteljice“, osobe predodređene za života za slavu u Kanonu, popis onih koji su proglašeni primjerima i zagovornicima za svijet.

Fatima je, dakle, jedan prsten lanca Marijinih javljanja koje je Crkva službeno priznala. Niz događaja koji prati moderno doba od njegova početka, od 1830. godine kada se ukazanje u Parizu, u rue du Bac, događa istodobno s konačnim padom Burbona i dakle, na koncu bez povratka za Ancien Régime. Lourdes, 1858., događa se istodobno s trijumfom ateističkog scijentizma i pozitivizma, Fatima, 1917., sa sovjetskom revolucijom, Banneux, na belgijskim Ardenima, 1933. (posljednje ukazanje priznato u Europi) točno se poklapa s Hitlerovim preuzimanjem vlasti. Za vjernike postoji jedna vrsta „paralelne povijesti“ koja prati službenu, skoro kao da se Kristova Majka željela umiješati na odlučujućim prekretnicama kako bi tješila i opominjala. Karmelićanka preminula u Coimbri na prvu korizmenu nedjelju bila je posljednjim svjedokom ove misteriozne povijesti. Barem zasada.

Izvor