Duhovnost stare liturgije (III.): Savršenost u krepostima i uzdizanje u molitvi

Stari obred Mise, utoliko što nas potiče na samoodricanje, čini nas poniznima. Ovo je potrebno jer svatko od nas pati od oholosti. Štoviše, ne dajući nam kontrolu nad obredom, stari obred potiče krotkost, krepost koja nas sprječava da idemo u krajnosti u našim reakcijama ili djelovanju. Postoje nebrojeni slučajevi nezadovoljnih i bijesnih laika i svećenika nakon što su nazočili novom obredu Mise zbog nečega što je učinio svećenik koji je celebrirao Misu. Time što postaje uzrokom ljutnje, svećenik umanjuje krotkost kod prisutnih vjernika. Kod obreda koji je određen, ako svećenik slijedi rubrike i služi Misu pobožno, šanse da će svećenik naljutiti vjernike su minimalne. Na taj način stari obred osigurava krotkost. Poniznost je ključna krepost za obuzdavanje putenih apetita, tj. onoga u nama što nas navodi na tjelesne užitke. 

Poniznost je krepost kojom osoba ne procjenjuje sebe važnijom i većom nego što stvarno jest. Sveti Toma Akvinski piše da je poniznost temeljna krepost i da niti jedna druga krepost bez nje ne može postojati. Stara Misa iskorjenjuje oholost i potiče poniznost jer ona nije naš proizvod niti naše djelovanje, već je Božje djelo. Štoviše, u susretu s otajstvenim koje je za nas u ovom životu neshvatljivo, u nama se prirodno javlja osjećaj malenkosti u usporedbi s Bogom. Ovo određuje naš način ponašanja jer se nalazimo u prisutnosti Onoga koji uzrokuje strahopoštovanje, odnosno budi u nama preplavljujući osjećaj divljenja. Strahopoštovanje i divljenje nas prirodno navodi da se zaustavimo i promotrimo same sebe u svjetlu Onoga koji zaslužuje divljenje; ono nas obuzima i na taj način određuje naše ponašanje. Stari obred, koji potiče poniznost i krotkost – na kojima se grade sve ostale kreposti – podsjeća nas na riječi Krista: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ Drugim riječima, moramo se suobličiti istini, ne biti oholi i ne precjenjivati sami sebe, a isto tako ne ići u krajnosti u svojim reakcijama. Ovo moramo tražiti i u obredu. Obred nam treba govoriti – ne našim riječima, već riječima Krista. U tom smislu, stari obred kao da simbolički govori: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“

Kada su krotkost i poniznost na mjestu, prirodno slijedi krepost pobožnosti. Pobožnost je krepost sadržana pod univerzalnijom krepošću pravde, i partikularnijom krepošću religije, kojom osoba cijeni i časti nešto sveto. Stari obred nam pomaže da štujemo ono što je sveto pod pretpostavkom da smo, kao prvo, ponizni i prepoznajemo veličinu svetih stvari. Drugo, mi prilazimo Bogu u duhu samoodricanja i podčinjenosti. Svećenik u starom obredu često pokleca, poginje glavu i drži se ponizno u molitvama kako bi njegove radnje bile Bogu ugodne.

Stari obred također uči hrabrosti, jer jasno daje do znanja da se nalazimo u duhovnom boju. Na samom početku obreda, kada svećenik odijeva amikt, izgovara molitvu u kojoj traži našeg Gospodina kacigu spasenja kako bi se mogao boriti protiv napada đavla.

Također, budući da svećenik nije odgovoran liturgijskom odboru pri donošenju odluka što se smije, a što ne smije, stari obred jača svećenika i utvrđuje muževne aspekte svećeništva.

Ovdje želim preporučiti članak p. Jamesa McLucasa na temu feminizacije svećenika (The Latin Mass, proljeće 1998.) u kojem tvrdi da je novi obred ustvari oduzeo svećeniku muževne aspekte, odnosno ulogu brige i zaštite njegove duhovne obitelji. 

U starom obredu samo on „hrani“ svoju duhovnu obitelj dijeleći Svetu Pričest. To također znači da on može štititi sveta otajstva. Sistematsko uklanjanje tih stvari koje naglašavaju muževnu i očinsku ulogu svećenika zamaglilo je našu viziju svećeničkog poziva i uloge.

Štoviše, ono što pokazujemo kao primjer to ćemo i dobiti kao rezultat. Dakle, ako pred ljude stavimo sliku svećenika koji ima slabe ili nikakve kreposti i hrabrost, onda možemo očekivati da će i svećenici postati slabi i feminizirani, i da će privući iste takve bogoslove.

Stari obred omogućava svećeniku put na kojem će zadobiti najveću i najtežu vrstu hrabrosti – samodisciplinu kroz samoodricanje.

Stari obred također izbjegava povrede pravde. Novi Zakonik kanonskog prava kaže da laici imaju pravo ići na liturgiju služenu prema rubrikama. Danas su sve mogućnosti izbora umanjile osjećaj da svećenik mora pružiti vjernicima ono što im po pravu pripada. Ako o tijeku Mise može odlučivati svećenik, to ga navodi da misli da može činiti što ga je volja, što se njemu sviđa. Iako crkveni dokumenti jasno daju do znanja da on to ne smije, činjenica je da sve te mogućnosti izbora sadrže implicitan princip „radi što te volja“.

Stoga, kada je obred izvan kontrole svećenika, on prirodno stvara osjećaj zadovoljenja pravde kod svih nas. Kada svećenik čini nešto što nije u skladu s rubrikama, ili čak nešto što je sadržano u rubrikama, ali je neobavezno, to daje ljudima dojam da svećenik ne brine toliko o tome što želi Bog, već što želi on sam, osobito ako se vjerniku koji prisustvuje Misi ne sviđa svećenikov izbor.

U konačnici, u obredu Mise se radi o Bogu, i sam obred mora naći najbolji način da se Bogu pruži ono što Mu pripada. To se uspijeva kroz duboki osjećaj za pravdu. Kroz žrtvu Bogu i prilagodbu obreda toj žrtvi, prepoznajemo da u odnosu prema Bogu mi nemamo pravo tražiti pravdu jer smo mi obična stvorenja. Stoga, fokus Mise mora biti Bog, a ne mi. Stari obred nam pomaže da zaboravimo i odreknemo se sebe kroz davanje zadovoljštine Bogu kroz Žrtvu.

Stari obred jača vjeru, ufanje i milosrđe. Jača vjeru jer je izvrstan u svom izrazu katoličke teologije. Vjera dolazi kroz ono što čujemo, a vjeru čujemo u samim molitvama starog obreda. Stari obred jača ufanje zbog svog dubokog osjećaja za transcendentno i našeg sudjelovanja u transcendentnom. Također jača milosrđe jer nam pomaže shvatiti da je u centru Bog, a ne mi. Milosrđe se definira kao ljubav prema Bogu i bližnjemu radi Boga. Kada ljubimo svoga bližnjega, to mora biti radi Boga. Dakle, obred nam pomaže da sve usredotočimo na Boga, i na taj način daje pravi smjer našem duhovnom životu. Stari obred također jača milosrđe jer drži pod kontrolom ljudske nesavršenosti oduzimajući im mogućnost da se jedna osoba nametne drugoj, što sprječava ljutnju, povrijeđene osjećaje i slično. 

Uzdizanje u molitvi

Već smo ranije spomenuli tišinu koja je potrebna za uzdizanje u visine molitve. Iako ona nije potrebna za vokalnu molitvu, potrebna je za mentalnu molitvu i za ostalih sedam razina molitve. Sveti Augustin je rekao da niti jedna osoba ne može spasiti dušu ako ne moli. Činjenica je da je mentalna molitva i molitva općenito među laicima (i klerom) u posljednjih trideset godina doživjela slom. Moj je osobni dojam da takav razvoj situacije ima veze s obredom Mise. U novom obredu sve se vrti oko vokalne molitve, a aspekti zajednice u molitvi su izrazito naglašeni. To je navelo ljude na zaključak da samo oni oblici molitve koji su vokalni i zajednički imaju pravu vrijednost. Rezultat toga je da ljudi više ne mole kada su sami. 

Stari obred, s druge strane, potiče i njeguje osobnu molitvu. Tišina tijekom Mise zapravo uči ljude da moraju moliti. Ili će se vjernik izgubiti u onome što mu odvlači pažnju ili će moliti. Tišina i ohrabrenje da mole tijekom Mise uči ljude osobnoj molitvi. Iako, strogo govoreći, oni ne mole sami za sebe jer bi trebali ujediniti svoje molitve i žrtve sa Žrtvom na oltaru i molitvama svećenika, te molitve nisu vanjske, već unutarnje i mentalne i na taj ih način prirodno čini otvorenima za taj oblik molitve. To je jedan od razloga zašto su ljudi nakon starog obreda prirodno tiši i mole i nakon Mise. 

Ako se sve čini vokalno, naglas, kada govorenje prestane, ljudi misle da je sve gotovo. Teško da će ljudi nakon nove Mise napraviti pravi čin zahvale moleći se, jer su njihovi apetiti usmjereni prema govorenju naglas.

Stari obred također daje predokus raja, da se tako izrazim. Budući da oltar označava razdjelnu crtu između profanog i svetog, između nebeskog i zemaljskog, a svećenik uzlazi na oltar da bi prikazao Žrtvu, stari obred daje osjećaj čovjeku kao da je zajedno sa svećenikom odveden u raj. 

Ova slika nas prirodno vodi u molitvu i daje nam osjećaj transcendentnog i nadnaravnog što je ključno za duhovni život. Mnoga obraćanja svecima u starom obredu također potiču veću pobožnost. Latinski jezik daje osjećaj misterija. Ljepota obreda, sve što prirodno proisteječe iz samog obreda (kao npr. crkve koje su izgrađene za taj obred), korali – sve to vodi prema kontemplaciji, traženju onoga što je iznad nas. 

Zaključak

Iako nismo obuhvatili sve duhovne aspekte starog obreda, četiri područja koja smo pokrili pokazuju da stari i novi obred imaju različite duhovnosti. Ako Crkva želi dati osjećaj transcendentnog vjernicima, ako želimo imati ponizne i svete svećenike, ako želimo imati obred kojega pokreće milosrđe (ljubav prema Bogu i bližnjemu radi Boga) i stoga je Bog jedino središte naših želja i čežnji, Crkva mora obnoviti liturgiju koju je sam Bog oblikovao kada je Krist bio na zemlji i kasnije kroz svece tijekom povijesti. Ne možemo biti zadovoljni s liturgijom koja je proizvod naših ruku. Zbog toga ne podržavam teoriju da moramo proizvesti još jedan obred. Trebamo vratiti natrag Božje djelo, jer ako nas stari obred ičemu uči, on nas uči tome da nam nije potreban izraz naše vlastite ličnosti, već da nam je potreban Bog. 

p. Chad Ripperger

Izvor