Ivan mu je ime!

Elizabeti se, međutim, navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.
A Zaharija, otac njegov, napuni se Duha Svetoga i stade prorokovati:

»Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov,
što pohodi i otkupi narod svoj!
Podiže nam snagu spasenja
u domu Davida, sluge svojega,
kao što obeća na usta svetih proroka
svojih odvijeka:
spasiti nas od neprijatelja naših
i od ruke sviju koji nas mrze;
iskazati dobrotu ocima našim
i sjetiti se svetog Saveza svojega,
zakletve kojom se zakle Abrahamu,
ocu našemu:
da će nam dati
te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja,
služimo bez straha
u svetosti i pravednosti pred njim
u sve dane svoje.
A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati
jer ćeš ići pred Gospodinom
da mu pripraviš putove,
da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu
po otpuštenju grijeha njihovih,
darom premilosrdnog srca Boga našega
po kojem će nas pohoditi
Mlado sunce s visine
da obasja one što sjede u tmini
i sjeni smrtnoj,
da upravi noge naše na put mira.«

Dječak je, međutim, rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

Lk (1, 57-80)