BORBA KATOLIČKE CRKVE PROTIV MODERNIZMA Pisma papi Piju X., od modernista

Ono što ćete pročitati je uistinu zastrašujuće. 1911. godine jedan svećenik iz SAD-a napisao je niz pisama papi Piju X. Na kraju ih je poslao izdavaču koji ih je izdao anonimno jer se taj svećenik vrlo vjerojatno bojao posljedica. Knjiga je izdana pod naslovom: “Pisma papi Piju X., od modernista.”

U tim pismima svećenik obavještava papu Pija X. da su njegova djela i djela Crkve kroz stoljeća stvorila takvu uznemirujuću krizu koja će uskoro voditi direktno u njezino uništenje. Potom ocrtava korake koje Crkva mora poduzeti da bi ju suvremeni svijet prihvatio i da bi se spriječila kriza.

Sredstva koja predlaže trebala bi biti poznata svakom suvremenom katoličkom čitatelju. Zašto? Jer svako sredstvo koje je zahtijevao ovaj modernistički svećenik 1911. godine provedeno je nakon Drugog vatikanskog koncila. Otkada je 1958. papa Ivan XXIII. odbacio anateme do 2014. kada je papa Franjo rekao: „Tko sam ja da sudim?“, izgleda da je Vatikan doslovno slijedio prijedloge ovog svećenika. 

No svećenik ne staje na prijedlozima. Na kraju knjige, u iskrenom epilogu čitatelju, svećenik otkriva prave namjere modernizma. Namjere idu puno dalje od samih površnih promjena na koje poziva u pismu. Jer modernisti su znali, i još uvijek znaju, da promjena discipline na kraju vodi do promjene nauka. U tom su smjeru krenuli 1911., i kako vidimo na Sinodi o obitelji više od stoljeća kasnije, još i danas idu u tom istom smjeru. 

Dok se čitaju ovi odlomci ispod, ne može se ne primijetiti odjek demonskog nadahnuća. Kao zmija u vrtu, autor proizvodi lažnu krizu i zatim prodaje lažno rješenje. Lažno rješenje na koje je koncilijarna crkva nažalost nasjela i progutala udicu.

Bez daljnje priče, predstavljam vam odlomke iz „Pisma papi Piju X., od modernista“ (Bilješka: podebljani naslovi su moji. Ostatak teksta je direktni cirat.)... Chris Jackson 

Modernisti su razumjeli da je budućnost Crkve stavljena na kocku

Prije nego zađemo u bit stvari, mora se nešto reći u vezi veličine i značaja pitanja samog modernizma... kriza koju je modernizam donio može se nazvati krizom života ili smrti najmoćnije vjerske organizacije koja je ikad postojala. Ono cilja na novo formuliranje vjerovanja, na revolucionarnu promjenu u vanjskom političkom poretku i regeneraciju unutarnjeg duha majke – crkve kršćanstva. O tom pitanju ovisi, do mjere do koje su oni koji najbolje poznaju taj pokret spremni ići, buduće mjesto katolicizma u povijesti civilizacije. 

Hoće li Crkva, koja je jednom bila izabrani sudac Europe, skrenuti drugim putem osim tradicije, putem sekularne ambicije i autoriteta? Hoće li veliki tribunal koji zadržava svoj Indeks, koji još ima moć, i svoju inkviziciju, koja je sada sjena, reći znanstveniku: „Ja se neću miješati u tvoje stvari; budi slobodan!“ i krivovjerniku: „Ja te neću prokleti; budi iskren!“? Hoće li institucija koja je, polažući pravo na apsolutnu nezabludivost, oblikovala umove svojih odanih pristalica na potpunu pokornost, modificirati svoju tvrdnju, i olabaviti poslušnost u kojoj drži pola civiliziranog svijeta? To su pitanja koja postavlja modernizam. To je kriza koja je iscjedila vapaj užasa kod sadašnjeg Pape. A kriza je toliko velika da se raširila i izvan same Katoličke Crkve. 

Toliko je mnogo mogućnosti za smjer vjerske povijesti u budućnosti da interes ne treba privlačiti samo rimokatolike, već svakog čovjeka koji je sposoban vidjeti povijesno važne događaje koji se odigravaju pred njegovim očima. 

Predložen dogovor s đavlom

Vaša Svetosti, moja je svrha da Vam kažem zašto moderni svijet odbacuje i ne vjeruje rimokatolicima. Dok mi dođemo do odgovora na to pitanje, katolici su u blaženom neznanju, nesposobni za apologetiku, njihovi snovi o obraćenju samo halucinacije, njihove šire vjerske aktivnosti gotovo apsurdne. Svjestan sam da u glavi strogog rimskog teologa na to pitanje postoji odgovor: najprosvjetljenije nacije svijeta odbacile su rimokatoličku vjeru jer su pod vladavinom Sotone, i njegovih glavnih instrumenata - masona. Voila! Problem riješen! Nemam namjeru pobijati to rješenje; ponizilo bi intelekt odraslog muškarca da o tome raspravlja. Dozvolite mi samo da kažem, Vaša Svetosti, da učeni umovi Njemačke, Francuske, Engleske i Sjedinjenih Država, nisu postavili oca laži na oltar Boga Istine; i kad se oni uvjere da je katolička vjera samo duhovno društvo, koje ne postoji niti zbog jedne druge svrhe nego da nasljeduje Kristov život na zemlji, okrenut će joj se s prepunim srcem, svi njihovi sporovi nestat će u svjetskom duhovnom bratstvu i s novom će vatrenošću prepoznati vrhovno vodstvo Isusa Krista. 

Crkva mora napredovati!

Katolička se Crkva suočava s krizom u usporedbi s kojom se svaka opasnost iz njezine prošlosti čini beznačajnom. Ona je sada u sukobu s idejama, i teži sebe opravdati pred znanošću. Nju se sada poziva na red pred neumoljivim tribunalom ljudi koji su intelektualno i etički sazrijeli. Katolička se Crkva sada hrva s problemima te slobode koja navaljuje, te goleme nezavisnosti, te militantne demokracije, te suverene individualnosti do koje je suvremeni svijet stigao. Da prisvojim Vašu vlastitu riječ, rimski poglavaru, ona je u oluji i konfliktu s modernizmom. Nikad se svijet nije vratio, dozvolite mi da ponovnim, preko prijeđenog puta napretka. Nikada povijest nije trajno okrenula svoj smjer. Naprijed, naprijed, nezaustavljivo maše marširajuće mnoštvo ljudi. Tako oni ispunjavaju svoju sudbinu. Tako je Bog providio za njihovo obrazovanje. Tako moraju klice višeg života izrasti u bogatiji plod. Prošlost mora podučavati sadašnjost, ali podučavati tako da ona može izrasti daleko od prošlosti u plemenitiju budućnost. To je život; to je napredak; i samo u životu i napretku je ispravnost i istina. 

Papa se mora ispričati svijetu

Vaša svetosti, bilo bi nezahvalno prisjećati se prošlih stavova papinstva prema slobodi savjesti, ako bi se papinstvo pokajalo za taj stav, odreklo ga se i radikalno ga promijenilo. Svijet bi zaista teško priznao pokajanje Rima osim ako ne objavi nekom službenom i izričitom izjavom da se srami krvi na svom pontifikalnom ruhu te da će od sada priznavati i poštivati vjersku slobodu, ne samo kao lukavštinu, već kao princip i istinu. Ako je ikad bio potreban opoziv i isprika od neke institucije, zasigurno je to potrebno od ove, čiji su koraci do prijestolja svjetske moći sagrađeni na kostima ubijenih ljudi. Krivnja za krv zove na priznanje tuge i izričitog pokajanja, i dok Rim ne progovori o svojoj inkviziciji, naglašavajući pokajanje, svijet neće zaboraviti prošlost. 

Liturgija mora biti reformirana

…Nastojanja prema jednostavnosti i udaljavanje od nerealnosti Crkvenog pobožnog života bila su pokušana od strane mnogih modernista u zadnja dva stoljeća, ali i njihov trud i autori otišli su istim putem svih prijašnjih reformi i reformatora. Sinoda u Pistoji (1786. godine) preklinjala je za bogoštovlje na narodnom jeziku i bila je osuđena. Radije nego da dozvole vjernicima izravnu suradnju u božanskom bogoštovlju koje su rani kršćani uživali, što daje protestantskoj službi takvu privlačnost i iskrenost, papinstvo ih prisiljava da budu puki gledatelji na predstavi. Svećenik je toliko udaljen od katoličke zajednice dok vrši svoju službu kao što su i poganski svećenici od svoje. 

Instinktivna potreba istinskog bogoštovlja za izražavanjem riječima strogo je kontrolirana; samo razumijevanje molitava i molbi kod oltara je ili zamračeno ili uništeno korištenjem drevnog jezika. I ako je funkcija „svečana“, osjećaj bogoštovlja je sam poništen kađenjem, marširanjem i zbunjujućom složenošću manevriranja.

Kod određenih ceremonija, pontifikalne mise, posvete crkve, „krštenja“ zvona, posvećenja ulja i nekih drugih, što zbog grotesknih odora, besmislenog škropljenja, nerazumljivog pjevanja, stavljanja i skidanja pokrivala za glavu, ljubljenja prstena i kadionica i bočica, nemoguće je biti pobožan i zasigurno je nemoguće razabrati išta od Novog zavjeta. No ipak na svaku molbu za iskrenošću, stvarnošću i istinom u važnoj stvari zajedničkog bogoštovalja, Rim okreće prijekorno i ljuto lice. 

Papinstvo se mora radikalno promijeniti

Vaša Svetosti, u ovom mom nastojanju da vas obavijestim zašto danas prosvijetljene nacije odbacuju papinstvo, i kakve duboke promjene papinstvo mora proći prije nego što će mu ljudi našeg vremena dati naklonost i pažnju, istaknuo sam da je prvi princip naše civilizacije, sloboda savjesti, povrijeđena i prezrena od strane službenog nauka Svete Stolice. 

Sada dolazim do drugog velikog principa civiliziranog društva, a taj je da su autokracije bez predstavnika tiranske, a da su samo predstavničke vlade dobre i pravedne. 

...Zato ne samo, Vaša Svetosti, samim osuđivanjem nekog određenog prijestupa... već obnavljajući cijeli duh Vašeg papinskog sustava, moći ćete se nadati osvajanju modernog svijeta za katoličku vjeru. 

Prije nego slobodna osobnost zauzme svoje mjesto u katoličkom umu, dok karakter ne postane cijenjen u katoličkoj praksi i bogoštovlju, dok se mehanizam ne zamijeni individualnošću, automatska poslušnost poduzetništvom, papinska vojnička disciplina Kristovim unutarnjim kraljevstvom, neće biti ničega osim poraza i raspada u budućnosti papinstva. 

Crkva treba modernizaciju (predviđanje Drugog vatikanskog koncila)

... Ako želite katoličanstvo učiniti uglednim, i od njega otkloniti propast i smrt koji sad izgledaju neizbježni, zar je moguće da ne vidite da nema niti jednog drugog načina da se to spriječi do produhovljivanja? Nemojmo se povući iz svijeta, od moderniziranja Crkve...

Da su promjene koje duhovnost i znanost zahtijevaju od rimokatolika duboke i čak opasne, ne možemo poreći. Zbrka je zaista strašna. Ostati kao prije značilo bi sigurnu smrt; poslušati pozive na reformu značilo bi nevolju i skandal mnogima, i veliku štetu nekima. Ali zasigurno ne možemo ublažiti ozbiljnost situacije tako što nećemo o njoj razmišljati. Razmišljati o njoj moramo razborito; dati rješenje moramo savjesno. Napokon, promjene na koje se poziva ne moraju biti učinjene u jednom danu. Treba samo dopustiti da Rimska Crkva počne pokazivati makar malo susretljivosti prema našoj civilizaciji, i u tome, koliko god da je maleno, mi ćemo prepoznati početak boljih dana, znak života usred smrti. Neka katolicima bude dozvoljeno smatrati da je sloboda savjesti neotuđivo ljudsko pravo. Neka neki papa govori hrabre riječi gađenja prema inkviziciji. Neka katolički profesori budu slobodni podučavati da se jedinstvo Crkve i države ne zahtijeva od kršćanske vjere kao ideal.

Neka oprosti i svi drugi poganizmi budu ukinuti. Neka predstavnička vlada, autonomna lokalna vijeća i općenito samoupravljanje zamijene sadašnji talijanski i papinski despotizam. Neka znanstvenici imaju modernističko shvaćanje prirode dogme i funkcije autoriteta. Povrh svega – ovo je uvjet koji će spriječiti da ovi ustupci rezultiraju štetom ­– neka svi napori Crkve i hijerarhije imaju svrhu promicanja Kristovih ideala na Zemlji. 

Rimski prvosvećeniče, suviše rijetko ste Vi i Vaši prethodnici podizali iscjeljujuću ruku, a prečesto brutalnu šaku tiranije. Spustite se među siromahe. Odbacite te otpadničke ambicije o Papinskom kraljevstvu. Svucite Crkvenu mrtvačku odjeću formalizma, intrige, pompe i praznovjerja. Usmjerite ogromne snage službenog katoličanstva prema jednostavnosti, bratstvu, suosjećanju... Reforma rimske zajednice uvijek dolazi od naroda; nikada, dok pritisak javnog mnijenja ne postane presnažan, ne dolazi iz kurije i od rimskih papa. 

Maske moraju pasti – prvo promjena discipine, onda promjena nauka

Neki bi mogli uočiti da postoji primjetna nedosljednost u ovim pismima. Dok njihov prvi dio potiče na reforme koje se tiču samo discipline i administracije, ja kasnije izlažem poglede koji se otvoreno suprotstavljaju teološkim standardima vjere. Koji mogući interes mogu imati u sporednim reformama, pitanje se postavlja, kada sam učinio takav brodolom od samog pravovjerja? Pretpostavimo da je Crkva učinila sve promjene u nebitnim točkama koje su ovdje sugerirane, to je ne bi dovelo ništa bliže vitalnom preoblikovanju nauka o kojem sam maločas raspravljao. 

Tu posljednju izjavu ja apsolutno odbacujem - i u tom odbacivanju želim izbjeći nedosljedno stajalište koje se može pokazati na površini. Zauzimajući se za milosrđe, pravdu i jednostavnost u službenom rimskom katoličanstvu, ja dubinski vjerujem da time potičem prvi korak procesa koji mora završiti urušavanjem postojeće rigidnosti dogmi...

...Pozivajući na disciplinarne i administrativne reforme rimokatoličkog ogranka kršćanstva, ja cijelo vrijeme ciljam na više i svetije ciljeve rušenja intelektualnih barijera koje, na golemu štetu same religije, drže kršćane odvojenima. Neka ljubav vlada u predjelu religije, neka praznovjerje bude odbačeno, ovozemnost ukinuta i uvjeren sam da će ih s vremenom slijediti i dogmatske formule. Čišćenje duhovnog osjećaja do one mjere gdje će se moći vidjeti da se prava religija mora riješiti praznovjerja i brutalnosti također će pročistiti taj duhovni osjećaj dok ne shvatimo da je naš odnos s Božanstvom previše unutarnji i preuzvišen da bude sputavan teologijama prošlih vremena koje su daleko manje prosvijetljene nego naša vlastita...

...Taj posljednji korak u dugoj evoluciji religije bit će ubrzan svakom molbom za bratstvom, svakim protestom protiv tiranije, svakim odbacivanjem praznovjerja. Gdje god postoji dobro prijateljstvo između katolika i protestanata, iz toga neizbježno proizlazi, iako to može biti nesvjesno za one kojih se tiče, umanjenje važnosti njihovih poštovanih teologija, i prepoznavanje da su s Bogom, iskrenost i ispravna savjest od neusporedivo veće važnosti nego službene formule Vjerovanja. Logičan rezultat toga bit će postavljanje religije na ispravne temelje osobnosti i karaktera, i promatranje dogmatske metafizike kao sporedne i nebitne stvari. 

Pozivajući pape, kuriju i hijerarhiju da odbace svoju drevnu tiraniju, da napuste sekularne ambicije, da unište praznovjerje, i koriste svoju veliku moć za promoviranje filantropije, bratstva, odgajanja karaktera, društvenu i intelektualnu slobodu, uvjeren sam da preporučam veliki i nužan napredak prema onom danu kada će transcendentalne spekulacije o Nedostižnom dominirati i neće nas više razdvajati; već će nas vječni principi neokaljane religije i Kristovog blaženog duha ujediniti u federaciju zajedničkog srodstva, i sinovstva Božjeg, oslobođeni zauvijek od nesloge rođene iz vjerovanja, i tako često okončane na lomači, i ići ćemo naprijed zajedno u slozi i miru, ususret božanskom događaju prema kojem se kreće sve stvoreno. 

Izvor