Padre Pio
Introibo ad altare Dei. Ad Deum qui laetificat juventutem meam. (Pristupit ću k Božjem žrtveniku. K Bogu koji razveseljuje moju mladost.)
subota, 18. travnja 2015.
Padre Pio: "Na ispovijed morate ići najmanje jednom tjedno."
Padre Pio
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Točno tako.Moram priznati kako se sve više otvaram Bogu sve su veće napasti i kušnje ali sada Otac Nebeski na poseban način pomaže!Gledam sebe i kroz prizmu Sv.Ispovjedi u nazad pet godina.Išao sa na ispovjed svakih šest mjeseci pa svaka dva pa svaki mjesec pa svaka dva tjedna a sada idem dva puta tjedno.No moram primjetiti da je dosta prisutan čudan pristup ispovjedanja kod mlađih svećenika u zadnje vrijeme.A to je kao da nam pokušavaju sugerirati da je za manje grijehe dovoljno pokajanje i da netreba zbog toga na ispovjed.S druge strane pak kod starijih svećenika osjećam kod mnogih kao neku zasićenost pa veći dio njih ne čujem na kraju da izgovaraju formulu odriješenja ili je pak tiho ili pak je u sebi promrmljaju.A meni je u cijeloj ispovjedi najjače ono,kada svećenik podiže u zrak desnu ruku i na glas izgovara formulu molitve odriješenja"Bog milosrdni Otac pomirio je sa sobom svijet..."eto su mi od svega najjače riječi,to bih želio čuti sto put!.Šta vi ostali mislite o tome?
OdgovoriIzbrišiDa, to je novija forma odrješenja.
IzbrišiOVDJE možete vidjeti tradicionalnu formu odrješenja.
Tjedna ispovijed je jako važna i naravno treba moliti i dalje za naše svećenike.
Jako ljepo.Nekako sam pokušao sebi zamislit da mi tako svećenik daje odrješenje,pa poseban je osjećaj da nekažem ugođaj.Posebno mi je utješno ono na kraju"Muka Gospodina našega..."a to je valjda umjesto onog Hvalite Gospodina jer je dobar,jer je vječna ljubav Njegova.Mada je i to jako dobro ali ono "Muka...zagovor Gospin i Svih Svetih...vrlo je jako i utješno.Ne ide mi u glavu kako su se te tradicionalne molitve u raznim obredima tako išle mjenjat kao da ih je mjenjao netko tko nije u sebi osjetio Božju prisutnost.I zašto ali stvarno zašto se to sve išlo mjenjat.Znam da je moja nona krajem sedamdesetih čudila se kad je došla s jedne Mise kako se sad oltar okrenuo prema narodu i kako sad svećenik na Misi gleda u njih,znam da su im te promjene tada bile dosta sablažnjive i uznemiravajuće.Sada kad se vratim mislima u djetinstvo čak mislim da ono što vrijeme komunizama nije osakatio to je dokrajčila nesretna liturgijska reforma.Sad nam mnoge crkve iz nutra izgledaju kao protestantske zgrade.To što je po Hrvatskoj u nekim crkvama ostalo netaknuto npr.popričesne ukrasne mramorne ograde,zavjesice i križevi na Svetohraništima,stare propovjedaonice iznad poda to treba zahvaliti razboritim župnicima koji se nisu dali zastrašiti prijetnjama i ucjenama svojih predpostavljenih.I još nešto na kraju.Sad je počela bit moda po našim crkvama(češće kod mlađih svećenika ali ima i starijih koji tome podlježu)da se u ispovjedaonicama uklanjaju rešetke pa i klecala.Negdje kad se ispovjedaš ispada kao da sa svećenikom sjediš u dnevnom boravku u tim ispovjedaonicama.Događa se i to kad hoćeš kod pokajanja i odrješenja kleknuti na pod da te svećenik tjera da se digneš i da sjediš!.Mislim da na to nemaju pravo i da si to kao vjernici nesmijemo dopustit!Hvala vam na poučnosti!.
IzbrišiJe li se vama konkretno dogodilo kod sv. Ispovijedi da vam svećenik nije dopustio kleknuti, ako jest gdje i kod kojeg svećenika?
IzbrišiPriester.
"Bog, milosrdni otac..." može se moliti tiho za vrijeme kajanja poenitenta, ali bi se formula odriješenja trebala izmoliti barem čujnim glasom nakon čega poenitent odgovara "Amen", nakon križanja. Dobro je moliti cijelu molitvu nakon kajanja poenitenta, no nekada je, osobito za velikih gužva, to veoma nespretno (iako osobno to ne smatram nekim jačim opravdanjem).
OdgovoriIzbrišiPostoji pak i lijepa molitva nakon odriješenja koju rado molim, a zadrži pokornika u sabranosti da ne izleti odmah nakon odrješenja:
"Muka Gospodina našega Isusa Krista, zagovor Blažene Djevice Marije i svih svetih. Što god dobra učiniš ili zla podneseš, bilo ti kao lijek grijeha, povećanje milosti i nagrada za život vječni."
Za manje grijehe se zaista i ne mora na sv. Ispovijed ukoliko je predmet pitanje primanja sv. Pričesti ili ne jer nas veže obveza sv. Ispovijedi za počinjen makar i jedan težak grijeh! Ipak, to ne znači da možeš i lakim grijesima griješiti koliko hoćeš ili da imaš nekakvo "pravo" na Pričest ukoliko nisi teško sagriješio. To bi bilo krivo razmišljanje. Sv. Pričest je uvijek dar, stoga ni tek "friško" ispovijeđen poenitent nema "pravo" na Gospodina, već ima jedino pravo i obvezu primiti Ga kao dar.
Tu dolazimo do osobnog raspoloženja koje mi nalaže da se klonim i jednog jedinog lakog grijeha jer stvara grješnu navezanost; ustrajanje u njemu često vodi u težak grijeh, a u najmanju ruku pomućuje smisao dara.
Priester.