ponedjeljak, 22. kolovoza 2016.

SLATKO SRCE MARIJINO, BUDI NAŠE SPASENJE! Posveta Prečistom Srcu Marijinu


O Marijo, mogućna Djevice i majko Milosrđa, kraljice neba i utočište grešnika! Mi se sasvim posvećujemo tvojemu prečistom Srcu. Posvećujemo ti sve svoje biće i sav svoj život - sve, što imamo, što ljubimo i što jesmo: naša tijela, naša srca i naše duše. Tebi posvećujemo naša ognjišta, naše obitelji i naš zavičaj. Mi hoćemo, da sve, što je u nama i oko nas, pripada tebi i da bude pod tvojim materinskim blagoslovom. 

A da bude ta naša posveta doista vrijedna i trajna, obnavljamo danas pred tobom, o Marijo, svoj krsni zavjet i prvopričesna obećanja. Mi se obavezujemo, da ćemo uvijek odvažno priznavati vjerske istine i da ćemo živjeti kao pravi katolici, posve pokorni smjernicama sv. Oca i s njime sjedinjenih biskupa. Mi se obavezujemo, da ćemo vršiti Božje i crkvene zapovijedi i osobito da ćemo svetkovati blagdane. Nadalje ti obećajemo, da ćemo u svojem kršćanskom životu obavljati, ukoliko nam bude moguće, utješljivije nabožnosti, naročito da ćemo se pričešćivati i moliti sv. krunicu. 

Mi ti napokon, o slavna Majko Božja i slatka Majko čovječanstva, obećajemo da ćemo te svim svojim srcem častiti, da bismo po kraljevanju tvojeg prečistog Srca ubrzali i učvrstili kraljevstvo tvog prečasnog Sina u dušama našim i svih ljudi, u našem dragom zavičaju i po cijelom svijetu kao što na nebu. Amen.

srijeda, 10. kolovoza 2016.

UZ BOŽJU POMOĆ U sve veći broj župa ponovno se uvodi prava katolička Misa (tradicionalna Misa), dok protestantizirani obred (novus ordo), koji nije napravljen na veću slavu Božju, ostavlja duhovnu pustoš



Nakon godina strpljive potrage, Bratstvo sv. Pija X. u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji uspjelo je doći u posjed crkve sv. Jakova. 
Crkva sv. Jakova u Pittsburghu, nakon ogromnih napora uloženih u njenu obnovu, postala je centar Tradicije u tom gradu. 

U ožujku 2015. godine Svećeničko bratstvo sv. Pija X. svečano je posvetilo crkvu sv. Jakova u Pittsburghu. P. Niklaus Pfluger, prvi asistent Bratstva, predvodio je svečanu ceremoniju, blagoslivljajući unutrašnjost i vanjsku stranu crkve, kao i sam oltar.

utorak, 9. kolovoza 2016.

VATIKAN I SVEĆENIČKO BRATSTVO SV. PIJA X. Židovi i muslimani postavljaju uvjete pod kojima Vatikan smije priznati Bratstvo sv. Pija X.?



(Rim) Obavijesna platforma Vatican Insider preko članka American Jewish Comittee-a (AJC) govori „o čemu se može, a o čemu ne može pregovarati“ na putu k „pomirbi lefebvrovaca s Katoličkom Crkvom. „Uvjeti“ se bitno razlikuju od onih koje je naveo kurijalni nadbiskup Guido Pozzo koji je nadležan za te razgovore.

Članak koji je potpisala Lisa Palmieri-Billig, „predstavnica Američkog židovskog odbora pri Svetoj Stolici“, objavljen je 28. srpnja. U njemu American Jewish Comittee i islamski predstavnik Yahya Pallavicini objašnjavaju pod kojim uvjetima Katolička Crkva može priznati Svećeničko bratstvo sv.Pija X.

Kao povod za taj članak spominje se intervju s kurijalnim nadbiskupom Guidom Pozzom u Christ und Welt (broj 32/2016, [prilog koji objavljuje njemački tjednik Die Zeit; napomena prevoditelja] Nadbiskup Pozzo kao tajnik Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei službeno je zadužen za razgovore sa Svećeničkim bratstvom sv.Pija X.

Hoće li Vatikan „žrtvovati“ koncilske dokumente zbog Bratstva sv.Pija X.?

Autorica sažima da iz intervjua proizlazi da „Bratstvo više nije ekskomunicirano, doduše nije još ni kanonski reintegrirano i unatoč nekim početnim priznanjima i dalje odbacuje neke važne dokumente Drugog vatikanskog sabora.“ To otvara „nova pitanja“, rekla je Palmieri-Billig. „Najvažnija“, ali dosada nepostavljena pitanja glase:

„O kojim je konkretnim točkama Vatikan spreman na kompromise?“ i „Bi li Vatikan bio spreman žrtvovati mjerodavnu narav nekih dokumenata Drugog vatikanskog sabora koji su – premda nisu dogma – postali vrijednim oruđima za međureligijski dijalog?

American Jewish Comittee

Dva su centralna područja pri tome u igri. Prvo se područje tiče „jake želje pape Franje za pastoralim jedinstvom unutar Crkve i za pomirbom teoloških lomova.“ Tomu se suprotstavlja drugo područje, naime „važni učinci na budućnost temeljnih dokumenata Drugog vatikanskog sabora“. Palmieri-Billig spomenula je s tim u vezi isključivo dokumente Nostra Aetate, osobito „odnos Katoličke Crkve prema židovskome narodu“ i Dignitatis Humanae o vjerskoj slobodi.


Autorica izražava žaljenje da u izjavama nadbiskupa Guida Pozza „posve nedostaje bilo kakav odnos“ prema povijesnim korijenima ovih dokumenata Drugog vatikanskog sabora i „time i razlozima zašto su ih Ivan XXIII., Pavao VI. i koncilski oci držali bitnima“. Konkretno je Palmieri-Billig važan „paragraf 4 dokumenta Nostra Aetate o odnosima Katoličke Crkve prema židovskom narodu.“ Ovaj „propust“ time je teži zbog „po svoj prilici ukorijenjenog teološkog antisemitizma“ Svećeničkog bratstva sv.Pija X.

„Izobličena indoktrinacija“ i „ukorijenjeni teološki antisemitizam“

Predstavnica American Jewish Comitte-a dalje tumači da je Ivan XXIII. želio Nostra Aetate kako bi „konačno izbrisao izobličenu indoktrinaciju“ optužbe „bogoubojstva“, optužbe koja je „već tijekom Tridentskog sabora proglašena pogrješnom i apsurdnom“. „Nužnost ove odluke“ Ivanu XXIII. postala je jasna „susretom s Julesom Isaacom, preživjelim holokausta“. Isaac je Papu uvjerio u to da je „ova retorika koja cirkulira po Europi stvorila prikladno ozračje za razvoj divljih antisemitskih stereotipa koji su sa svoje strane hranili mržnju koja je Shoah učinila mogućim“.

AJC navodi uvjete za kanonsko priznanje Bratstva sv.Pija X.

Onda American Jewish Comittee prelazi na stvar: ako bi se trebalo kanonski priznati Bratstvo sv.Pija X. „prije“ nego što razgovori o „valjanosti“ Nostra Aetate dovedu do „zadovoljavajućeg rješenja“, „nastala bi ozbiljna pitanja“.

Palmieri-Billig pri tome iscrpno navodi nadrabina Davida Rosena, međunarodnog ravnatelja American Jewish Comittee-a za međureligijske odnose riječima:

„Imam posvemašnje povjerenje u izjavu kardinala Kurta Kocha, predsjednika Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana koji je izjavio da je prihvaćanje dokumenta Nostra Aetate kao obvezujućeg dokumenta od Bratstva Pija X. nužni korak kako bi članove Bratstva Sveta Stolica mogla formalno priznati; i ja ne mogu vjerovati da bi papa Franjo mogao prihvatiti manje od toga. K tome se želim nadati da će Sveta Stolica radi priznanja nauka Učiteljstva glede židovstva i židovskog naroda dodatno ustrajati na odbacivanju antisemitizma koji je bio dio kulture Bratstva Pija X. Nije samo posrijedi 'biskup' Williamson i nekoliko drugih osoba: internetske stranice te organizacije u prošlosti su bile pune antijudaističke retorike. Nadam se da će postojati formalno priznanje izjave pape Franje u suglasju s njegovim prethodnicima, koje će konstatirati da je nemoguće biti pravim kršćaninom zadržavajući pri tome antisemitska mišljenja.“

Srž stvari: Bratstvo Pija X. ili Dominus Iesus?

Palmieri-Billig izražava nadalje zabrinutost zbog različitog stupnja dogmatske obvezatnosti koja pripada različitim koncilskim dokumentima kako je to kurijalni nadbiskup Pozzo protumačio u svojem intervjuu. Pozzo se pri tome pozvao na volju koncilskih otaca. Dana 18. studenog 1964. tajnik za jedinstvo kršćana izjavio je o Nostra Aetate da njegovo Tajništvo nema namjeru donositi dogmatske izjave o nekršćanskim religijama, nego samo praktične i pastoralne uredbe, zbog čega Nostra Aetate nema dogmatsku obvezatnost. Stoga, rekao je kurijalni nadbiskup Pozzo, nije moguće zahtijevati od nekoga da ovaj dokument prizna kao „obvezujući“. 

Imam Yahya Pallavicini
Sablažnjena je predstavnica American Jewish Comittee-a također i konstatacijom nadbiskupa Pozza da svako tumačenje dokumenta Nostra Aetate koje se protivi izjavi Dominus Iesus o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve iz 2000. godine „bez temelja i stoga ga valja odbaciti“. Tajnik povjerenstva Ecclesia Dei u ovome je surječju izričito upozorio na krivo tumačenje „duha Asiza“.

Njemu Palmieri-Billig suprotstavlja izjave imama Yahye Pallavicinija, dopredsjednika Talijanske islamske vjerske zajednice (COREIS) kojega je označila kao „međunarodno poznatog predstavnika 'umjerenog' tradicionalnog islama“. Pallavicini je sa svoje strane Vatikanu poslao opomenu:

„Međunarodna islamska zajednica pomno prati razvoj ovog procesa približavanja Bratstva Pija X. radi reintegracije u Katoličkoj Crkvi. Pri tome je riječ o osjećaju kako naći koherenciju s obzirom na pastoralne učinke posljedica Koncila i dokumenta Nostra Aetate. Jer dok papa Franjo i Katolička Crkva skupa s duhovnim vođama mnogih drugih vjerskih konfesija slave proročki zamah ovoga Koncila koji je na providonosan način inaugurirao povijesni ciklus 50 intenzivnih godina međureligijskog i ekumenskog dijaloga, čini se da Bratstvo Pija X. barem umanjuje značaj ovoga puta i ovoga usmjerenja kako bi održalo tradicionalistička tumačenja koja faktično niječu duhovnu potrebu poštovanja i bratstva prema vjernicima i stvorenjima drugih vjeroispovijesti Jednoga Boga. U trenutku dramatične međunarodne krize u kojoj se čini da je religija bič nekih fundamentalističkih skupina koje zahtijevaju „pravno“ nasilje protiv muslimana, kršćana i židova, zabrinjava nas anakronizam i nedostatna senzibilnost pokretā koji društvu i čak i Crkvi žele nametnuti odnosno prenijeti drugu hijerarhiju vrijednosti od one koju Koncil i poslušnost svetima i papama zahtijevaju.“

„Sramoćenje i delegitimacija želje za aggiornamentom Ivana XXIII.“

AJC predstavnica je doduše rekla da je Bratstvo Pija X. koje je prisutno u 70 zemalja i koje na 750 mjesta služi Misu u „ogromnom katoličkom svijetu“ ima samo „relativno mali utjecaj“, „ali ništa što se zbiva na ovome svijetu nije bez posljedica“. Popuštanja Bratstvu Pija X. mogu lako dovesti „do povretka starih predrasuda“ prema drugim vjeroispovijestima i pretvoriti se u „borbeno uvjerenje da se posjeduje jedini pravi put k Bogu“.


Pallavicinija je u protekle tri godine već više puta primio papa Franjo
To bi bio daljnji korak k „sramoćenju i delegitimaciji goruće želje Ivana XXIII. za 'aggiornamentom' Katoličke Crkve i k povratku pseudoreligioznih, antisemitskih stereotipa koji su dugi niz stoljeća izazvali ogromnu patnju i na koncu doveli do dijaboličnih progona i genocida 20. stoljeća.“

Pošto je autorica sve ovo zgrmila, mašući buzdovanom antisemitizma protiv Bratstva sv. Pija X., hvali „najdublje ekspresivnu šutnju“ papa Franje u Auschwitzu kao „zaglušujuću“.

Koordinator Vatican Insidera papinski je dvorski vatikanist Andrea Tornielli zbog čega se njegovim člancima i člancima koji objavi njegova platforma pridaje osobita pažnja. To vrijedi također i za ovaj članak predstavnice AJC-a pri Svetoj Stolici kojim je Tornielli židovima i muslimanima omogućio da izreknu uvjete pod kojima Sveta Stolica može provesti kanonsko priznanje Bratstva sv.Pija X.

Zaključak bi bio: ako se ovi uvjeti ne bi ispunili, pokrenula bi se „ozbiljna pitanja“. To je izjava u članku American Jewish Comittee-a koju bi netko mogao čitati kao prijetnju. U svakom slučaju Tornielli je Američkom židovskom odboru i Islamskom vjerskom savjetu dao prigodu da na lijep način Vatikanu pošalju upozorenje. Neobično „postupanje“, jer na koncu posrijedi su „unutarcrkvene stvari“ koje se također unutarcrkveno trebaju i riješiti, napisala je Messa in Latino. „Miješanje“ izvana moralo bi se odbaciti već zbog „načelnih promišljanja, dodaje Messa in Latino.

Sumnjivo je osim toga da Američki židovski odbor i Islamski vjerski savjet udruženo nastupaju da bi Katoličku Crkvu upozorili da ne smije biti „povratka“ njezinom tradicionalnom vjerovanju da joj je od Isusa Krista povjeren „jedini put k spasenju“.

Lisa Palmieri-Billig i Yahya Pallavicini

Lisa Palmieru-Billig rođena je u Beču. Sa svojom židovskom obitelji izbjegla je još kao dijete u New York. Tijekom Drugog vatikanskog sabora radila je u Rimskoj podružnici Židovskog svjetskog kongresa (WJC). Bila je 25 godina dopredsjednica Europske sekcije Svjetske konferencije religija za mir koja je utemeljena 1961. godine sa sjedištem u New Yorku i danas je još predsjednica Talijanske sekcije te organizacije. Od 2005. godine onaj je židovska stručnjakinja za Vatikan i predstavnica AJC-a u Italiji i pri Svetoj Stolici.

Yahya Pallavicini, 1965. godište, imam je u al-Wahid džamiji u Milanu. Njegova je majka Japanka, a njegov otac Felice Pallavicini iz Milana, potomak jedne grane poznate talijanske plemićke obitelji, konvertirao je 1951. kao dvadeset petogodišnjak u Lausanni na islam. On sam radije govori o „konvergenciji“ i „novom usmjerenju“. Otada se naziva Abd al-Wahid. Putovao je 30 godina islamskim svijetom gdje je u Istanbulu, Jeruzalemu i na koncu u Singapuru upoznao islamski sufizam i poučen u njemu. Godine 1980. i sam je posao šeik (učitelj) i kao takav poglavar sufijskog Bratstva Ahamadiyyah Idrissiyyah Shadhiliyyah u Europi. Abd al-Wahid Pallavicini zastupa sinkretističko poimanje religije po kojemu sve religije vode do „jednoga Boga“. Po njegovu mišljenju taj se Bog objavio u kronološkom slijedu pri čemu je hinduizam prvi član u ovom lancu objava, a taj lanac doveo je do triju monoteističkih „abrahamskih“ religija čije je dovršenje islam.

Godine 1986. kao predstavnik islama sudjelovao je u krajnje kontroverznom molitvenom susretu za mir u Asizu koju je organizirala Zajednica svetog Egidija uz sudjelovanje pape Ivana Pavla II. Njegova sina ubrajalo se 2009. godine među 500 najutjecajnijih muslimana svijeta. Godine 1998. otac i sin uspjeli su izboriti priznanje islamske vjerske zajednice od Republike Italije. Kao posljedica toga 2000. godine nastala je organizacija imena Islamska vjerska zajednica (COREIS). On je član u državnom islamskom savjetodavnom tijelu talijanskog Ministarstva unutarnjih poslova.

Njih oboje dijelom su elitnog međureligijskog establišmenta.

Tekst: Giuseppe Nardi


petak, 5. kolovoza 2016.

KATOLIČKO UČENJE O ISLAMU KAO SOTONSKOJ RELIGIJI Samo neki od ajeta u Kuranu koji potiču na brutalnost i nasilje ili ih opravdavaju



Ako je vjerovati izjavama pape Franje, primjerice tijekom „leteće konferencije za tisak“na povratku iz Krakova u Rim te izjavama mnoštva drugih crkvenih velikodostojnika zaraženih koncilskim novotrarijama i duhom Asiza, onda islam nije nasilan. Stoga donosimo samo jedan izvadak iz mnoštva kuranskih ajeta koji potiču nasilje, ubojstva, pljačku, sakaćenje… O sličnim i gorim izjavama u hadisima da i ne govorimo. Ne zaboravimo da je muslimanima knjiga koju valja doslovno shvatiti i provoditi u djelo, bez ikakvih komentara.

Sura 2,191
I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali. A zlostavljanje je teže od ubijanja! I ne borite se protiv njih kod Časnoga hrama, dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas napadnu, onda ih ubijajte! – neka takva bude kazna za nevjernike.

Sura 2, 216
Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! – Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.

Sura 2,217
Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu. Reci: “Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha i odvraćanje od Njegova puta i časnih mjesta i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih još veći grijeh kod Allaha. A zlostavljanje je gore od ubijanja! Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše, ako budu mogli. A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru – njihova djela biće poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.

Sura 3,10
One koji ne vjeruju – od Allahove kazne neće nimalo odbraniti ni imeci njihovi, ni djeca njihova, i oni će biti gorivo za vatru,

Sura 3,131
i čuvajte se vatre za nevjernike pripremljene,

Sura 3, 178
Neka nikako ne misle nevjernici da je dobro za njih to što im dajemo dug život. Mi im ga dajemo samo zato da što više ogreznu u grijehu; njih čeka sramna patnja.

Sura 3,195
I Gospodar njihov im se odazva: “Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih. Onima koji se isele i koji budu iz zavičaja svoga prognani i koji budu na putu Mome mučeni i koji se budu borili i poginuli, sigurno ću preko hrđavih djela njihovih preći i sigurno ću ih u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uvesti; nagrada će to od Allaha biti. – A u Allaha je nagrada najljepša.”

Sura 4,34
Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu trebaju brigu voditi, jer i Allah njih štiti. A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; a kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! – Allah je, zaista, uzvišen i velik!

Sura 4,66
A da smo Mi njima naredili: “Poubijajte se!” – ili: “Iselite se iz zavičaja svog!”, malo ko od njih bi to učinio. A kada bi oni onako kako im se savjetuje postupali, bilo bi im bolje i bili bi čvršći u vjeri.

Sura 4,74
I neka se zato na Allahovu putu bore oni koji ne žale žrtvovati život na ovome svijetu za onaj svijet. A onoga ko se bori na Allahovu putu, pa pogine ili pobijedi, Mi ćemo, sigurno, obilno nagraditi.


Sura 4,76
Vjernici se bore na Allahovom putu, a nevjernici na šejtanovom. Zato se borite protiv šejtanovih štićenika, jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo.

Sura 4,89
Oni bi jedva čekali da i vi budete nevjernici kao što su i oni nevjernici, pa da budete jednaki. Zato ih ne prihvaćajte kao prijatelje dok se radi Allaha ne isele. A ako okrenu leđa, onda ih hvatajte i ubijajte gdje god ih nađete, i nijednog od njih kao prijatelja i pomagača ne prihvaćajte,


srijeda, 3. kolovoza 2016.

SKANDALOZAN NAPAD NA KATOLIKE U FRANCUSKOJ Policija vjernike grubo izbacivala usred mise


Preuzimamo sa stranice Facebooka Radija Spada. Svaki je komentar beskoristan, pritiješnjeni između nasilnog mučeništva i političkog progona, u posvemašnjem zaboravu pastira, počevši od vrhova. Slike govore i vrište o sramoti i sablazni.

Crkva svete Rite jutros je evakuirana: zauzeli su je prije nekoliko mjeseci vjernici i kler (Instituta Dobrog Pastira) kako bi spriječili njezino uništenje i preuređenje u parkiralište za automobile. Svećenike i vjernike se tijekom Mise hvata i izvlači van. Očekujemo da ćemo vidjeti slično ponašanje prema onima koji ilegalno zauzimaju kuće ili prema selefijskim džamijama itd.itd.




U crkvi svete Rite u Parizu u srijedu se dogodio skandalozan događaj. Naime, tradicionalisti katoličke vjere slavili su svetu misu, a policija je upala i zabranila održavanje mise u crkvi gdje su je tradicionalisti održavali 30 godina. Razlog zabrane mise je taj što je gradonačelnica lokalne općine odlučila crkvu srušiti i na tom mjestu napraviti trgovački centar. Policajci su odlučili ući u crkvu bez obzira što je unutra bilo ljudi i što se održavala misa.

”Održavanje svete mise vlastima u Francuskoj stvara problem dok 400 nelegalno sagrađenih džamija nikome ne smeta i Vlada ništa ne radi po tom pitanju. Ovaj događaj zorno pokazuje kakva atmosfera vlada u Francuskoj, a kako Vlada nakon terorističkih napada apsolutno nije učinila ništa kako bi spriječila daljnje napade islamista, a kada je u pitanju katolička crkva onda vlasti šalju policiju sa specijalcima kako bi maltretirali svećenike, ministrante i vjernike što se može vidjeti na slikama i videu”, rekao nam je čitatelj iz Pariza.

Na sljedećem videu pogledajte skandalozno ponašanje francuskih policajca prema katoličkim vjernicima.


Izvor 1, 2

KRV MUČENIKA JE SJEME KRŠĆANSTVA Sveti Josip Zhang Dapeng


Sveti Josip (Joseph) Zhang Dapeng, kineski mučenik, rođen je 1754. Duyunu, u pokrajini Guìzhōu (Kweichow), jugozapadna Kina. Dok se nije upoznao s kršćanstvom bio je najprije budist pa taoist. Od 1794. živio je u Guìyángu, glavnom gradu pokrajine Guìzhōu i bavio se trgovanjem svilom. Tada je došao u dodir s kršćanstvom. Marljivo je proučavao kršćanska djela, razmišljao o problemima vjere i razgovarao o njima s misionarom i drugim kršćanima. Shvatio je da samo kršćanstvo daje odgovor na najvažnija pitanja: o smislu života, o smrti i o prekogrobnom životu. Obratio se, ali se pokrstio tek 1800, u 46. godini, unatoč protivljenju svoje obitelji i poslovnih partnera. Naslijedio je kuću koju je stavio na raspolaganje misionarima i pripravnicima za krštenje. Postao je vatreni apostol Kristove vjere, a kršćanstvo su prihvatili i njegova žena i sin Antun (Dewang Dapeng, rođen 1793). Vodio je naročito brigu o siromasima, bolesnicima i djeci. U Guìyángu je 1808. otvorio i vodio školu, u kojoj je kao vjeroučitelj mnogo toga učinio za odgoj mladeži. Obratio je na kršćanstvo više od 1000 ljudi. Kad su 1811. započeli progoni kršćana, Josip je pobjegao u pokrajinu Sichuan. 

Po želji tamošnjeg biskupa Dufressea vratio se u Guìyáng, iako je to bilo vrlo opasno. Progonitelji su najprije uhvatili Josipovog sina Antuna, koji nije htio odati sklonište svoga oca. Radije je pošao u progonstvo gdje je 1813. i umro. Josipa je progoniteljima 1814. izdao njegov šogor. Na suđenju su mu mandarini obećavali časti i novac, samo ako se odrekne vjere, ali on je bio čvrst i nepodmitljiv. Kad su ga vodili na stratište, plakao je. Neki ga je kršćanin bodrio da bude hrabar, a mučenik mu je odvratio da plače ne zbog nedostatka hrabrosti, već zbog sreće što za svoju vjeru ide u smrt. Bio je duboko svjestan da je mučenička smrt najveća milost njegova života i to ga je ganulo do suza. Objesili su ga na vješala u obliku križa i zadavili konopima, pa je tako poginuo na križu kao i njegov božanski učitelj i uzor Isus Krist. Njemu se mučenik suobličio u životu i smrti, pa je postao dionikom i njegova uskrsnuća.
Josip Zhang Dapeng preminuo je mučeničkom smrću, 12. ožujka 1815, u Guìyángu. Blaženim ga je proglasio 12. veljače 1909. papa Pio X, a svetim 1. listopada 2000. papa Ivan Pavao II.

utorak, 2. kolovoza 2016.

Kardinal Sarah preneražen zapadnom reakcijom na teror

Islamski terorizam u Europi

„Koliko je mrtvih potrebno, kolike odrubljene glave, dok oni koji su na vlasti u Europi ne shvate stanje u kojem se Zapad nalazi?“

Kardinal Robert Sarah, Gvineja, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu Katoličke Crkve u Rimu, u povodu atentata u Francuskoj i Njemačkoj koje su proteklih tjedana izvršili muslimanski teroristi.

subota, 30. srpnja 2016.

Evo zašto bi katolik po svojoj savjesti u potpunosti trebao odbaciti novus ordo misu (protestantizirani obred) i djelovati samo na širenju prave katoličke Tradicionalne latinske Mise

Novus ordo Misa (protestantizirani obred)
Tradicionalna latinska Misa

A. Prethodne napomene

Kritika novog obreda ne može biti kritika Mise u sebi, jer to je sama žrtva našega Gospodina koju je on ostavio svojoj Crkvi, nego se radi o ispitivanju, je li to prikladan obred za utjelovljenje i izvršenje ove uzvišene žrtve.

Onima koji ne poznaju ništa drugo osim Novus ordo Missae, teško je razumijeti što im je sve oduzeto, i pohađanje "latinske Mise" često izgleda kao nešto strano. Da bismo vidjeli jasno o čemu se radi, potrebno je imati jasno razumijevanje definiranih istina naše vjere o Misi. Samo u svjetlu toga može se "novi obred" Mise prosuditi.

B. Što je Novus Ordo Missae?

Razmotrimo najprije elemente Novus Ordo Missae. Neki su katolički:

a) svećenik
b) kruh i vino
c) poklecanja
d) znakovi križa, itd.

ali neki su protestantski:

a) stol,
b) posuđe iz svakidašnje uporabe,
c) pričest pod obje prilike i na ruku, itd.

Novus Ordo Missae preuzima ove heterodoksne elemente usporedno s katoličkima kako bi oblikovalo liturgiju za modernističku religiju koja će sklopiti ženidbu između Crkve i svijeta, katoličanstva i protestantizma, svjetla i tame. Doista, Novus Ordo Missae prezentira se kao:

- gozba. To se očituje u uporabi stola oko kojeg se okuplja Božji narod kako bi prinio kruh i vino, a pričest se dijeli iz prilično svakidašnje oblikovanih posuda, često pod obje prilike, i obično na ruku. (Valja također primijetiti gotovo potpuno brisanje referenci o misi kao žrtvi).
- naracija prošlih događaja. To je vidljivo u glasnom izgovaranju riječi od strane predsjedatelja, koji izgovara Gospodinove riječi kako ih čitamo u sv. Pismu (umjesto izgovaranja sakramentalne formule) te pritom ne čini pauzu dok ne pokaže Hostiju narodu.
- zajedničko okupljanje. Krist se smatra moralno prisutnim, ali ignorira u svojoj sakramentalnoj prisutnosti.

Valja primijetiti također brojne promjene u rubrikama:

- celebrant je okrenut narodu iz pozicije gdje je prije stajalo svetohranište.
- odmah nakon posvete, slijedi poklik naroda: “tvoj slavni dolazak iščekujemo”.
- sveto posuđe više nije pozlaćeno.
- zanemaruju se posvećene čestice.
- svećenik više ne drži spojenima palac i kažiprst nakon posvete.
- posuđe se ne purificira na način kao prije.
- pričest se najčešće podjeljuje na ruku.
- poklecanja sa strane svećenika i klečanje sa strane vjernika veoma su reducirani.

Nadalje, Novus Ordo Missae definirao je sebe na sljedeći način:

,,Večera Gospodnja ili misa, je sveti zbor, ili skup Božjega naroda okupljenog zajedno pod predsjedanjem svećenika da bi slavio spomen Gospodnji.’’ (Papa Pavao VI, Opća uredba Rimskog misala, § 7, verzija 1969.)

Što je cilj Novus Ordo Missae kao obreda?

... Namjera pape Pavla VI. s obzirom na ono što se obično naziva Misa, bila je reformirati katoličku liturgiju na takav način da bude gotovo posve podudarna s protestantskom liturgijom ... Bila je to kod pape Pavla VI. ekumenska nakana da se ukloni, ili barem ispravi, ili barem relaksira, ono što je previše katoličko, u tradicionalnom smislu, u Misi, i ponavljam, da se katolička Misa približi kalvinskoj misi ... *

* Jean Guitton, 19. prosinca 1993. u: Apropos (17), str. 8. [također u: Christian Order, listopad 1994.]. Jean Guitton bio je intimni prijatelj pape Pavla VI. Pavao VI imao je 116 njegovih knjiga te je načinio marginalne studijske bilješke u 17 od njih.

,,Kada sam počeo raditi na toj trilogiji bio sam zabrinut mjerom u kojoj je katolička liturgija bila protestantizirana. Što je detaljniji bivao moj studij revolucije, to je očitije postajalo da je nadmašio protestantizam i da je njegov konačni cilj humanizam.’’ (M. Davies, Pope Paul's New Mass, str. 137 i 149). Ovo potonje je poštena ocjena kada se uzmu u obzir provedene promjene, postignuti rezultati i tendencije moderne teologije, čak i papinske teologije.

Tko je načinio Novus Ordo Missae?

To je izum liturgijske komisije, Consiliuma, čija je vodeća ličnost bio o. Annibale Bugnini (postao nadbiskupom 1972. zbog svojih zasluga), a koji je također uključivao šest protestantskih stručnjaka. O. Bugnini (glavni autor Sacrosanctum Conciliuma II. vatikanskog sabora) imao je vlastite ideje o popularnom sudjelovanju u liturgiji (La Riforma Liturgia, A. Bugnini, Centro Liturgico Vincenziano, 1983), dok su protestantski savjetnici imali vlastite heretične ideje o biti svete Mise.

Ipak, onaj po čijem autoritetu je Novus Ordo Missae bio proveden u stvarnost jest papa Pavao VI., koji ga je "proglasio" svojom apostolskom konstitucijom, Missale Romanum (3. travnja, 1969). Međutim, taj propis je vrlo nejasan.

- U izvornoj verziji Missale romanuma, koju je potpisao papa Pavao VI., nema spomena da je bilo tko dužan koristiti Novus Ordo Missae niti kada bi takva obveza stupila na snagu.

- Prevoditelji konstitucije pogrešno su preveli riječi cogere et efficere (tj., obvezati i izvesti) kao da nose snagu zakona.

- Verzija u Acta Apostolicae Sedis (koji sadrži sve službene papinske tekstove) sadrži stavak "propisati" novi misal, ali u pogrešnom vremenu, prošlom, jer glasi ‘praescripsimus’ (tj. što smo propisali) čime se odnosi na protekle obveze, i ništa, nadalje, u Missale Romanum ne propisuje, već u najboljem slučaju dozvoljava uporabu "novog obreda" (The Angelus, ožujak 1997., str. 35).

- Može biti istina da je Papa Pavao VI. želio ovaj Misala, ali on nije propisno proglašen (poznato je, štoviše, da je papa Pavao VI. potpisao Opću uredbu bez čitanja i bez da je osigurao da je ranije potvrđena od strane Svetog Oficija).


Prosudba o Novus Ordo Missae

Praveći prosudbu o Novus Ordo Missae u sebi i u svom službenom latinskom obliku (tiskanom 1969.), kardinali Ottaviani i Bacci pisali su papi Pavlu VI.:

,,Novus Ordo Missae, predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora.’’ (Kratka kritička studiji o Novus Ordo Missae, 25. rujan 1969.)

* Novus Ordo Missae slavljen prema tipskom izdanju iz 1969. izgledat će vrlo slično tradicionalnom rimskom obredu, sa celebrantom koji govori većinu (ako ne i sve) molitava na latinskom jeziku, okrenut prema Svetohraništu i s tradicionalnim misnim ruhom, uz muške ministrante, gregorijanski koral, itd. Nijedna od trenutnih zloporaba, kao pričest na ruku, laici djelitelji pričesti, liturgijski ples, mise s gitarama., itd., ne nalaze se u tom službenom obliku. Dakle, kritika prethodno spomenutih kardinala (kao i FSSPX-a) o Novus Ordo Missae ne temelji se na njegovim zloporabama ili pogrešnoj primjeni, nego na bitnom i službenom obliku.

Nadbiskup Lefebvre definitivno se složio s time kada piše:

,,Novus Ordo Missae, čak i kada se služi s pobožnošću i poštivanjem liturgijskih propisa, ... prožet je duhom protestantizma. On nosi u sebi otrov štetan za vjeru.’’ (Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, str. 29)

Prikrivanje katoličkih elemenata i podilaženja protestantima koja su očita u Novus Ordo Missae čine ga opasnim za našu vjeru, i kao takva, zlim, s obzirom da mu nedostaje dobro koje sveti obred Mise treba imati. Crkvi je obećano da će Novus Ordo Missae obnoviti katolički žar, nadahnuti mlade, dovesti natrag otpale i privući nekatolike. Tko se danas može pretvarati da su te stvari njegovi plodovi? Zajedno s Novus Ordo Missae, nije li umjesto toga došlo do dramatičnog pada u pohađanju Mise i zvanjima, "krizi identiteta" među svećenicima, padu stope obraćenika, i ubrzanju otpadništva? Stoga, s gledišta njezinih plodova, Novus Ordo Missae ne čini se kao obred koji vodi do procvata poslanja Crkve.

Slijedi li iz očitog proglašenja od strane papa da je Novus Ordo Missae uistinu katolički?

Ne, jer neuništivost Crkve ne priječi papu osobno da promiče defektne i modernističke obrede u latinskom obredu Crkve. Štoviše, Novus Ordo Missae:

- nije propisno proglašen (i stoga nema snagu zakona),

- stara rimski misa (tj., tridentska ili tradicionalna latinska misa) nije ukinuta ili zamijenjena konstitucijom Missale Romanum, stoga po snazi konstitucije Quo primum (koja je de jure [zakonski] još uvijek liturgijski zakon i zato službena Misa rimskog obreda), može se uvijek slaviti,

- i konačno, u konstituciji Missale Romanum ne primjenjuje se karizma nepogrešivosti Crkve*.

* Upamtimo da papa koristi svoju nepogrešivost ne samo kada naučava o stvarima vjere ili morala (ili donoseći zakone o onome što je nužno povezano s njima), već kada to čini s punom papinskom vlašću i definitivno (usp. I. vatikanski sabor [Dz 1839]). No što se tiče Novus Ordo Missae, papa Pavao VI izjavio je (19. studenoga 1969) da: ,,Taj obred ... i s njime povezane rubrike same po sebi nisu dogmatska definicija. Oni su otvoreni različitim teološkim kvalifikacijama, ovisno o liturgijskom kontekstu na koji se odnose. To su geste i pojmovi koji se odnose na živu i živuću vjersku akciju koja uključuje neizrecivo otajstvo Božje prisutnosti; to je akcija koja se ne provodi uvijek u točno istom obliku, akcija koju samo teološka analiza može ispitati i izraziti u doktrinarnim formulama koje su logički zadovoljavajuće.’’

Napomena: Također treba razumjeti da papinska bula, Quo Primum, također nije nepogrešivi ​​dokument, već samo disciplinske dokument o liturgijskoj zakon koji uređuje tridentski obred.

Je li Novus Ordo Missae nevaljan?

To ne mora nužno slijediti iz gore navedenih nedostataka, koliko god ozbiljni oni mogli biti, jer samo tri stvari su nužne za valjanost (pretpostavljajući valjano zaređenog svećenika), ispravna:

- materija
- forma
- i nakana.

Međutim, svećenik mora imati nakani činiti ono što čini Crkva. Novus Ordo Missae više neće sam u sebi i po sebi jamčiti da svećenik ima tu nakanu. To će ovisiti o njegovoj osobnoj vjeri (uglavnom nepoznatoj pristunima).

Dakle, te mise mogu biti upitne valjanosti.

Riječi posvete, osobito vina, su mijenjane. Je li "bit sakramenta" (usp. papa Pio XII., Sacramentum Ordinis, Dz 2301) ovdje očuvana? Dok bi trebali pretpostaviti da, unatoč toj promjeni, posveta još uvijek valjana, ipak nešto sumnje u svemu još uvijek ostaje

Jesmo li dužni u savjesti prisustvovati Novus Ordo Missae?

Ako Novus Ordo Missae nije istinski katolička, onda ne može zadovoljiti zanedjeljnu obavezu. Mnogi katolici koji je pohađaju nesvjesni su njezinog sveprožimajućeg razmjera ozbiljne inovacije, te su oslobođeni krivnje. Međutim, svaki katolik koji je svjestan te štete, nema pravo sudjelovati na novoj misi. Može sudjelovati na njoj tek onda ako bi to bilo samo fizičkom prisutnošću bezpozitivnog sudjelovanja, i to samo zbog velikih obiteljskih razloga (vjenčanja,pogrebi, itd).

Izvor 1, 2
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...