Sveti Tarzicije, dječak, mučenik Presvete Euharistije, zaštitnik ministranata

Sveti Tarzicije je prema predaji bio rimski dječak. Živio je u Rimu za vrijeme progona Crkve i kršćana, i tu je radi svoje vjere u Isusa hrabro umro mučeničkom smrću. Budući da je živio prije više od 1700 godina, o tom hrabrom dječaku zapisano je vrlo malo. O tome zašto je Tarzicije umro, govori nam papa Damaz (+384), koji je nad njegov grob dao staviti natpis: „Kada je sv.Tarzicije nosio vjernicima u katakombe Kristovo Otajstvo, a zla ruka ga htjela obeščastiti, on je izbijen, radije predao dušu nego da Nebesku hranu dade bjesnim psima“.

U to vrijeme progona kršćani su u zatvorima i katakombama pred smrt čekali da im netko donese sv. Pričest. Ali tko im je mogao donijeti sv. Euharistiju? Svećenici to nisu mogli učiniti jer su bili poznati. Tu se našao Tarzicije, dvanaestogodišnji dječak, koji se dragovoljno javio za tu opasnu službu. I vršeći tu svetu službu kao ministrant, dao je svoj život za Isusa.

To hrabro svjedočanstvo za Isusa ostalo je u narodu a predaja nam govori slijedeće: „Bio jedan mali dječak, jedva stariji od 12 godina kada je postao zreo za najveća junačka djela. Rano je ostao bez roditelja pa je stanovao kod bogatog ujaka, koji je tada još bio poganin. Kod Tarzicija je bilo drugačije: njega je Bog iz njegove poganske sredine pozvao k Istini, k pravoj vjeri. I mali Tarzicije je svoje kršćanstvo shvatio vrlo ozbiljno. Dok su drugi još spavali, on je preko stepenica i kroz hodnike kuće svoga ujaka kriomice odlazio na svete mise. Radi te hrabrosti, rimska kršćanska zajednica divila se tom revnom dječaku i uskoro mu povjerila vrlo odgovornu službu stražara na vratima crkve, tako da se nikakav izdajica ne bi prikrao na misna slavlja.

U Rimu su kršćani bili progonjeni kao u vrijeme sv. Petra koji je u Rimu sa sv. Pavlom prvi za Isusa prolio svoju krv. U rimskim tamnicama mučeni su kršćanski muževi i žene koji su se međusobno hrabrili, tješili, molili i Bogu u čast pjevali hvalospjeve. Ali, oni su čeznuli i za snagom Presvete Euharistije, za Isusom. Euharistiju je slavio sam sveti Otac papa Stjepan I. Vjernike je upitao: „Tko je spreman našim zatvorenicima odnijeti svetu Pričest? To se mogu usuditi samo mladi jer smo mi stariji svi osumnjičeni i u velikoj opasnosti jer bi nas brzo prepoznali”. Odlučno i polako diže se mladi Tarzicije i krenu prema papi govoreći: „Spreman sam svojim životom štititi Sveti kruh“. Dan kasnije Tarzicije je klečao pred oltarom. Svećenik Bono dao je mladiću Presveto koje je on zatvorenicima trebao dati za pričest. Ali na cilj nije došao.

Neki sluga iz kuće njegovog ujaka već je dugo promatrao Tarzicijevo sumnjivo kretanje i nekako saznao za njegovu tajnu zadaću i nagovorio njegove vršnjake i prijatelje da ga prate. Kada su ga sustigli u ulici Via Appia, tobože su od njega zatražili da se igra s njima. Svoje na prsima prekrižene ruke Tarzicije je još jače stisnuo na Presveto, štiteći ga, i krenuo dalje. Oni su mu zagradili put postavljajući mu kobno pitanje: „Šta si to tako sakrio i šta tako čvrsto držiš? Pokaži nam!“ Kratko i jasno Tarzicije im odgovara: Nipošto i nikada!“ Počinje kamenovanje i tučnjava. Dolaze neki odrasli u pokušavaju pomoći dječaku. Onda odjeknu povik: „On je kršćanin, nosi tajnu kršćana!“

Nakon toga batine i kamenovanje postaju još jači. Teško pogođen i izudaran Tarzicije pada na tlo, krvari i ječi od bolova ali Presvetu tajnu ne ispušta iz ruku, pa ni kad ga je jedan kamen smrtno pogodio u glavu. Kada su mu pokušavali rasklopiti čvrsto stisnute ruke u kojima je držao Presveto, da bi vidjeli Tajnu koju je držao u rukama, netko je povikao: „Kradljivci leševa!“ Svjetina se razbježa jer je krađa leševa po rimskom pravu bila strogo kažnjiva. Presveto je ostalo netaknuto. Tarzicije ga je zaštitio svojim životom.

Bilo je to vjerojatno 15.kolovoza godine 257. za vrijeme cara Valerija. Kršćani su pokopali tijelo mučenika Tarzicija u Kalistovim katakombama u Rimu.

Sveti Tarzicije je zaštitnik ministranata, mladih i čuvara Presvetog Sakramenta.

Izvor