U svojoj enciklici Quas Primas papa Pio XI. potvrdio je nauk svojih prethodnika na Petrovoj stolici o tome da se i države i individualne osobe moraju podrediti vlasti Krista Kralja. U potvrđivanju ove fundamentalne vjerske istine, papa Pio XI. nije mislio samo na katoličke nacije, ili kršćanske nacije, već na cjelokupno čovječanstvo. On navodi citat iz enciklike Annum Sacrum pape Lava XIII.:
„Taj najuzvišeniji i najveći dokaz štovanja i pobožnosti sasvim i pristaje Isusu Kristu jer je on vrhovni kralj i gospodar. Ta njegova vlast ne proteže se samo na katoličke narode ili samo na one koji su valjano primili sveto krštenje, koji dakako pripadaju Crkvi ako se gleda pravno, ali ih je zabluda mišljenja zavela na stranputice ili ih je nesuglasje rastavilo od ljubavi; već se odnosi i na one koji ne znaju za kršćansku vjeru, tako da je sav rod ljudski uistinu u vlasti Isusa Krista.“
Rimski prvosvećenici nedvosmisleno su osudili odvajanje Crkve i države sve do Drugog vatikanskog koncila. Crkveni je nauk da država ima dužnost omogućiti javno štovanje Boga u skladu s učenjima jedine prave Crkve, Katoličke Crkve, kao i pomagati Katoličkoj Crkvi u obnašanju Njenih funkcija. Država nema pravo ostati neutralna po pitanju religije, a još manje imati sekularni pristup u svojoj politici. (...)
Tako mnogi svećenici danas s propovjedaonice naširoko izlažu o Crkvi kao samo jednom od ispravnih puteva spasenja, i iako neki još uvijek izražavaju dobrodošlicu obraćenicima, u biti propovijedaju da više nije potrebno biti katolik da bi se čovjek spasio. To je heretično i štetno za katolike, jedinstvo Crkve i posebno štetno za ne-katolike (Iznimka su samo oni koji se zbog nesavladivog neznanja nalaze izvan Crkve, ne vlastitom krivnjom, i koji su u vrijeme smrti u stanju Božje milosti.)
Svaki tjedan dobivam izvještaje od katolika o ovoj ozbiljnoj zabludi. Čak je i obred krštenja u opasnosti zbog ovog lažnog uvjerenja. Ako Crkva više nije potrebna, već je Ona samo najbolji odabir među mnogim valjanim religijama, onda potreba za sakramentom krštenja postaje sentimentalni „sakrament“, društveni događaj, možda ne službeno, ali u praksi da. Nekatolici su redovito krsni kumovi u različitim župama, što dalje umanjuje i svodi dogmu vjere na puki izbor. Neki su si svećenici dozvolili mijenjati formu krštenja ili dopuštaju laicima da sudjeluju u obredu u svojstvu svećenika, ili oboje.
Nedavno sam obaviješten o jednom slučaju "krštenja" obavljenom u ime nekog drugog Trojstva, a ne Oca, Sina i Duha Svetoga. To poništava sakrament. Na tom istom svetogrđu laik je polio krštenika vodom. Laici mogu krstiti samo u nuždi, i tada izreći Kristove riječi polijevajući vodom tri puta. Ako se ne radi o slučaju nužde, krstiti mora svećenik i samo on mora politi vodom. U toj župi Krist sigurno nije Kralj jer su Njegove precizne riječi za sakrament krštenja namjerno odbačene. A nemoćno dijete ostaje nekršteno.
Nitko tko tvrdi da je kršćanin ne bi smio osporiti činjenicu da se mi kao individualne osobe moramo podrediti vlasti Krista Kralja, no mali broj kršćana, uključujući i katolike, i konzervativne katolike, razumiju, a još manje drže do društvenog kraljevanja Isusa Krista.
Strogo govoreći, samo Bog ima prava koja Mu pripadaju po Njegovoj samoj prirodi. Kao ljudska bića mi posjedujemo samo uvjetna prava, prava koja nam je dao Bog. Mi imamo pravo činiti samo ono što je Bogu ugodno. Osnovno značenje riječi „sloboda“ je sposobnost djelovanja bez ograničenja.
Na kraju opet citiram papu Lava XIII.:
„Istinska sloboda ljudskog društva ne sastoji se u tome da svatko čini što ga je volja, jer bi to jednostavno rezultiralo zbunjenošću i metežom, i dovelo do pada države: no sastoji se u tome da kroz propise građanskog zakona svi mogu lako pristati uz propise Vječnog Zakona.“
Krist je vladar zemaljskih kraljeva i On mora kraljevati!
Opportet illum regnare!
Iz knjige „Kraljevanje Krista“ Michaela Daviesa
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena pri komentiranju:
Objavljujem korisne, pristojne i potpisane komentare.