O žaljenju prokletih duša: Prvo žaljenje (propovijed sv. Alfonza Liguorija)

sveti Alfonz Liguori

“A djeca kraljevstva bit će izbačeni u tamu. Ondje će biti jauk i škrgut zuba.” (Mt 8:12) 

U današnjem Evanđelju čitamo: “Kad onda dođe u Kafarnaum, pristupi k njemu jedan satnik i zamoli: ‘Gospodine, sluga moj leži kod kuće uzet i muči se vrlo.’ On mu reče: ‘Ja ću doći i ozdravit ću ga.’ Satnik odgovori: ‘Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj; nego samo reci riječ, i ozdravit će sluga moj.’” 

Videći satnikovu vjeru, Otkupitelj ga je odmah utješio ozdravljajući njegovog slugu, i, okrećući se prema Svojim učenicima, rekao im je: “Zaista, kažem vam, tolike vjere ne nađoh u Izraelu. Ali vam kažem, mnogi će doći od istoka i od zapada i sjedit će za stolom s Abrahamom, Izakom i Jakovom u Kraljevstvu Nebeskom. A djeca kraljevstva bit će izbačeni u tamu. Ondje će biti jauk i škrgut zuba.” 

Ovim je riječima Gospodin htio nagovijestiti da će mnogi ljudi rođeni u nevjeri biti spašeni i uživati društvo svetaca, a mnogi koji će biti rođeni u krilu Crkve bit će bačeni u pakao gdje će ih crv savjesti koji izjeda natjerati na gorke suze koje će liti cijelu vječnost. Osvrnimo se na žaljenje koje će u paklu u svojoj savjesti osjećati kršćanin koji je proklet.

Prvo žaljenje osjećat će zbog spoznaje o tome kako je malo bilo potrebno učiniti da spasi svoju dušu. Drugo žaljenje osjećat će zbog sjećanja na sitnice zbog kojih je izgubio dušu. Treće žaljenje osjećat će zbog spoznaje o velikom dobru koje je izgubio svojom krivnjom. 

Prvo žaljenje - zbog spoznaje o tome kako je malo bilo potrebno učiniti da spasi svoju dušu 

Prokleta duša jednom se ukazala svetom Hubertu i rekla da su joj dvije stvari zbog kojih žali najveći krvnici u paklu: spoznaja o tome kako je malo bilo potrebno učiniti u ovom životu da osigura svoje spasenje, i spoznaja o sitnicama zbog kojih se osudila na vječnu patnju. Isto je rekao i sv. Toma. Govoreći o prokletima, rekao je: “Oni će prvenstveno biti ožalošćeni jer su prokleti ni za što, i jer su vrlo jednostavno mogli postići život vječni.” 

Zaustavimo se na prvom uzroku žaljenja, odnosno na tome kako su beznačajni i prolazni užici zbog kojih su svi prokleti zauvijek izgubljeni. Svaka će prokleta duša cijelu vječnost misliti: “Da sam se uzdržavala od tih zadovoljstava, da sam u određenim situacijama nadjačala ljudsko poštovanje (obzir), da sam izbjegavala grješne prigode, loše društvo, sada ne bih bila prokleta. Da sam češće posjećivala neka pobožna društva (vjerska, redovnička), da sam išla na ispovijed svaki tjedan, da sam se u kušnjama preporučila Bogu, ne bih padala u grijeh. Tako sam često namjeravala činiti ove stvari, no nikada nisam. Započinjala sam prakticirati ova sredstva spasenja, no naposlijetku bih odustajala, i stoga sam izgubljena. 

Ovo će mučenje prokletih duša biti uvećano sjećanjem na dobar primjer koji im je dala osoba koja je u svijetu živjela čednim i pobožnim životom. Pojačavat će ga i sjećanje na sve darove koje im je Bog dao kako bi uz njihovu suradnju mogli postići vječno spasenje; dar zdravlja, bogatstvo, poštovana obitelj, talenti; darovi od Boga koje ne smijemo iskoristiti za upuštanje u užitke i zadovoljenje taštine, već za posvećenje naših duša kako bismo postali sveti. 

Toliko darova milosti, toliko božanskog prosvjetljenja, svetog nadahnuća, ljubaznih poziva, i tolike godine života za popravak i zadovoljštinu prošlih nereda. No oni će u vječnosti slušati glas anđela Gospodnjeg da je za njih vrijeme spasenja prošlo. “I anđeo se zakle Onim, Koji živi u vijeke vjekova, Koji stvori nebo i što je na njemu, i zemlju i što je na njoj, i more i što je u njemu, da vremena više neće biti.” (Otk 10, 6) 

Jao! Kakvi će okrutni mačevi ovi blagoslovi od Boga biti za srce nesretnog prokletog kršćanina, kada vidi samoga sebe zatočena u zatvoru pakla i shvati da više nema vremena za popravak njegove vječne propasti! U očaju će reći svojim jadnim drugovima: “Prošla je žetva, prošla je jesen, a nama pomoć nije došla.” (Jer 8, 20) Vrijeme prikupljanja blaga za vječni život je prošlo tijekom kojeg smo mogli spasiti svoje duše, a mi nismo spašeni: zima je stigla, no ta je zima vječna, i u njoj moramo živjeti u žalosti i očaju sve dok će Bog biti Bog. 

Oh, kako sam nepromišljen bio! Da sam trpio za Boga zbog prepuštanja svojim strastima, da sam napore koje sam podnio za svoje prokletstvo podnosio za svoje spasenje, kako bih sretan sada bio! I što je sada preostalo od prošlih užitaka do kajanja i boli koje me sada muče i koje će me mučiti cijelu vječnost? Napokon će reći: “Mogao sam biti vječno sretan, no sada moram biti u vječnoj bijedi.” Ah! Ova će misao mučiti proklete duše više nego oganj i sve druge muke pakla.

Izvor